MOSTAR, 25.12.2017. – Ovo bi trebao biti analitički tekst o nadzoru rada ‘na crno’ među tzv. sedmom silom, novinarima i medijima, ali i političkom utjecaju na rad nadležnih institucija za nadzor i kontrolu radnih uvjeta novinara. Međutim, kada je riječ o novinarima, iako se sami stavljaju u obranu obespravljenih i osiromašenih, izvješćuju o društvenim devijcijama, pokreću humanitarne akcije spašavajući živote, upravo oni su među najobespravljenijom i najnezaštićenijom populacijom. Dok novinari ukazuju na nepravdu i nezakonitosti prema drugima, sami sebe ne uspijevaju obraniti. Trpljenje im je postalo stalno i prihvatljivo stanje, a šutnja dragovoljna.
Među novinarima nema jedinstva i prihvaćaju svoj položaj
U traženju prava među novinarima nema solidarnosti, koordiniranog, jasnog i jedinstvenog djelovanja i organiziranosti. Ne postoji ni novinarski sindikat na državnoj razini i upravo su to najveći problemi jer pojedinačni slučajevi kršenja radno-pravnog statusa ‘bljesnu’ u javnosti i sve se nastavlja po starom.
Jedan od takvih primjera je i novinarke RTRS-a Hane Hadžibegović, koja se u listopadu ove godine javila izravno u program kazavši da ona i njene kolege novinari godinama rade na crno, potpisujući ugovore o privremenim poslovima. Izazvala je svojevrsnu sablazan u javnosti kao da to nije sveprisutna javna tajna.
Mnoge kolege novinari javno, na društvenim mrežama govore o svom statusu. U pojedinim medijima rade i do 12 godina samo po osnovu ugovora o autorskom djelu, sami plaćaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Po kojem osnovu novinar može zahtijevati plaćen prekovremeni rad, ako je na posao u redakciju došao u 9 sati, a čeka ga i praćenje nekog večernjeg događaja, dok je sam vezan samo ugovorom o privremenim poslovima ili autorskom djelu?
Pobuniti se, biti izvrgnut mobingu i otkazu ili otići i izgubiti kakav-takav posao u današnoj BiH te se dovesti do egzistencijalnog ruba pitanja su koja muče većinu novinara. Ali, i što je najgore, oni ipak prihvaćaju svoj položaj onakvim kakav on jest. Novinari danas prihvaćaju ovakve uvjete rada, što se zasigurno može nazvati oblikom suvremenog ropstva. Ovakvo stanje je u većini medija u BiH.
Osim reakcije Udruženja novinara BiH i predstavnika međunarodne zajednice, sve ostaje po starom. O položaju novinara danas ne može se ni govoriti – oni nisu uopće ni u kakvom položaju, jer osim manjeg broja dobro plaćenih urednika i novinara, većina njih čeka prvu priliku kako bi dala petama vjetra iz svojih redakcija.
Nadgledanje ovog stanja, pa tako i bilo kakva aktivnost za bolji položaj novinara, ide ‘linijom nezamjeranja’ jer nitko se ne želi zamjeriti moćnim medijskim mogulima i urednicima, najčešće produženim političkim rukama koju zastupaju u svojih uređivačkim politikama.
Trpeći takav političko-ekonomski utjecaj, krajnja žrtva su novinari.
Nema ni zakona kojim je zaštićena novinarska autonomija, a ni postojeći radni ugovori ne sadrže klauzulu savjesti koja bi im omogućila odbijanje posla ukoliko isti nije u skladu s njihovim profesionalnim načelima.
Zašto se ‘proizvodi’ toliko novinara?
Prema istraživanju Udruženja “BH Novinari”, 35 do 40 posto novinara u Bosni i Hercegovini radi bez potpisanog ugovora i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a ni oni s validnim ugovorima nisu dovoljno zaštićeni. Grubom računicom, to bi značilo da su u stanju obespravljenosti skoro 1.000 kolega novinara.
Međutim, a ono što zasigurno pridonosi lošem položaju novinara je i hiperprodukcija novinarskog kadra u BiH što je posljedica neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Naime, svake godine BiH dobije 400 novih novinara ili komunikologa dok su stvarne potrebe manje od polovice tog broja. Zašto se i dalje na tome inzistira i proizvodi bez perspektivne kadrove, jeftinu, mladu radnu snagu – nema odgovora.
Kome odgovara da imaju obespravljene, politički i ekonomski zarobljene, neslobodne novinare?
Prema podacima novinarskih udruženja iz RS-a i F BiH, a koje iznosi dr. Radenko Udovičić predsjednik Medijskih inicijativa i direktor Media plan instituta iz Sarajeva u svom znanstvenom radu o radnim uvjetima novinara u BiH pod naslovom ‘Novinari u procjepu devastiranih medija i pravne nesigurnosti’, broj novinara u BiH kreće se od 2.000 do 3.500, dok je zaposleno između 1.574. i 2755 novinara.
Danas se u BiH, zemlji s manje od 4 milijuna stanovnika, emitira 195 elektronskih medija, 148 radiostanica i 47 TV stanica, osam dnevnih novina i 184 različita tiskana izdanja magazina i časopisa, 6 novinskih agencija i na stotine online portala koji preuzimaju primat u plasiranju informacija, ali i doprinose jačanju govora mržnje i najneprimjerenije komunikacije.
Ovoliki broj medija utječe na priliv prihoda od oglašavanja i smanjuje “marketinški kolač”, kolač od kojeg se financira većina medija, što, opet, utječe na radna prava novinara jer prihodi padaju iz godine u godinu jer se marketinško oglašavanje sve više okreće prema društvenim mrežama i ciljanim skupinama konzumenata.
Ključni mediji i sami novinari
Kada iz Europske federacije novinara (EFJ) reagiraju da je nedopustivo i krajnje zabrinjavajuće što napadi na novinare u BiH ostaju nekažnjeni pri tom pozivajući nadležne institucije u BiH na istrage i procesuiranje napadača, izgleda da bi traženje bilo kakvih prava novinara, bilo – previše?!
U Zaključku Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH od 18. srpnja ove godine, a u svezi Izvješća o slobodi govora i stanju medijskih sloboda u BiH, usvojenog od strane Vijeća ministara BiH, kao konačna konstatacija, navodi se da se u BiH ne primjenjuje ni postojeća legislativa, te da je za promoviranje prava novinara ključni mediji i sami novinari.
I stoga se samo možemo vratiti na početak ovog teksta…
Ovaj tekst je proizveden/a u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.
