Piše: Adnan Jašarspahić
Sarajevo, 30.10.2019. – Valjda bi funkcija novinarstva trebala biti da govori tačne stvari o pogrešnim ljudima. Međutim, kada govorimo o radu novinara i njihovim pravima u malim sredinama ontološko pitanje je kako biti novinar u ova šugava vremena. Politički pritisci, prijetnje i fizički napadi na novinare su svakodnevnica i o tome se malo zna iz prostog razloga jer novinari u malim sredinama, gdje vlada zakon jačeg, ovakve stvari ne smiju da prijavljuju – naprotiv, njih tuže i prijavljuju upravo oni koji im i prijete.
Uplašeni oglašivači i dugotrajni sudski procesi
Ranije su u malim sredinama obično postojale neke lokalne novine, radio stanica ili televizija, svi finansirani iz budžeta Opštine, pa je samim tim i uređivačka politika bila onakva kakvom je žele vidjeti oni koji finansiraju takve medije. Međutim, pojavom novih medija i društvenih mreža koji imaju sve veću snagu i sve češće se koriste za pokretanje priča koje su važne za građane, tzv. tradicionalni mediji su izgubili primat, a internet portali su postali problem onima koji su do tada kontrolisali javni prostor i plasirali građanima samo svoje istine. Zahvaljujući prevashodno uticaju novih medija i nastanku velikog broja internet portala, u malim sredinama aktuelizirane su i mnoge teme kojima tradicionalni mediji, koje je kontrolisala vlast, nisu htjeli da ustupe svoj prostor. Zanimljivo je da teme koje najviše interesuju građane, kao što su korupcija i nepotizam, svoje mjesto prije nađu u novim medijima nego u javnim servisima koje građani direktno finansiraju.
Tu sada dolazimo do pitanja radnih prava novinara u lokalnim medijima. Portal čiji sam ja vlasnik – Visoko.co.ba – nastao je 1998. godine i kao takav se može smatrati jednim od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Kao pionir onoga što se zove “news portal” prošao je kroz sve faze razvoja i pitanja radnih prava novinara u malim sredinama, što podrazumijeva i veliki broj tužbi i opomena pred tužbu, kao i prijetnji, odnosno fizičkih napada koji su izvršeni na naše novinare, te pokušaja diskreditacije po bilo kojim osnovama. Pri tome nismo imali nikoga da nas adekvatno zaštiti, od policije do sudstva koji su uvijek bili usko povezani sa politikom na vlasti. Uz sve to, nezavisni mediji u malim sredinama gube i tržišnu bitku bez obzira na uticaj koji imaju i povjerenje čitalaca. Prosto niko ne smije da se oglašava u takvim medijima iz razloga što lokalni šerif odmah uskraćuje urbanističke, građevinske i svake druge dozvole te utiče na to da svakojake inspekcije često budu „gosti“ onih koji se i odvaže oglašavati u tim medijima. Nasuprot takvih portala i nezavisnih i časnih novinara stoje mediji i mediokriteti unutar njih koji su zapravo PR agencije određenih skupina, da li političkih ili korporativnih. Oni pravi su u manjini, ali isto je i sa vrhovima planina koji su u manjini, ali se vide izdaleka.
Takav je slučaj i sa Visoko.co.ba – nakon dugotrajnih sudskih borbi, vansudskih nagodbi koje su za cilj imale samo finansijsko slabljenje i pokušaj trajnog uništavanja jednog lokalnog medija, konačno se desio presedan. Nakon jedne od stotina prijetnji koje smo imali i nakon reakcije BH novinara i Društva novinara, oglasio se i OSCE. U februaru ove godine predstavnik OSCE-a za slobodu medija, Harlem Désir, i šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, Bruce G. Berton, osudili su prijetnje upućene novinarima u Visokom. Naime, lično sam kao vlasnik Visoko.co.ba podnio prijavu protiv dvije osobe povezane sa lokalnim visokim zvaničnikom, zbog prijetnji koje su mi te osobe uputile putem društvenih medija. Ti slučajevi su trenutno u Tužilaštvu ZDK. Također, i novinar Dario Božić je podnio tužbu protiv načelnice Visokog Amre Babić koja je na svom zvaničnom FB Pageu i FB profilu objavila njegovu fotošopiranu sliku sa šajkačom i kokardom uz popratni uvredljivi i klevetnički status koji insinuira kako je targetirani novinar četnik, a što je također jedna vrsta brutalnog pritiska na Božića i njegovu porodicu, obzirom da su Hrvati u Visokom manjina. Nakon objavljene slike roditelji Darija Božića su završili u bolnici, a da apsurd bude veći, a kleveta još bezobzirnija i neodgovornija i koja dolazi od nositeljice izvršne vlasti, Dario Božić je u periodu 1992-1995.godine bio pripadnik AR BiH koji je časno branio Visoko i svoju zemlju.
