SARAJEVO, 04.07.2018.-Jedan od zaključaka seminara za predstavnike pravosuđa i medija, o primjeni evropskih standarda u zaštiti od klevete, bio je i taj da je potrebno novinare i urednike kontinuirano educirati u smislu razumijevanja relevantne pravne tematike. Ovaj članak ima za cilj upravo to, dakle, novinarima i urednicima približiti osnove Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), a kako bi im se olakšalo učestvovanje u suđenjima u okviru parničnog postupka ili medijsko praćenje i izvještavanje o istim. Na odgovarajućim mjestima članak se referira i na odredbe Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH”, broj 59/02).
Osnovne značajke Zakonu o parničnom postupku (ZPP)
Već u članu 1. ZPP propisuje da se ovim Zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, a u koje sporove nesumnjivo spadaju i sporovi po Zakonu o zaštiti od klevete. Razumijevanje osnovnih pravila ZPP-a je od iznimne važnosti za sve pripadnike medija, jer upravo odsustvo istog, po stanovištu autorice, često dovodi do pogrešnih zaključaka stranaka u postupku, njihovog nezadovoljstva, ali može dovesti i do pogrešnog izvještavanja javnosti o nekom suđenju. U tom pravcu često se mogu čuti i kritike na odluke suda, primjerice o pristrasnosti ili neznanju sudije, površnom odlučivanju i slično.
Dakle, Zakon o parničnom postupku predstavlja skup pravila po kojima sud u građanskopravnim sporovima provodi postupak sa ciljem da se donese odluka o zahtjevu stranke koja je isti postupak pokrenula. To znači da parnični postupak pokreću stranke, konkretno tužitelj tužbom protiv tuženog, pa je neispravno govoriti da sud nekoga tuži ili provodi postupak protiv nekog. Sud je nezavisni organ trećeg stuba vlasti (pored zakonodavne i izvršne) koji ima pravo i dužnost da provede parnični postupak koji je stranka uredno pokrenula, ne upuštajući se na samom početku da li je pokretanje takvog postupka bilo i osnovano.
Dakle, tužitelj u tužbi navodi da mu je tuženi povrijedio neko njegovo subjektivno pravo i traži od suda odgovarajuću zaštitu povrijeđenih prava. U postupcima zaštite od klevete tužitelj, prema navedenom, tvrdi da mu je tuženi nanio štetu ugledu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica (neistinitih informacija) identifikovanja tužitelja trećem licu, pa slijedom toga traži od suda zaštitu tako povrijeđenog prava. Tužitelj u tužbi mora da navede osnovne elemente tužbe koji su propisani članom 53. ZPP-a (određen tužbeni zahtjev, činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, naznaku vrijednosti spora i druge podatke koje mora da ima svaki podnesak), a da bi se tužba mogla smatrati urednom i podobnom za raspravljanje, te se samo uredna tužba dostavlja tuženom na odgovor.
Tuženi je obavezan dati pismeni odgovor na tužbu u roku od 30 dana od dana prijema tužbe, a u odgovoru na tužbu tuženi će istaknuti moguće procesne prigovore, izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te će ako osporava tužbeni zahtjev navesti i razloge zašto ga osporava, kao i činjenice na kojima zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 71. ZPP-a). Ukoliko tuženi sudu u zakonom propisanom roku ne dostavi odgovor na tužbu izlaže se mogućnosti donošenja presude zbog propuštanja, a koju radi pravilnog razumijevanja ne treba smatrati sankcijom za tuženog jer se radi o presumpciji da je tuženi uredno zaprimio tužbu, da ju je pročitao i razmotrio, te da se slaže da sud odluči bez meritornog raspravljanja i bez daljih troškova postupka, pa iz tog razloga upravo i ne ulaže odgovor na tužbu i saglašava se sa donošenjem presude zbog propuštanja. Iz navedenog razloga neophodno je da tužba bude uredno dostavljena tuženom, kada zvanično parnica počinje da teče.
Dalji postupak se sastoji u održavanju pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, te nakon toga donošenja presude.
