SARAJEVO, 30.10.2018.-Lažne ili fake vijesti nisu proizvod 21. vijeka. Ovakvih vijesti je bilo oduvijek, ne samo u medijski posredovanoj komunikaciji već i u svakodnevnoj, ljudskoj. Recimo, roditelji se često, iz najbolje namjere, služe lažima (postojanje babaroge, mrak jede malu djecu i sl), kako bi lakše kontrolisali i vaspitali djecu u njihovim najranijim uzrastima.
U kontekstu medija, pojava žutog novinarstva krajem 19. vijeka sa sobom donosi i prve oblike lažnih, prenapuhanih, senzacionalističkih vijesti. Razvoj elektronskih medija početkom XX vijeka takođe je obezbijedio poplavu crne propagande (lažnih vijesti) pogotovo u vremenima svjetskih ratova. Lažne vijesti su u ovom kontekstu ciljale na politički efekat. Ekspanzija komercijalne televizije u drugoj polovini XX vijeka je stvorila uslove za širenje sive propagande u vidu reklama koje selektivno naglašavaju pozitivne karakteristike nekog proizvoda sa ciljem prodaje.
Konačno razvoj interneta doveo je do snažne “eksplozije” velikog broja različitih online kanala i platformi putem kojih se lažne vijesti mogu brže širiti. Dakle, razvoj interneta je stvorio uslove za bujanje lažnih vijesti u javnom prostoru, jer je i mnogo više kanala koji mogu da posreduju ovakve sadržaje za koje niko ne mora da snosi bilo kakvu odgovornost. Proizvodnja lažnih vijesti se najčešće vezuje za “divlje” internet portale, iako praksa objavljivanja ovakvih medijskih sadržaja nije strana ni tradicionalnim “registrovanim” masovnim medijima (naprotiv).
Razlozi za proizvodnju i plasiranje lažnih vijesti su najčešće političke (postoje mišljenja da su lažne vijesti obezbijedile pobjedu Donalda Trampa u utrci za predsejednika SAD-a) i ekonomske prirode (najčešća forma ekonomski motivisanih lažnih vijesti su klasične reklame i popularni clickbait) . Pogodni uslovi za širenje lažnih vijesti putem interneta su društvene mreže. Preciznije, možemo ocijeniti kako su društvene mreže zapravo infrastruktura za fabrikovanje i uticaj lažnih vijesti.
Jednostavno lažni internet portali imaju mnogo veći uticaj i vidljivost kada “šeruju” svoje sadržaje na društvenim mrežama. Snažna ekspanzija “divljih” internet portala (internet portali koji nemaju jasno istaknutu vlasničku strukutu ni uređivačku politiku) je uticala na izmjenu karaktera tradicionalnog novinarstva uopšte. Internet je omogućio običnim pojedincima da objavljuju sadržaje bez kontrole i odgovornosti mnogo brže nego što to rade tradiconalni mediji.
U tom smislu masovni mediji čini se da gube trku za ekskluzivnim vijestima s obzirom da ne mogu pratiti prezentizam djelovanja društvenih mreža i raznih alternativnih online portala. Drugim riječima, publika više nije u poziciji da najsvježije informacije prvo saznaje od masovnih medija, jer su one već ranije dospjele na neku od društvenih platformi. U tom smislu čini se da tradicionalni masovni mediji više nisu gatekeeper-i tj uska grla koja definišu vijesti, već gatewatcher-i (Bruns prema Hjarvard, 2013:60) koji zapravo imaju ulogu da na neki način verifikuju one sadržaje koji su već raznoraznim kanalima stigli u javni prostor.
Nerijetko se zna desiti da tradicionalni mediji bez dodatne provjere a u želji za ekskluzivom preuzimaju netačne vijesti sa “divljih” i nepouzdanih internet portala. Jedan od školskih primjera jeste vijest koju je objavio srbijanski satirični portal “Njuz.net” o tome da je pijani Srbin ubio ajkulu u Šarm el Šeiku tako što je sasvim slučajno skočio na nju. Bez provjeravanja vjerodostojnosti ove informacije, novinari iz tradicionalnih medija u čitavoj regiji objavili su tekst koji je čak stigao i do Njujork posta .
