Kako u praksi izbjeći tužbu za klevetu

img_8046


SARAJEVO, 30.11.2018.-Mediji moraju poštovati prvo pravilo profesije i objavljivati tačne, istinite i provjerene informacije. Zbog toga treba da čine sve da dobiju tzv. „drugu stranu“ kako bi na objektivan način u svojoj priči predstavili sve pomenute aktere. Iako izgleda da je ove profesionalne norme jednostavno zadovoljiti, to u praksi nije tako.

Zbog pritiska koji im stvaraju urednici i rokovi, novinari često zanemaruju pravila ili nemaju vremena da ih poštuju. Zato objavljuju informacije u čiju tačnost nisu sigurni, a u pričama često nedostaju obavezni elementi – poput „druge strane“. Šta uraditi ako dođete u takvu poziciju? Jednostavno je – učinite sebi uslugu i ne objavljujte priču dok ne uradite sve što je potrebno za potvrdu teze. To se radi propitivanjem svih izvora, dokumenata i izjava do kojih možemo doći.

U tom procesu se zanemaruju emocije, lične preferencije i ego novinara jer priča napisana na ovim osnovama obično nema održive argumente, a to gotovo uvijek znači da nije tačna. Novinar i medij koji objavi takvu priču može očekivati tužbu za klevetu. Taj proces iscrpljuje finansijski, oduzima dragocjeno vrijeme za rad, a ako se utvrdi da je osnovana oduzima i kredibilitet. Osim toga, objava netačnih informacija nanosi štetu ljudima i institucijama o kojima se piše, a publika ostaje pogrešno informisana – što nikako nije cilj dobronamjernog i profesionalnog novinarstva.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) 13 i po godina piše o korupciji, kriminalu i drugim pojavama koje negativno utiču na živote bh. građana. CIN je do sada objavio više od 500 istraživačkih priča, desetine video priča i 14 baza podataka. Sve informacije se više puta provjere prije objave, zasnovane su na relevantnim dokumentima i svjedočenjima aktera koji dokazuju navode u tekstovima. Ukratko – ništa se ne uzima „zdravo za gotovo“, ništa se ne pretpostavlja i sve se provjerava.

Zbog ovakvog načina rada, CIN i njegovi novinari nisu nikada osuđeni za klevetu. Međutim, važan je i drugi efekat koji je takav rad stvorio, a to su: ugled u društvu i povjerenje među čitaocima. Na osnovu CIN-ovih priča pokrenute su mnoge istrage pravosudnih i policijskih institucija, podignute su optužnice, izmjenjeni su zakoni i propisi, smijenjeni su funkcioneri i političari, a neki su i osuđeni za svoja nedjela.

Zaštita od tužbe za klevetu

Novinari imaju veliku odgovornost za svoj rad. Nije lako informisati građane o važnim i kontroverznim temama, a da to bude tačno i nedvosmisleno. A tako mora biti. Jer novinar svakom svojom objavom utječe na javno mijenje, ma kako to izgledalo nemoguće. Takav utjecaj može dovesti do društvene reakcije čije posljedice mogu biti tragične. Tada objavljivanje demantija neće pomoći jer pored toga što će novinar pred sudom odgovarati za klevetu, postoji mnogo veće breme, a to je svijest da je negativno utjecao na živote ljudi i formiranje njihovog pogrešnog mišljenja o nekome.

Ovaj tekst sam pisao i dorađivao dva dana, i za to vrijeme sam napisao i dva demanta portalima koji su objavili netačnu vijest o saradnji CIN-a i jedne lokalne institucije. Prije toga me niko nije nazvao da pita da li je to istina i šta sam se to dogovorio? Konačno je skinuta sa portala, ali su za to bila potrebna dva demanta i moje vrijeme. Saznao sam da je vijest portalima poslao predstavnik institucije koji je došao na to mjesto zahvaljujući politici. On je susret sa urednikom CIN-a na javnom događaju samovoljno predstavio kao susret dvije instucije koje planiraju saradnju u budućnosti. Kolege su takav dopis objavili bez ikakvog propitivanja sadržaja, iako nisu bili njeni autori.

To je neprihvatljivo i predstavlja grubo kršenje osnovnih pravila profesije, koja se zbog čestih sličnih ponašanja novinara širom BiH, survava u blatnjave ponore. U CIN-u volimo kazati da „razgovaramo“ sa dokumentom do kojeg smo došli, a koji dokazuje korupciju ili kriminal. Novinari od svojih izvora dobijaju razne podatke, ali ne mogu biti sigurni da li su oni istiniti, odnosno da li je dokument krivotvoren. Uvijek moramo provjeriti njegovu autentičnost iz više izvora i tek onda ga koristiti u svom radu. To je brana za poluistine, lažne vijesti i priče te stvaranje atmosfere koju planiraju loši ljudi kako bi lakše ostvarili svoje lične interese.