Pripremno ročište ima za zadatak da razjasni sve procesne prigovore, da razjasni samu suštinu spora, da se identificiraju odlučne činjenice za presuđenje u konkretnom predmetu, da se razluče odlučne sporne od odlučnih nespornih činjenica, te da se predlože dokazi kojima će se utvrditi odlučne, a sporne činjenice.
Koje su to odlučne činjenice govori materijalno pravo. Tako će nam u predmetima zaštite od klevete upravo Zakon o zaštiti od klevete dati podlogu da utvrdimo koje su to odlučne činjenice za raspravljanje i utvrđivanje u cilju donošenja odluke (bilo procesne bilo meritorne), a svakako ne treba niti zaboraviti da se u našem pravnom sistemu Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda neposredno i direktno primjenjuje.
Materijalno pravo, dakle, u predmetima zaštite od klevete nameće sudovima da vode računa o sljedećim okolnostima:
– da su bitni elementi klevete: iznošenje/pronošenje neke neistinite informacije, identifikovanje oštećenog, postojanje štete, prenošenje trećim osobama, namjera ili nepažnja u prednjem postupanju
– da sud u smislu prednjeg treba praviti razliku između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova
– da sud vodi računa o sukobljenosti dva prava-prava na privatnost/ugled i prava na slobodu izražavanja
– da pravo na slobodu izražavanja ima ograničenja koja moraju biti propisana zakonom, moraju slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva i biti nužna u demokratskom društvu
– da se prilikom uspostave ravnoteže između prava na zaštitu privatnosti (ugleda) i prava na slobodu izražavanja moraju razmotriti slijedeći kriteriji: a) da li je sporno izražavanje od doprinosa raspravi od općeg interesa b) koliko je tužitelj (oštećena osoba) poznat u javnosti, da li je javna ili privatna osoba i kakvo je bilo njegovo ranije ponašanje c) način prikupljanja informacija i njihova istinitost (postupanje u dobroj vjeri i na temelju tačne činjenične osnove) d) kontekst, forma i posljedice objavljivanja e) ozbiljnost zaprijećenih sankcija
Kako je iz naprijed izloženog vidljivo sud ima zaista složen i ozbiljan zadatak pred sobom, te je dalje pitanje kako će sud utvrditi sve naprijed navedene odlučne činjenice.
Činjenice koje su relevantne za odlučivanje utvrđuju se putem dokazivanja (ukoliko su sporne), ali posebna napomena stoji u pravcu da sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku, dakle, samo o onome što stranke traže i samo u okviru činjenica koje su stranke iznijele pred sud. To znači da sud neće po službenoj dužnosti, ne samo voditi postupak, nego neće niti istraživati činjenice, niti će pokušavati doseći potpunu istinu u konkretnom sporu. Sud će, naime, odlučivati samo na osnovu onoga što stranke iznesu pred sud, te na osnovu rezultata dokaznog postupka, a na koji način će se doći do procesne istine koja se ne mora uvijek podudarati sa stvarnom istinom nekog životnog događaja.
Radi navedenog treba ozbiljno shvatiti obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da dokazima utvrde takve činjenice. Ono što ostaje zadatak suda je da nakon provedenih dokaza slobodno utvrdi da li je nekim dokazom zaista i dokazana činjenica koja se tvrdila ili je to izostalo. Pri prednjem stranke, dakle, predlažu i izvode dokaze, a ako sud iz rezultata dokaznog postupka ne može sa sigurnošću utvrditi da li neka odlučna činjenica postoji ili ne, primijeniće pravilo o teretu dokazivanja. Dakle, sud ne može odbiti odlučiti o nekom tužbenom zahtjevu jer smatra da za odlučivanje nije imao dovoljno sa sigurnošću utvrđenih činjenica, nego u tom slučaju mora primijeniti pravilo o teretu dokazivanja, a koje podrazumijeva da će ona stranka koja je bila dužna neku činjenicu dokazati, a u tome nije uspjela, snositi teret nedokazanosti i smatraće se da činjenica koju ona tvrdi ne postoji.