Fake news u BiH
U kontekstu BiH čini se da se lažne vijesti (kroz istoriju) najviše koriste zarad ostvarivanja interesa moćnih političkih subjekata. U bivšem jednopartijskom sistemu u BiH propaganda je bila vrlo izražena sa ciljem homogenizacije stanovništva, stvaranja kulta ličnosti vođe, i očuvanja političkog i ideološkog statusa quo. Zatim, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma (1995. godine) cjelokupna bh. javnost je konstantno izložena raznoraznim, politički friziranim, medijskim sadržajima koji imaju elemente propagande, poluinformacije, dezinformacije i sl.
Mediji su značajan poligon promovisanja određenih politika, ali oružje u političkim borbama koje domaći političari vješto koriste zadnjih dvadeset i kusur godina. Novinarska vjerodostojnost, objektivnost, odgovornost, profesionalnost i etičnost su najčešće žrtve političkih obračuna putem medija. Posljedično, medijski i javni prostor je već kontaminiran pristrasnim i neobjektivnim medijskim izvještajima koji služe propagandnim ciljevima političkih subjekata.
Tako je sredinom 2016. godine Dnevni Avaz objavio anketu (u kojoj građani zdušno podržavaju lidera SBB-a Fahrudina Radončića koji je u isto vrijeme osnivač i prvi vlasnik Dnevnog Avaza), a među anketiranim se (ne)namjerno našla fotografija poznatog britanskog komičara i glumca Rikija Džervisa (Ricky Gervais) uz ime stvarno intervjuisanog građanina Dževada Aličića. Kasnije je otkriveno da su i fotografije ostalih učesnika ankete takođe falsifikovane tj. preuzete sa različitih internet sajtova. Novinari su uputili izvinjenje svim čitaocima kao i anketiranim ljudima zbog grube, ali nenamjerne greške .
Iako je stiglo izvinjenje iz Dnevnog Avaza, ostaje veliko pitanje da li je namjera bila da se javnost pokuša izmanipulisati lažnom anketom podrške Fahrudinu Radončiću. Politički obračuni u kojima tradicionalni mediji (zbog egzistencijalne zavisnosti od političkih centara moći) služe samo kao oružje za obračun sa političkim neistomišljenicima se prelila u online sferu. Dakle, lažne vijesti ili vijesti koje imaju elemente neistina su već tu, ali sa razvojem internet i društvenih mreža one doživljavaju svoj dodatni uzlet. Divlji internet portali i fake news u BiH Internet portali čine značajan segment medijskog sistema BiH. Činjenica je da tradicionalni mediji polako gube publiku koja se sve više informiše putem online medijskih platformi. Prema tome, odgovornost u radu inforativnih internet portala bi trebala da bude na visokom nivou.
Postoji određen broj ozbiljnih informativnih internet portala u BiH koji rade ili nastoje da rade u skladu sa profesionalnim standardima pridržavajući se Kodeksa za štampu i online medije BiH. U tu kategoriju bi se mogli svrstati portali kao što su “Klix”, “Buka”, “Mojahercegovina”, “Depo”, “Frontal”, “Slobodna bosna”, itd. čija se profesionalnost, između ostalog, ogleda u tome što imaju jasno istaknute informacije o uredničkoj strukturi (impressum) kao i neke informacije o vlasničkoj strukturi.
Ipak, čini se da je značajno veći broj onih portala koji se ne mogu kategorisati kao profesionalni informativni portali. Veliki broj je “divljih” internet portala koji se pojavljuju gotovo preko noći na medijskom nebu BiH, i koji se ne pridržavaju bilo kakvih kodeksa u svom radu. Generalno, može se reći da u suštini bh. online medijsku scenu prije svega prate veliki problemi netransparentnosti vlasništva i uređivačkih struktura.
