SARAJEVO, 21.01.2019.-Analizirajući uslove rada, novinarstvo kao profesija oduvijek je bilo suočeno sa različitim izazovima. Gotovo na margini, egzistira i opstaje – naročito posljednjih nekoliko decenija kada su radni, socijalni i profesionalni status novinara u bosanskohercegovačkom društvu itekako dovedeni u pitanje. Bez ugovora ili sa lošim ugovorima, sa niskom, zakašnjelom ili neadekvatnom materijalnom naknadom za svoj rad, neprijavljeni, neriješenog radnog, socijalnog i ugroženog profesionalnog statusa, nerijetko i bez naknade za topli obrok i troškove prevoza, izloženi stalnim i različitim pritiscima – danas rade novinari i drugi medijski profesionalci u Bosni i Hercegovini.
No, krenimo redom. Već od formalnog obrazovanja (budućeg) novinara mogu se uočiti određene nedosljednosti/nepravilnosti prilikom obavljanja same (studentske) prakse, recimo. Tako će budući novinari, radeći kao volonteri, nerijetko u potpunosti i ravnopravno sa novinarima (uposlenicima tog medija) obavljati sve obaveze i ispunjavati sve (dnevne) zadatke, ponekad i više od očekivanog (njihovi prilozi bivaju i “udarni”, “otvaraju vijesti” i sl.), a da za to, u većini slučajeva, neće biti vrednovani i barem minimalno priznati za svoj rad .
Nadalje i po završetku studija novinarstva, ukoliko im se posreći da za vrijeme školovanja steknu kakvu-takvu praksu i uspiju se dokazati u nekom mediju (ili tu i ostanu), teško da će ih odmah ”nakon posljednjeg ispita” i prijaviti, odnosno socijalno, zdravstveno i penziono osigurati. Nakon volonterskog, slijedi “probni rad”, kao da je bitan i formalno i suštinski različit sada ovaj novi status, pa je nakon besplatnog, sada potreban i dodatni “probni rad” (s aspekta zaposlenja opet nesigurni status).
O broju godina provedenih u “ovim statusima”, također bi se dalo diskutovati. U kontekstu bosanskohercegovačkog medijskog tržišta poznati su slučajevi veoma ozbiljnih redakcija sa po 15-20 novinara, od kojih je njih svega nekoliko “prijavljeno”. Ostali su volonteri, stipendisti, pripravnici ili probni radnici. I kada nakon volonterskog, probnog, pripravničkog i kakvog već sve ne rada, “novinar” konačno postane novinar i potpiše i neki ugovor (npr. ugovor o autorskom djelu i sl.), taj ugovor je sa aspekta uređenosti prava novinara, statusa i uslova rada nerijetko veoma loš i po novinara – veoma nepovoljan.
Novinari i drugi medijski profesionalci trebali bi voditi računa o tome koje i kakve ugovore o radu potpisuju. I kada konačno i zvanično postanu “profesionalci”, novinari u Bosni i Hercegovini, tek tada se suočavaju sa stvarnim, radnim, socijalnim i iznad svega – profesionalnim izazovima. Poznato je da su mediji ogledalo društva, pa su tako i novinari dio slike koju zrcale mediji. Ukoliko ta slika nije dobra ni njen odraz ili dio odraza ne može biti bolji. ”Prema istraživanju Udruženja “BH Novinari”, 35 do 40 posto novinara u Bosni i Hercegovini radi bez potpisanog ugovora i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a ni oni s validnim ugovorima nisu dovoljno zaštićeni.”
S aspekta radno-pravnog statusa novinara, može se reći da je najveća manjkavost nepostojanje kvalitetne i adekvatne zaštite novinara u većini medija putem kolektivnog ugovora. Zaštita prava novinara donekle bi mogla biti osigurana putem medijskih sindikata, kojih, opet nažalost, gotovo da i nema u bh. medijima. Donosioci odluka i (ne)transparentnost medijskog vlasništva u znatnoj mjeri doprinose izostanku kolektivnog ugovora i sindikata. Također, s aspekta uređenosti i zagarantovanosti autorskih prava novinara i tu je situacija zabrinjavajuća, budući da u ugovorima koje novinari potpisuju najčešće (gotovo po pravilu) nema odredbi o zaštiti autorskih prava novinara.
Posmatrano iz ugla socio-ekonomskog položaja novinara, upravo zbog neriješenog radno-pravnog statusa, znatan broj novinara je i u nezavidnom socio-ekonomskom statusu. Tako veliki broj novinara, a kako je prethodno već istaknuto, radi neprijavljen ili u nekom drugom (nepovoljnom) statusu, bez zdravstvene, socijalne, penzione zaštite. Novinari su često “na minimalcu”. Plate i naknade za rad su niske, često i neredovne, sa višemjesečnim (ponekad i višegodišnjm) kašnjenjima. U takvom okruženju i poželjno, pa čak i neophodno doobrazovanje i profesionalno usavršavanje novinara je onemogućeno, svodi se na lični angažman novinara, za što novinari nemaju adekvatna sredstva. Potplaćenosti i degradaciji novinarstva u socioekonomskom smislu doprinosi i činjenica da “glavni” u medijima (naročito privatnim) vrlo često promišljaju na način da je bolje zaposliti nekoga ko nije novinar-profesionalac ili još nije završio studij, te ga i socio-ekonomski tako tretirati.
O kvaliteti rada i rezultatima, kao posljedici ovakvih odluka – neki drugi put. I za kraj, kao ni prethodna dva, ni profesionalni položaj novinara nije zantno bolji. Naime, novinari su kontinuirano suočeni sa različitim izazovima, slobodno se može reći i pritiscima. Veliki broj zadataka koje na dnevnom nivou trebaju uraditi dovodi do toga da zadaci/priče ne budu realizovani kako dolikuje – profesionalno, kvalitetno i svrsishodno. Uz pomenuto, ne smiju se izostaviti i vlasnički, te urednički pritisci da sa priča vodi u, recimo, određenom pravcu, najčešće rukovođeni komercijalnim ili nekim drugim interesima, stoga su novinari dodatno “u grču” da ispoštuju i taj segment.
Unutar redakcijske podjele prema različitim kriterijima i narušeni kolegijalni odnosi mogu biti dodatno otežavajuća okolnost u tom smislu. Nadalje, suočen s pomenutim ekonomskim, ali i političkim utjecajima, veliki broj novinara pristaje na (auto)cenzuru, a poznati su i slučajevi latentnih ili čak potpuno transparentnih i direktnih cenzura određenih političkih elita (npr. “nepovoljni” dijelovi intervjua ili izjava se jednostavno izbace ili zamijene). Narušeni interpersonalni odnosi i izostanak razumijevanja, solidarnosti među kolegama novinarima, izostanak podrške javnosti – još su neke, za zadovoljstvo poslom i profesionalizam, otežavajuće okolnosti.
U specifičnom okruženju kakvo je bosanskohercegovačko, unutar relativno neregulisanog medijskog prostora, važnost očuvanja integriteta i digniteta novinara nameće se kao imperativ i gotovo da bi, na listi prioriteta medijskih profesionalaca, ovaj zadatak trebao biti u vrhu. Jasno je da su pojmovi “integriteta i digniteta novinara” veoma kompleksni, pa će i pozicioniranje novinara (i njihovog statusa) u Bosni i Hercegovini, nužno uključivati pomenuta tri aspekta – uslove rada, odnosno radno-pravne odnose, socioekonomski segment i profesionalne izazove sa kojima se bh. novinari svakodnevno susreću.
Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
