Sloboda izražavanja ili kleveta?

img_9325bilten


SARAJEVO, 18.07.2018.-“Kada bih morao da odlučim da li je bolje imati vladu bez novina ili novine bez vlade,ni trenutak ne bih oklijevao da odaberem ovo drugo.” (Tomas Džeferson 1787)

Kada bih morala da opišem prvu asocijaciju na klevetu, to bi bio Emil Zola. Ljudska gromada i njegovo pismo „J’accuse“ (Optužujem). „Nisam želio da moja zemlja ostane u laži i u nepravdi. Mogu me ovde i osuditi. Jednog dana, Francuska će mi zahvaliti što sam pomogao da se spase njena čast.“ Oficiru jevrejskog porijekla, Alfredu Drajfusu, 1894. godine, suđeno je za izdaju. Na osnovu lažnih dokaza, osuđen je na doživotnu robiju.

Emil Zola je u svom pismu predsjedniku Francuske, optužio reakcionarne predstavnike vojske koji su se poslužili lažnim dokumentima u želji da prikriju pravog krivca i krivcem proglasili oficira Alfreda Drajfusa. Emil Zola je osuđen na godinu dana zatvora zbog klevete i 3.000 franaka novčane kazne, a direktor Orora (l’Aurore) na 4 mjeseca zatvora i 3.000 franaka novčane kazne. Da bi izbjegao zatvorsku kaznu, Emil Zola je izbjegao u Englesku. Od optužbe 1894. godine do rehabilitacije Alfreda Drajfusa 1906. godine… prošlo je 12 godina. Zola nije dočekao kraj afere Drajfus. Pronađen je mrtav 29.09.1902. godine, ugušen dimom iz dimnjaka. Glupa nesreća? Atentat? Mi ne znamo.

Stati iza nekoga, iza stava, u želji da ga odbraniš, da pokažeš i dokažeš istinu, stajati sam pred svima, ogoljen, napadan, izložen, izopšten…ali siguran i uvjeren, da istina kad krene… nosi sve pred sobom. Vjerujemo da radimo najbolje zbog istine. Zbog slobode, jednakosti, bratstva, zbog prava na slobodu govora, vladavine prava…

Sličnosti i danas postoje. Od Zolinog vremena do danas. Od nerazumjevanja, osuđivanja, kažnjavanja, pretnji, čak i dužina postupka do ostvarivanja oslobađajuće odluke se nije mnogo izmijenila. I danas, kada novinar napiše da je donijeta sudska odluka, u društvu se počinje stvarati čudna atmosfera da niko, pa ni novinar, ne smije da komentariše nepravosnažnu odluku? Odakle potiče ograničavanje komentarisanja? Ko i zašto pokušava nametnuti taj standard? Da li to može biti pritisak na pravosuđe? Da li je to suprotno demokratiji i etimologiji? I da li je sledeća faza zabrana komentarisanja?

„Poništenje braka iz razloga mane djevičanstva žene, koji se dogodio prošle godine u Francuskoj, kada je sud u Lilu, poništio brak francuskih državljana arapskog porijekla, dana 01.04.2008. godine, izazvalo je veliku medijsku pažnju koja je otvorila osjetljiva pitanja. Poništenje je traženo iz razloga što je za vrijeme bračne noći, muž otkrio da žena nije bila djevica, a njemu se predstavljala „kao slobodna i nevina“. On je tražio i dobio poništenje braka. Ministarstvo pravde je posle objavljivanja presude, tražilo od javnog tužioca da uloži blagovremeno žalbu.

Apelacioni sud u Duaiju dana 17.11.2008. godine je ukinuo odluku suda iz Lila, tako da su do donošenja nove odluke Okružnog suda, supružnici i dalje u braku. U odluci se navodi da „u ovoj hipotezi, obmana ne sadrži glavne kvalitete, osnovano validne za poništenje braka“. Razlog zbog čega je ova odluka uznemirila javnost je što je poništenjem braka iz ovog razloga, data primat Kuranu, a ne građanskom pravu, ali i zbog seksizma presude (samo žene podnose dokaz gubitka nevinosti, ali nezadovoljstvo je ekskluzivni gubitak muškarca, dakle, ovde nema seksizma).

