Gušenjem slobode medija guši se svaki drugi napredak društva



Piše: Sanja Škuletić-Malagić

Mediji su ogledalo društva, a stanje slobode medija je reper, odnosno slika i prilika stanja ljudskih prava, demokratičnosti i vladavine prava u jednoj zemlji. Jer, mediji su ti koji sa jedne strane promoviraju, prate i upozoravaju na slučajeve povreda ljudskih prava, a nerijetko su i sami novinari žrtve kršenja ljudskih prava.

Nije bez razloga sloboda izražavanja, kojom se garantira i sloboda medija, jedno od najstarijih ljudskih prava koje je zaštićeno sa više međunarodnih deklaracija i rezolucija, ali i najvišim pravnim aktom naše zemlje – Ustavom Bosne i Hercegovine .

Nakon II svjetskog rata uloženi su ogromni napori na međunarodnom, a naročito evropskom planu da se osujeti ponovna pojava totalitarnih režima i diktature. Takva akcija za rezultat je dala brojne deklaracije, rezolucije, paktove… i izuzetno komplikovan i razuđen sistem zastite ljudskih prava.

Dobra teorija i loša praksa

Teoretski, ljudska prava su stavljena na pijedestal prioriteta Evrope i svijeta, pa i Bosne i Hercegovine u čijem Ustavu je ugrađeno čak 16 međunarodnih dokumenata kojim se garantiraju ljudska prava, zahvaljujući čemu ona imaju primat nad svim zakonima u našoj zemlji.

Nažalost, ne samo u Bosni i Hercegovini i regionu, nego i u svijetu, očigledna je, a naizgled i nepremostiva, provalija između normativnog i proklamovanog sa jedne i prakse, odnosno primjene usvojenih normi, sa druge strane.

Iskusni borci za ljudska prava tvrde da je borba za ljudska prava zapravo borba ne za bolje nas, nego za boljitak budućih generacija. Stepen poštivanja ljudskih prava mnogi s pravom smatraju stepenom civiliziranosti jednog društva iako se puna provedba ljudskih prava smatra utopijom i u daleko društveno i ekonomski razvijenijim zemljama od naše.

No, nepobitni su dokazi o tome da poštivanje slobode medija ima direktan odraz na uređenost država. Na to je ukazao i šef britanske diplomatije Jeremy Hunt govoreći na Globalnoj konferenciji o slobodi medija, koja je u julu održana u Londonu. On je iznio podatak kako od 10 “najuređenijih” država na svijetu po rangiranju Transparency Internationala, sedam je i u prvih deset na Svjetskom indeksu slobode medija. A, od deset najkorumpiranijih država, četiri su među posljednjih deset po slobodi medija” .

Gušenjem ljudskih prava, kroz gušenje slobode medija, guši se svaki drugi napredak. U današnjem svijetu svjedoci smo niza primjera koji dokazuju kako gušenje slobode medija daje šansu nedemokratskim autokratskim sistemima, gdje vladaju zatvoreni centri moći na koje građani imaju mali ili nikakav utjecaj. Takvi sistemi odišu nepotizmom, korupcijom, a pokrivaju se propagandnim informiranjem javnosti posredstvom kontroliranih medija.

Hunt je poručio da su odgovornost i nadzor najjače mjere zaštite od tamne strane vlasti i da “malo koja institucija tu ulogu može ostvariti djelotvornije od slobodnih medija”. Bitno je odbaciti generaliziranje i posmatranje bilo koje branše kroz prizmu loših iskustava te prihvatiti da neetičnost i neprofesionalizam nikad ne smiju biti opravdanje za napade ili prijetnje.

Urušavanje medijskih sloboda u BiH

U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice nema dileme da su profesionalni mediji prirodni saveznici, odnosno na istoj misiji i zadatku promocije ljudskih prava, afirmacije načela i vrijednosti jednakosti, tolerancije i nediskriminacije, edukacije građana, podsticanja promjena… Jer, sloboda izražavanja je katalizator svih ostalih ljudskih prava, a profesionalni mediji su jedan od stubova demokratije i ključni faktor u promociji i poštivanju ljudskih prava u BiH.

Svjesni njihove uloge i neophodnosti stvaranja partnerskog osnosa sa profesionalnim medijima, pri izradi prvog izvještaja Vijeća ministara BiH o slobodi govora i stanju medijskih sloboda u BiH Ministarstvo je osiguralo učešće više od 60 medijskih kuća iz cijele države. Izvještaj je usvojen u Vijeću ministara i u oba doma Parlamentarne skupštine BiH te je bio osnov za tematsku sjednicu u državnom parlamentu.

Istaknuto je da su evidentni, ali i neadekvatno kažnjeni napadi, nasilje i zastrašivanje novinara. Među prijedlozima dodatnih mjera zaštite novinara bilo je i da se napad na novinare definira u krivičnim zakonima ko posebno krivično djelo ili kao teži oblik krivičnog djela napada na službenu osobu u vršenju službene dužnosti.