Naime problem sa nepostojanjem informacija o vlasničkoj strukturi se ogleda u tome što pojedinac, sakriven od očiju javnosti, može u isto vrijeme posjedovati više medija čime se zapravo sprečava pluralizam mišljenja, a pojačava jednostranost u medijskom izvještavanju. Javnost mora imati informaciju o vlasničkoj pozadini medija kako bi lakše prepoznali namjere i ciljeve određenog medija. Osim toga nepostojanje transparentnosti vlasničke i uredničke strukture omogućava bujanje tzv. copy – paste novinarstva odnosno jednostavnog preuzimanja i objavljivanja sadržaja sa drugih medija bez dozvole.
S obzirom da na stranicama ovih portala ne postoji nikakav kontakt samim tim ne postoji ni odgovornost za preuzeti i objavljeni sadržaj. Zatim, ovakvi portali mogu, ne samo da preuzimaju informativne sadržaje sa drugih medija, već mogu da posluže i kao poligon za plasiranje lažnih i neprovjerenih informacija koje su ekonomski ili politički motivisane. Iako ne postoje zvanični podaci, možemo već na prvi pogled prepoznati da je veliki broj postojećih “divljih” internet (informativnih) portala (najčešće lokalnog karaktera) u BiH u službi promocije interesa određenih političkih centara moći, odnosno obračuna sa političkim protivnicima.
S tim u vezi internet portali su savremena forma nekadašnjih stranačkih biltena koji služe jeftinom prikupljanju političkih poena i homogenizaciji biračkog tijela. Za promociju ovakvih sadržaja zaduženi su tzv. stranački botovi čiji je posao da preko internet portala i društvenih mreža u zavisnosti od konteksta hvale ili kritikuju aktivnosti političkih subjekata koji su glavni akteri određenih medijskih sadržaja. Osim politički motivisanih dezinformaitvnih odnosno lažnih vijesti, u kontekstu online portala u BiH, čini se da su vrlo zastupljeni clickbait sadržaji koji ciljaju na profit i zabavu.
Ova forma medijskih sadržaja je jednostavno preplavila internet i društvene mreže. Clickbait funkcioniše prema pravilima tabloidnog, senzacionalnog, žutog novinarstva. Suština je da se senzacionalističkim naslovom (tipa “nećete vjerovati šta se desilo”) privuče pažnja i “upecaju” čitaoci, kako bi kliknuli na link. Sadržaj takvih tekstova apsolutno ne odgovara naslovu, ali to nije ni važno, s obzirom da je osnovni cilj zarada, a ne vjerodostojnost. Naime, nakon svakog klika ili otvorenog linka ostvaruje se određeni profit koji se umnožava sa velikim brojem pregleda, klikova i sl. Osim toga, ovi sadržaji se preko društvenih mreža šire munjevitom brzinom poput zaraze i postaju viralni.
Opasnost je što je viralnost postala gotovo najvažnija vrijednost, pri čemu ostali kriterijumi kao što su tačnost i vjerodostojnost ostaju u drugom planu. Broj šerova i lajkova danas definišu “kvalitet” sadržaja zbog čega se internet portali utrkuju za što veću doseg (reach). U tom smislu pojava clickbait sadržaja zapravo je dio jednog šireg talasa tabloidizacije ne samo novinarskih već i društvenih vrijednosti. Osim u kontekstu profita, lažne vijesti mogu se posmatrati kao proizvod jednostavne zabave “digitalnih urođenika” koji plasirajući izmontirane manipulativne video priloge ili fotošopirane lažne fotografije dokazuju svoju “superiornost” u odnosu na “analognu” i nedovoljno “tehnološki pismenu” staru publiku.
Takav jedan benigni primjer fotošopirane fotografije na kojoj je prikazan medvjed koji šeta centrom Pala je nastao 1. aprila 2015. godine. S obzirom da je bio 1. april ova šala je izazvala blagu paniku lokalnog stanovništva. Međutim, sa druge strane postoje i primjeri veće neodgovornosti. Naime, tokom velikih poplava koje su zadesile BiH 2014. godine, na internetu se pojavila fotografija navodnih leševa koji plutaju rijekom Drinom koja se izlila u Višegradu. Ovakve lažne vijesti osim što dezinformišu javnost, stvaraju veliku paniku i strah. Problem je što ne postoji nikakva zakonska regulativa koja bi onemogućila ili makar usporila rast “divljih” internet portala.
