SARAJEVO, 26.12.2018.-Kada želimo staviti naglasak na neku temu, neku tezu ili raspravu, često se citiraju veliki filozofi, književnici, intelektualne gromade. Iako tome nisam sklona, možda da ovaj put učinim iznimku i na kratko se ukalupim u takav početak.
Ludwig von Mises u ‘Svemogućoj državi’, 1944. kaže: Uzaludno je boriti se protiv totalitarizma totalitarnim metodama. Slobodu mogu ostvariti samo oni koji bezuvjetno prihvate njene principe. Prvi preduvjet za bolji društveni poredak je vraćanje bezgranične slobode misli i riječi” ili François-Marie Arouet Voltaire: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”.
BiH je uistinu podijeljeno društvo, gdje svatko ima svoju istinu o prošlosti, svoje razumijevanje sadašnjosti i svoje viđenje budućnost. Tako je i sa pravom na slobodu izražavanja, zajamčenu članom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima. Slobodu izražavanja, na žalost, jedni drugima često želimo ograničiti, unatoč Voltaireu…
Mutiramo u razvoju demokracije – treba nam vrijeme
Danas stremimo razvijenim demokracijama i slobodno se, bez ograničenja izražavati, i to nije uvijek jednostavno…često smo izgubljeni, mutiramo u tom razvoju, kao zbunjeni adolescenti-tinejdžeri – nismo ni mali, a daleko smo od velikih. Ipak, danas je pristup puno drukčiji nego što je to bilo od 1941.-1945., ali i od 1945. – pa do 90-tih. Tada je ova tema bila istinski tabu i ma kako to kome zvučalo. Danas smo povlašteni jer otvoreno razgovaramo o ovoj temi.
Što je sloboda izražavanja i smije li se ograničavati? Smijemo li nametnuti samocenzuru ili tražiti kažnjavanje drugih koji također koriste slobodu izražavanja? Smijemo li tražiti zabranu međusobne, žustre, argumentirane s obje strane, a nerijetko i oštre i uvrjedljive, ali i javne polemike novinara-autora s različitim stavovima? Želimo li, u ovoj, svojoj, slobodi tražiti zabranu pluralizma, tog svojevrsnog tržišta ideja, zabranu slobode iskazivanja javnog mišljenja svojim neistomišljenicima? Hoćemo li u svojoj želji za demokracijom, u sebičnom ekskluzivitetu prava samo na vlastiti stav, postati antipod vlastite ideje?
Zazivati novi teror nad drugima?
Zar ćemo zaboraviti da su u povijest ušli političko-književni okršaji Antuna Gustava Matoša s Gjalskim, Marjanovićem, Hranilovićem, Begovićem, Ujevićem, Kovačićem…Možete li zamisliti da veliki Tin Ujević, u tekstu ‘Cezar na samrti’, Matoša naziva “vječni zaplotnjak”, “originalni majmun”, “jedinstvena vrana”, “plagijatorom Barrèsa i Baudelairea”. Ni ovaj mu ne ostaje dužan pa vrgoračkog boema s ‘kristalnom kockom vedrine’ uspoređuje sa “psetom koje je sjelo kraj puta i laje na prolaznike”…
Krleža je kritizirao pjesništvo Alekse Šantića i to čak pišući u formi nekrologa, rugao se Dučiću i mnogim drugima. Matvejević je beskompromisno prozivao Aralicu, Stankovića, Pešordu koji ga je čak tužio za klevetu i dobio itd. I danas se polemizira, nekada oštro da nadmašuju sve standarde polemičkog diskursa, nekada nešto blaže…Ali polemizira se, raspravlja, čak i međusobno vrijeđa… Ali, zaista, trebamo shvatiti da je to tako jer ipak imamo – slobodu izražavanja.
Ograničavanje slobode izražavanja, ali i prava na profesionalan rad
Maskota ‘Vučka’ Zimskih olimpijskih igara iz 1984. u Sarajevu, kobna je bila za Elmu Kazagić, urednicu i voditeljicu emisije FTV-a ‘Mreža’. Za one koji žele znati što je, zapravo posrijedi, bez prevelikih pojašnjenja – neka pogledaju ‘Mrežu’ od 13. veljače 2018. i sve će biti puno jasnije. Nakon toga za Elmu više ništa nije isto. A samo dvije godine prije proglašena je novinarkom godine i to upravo zahvaljujući uređivanju i prilozima ‘Mreže’.
Što bismo kazali na činjenicu da je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) mjesecima čekao na informacije od javnih institucija? Ali, nije se bilo šaliti – zaredale su tužbe sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacija pa sada gospoda iz javnih institucija “pušu i na hladno” i tražene informacije dostavljaju bukvalno u isti dan. Što biste kazali na tezu da je tema oko preimenovanja mostarskih ulica, prvenstveno vrlo upitnim imenima iz neslavne, ustaške prošlosti čisto politikanstvo vodećih stranaka u Mostaru o kojoj se ne smije pisati na profesionalan način, činjenično već jedino “prihvatljivo” – politikanski?
Što biste kazali na zabranu ulaska novinarki u Skupštinu RS-a, na konferenciji za medije na njena pitanja se ne odgovara jer se “usuđuje” pitati i preispitivati? Pojedinci i vlasti koji se zovu demokratskim, a nameću ove neslobode mogli bi se nazvati idiotima. Upravo kao što je austrijski novinar Gerhard Oberschilich nazvao bivšeg vođu Austrijske slobodarske stranke Haidera nakon njegovog nacističkog ispada. Europski sud za ljudska prava oslobodio krivnje novinara, smatrajući da može izraziti takvu svoju novinarsku kritiku javnoj osobi. Oni slobodniji mogli bi protumačiti da se Europski sud složio da je Heider idiot.
Na žalost, novinari znaju i zloupotrijebiti slobodu izražavanja. Sjećate li se “slobode izražavanja saplitanjem” mađarske reporterke Petre Laszlo kada je, snimajući stampedo nesretnih izbjeglica, bešćutno podmetnula nogu muškarcu s djetetom i udarila mladu Sirijku. Na sudu se branila ‘samoobranom’, ali je ipak osuđena uvjetno na tri godine.
Kao i brojni drugi i novinarka ‘The Guardiana’ Monisha Rajesh imala je svoje mišljenje o Trumpovoj pobjedi i to vrlo radikalno – ona je na svom Twiteru napisala da je “vrijeme za atentat Trumpa”. Dobila je otkaz, a deaktivirani su joj profili na Twiteru i Facebooku, ali nije sudski procesuirana zbog poziva na ubojstvo.
Haška presuda hrvatskoj šestorci pokazala je koliko nam je zaista mio jezik mržnje i da na to nisu imuni niti novinari: Lijevi su likovali “nad ustašama” jer je “…krepao od čokalja”, desni su odgovarali “prljavim balijama, bosandžerosima i mudžhednima”. Jedni druge nazivali su fašistima i možda je to jedino najbliže istini.
Umjesto zaključka
Imamo li u BiH, takvoj kakva jest, ograničavanje slobode izražavanja? Imamo. Možemo li to slobodno, bez straha ustvrditi i raditi da ograničavanja bude što manje? Možemo. Je li to ipak znak demokracije kakvu baš i nismo često viđali prije neovisne, suvremene i slobodne države BiH? Da. Trebamo li ustrajati i inzistirati na stalnom razvoju prvo nas samih, a potom i društva u kojem živimo? Uvijek. Upravo onako kako to kaže Ivo Andrić: “Sve Drine ovoga svijeta su krive. Mi ih nećemo stići ispraviti. Mi ih nikada ne smijemo prestati ispravljati”.
Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.