U međuvremenu, pritisci su nastavljeni, pa smo tako dobili i najnoviju tužbu za seriju tekstova koje smo objavili o temi nepotizma u Visokom. Međutim, presudom Općinskog suda u Visokom u cijelosti je odbačen tužbeni zahtjev gradonačelnice Visokog Amre Babić protiv novinara i urednika portala visoko.co.ba Adnana Jašarspahića “radi nanošenja štete zbog klevete”. Zbog povrede časti i ugleda vezano za tekstove o nepotizmu prilikom zapošljavanja u Visokom, načelnica Babić je od mene tražila 10.100 KM odštete, a sada će umjesto toga morati platiti sudske troškove.
Ovdje je izuzetno važno istaći da se sudija u ovom slučaju, Avdija Avdić, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i u obrazloženju, između ostalog, naveo da je “dužnost medija da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti”. U konkretnom slučaju tužiteljica je javna ličnost, gradonačelnica Visokog, te kako proizlazi iz prakse Evropskog suda, malo je prostora unutar člana 10. stav 2 za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa – naveo je u obrazloženju sudija Avdić.
Od 2003. godine, kada je zaštita od klevete u Bosni i Hercegovini regulisana odgovarajućim zakonom, prema mnogim istraživanjima tužbe za klevetu pretvorile su se u direktan pritisak na novinare i medije, odnosno kršenje prava na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na slobodni rad medija i novinarsko izvještavanje.
Ohrabrujuće inicijative
Također, smatram jako važnim i činjenice da su nakon slučaja iz Visokog reagovali zastupnici u federalnom, odnosno državnom parlamentu, Senaid Begić i Damir Arnaut. Senaid Begić je podnio inicijativu da se napadi na novinare tretiraju kao napadi na službenu osobu i zatražio kazne zatvora od tri do pet godina. Pomenuta inicijativa je usvojena u februaru 2019., prije famoznog „napada na kameru“ u Sarajevu (a ne na snimatelja), što je, između ostalog, pokazalo opravdanost te inicijative.
„Odmah nakon godišnjih odmora, u septembru ću u parlamentarnu proceduru predložiti izmjene KZFBiH, gdje bi se napad na novinara tretirao kao napad na službenu osobu. U prijedlogu će stajati da je zaprijećena kazna za napad od tri do pet godina zatvora, ovisno od težine djela“, izjavio je za Oslobođenje Begić.
Damir Arnaut je istakao kako je trenutno u toku više od 1.000 tužbi protiv novinara. Mediji su u strahu, pogotovo manji mediji, njihovi novinari provode vrijeme na sudu umjesto da rade svoj posao. Arnaut smatra da svako ko sebe svjesno stavi u javni prostor postaje javna ličnost, te kako javne ličnosti ne mogu od medija očekivati isključivo svoju promociju.
„Neophodno je izmijeniti zakon da se kaže da će se za političare primjenjivati viši standard. Od 1964. godine kada je Vrhovni sud SAD-a uspostavio taj standard, on je vrlo jasan. Ova inicijativa treba biti usvojena na državnom parlamentu, nadam se da će što brže profunkcionisati“, izjavio je Arnaut za N1 televiziju.
No, bez obzira na ove inicijative, u malim sredinama i dalje postoje brojni problemi kada je riječ o lokalnim medijima. Na svaki ozbiljan lokalni medij koji je osnovan s ciljem poboljšanja informisanosti i života u lokalnoj zajednici na način da ukazuje na probleme onima koji gospodare javnim proračunom i koji, manje-više u svakoj sredini, imaju odsutnost osjećaja za javni interes, pojave se najmanje tri druga „instant medija“, finansirana od tri najjače stranke u tom gradu. Njihov primarni zadatak je diskreditacija onih koji rade u mediju koji pokušava tržišno da se nametne ozbiljnim pričama o istini koja se dešava u njihovim lokalnim sredinama.
Puno je teže biti novinar u malom gradu nego, recimo, u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru. Razlog je što su male sredine pune lokalnih moćnika spremnih da uzimaju stvar u svoje ruke, i koji gospodare policijom, sudstvom i javnim sektorom. Tako da je velika hrabrost i pokušati biti nezavisni medij i novinar u maloj sredini, dok u većim sredinama još uvijek postoje mehanizmi koji, kako-tako, štite novinarsku profesiju.
(Autor je urednik portala Visoko.co.ba; tekst je originalno objavljen u dvobroju 67/68 biltena E-novinar)