Urednik jednog poznatog njemačkog lista mi je rekao da su njihovi novinari dobili dokument od izvora o trgovini oružjem u koji su umješani članovi njihove vlade. Informacija je bila ekskluzivna i jedva su dočekali da je objave. Međutim, ispostavilo se da je dokument krivotvoren i da mjesec dana nakon objave priče redakcija nije mogla raditi jer su policijski službenici vodili istragu. Dakle, ekskluzivnost ne može biti ispred normi novinarske profesije jer one postoje sa dobrim razlogom. Od osnivanja 2004. godine, CIN primjenjuje sistem provjere činjenica kao filter koji ne dozvoljava da se u istraživačkim tekstovima objave netačne informacije.

Prilikom procesa provjere od novinara se zahtjeva da svaki navod u tekstu podupre relevantnim dokumentom uključujući i odgovarajućeg sagovornika na temu o kojoj se piše. Do samog čina provjere, novinar i urednik moraju o temi koja se istražuje odgovoriti na sva pitanja na fer osnovi i u skladu sa standardima profesije. Koliko mi je poznato, druge redakcije u Bosni i Hercegovini nemaju praksu detaljne provjere činjenica.

One koje se bave istraživačkim novinarstvom bi to obavezno morale raditi, dok redakcije koje objavljuju dnevne vijesti mogu pronaći sličan mehanizam, koji bi bio funkcionalan, ali brži. Možda je dobar način konsultovati se sa kolegama o onome što je napisano, posebno onima za koje znate da su pošteni i da imaju više iskustva. Na kraju, koliko god mi bili sigurni u ono što smo napisali, to vrijedi provjeriti nekoliko puta. Na ovaj način će se opasnost od tužbe za klevetu svesti na minimum. U procesu istraživanja i pisanja teksta autor često vlada velikim brojem podataka, pa ih prihvata zdravo za gotovo, ne pitajući za objašnjenje njihove međusobne veze ili njihovo značenje u određenom kontekstu. A to često pravi ključnu razliku u sadržaju informacije koju obznanjujemo javnosti.

Ovo često zna biti razlog zbog čega se tekstovi mogu pogrešno interpretirati u javnosti. Kako bismo izbjegli takve nejasnoće, mi u CIN-u imamo tzv. „okrugli sto“. To je proces u kojem kolege novinari zajedno sa autorom i osobom za provjeru činjenica čitaju tekst naglas i komentarišu dijelove koji su im nejasni. U ovom procesu se često događa da se tekst izmjeni. Ako tekst nije jasan iskusnim kolegama, ne može ga razumijeti ni onaj zbog koga ga pišete. Da bi se zaštitili od klevete, potrebno je da svoj tekst ne kitite dodatnim epitetima: „kriminalac“, „prevarant“, „kriminalna hobotnica“ ili igrama riječi koje mogu povrijediti ugled i dostojanstvo osobe o kojoj pišete, a koje ne možete dokazati.

Konačno, zašto biste to radili, ako niste sasvim sigurni da je to istina? Novinar koji ima argumente i dokaze nema potrebu da od svog teksta pravi politički ili marketinški pamflet. U njemu nema mjesta za nizove uskličnika ili, još gore, upitnika. To bi bio neupitan znak da tekst ne nudi odgovore, već postavlja pitanja. A to već nije novinarstvo, zar ne? Umjesto bombastičnih etiketa, dovoljno je da osobu o kojoj pišete imenujete i da objasnite šta je i kako radio jer je to naš posao. Sve ostalo ostavite svojim čitateljima. Oni će na osnovu svega što ste im ispričali donijeti zaključak o toj osobi. Tako se pravi kritičko javno mnijenje, koje će sutra, naviknuto na kvalitet novinarstva koju mu vaša redakcija i vaš način rada daju, najmanje to isto tražiti i od drugih. Isto je i sa objavljivanjem fotografija.

Ponižavajuće fotografije aktera vaših priča bez odjeće, sa prstom u ustima ili u nosu neće doprinjeti kvaliteti teksta. Biće zanimljivo dan ili dva, ali neće pokrenuti istražne radnje protiv te osobe. A pritom, lako može biti osnova za tužbu protiv autora. Tekstovi bez epiteta, prozivanja, prizemnih kvalifikacija i metafora se mogu činiti dosadnim, ali dosadno ne znači loše. Dosadno je odlično ako prenosi tačne, istinite i provjerene informacije koje mogu odgovorne odvesti pred sud.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.


Aladin Abdagić, BHN Bulletin E-journalist, Sarajevo, 30/11/2018