Pored potrebe da se stvore efikasniji mehanizmi za sigurniji ambijent za rad novinara, naglašeno je kako je neophodno i više jedinstva te novinarske solidarnosti kroz koju bi se zajednički radilo na podizanju kvalitete novinarstva i stepena poštovanja profesionalnih standarda i etičkih kodeksa. Utvrđeno je da su ilegalni internet portali, netransparentnost vlasništva nad medijima, govor mržnje, pritisci na medije, ekonomska ovisnost, samo neki od problema sa kojima se mediji u Bosni i Hercegovini susreću u radu. Navedeno je da „politički pritisci na sva tri javna servisa doprinose davanju prednosti nacionalnim i političkim interesima nad interesom javnosti i dovode u pitanje ulogu javnog RTV servisa kao nezavisnog i profesionalnog medija“.

I kroz izvještaje Evropske komisije o napretku BiH isticano je da je evidentan nastavak političkog i finansijskog pritiska na medije te ukazivano na neophodnost usvajanja regulative u oblasti transparentnosti vlasništva u online medijima, kao i oglašavanju u medijima.

Reporteri bez granica su u ovogodišnjem izvještaju ukazali na urušavanje medijskih sloboda u BiH iznoseći podatak da je naša zemlja na 62. mjestu od ukupno 180 rangiranih zemalja prema Indeksu medijskih sloboda. O nazadovanju najbolje svjedoči podatak da smo prije 15 godina zauzimali visoko 21. mjesto. Reporteri su naveli da odluke urednika medija reflektuju etničke podjele i govor mržnje, da su novinari su izloženi napadima i lošim radnim uslovima sa uglavnom niskim plaćama, „dok su tužbe zbog klevete ili srozavanja časti postali alati političara kojima se novinari žele zastrašiti i odagnati od istraživanja pojedinih tema“. U njihovom fokusu bila su dešavanja u Banja Luci, gdje su naveli primjer kada je spriječeno izvještavanje o protestima vezanim za smrt Davida Dragičevića, precizirajući da su „vlasti sprečavale slobodu javnog okupljanja i slobodu da se protesti regularno medijski prate“.

Medijsko tržište, naročito u domenu kod nas neregulirane oblasti online medija, postalo je neumoljivo – pobjeđuju samo najbrži i najdopadljiviji širokim javnim masama. U takvom okruženju suvereno vlada senzacionalizam, neprofesionalizam koji se ogleda u moru neprovjerenih informacija, lažnih vijesti, govora mržnje, promocije moralno upitnih društvenih vrijednosti…

Na to ukazuje i profesor etike Milenko Perović, koji u svom djelu “Etika medija” navodi da internet donosi „košmar nemorala“ te da internetsko komuniciranje daje mogućnost svakome da postane medijski djelatnik, zbog čega su dovedeni u pitanje “mehanizmi pravne i moralne kontrole sadržaja koji postoje u klasičnim medijima”.

Sve ovo je samo dio problema u oblasti slobode medija, a što doprinosi gušenju profesionalnih medija i degradiranja časne novinarske profesije. Ignoriranje ove problematike i očiti nedostatak jedinstva i novinarske solidarnosti, što je ključno u borbi za slobodu medija, na kraju je dovelo do stava „samo nek’ je živa glava“.

Pitanje je do kada će i takvo stanje biti održivo. U tom kontekstu, posebno zabrinjavaju rezultati istraživanja koje su povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija proveli Udruženje BH novinari i Fondacija Friedrich Ebert i koje je pokazalo da čak 27 posto ispitanika u RS i 17 posto u FBiH opravdavaju nasilje, odnosno napade na novinare, a što je rast od 14 posto u odnosu na rezultate iz prošle godine .

Stanje je još gore kad se uzme u obzir podatak da se kroz pravosudni sistem u korist novinara riješi samo 24 posto napada prijavljenih putem Linije za pomoć novinarima. Takvi rezultati su alarm i ukoliko se ne poduzmu adekvatne mjere, napadi na novinare će postati društveno prihvatljivi, ali ni na tome se neće stati.

Nekažnjeno nasilje nad novinarima

UNESCO je prošle godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima objavio da je od 2006. do 2017. u svijetu ubijeno 1.009 osoba koje se bave novinarstvom, dok 90 posto optuženih za nasilje nad novinarima prošlo bez kazne .

Predstavnik OSCE-a za slobodu medija Harlem Desir nedavno je istaknuo potrebu za kaznenim progonom osoba odgovornih za zločine počinjene nad novinarima.

– Na teritoriju država članica OSCE-a u proteklih 25 godina ubijeno je približno 400 novinara, a razriješeno je manje od 15 posto slučajeva ubistava novinara – rekao je Desir, upozoravajući da „izostanak kaznenog progona može dovesti do stvaranja okruženja u kojem je moguće proći nekažnjeno za takav čin, što bi moglo uzrokovati porast nasilja“ .

A to znači napad na slobodu svih nas, ne samo novinara, nego društva u cjelini. Na to je svojedobno upozoravao Benjamin Franklin, jedan od tzv. Očeva osnivača Sjedinjenih Država, tvrdeći da „onaj ko želi oduzeti slobodu nekoj naciji, prvo će krenuti od ograničavanja slobode govora“ .

Zato upozorenja koja se čuju sa svih strana treba krajnje ozbiljno shvatiti, dok je još „živa glava“ ne samo kolega novinara, nego civiliziranog demokratskog društva.

(Autorica je bivša novinarka i službenica za informiranje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine; ovaj članak nastao je u okviru projekta koji realiziraju Udruženje BH novinari i Njemačka ambasada u BiH)


BHN, Sarajevo, 29/11/2019