Proces utvrđivanja relevantih, a spornih činjenica, provodi se na glavnoj raspravi jer upravo u tom stadiju parničnog postupka stranke izvode dokaze čitanjem isprava, saslušanjem tužitelja i tuženog (stranaka), saslušanjem svjedoka, vještačenjem, te uviđajem. Ukoliko stranke predlože dokaze radi utvrđivanja činjenica koje nisu bitne za odlučivanje ili su priznate, odnosno nesporne ili općepoznate, sud će odbiti provođenje takvih dokaza, pa u tom smislu treba posebno obratiti pažnju na razloge iz kojih sud odbija provođenje nekih dokaza. Prednje naročito jer je sud dužan da provede postupak ekonomično i efikasno, dakle, u što kraćem roku i sa što manje troškova, pa opravdano odbijanje provođenja nekog dokaza ne znači da sudija postupa nezakonito ili da onemogućava stranku da raspravlja, odnosno da je pristrasan i slično.
U konačnom sud na osnovu rezultata provedenog postupka donosi presudu i to na način da činjenice koje su utvrđene tokom postupka podvede pod odgovarajuće odredbe materijalnog prava (sudski silogizam), a što je kako se vidi iz izloženog složen i zahtijevan posao, naročito ako se ima u vidu da sudija piše i odgovarajuće obrazloženje sudske odluke koje ima višestruk značaj. Naime, iz obrazloženja presude tužitelj i tuženi saznaju razloge za usvajanje ili odbijanje tužbenog zahtjeva, dobijaju mogućnost da takve razloge pobijaju putem ulaganja pravnih lijekova (žalbe), pisanjem obrazloženja se smanjuje pretjerana arbitrarnost u sudovanju, a ne treba zanemariti niti utjecaj koje obrazloženja odluka imaju na edukaciju, te preveniranje nedozvoljenog ponašanja u sličnim situacijama. Od stručnosti i umiješnosti sudije ovisi s kojim stepenom uspješnosti će prednji zadatak biti obavljen, ali pri tome ne treba zanemariti i uslove i okruženje u kojem sudija obavlja svoju sudijsku dužnost.
Stranke nakon donošenja presude imaju pravo (pod zakonom propisanim uslovima) na ulaganje žalbe (redovni pravni lijek o kojem odlučuje drugostepeni sud-kantonalni sudovi u F BiH), te revizije (vanredni pravni lijek o kojem odlučuje Vrhovni sud Federacije BiH), uz napomenu da se, ukoliko drugostepeni sud potvrdi prvostepenu odluku ili je preinači, postupak pravomoćno okončava.
Zaključak
Kako je vidljivo iz naprijed izloženog, da bi se odlučilo o nekom tužbenom zahtjevu potrebno je provesti postupak koji u slučaju nedovoljnog razumijevanja njegovih normi može navesti na zaključke da sud postupa u korist jedne od stranaka u postupku, da je “u službi” neke od stranaka, da nije ispoštovano načelo nepristrasnosti, da su stranke onemogućene da raspravljaju i slično. Iz navedenog razloga svaki prosječan građanin bi se trebao upoznati sa osnovama parničnog postupka, a koja obaveza postaje naglašenija ukoliko se radi o stranci u parničnom postupku ili ukoliko se profesionalno izvještava o nekom parničnom suđenju. Ovaj članak je trebao poslužiti upravo tome, pri čemu je jasno da je parnični postupak dosta složeniji i konstantan je predmet izučavanja. Zaključno se želi još istaknuti da svima mora biti jasno da parnični postupak, sporovi građanskopravne prirode, uključujući i predmete zaštite od klevete, nemaju dodirnih tačaka (u procesnom i materijalnom smislu) sa krivičnim djelima, krivičnim postupkom, optužnicama, osumnjičenim, optuženim i osuđenim odnosno krivičnim sankcijama, dakle, sa suđenjima u krivičnopravnim stvarima, te da uvijek treba praviti jasnu distinkciju između ove dvije pravne oblasti i predmeta kojima se bave. Također se neophodnim ukazuje još jednom naglasiti da sud pred sobom u procesu suđenja ima dvije stranke sa jednakim pravima, te da je uloga suda da kao treća nepristrasna strana odluči o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, bez mogućnosti da pomaže bilo kojoj od strana u postupku ili da “stavlja u službu” jedne od njih.
Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.