Savjet za štampu BiH je institucija koje prati rad online medija, ali s obzirom da je u pitanju samoregulatorno tijelo nema mogućnost bilo kakve sankcije. Potencijalno rješenje jeste donošenje bolje (strožije) zakonske regulative, ali i stvaranje registra svih online medija kako bi se povećala transparentnost a time i stvorili uslovi za profesionalniji rad ovih medija.
U BiH je nedavno pokrenut portal “raskrinkavanje.ba” koji za cilj ima razotkrivanje različitih oblika lažnih vijesti među kojima su: dezinformacija, spin, fake news, pristrasno izvještavanje, manipulisanje činjenicama itd., koji se objavljuju na bh. internet portalima. Ovaj portal je dašak svježeg vazduha u zamagljenom online medijskom prostoru BiH. Ukazujući na (ne) namjerne propuste online medije nastoji se podići svijest o lažnim vijestima kao negativnoj pojavi koje mnogi pojedinci nisu ni svjesni.
Zaključak: medijska pismenost ključ borbe protiv lažnih vijesti
Bilo kako bilo, postojanje lažnih vijesti je u najširem smislu opasnost za funkcionisanje demokratije. Javnost koja je svakodnevno bombardovana sadržajima manipulativnog i propagandnog karaktera ne može dostići stanje “kritičkog punoljetstva”, koje je neophodno za razumijevanje i kritičku valorizaciju društveno-političkih dešavanja. Jedan od osnovnih problema je što publika nije dovoljno medijski pismena i nema naviku da propituje vjerodostojnost sadržaja koje konzumiraju. Potreba za medijskom pismenošću je izraženija u eri razvoja različitih online kanala komunikacije i medijskih platformi koji između ostalog znače i veći prostor za zloupotrebu i širenje lažnih, manipulativnih sadržaja.
U tom smislu publici su potrebna znanja koja će im pomoći da razlikuju kvalitetne od nekvalitetnih sadržaja, da provjere izvor i vjerodostojnost informacija, da budu upoznati sa različitim načinima prezentacije medijskih sadržaja kao i ciljevima plasiranja medijskih sadržaja. S obzirom na veliki značaj medija, propitivanje medijskih sadržaja, a posebno potencijalnih lažnih vijesti, trebalo bi da bude dio “lične higijene” svakog mještanina u “globalnom selu”.
Osim toga, talas lažnih vijesti zapravo onemogućava javnu raspravu na bazi snage argumenata i činjenica. Život u eri post istine dodatno otežava ovu situaciju. Suština (post istine) jeste da činjenice više ne igraju nikakvu ulogu u kontekstu društvene relevantnosti informacija. Ljudi su više skloni da pri donošenju zaključaka vjeruju emocijama, nego činjenicama. U tom smislu, čini se da bh. javnost(i) više (emotivno) vjeruje političarima nego izvjesnosti surove stvarnosti koja ih okružuje i u kojoj žive. Prema tome možemo reći da lažne vijesti predstavljaju pogonsko gorivo za post istinu. Građanima naprosto trebaju provjerene, tačne i vjerodostojne informacije kako bi se bolje pozicionirali i donosili kvalitetnije političke odluke.
U vremenu u kojem dominiraju lažne vijesti, odnosno u vremenu kada se (dez)informacije dijele na “naše” i “njihove”, jednostavno je onemogućen prostor za zdravu javnu diskusiju. Društvo je u situaciji u kojoj su svi učesnici u javnoj sferi u pravu, odnosno u situaciju u kojoj nema objektivnih mjerila snage argumenata. Naprotiv, čini se da argument snage, svađanja, prepiranja, uvreda, govora mržnje i nepoštovanja dominiraju javnim prostorom i u dobroj mjeri su podržani talasom tabloidizacije i spektakularizacije stvarnosti u kojoj se nalazi društvo 21. vijeka.
Ovaj tekst je originalno objavljen u sedmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
