Piše: Biljana Radulović
Sarajevo, 14.01-2019. – Za slobodu izražavanja u našem sistemu je potrebna hrabrost, kao i pristanak na sve posljedice koje mogu nastati kada slijedite svoja uvjerenja i volite svoju profesiju. U zdravim društvima, sloboda izražavanja i sloboda profesije treba da se prožimaju bez posljedica.
Kada novinarka navodi činjenice ili iznosi svoj stav o nekoj pojavi, pokreće lavinu osuda u nerazvijenom društvu, koje osciliraju od osude, uvrede, poniženja, prijetnje, klasičnog govora mržnje, pa čak do fizičke likvidacije. Isto tako, rizikuje da dobije i tužbu za klevetu ili obavezu da isplati visok iznos vrijednosti spora oštećenom, kao i da se izloži troškovima sudskog postupka.
Kako se ispoljava nasilje
Sve ove oblike nasilja nad novinarkama možemo podijeliti na govor mržnje zasnovan na rodnoj neravnopravnosti ili mizoginiji i ekonomsko nasilje. I jedan i drugi oblik imaju za cilj zastrašivanje, do krajnje mjere prestanka rada.
Govor mržnje se ispoljava verbalno, lično (neposredno) i (posredno), kao internet nasilje, kroz komentare na različitim portalima, koji mnogo puta djeluju orkestrirani, naručeni, vjerovatno plaćeni do granica progona. Ekonomsko nasilje se ispoljava podnošenjem tužbi za klevetu, u kojima se najčešće i ne navodi radnja klevete nego naslov članka i sav sadržaj članka kao kleveta, i koji, uz to, sadrže i previsoko izraženu vrijednost predmeta spora.
Napadači su oni koji koriste svoju poziciju moći za seksistička ponižavanja i podnošenje tužbi za klevetu (neposredni), a tu su i oni posredni, koji nisu vidljivi kao prvi, ali su u njihovoj službi kroz govor mržnje na portalima, u komentarima, itd.
U suštini, oba oblika nasilja u svim svojim oblicima, seksističke aluzije, ponižavanja novinarke kao žene i njene profesije, zastrašivanja, izrugivanja fizičkom izgledu, ličnom i porodičnom životu i slično, imaju dvostruko dejstvo: stvaranje žrtve od novinarke i širenje mreže istomišljenika, kako bi se kroz takvu mrežu opravdao stav i stvorila podrška za još brutalniji napad na žrtvu, ali i kako bi se kod žrtve stvorio još veći osjećaj nemoći.
Izostanak reakcija i podrške
Kada se dogodi neka neprimjerena izjava kojom se novinarka obezvrjeđuje, uglavnom izostaje reakcija. Izostanak reakcije šire društvene zajednice je zabrinjavajući. Uz novinarku u takvim situacijama mogu stati jedino novinarska udruženja, koja će osuditi napad.
Ukoliko je počinilac javna ličnost, ne samo iz političkog života, nego i bilo koje druge oblasti, ne postoji osuda unutar zajednice kojoj on pripada, nego eventualno pojedinačne osude.
Kada je glumac Sergej Trifunović nedavno iznio uvredljive komentare na račun novinarki u Srbiji, podrška novinarkama je uslijedila iz udruženja novinara, povjerenice za rodnu ravnopravnost i ženske mreže nevladinih organizacija. Osude glumačkih udruženja nije bilo.
Riječi poput “nisam ti ja čovjek za tebe”, “briši iz zgrade”, “kad vas pogledam, onda i shvatim zašto ste stalno negativni”, “dolazite iz naroda koji je takav” i sl., do današnjeg dana nije osudila politička partija kojoj pripada počinilac, niti bilo koja institucija, pa čak ni gender centri.
Na takav način, cjelokupno društvo mrtvih individua postaje saučesnik.
Upitno je da li postoji adekvatna reakcija organizacija za zaštitu žena od nasilja ili se njihove reakcije ne evidentiraju, odnosno ne objavljuju.
Jednostavno je pretpostaviti reakcije i stanja u kojima se može naći novinarka nakon takvih napada ili orkestrirane hajke u vidu online komentara, ili čak saopštenja onih na koje se odnosilo njeno pitanje, članak, snimak… Samim činom napada, bez obzira u kom obliku dolazio, novinarka doživljava psihološko nasilje, zatim institucionalno, kada uviđa da je nemoćna, ali i ekonomsko, jer svako obraćanje institucijama košta je i vremena i novca. Od oblika napada može zavisiti vrsta zaštite novinarke.
Kako se zaštititi
U slučaju bilo kojeg oblika nasilja nad novinarkom, najprije treba zatražiti podršku novinarskih udruženja, ali i insistirati na široj podršci – od organizacija koje se bave pravima žena i drugih institucija civilnog sektora, te zahtjevima prema samom počiniocu – tražiti javno izvinjenje, insistirati da institucija/politička partija iz koje dolazi počinilac osudi takvo ponašanje, objaviti da je zatražena osuda, da nema ili ima reakcije, ukratko, upoznati javnost sa svim detaljima slučaja.
Putem strukovnih udruženja može se zatražiti i psihološka i pravna pomoć kako bi se novinarka osnažila u borbi za svoju zaštitu, jer u daljem procesu može biti ponovo stigmatizovana, ali institucionalno.
Za sve mizogine komentare, koji su u suštini najklasičniji govor mržnje, sračunat da kod napadnutog izazove uznemirenje ili strah, treba podnositi tužbe za diskriminaciju, ali i krivične prijave.
Bez obzira što će svaki od ta dva postupka izazvati ponovno prolaženje kroz nasilje, ne smije se zaboraviti krajnji efekat kroz kaznu – koliko god bila simbolična, minimalna, ili čak uvredljiva za žrtvu napada.
Bitno je da zaživi politika kažnjavanja i da počinioci počnu prihvatati pomisao da mogu biti kažnjeni za napisano ili izgovoreno, za riječi ili radnje kojima su narušili tuđi mir, psihički ili fizički integritet.
U sistemima kakav je naš, poželjno je da ovakvi predmeti imaju monitoring kako bi se došlo do kvalitetnih pokazatelja u radu pravosuđa kada je riječ o slučajevima koji se tiču novinarki, ali i da se formira fond iz kojeg bi se mogla finansirati pravna pomoć u ovakvim slučajevima.
(Ovaj tekst objavljen je u biltenu E-novinar br.70/71)