Presuda je nametnula takođe kod braka, jednu stranu obavezu, retroaktivnu vjernost, prilično stranu aktuelnim idejama. Najzad, presuda je bila protivna francuskom pravu (bez suviše analiziranja) i to je najzad jedino pitanje. Pitanje je znati šta su to „glavni kvaliteti“ ličnosti i to je dobro poznata diskusija, gdje uprkos tamnoj zoni, ima jedno vjerovanje: to je javna svjest koja ograničava to što su glavni kvaliteti ličnosti budućih supružnika u Francuskoj 2008. godine.

Ovaj primjer svjedoči o tome kolika je snaga javnosti i novinara, koji su obavijestili javnost o postojanju takve presude. Da li bi neko znao da je sud dozvolio poništenje umjesto razvoda braka, što bi bio jedini način prestanka braka, da nisu novinari objavili i komentarisali? Javnost nikada ne bi saznala da se brak poništio zbog zablude u pogledu nevinosti bračnog supružnika.

Danas, kada imamo vrijednosti, utvrđene Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda, pravo na slobodu izražavanja u našem društvu, nalazi se na stalnom ispitu. Da se podsjetimo, još od francuske revolucije, kada je donijeta Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, čl. 11 je utvrdio postojanje slobode iznošenja misli i mišljenja i da je to jedno od najdragocijenijih prava čovjeka;svaki građanin može govoriti, pisati i štampati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom. Sve veći broj tužbi za klevetu, može ukazivati da živimo u „osjetljivom“ društvu, u kome su najveći broj oštećenih javne ličnosti, koje ne prepoznaju vlastitu odgovornost i spremnost za javnu kritiku i nastoje u sudskom postupku povratiti izgubljenu čast i ugled kroz novčanu satisfakciju.

Nije rijedak slučaj da su tužbeni zahtjevi previsoko postavljeni i neusklađeni sa praksom evropskog suda. Posle drugog svjetskog rata naša sudska praksa nije prihvatila novčanu naknadu neimovinske štete prouzrokovane povredom časti i to je bilo u skladu sa opštim gledanjem na ovo pitanje u to vrijeme. „Povreda časti, kaže se u jednom rešenju Vrhovnog suda Srbije iz 1949. g., može biti osnov za dosuđenje naknade samo onda ako je usled te povrede nastala šteta, naime kada je povreda imala za posledicu materijalnu štetu.“

S obzirom da su tužbe za naknadu štete od klevete izražene u novcu, bilo bi zanimljivo doći do statistike u poslednjih deset godina, da li je ijedna tužba imala za vrijednost predmeta spora 1,00 KM ili neki drugi simbolični minimum i da li se oštećeni zaista odrekao dosuđenog novca u korist nekog, kako se to obično najavljuje. Na seminaru u okviru JUFREX projekta, koji je održan u februaru 2018. godine, u prisustvu novinara, advokata, sudija, istaknuti su problemi sa kojim se suočavaju profesionalci u radu kada se odlučuje o tužbama za novinarsku klevetu.

Nepoznavanje novinarskih formi, nedovoljno poznavanje sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, obaveze poštovanja presumpcije nevinosti, kao i dobra priprema novinara u parničnom postupku su osnovni problemi na kojima se zasniva vođenje ovakvih postupaka. Činjenica je da ne postoji dovoljno volje da se ovakvi predmeti rješavaju u postupku medijacije, kroz primjenu etičkih i profesionalnih standarda i da je potrebno produbiti saradnju novinara i advokata, radi bolje pravne zaštite novinara.

Radi lakšeg pristupa slučajevima klevete, zaključeno je da postoji potreba za priručnikom sa konkretnim presudama i slučajevima, unaprijeđenjem evidencije slučajeva, ali i da se posveti više pažnje online sferi, komentarima na društvenim mrežama, ujednačavanju sudske prakse pred našim sudovima itd. U svakom slučaju, u budući priručnik treba unijeti nove odluke Ustavnog suda BiH, koje mogu olakšati položaj novinara u postupku, kao što je u jednoj novijih odluka istaknuto da se ne može smatrati nedokazanom činjenica, koju novinar nije dokazao, nego je cijeniti u kontekstu standarda uspostavljenih Zakonom o zaštiti od klevete i čl. 10 EKZLJP (status tužitelja, javni interes, prihvatljiva kritika itd).

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.


Biljana Radulović, BHN Bulletin E-journalist, Sarajevo, 18/07/2018