SARAJEVO, 04.12.2017.-Vlastiti prihodi malih, lokalnih, javnih medija od marketinga teško da mogu namiriti razliku između sume koju dobijaju iz budžeta i sume koja je neophodna za nesmetan rad. Pored toga, menadžment ovih medija postavljaju lokalne vlasti.
Dugo se pretpostavljalo da je u Bosni i Hercegovini najveći oglašivač država. Ova je pretpostavka bila bazirana na procjenama medijskih analitičara, ali je tek istraživanje koje je 2015. godine proveo Centar za razvoj medija i analize iz Sarajeva dalo prve konkretne podatke o tome koliko novca se iz budžeta na raznim nivoima vlasti slijeva na račune mnogobrojnih bh. medija. Cifra do koje je CRMA došla je iznosila oko 30 miliona konvertibilnih maraka godišnje. Istraživanje je pokazalo da se iz budžetskih sredstava kupuju programi i oprema za javne medije, plaćaju oglasi, čestitke povodom praznika, finansiraju pojedine emisije, promotivni tekstovi i video spotovi…
Došli smo do podataka da se, na primjer, Radio Herceg Bosne finansira iz najmanje osam budžeta – budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona i budžeta općina Stolac, Čitluk, Tomislavgrad, Livno, Čapljina, Kiseljak i Ljubuški. Saznali smo i da TVSA od Grada Sarajevo i šest općina naplaćuje “hronike aktuelnosti”, gostovanja u studiju i prijenos svečanih sjednica. Istovremeno, to je bio najmanji poznati iznos. Zbog ograničenog trajanja projekta u okviru kojeg je provedeno ovo istraživanje, ono, na žalost, nije obuhvatilo sudove i tužilaštva, fondove, agencije, zavode, ustanove, institute…
Tokom otprilike četiri mjeseca, koliko je trajalo prikupljanje podataka, pregledani su izvještaji o izvršenju budžeta za 2013. i 2014. godinu za institucije na nivou države, entiteta i Distrikta Brčko, opština i gradova iz cijele BiH. Uz ovo, pregledani su i dostupni revizorski izvještaji i službeni glasnici. Više od polovine od oko 30 miliona KM koliko se godišnje izdvaja iz budžeta za medije se troši na lokalne javne medije: 12 lokalnih TV stanica i 61 radio stanice. Kantoni, općine i gradovi u Federaciji u 47 lokalnih javnih medija koji djeluju u ovom entitetu, samo kroz redovno godišnje finansiranje ulože oko 12,5 miliona KM. U Republici Srpskoj djeluju 23 ovakva medija, a na njihov rad se troši nešto manje od četiri miliona KM godišnje. Mahom je u njihovim aktima o osnivanju navedeno da bi se ovi mediji trebali najvećim dijelom finansirati iz vlastitih prihoda. U većini slučajeva to i jeste tako, međutim vlastiti prihodi malih, lokalnih, javnih medija od marketinga teško da mogu namiriti razliku između sume koju dobijaju iz budžeta i sume koja je neophodna za nesmetan rad.
Pored toga, menadžment ovih medija postavljaju lokalne vlasti. Lako je pretpostaviti da ovakva situacija stavlja novinare ovih medija u nepovoljan položaj, imajući u vidu da na ovaj način njihova egzistencija zavisi od volje lokalnih političkih moćnika, odnosno općinskih/opštinskih načelnika i gradonačelnika. Novinari, dovedeni u takvu poziciju, izbjegavaju postavljati “nezgodna” pitanja, ne “talasaju” i dobrovoljno pristaju da budu, kako ih profesorica Lejla Turčilo naziva, “ovlašteni držači mikrofona”. “Ako birate menadžment, ako dajete novac, onda su kontrola i moć na vašoj strani. Tu je već u startu neravnopravna pozicija novinara. Teško je očekivati da će onaj čiji je direktor neposredno izabran od onoga ko je na vlasti i onaj koji dobija ili ne dobija plaću zavisno od toga da li je budžet pun ili prazan, postavljati neugodna pitanja tim koji daju novac i biraju upravu”, rekla mi je profesorica Turčilo u razgovoru koji smo vodile o ovoj temi početkom 2016. godine. Tada mi je rekla i da ono što vrlo često imamo je situacija da menadžment takvih lokalnih medija o novinarstvu zna tek toliko kako kupiti šutnju ili kako kupiti naklonost. “To su dva ključna problema – kupovina šutnje i kupovina naklonosti preko izbora podobnih kadrova i u menadžmentu i na nižim nivoima, do izbora samih novinara. Imamo izbor podobnih, plus finansiranje kao metod discipliniranja i na taj način se mediji stavljaju pod direktnu kontrolu”, rekla je profesorica sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Imajući sve ovo na umu, pitanje je koliko je, zapravo, potreban otvoreni pritisak na medije. Novinari sami pribjegavaju autocenzuri. Otvoreni pritisci su relativno rijetki. Novinari koji jesu ili su bili izloženi pritiscima, rijetko žele o tome javno govoriti. Pritisci se, kako kažu kolege, vrše perfidno, a ponekad ga nije lako ni prepoznati. “Odaberu se ljudi za koje se procijeni da to neće doživjeti kao pritisak, isto kao što politika ili vlasnik medija odaberu urednike. To, dakle ide lančano. “Sporne” teme idu na stroge uredničke kontrole, pod firmom ozbiljnosti informacije ili situacije. Ne preza se ni od pisanja kompletnog teksta, pod koji se potpiše samo formalno osoba koja je posnimala izjave. Nekada su se takvi tekstovi davali spikerima da ih pročitaju, u novinama su u potpisu samo inicijali novinara.
Bojim se da su sada stvari do te mjere ogoljene da ljudi pristaju da se potpišu čak i ispod teksta na kojem ni interpunkcijski znak nisu ukucali”, rekao mi je anonimni izvor za tekst nastao nakon istraživanja CRMA-e o finansiranju medija. Pritisak na novinare uglavnom ide preko urednika, rekao mi je tada izvor. “Mnogo poraznije je što “urednici” ostaju dosljedni u svom predanom radu, čak do te mjere da i prikriveni nalogodavci ostanu iznenađeni količinom snihodljivosti onih koje su postavili na te pozicije. Zaneseni tom ulogom, ali i svim privilegijama koje imaju, takvi urednici, naravno čast izuzecima, podilaze pojedincima, grupama, … Nažalost, takvi se cijene, jer svakoj političkoj opciji odgovara takav “urednički” ili “novinarski” profil”, rekao mi je izvor.
Svi moji sagovornici u istraživanju o finansiranju medija su se složili da pojedini politički moćnici lokalne javne medije smatraju svojim vlasništvom, navodeći primjere kada lokalni političari biraju kamermana koji će ih snimati ili uzimaju slobodu da rano ujutro nazovu novinara i pitaju “zašto si mi stavio onu sliku?” Moji su se sagovornici složili i da je netransparentnost trošenja budžetskih sredstava na medije rak-rana. Finansiranje medija iz budžeta ne prestaje subvencijom ili grantom za određeni medij, već se nastavlja kroz objavljivanje reklama, oglasa, čestitki…
“Novac se doista rasipa na sve strane, a građani ne vide nekog velikog efekta u tom informacijskom smislu, a sa druge strane nedostaje sredstava za druge projekte koji su građanima važni. To pokazuje da se politike kreiranja budžeta i investiranja u općinama zasnivaju na nekim drugim parametrima, a ne na javnom interesu”, rekla je Lejla Turčilo u intervjuu 2016. godine.
Ovaj tekst je originalno objavljen u drugom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
