SARAJEVO, 15.08.2018.-Iskustvo Vijeća za štampu i online medije u BiH pokazuje da oko 60 posto medija na čije izvještavanje se građani žale jesu mediji koji nemaju impresum – ne zna se ko je vlasnik, ko su novinari i urednici, nema adrese i kontakt-telefona…
Ovo znači da ljudi koji su povrijeđeni izvještavanjem tih medija ne mogu dobiti nikakvu satisfakciju, ni javno izvinjenje, a ti mediji nekažnjeno nastavljaju da šire neistine i zbunjuju javnost. Istraživačica Nermina Voloder u tekstu koji je objavio Mediacentar pokazuje da je velik broj javnih medija, koji iako žive najprije od budžetskih sredstava, nemaju impresuma, a među online medijima se nalaze platforme koje nisu ni registrovane kao poslovni subjekti, pa je upitno ko stoji iza njih i koja je svrha njihovog djelovanja. «Živimo u vremenu u kom je mnogo lažnih vijesti, manipulacija, fabrikovanih vijesti, vijesti koje je neko preuredio kako mu odgovara u odnosu na to što hoće da postigne, pa masa potpuno neprovjerenih i lažnih vijesti odlazi do čitaoca, a sve te lažne vijesti prati ogromni broj komentara koji za sobom povlače silu govora mržnje i onda to ide u nedogled i tvori začarani krug. Mi imamo veliki broj online medija koji nemaju baš nikakav podatak o tome ko je odgovorna osoba, nemaju čak ni kontakt telefon i ako neko želi da reagira na laž i neistinu ili manipulaciju – ne zna kome da se obrati», pojašnjava izvršna direktorica VZŠ BiH Ljiljana Zurovac.
Naglašava da uz slobodu informiranja mora ići odgovornost za informaciju koja se plasirana u javnost. «U godini u kojoj smo, izbornoj godini, preko noći niču takozvani online mediji iza kojih definitivno stoje političke partije ili ličnosti, ne zna se ko su, nego se samo pretpostavlja prema sadržaju koji plasiraju, uglavnom da bi svoje političke oponente devalvirali ili skinuli sa političke scene i usmjerili javnost protiv njih. To su spavači koji se bude svake druge godine u vrijeme izbora, postoje par mjeseci i onda se opet ugase, a dok nemamo podatke o vlasniku i slično – nemoguće je te medije ugraditi u Izborni zakon BiH i staviti u okvire zadatog ponašanja u predizborno doba, pogotovo u vrijeme izborne šutnje», podsjeća Zurovac.
Upravo zbog ovakve situacije, udruženje BH Novinari sa svojim partnerima: Vijećem za štampu u BiH, Mediacentrom i NVO JaBiHEU, od 2016. godine zagovaranju donošenje zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH kroz implementaciju projekta „Mediji i javni ugled“. Projekat ima za cilj zaštitu slobode izražavanja, smanjenje pritisaka na novinare i slobodan pristup informacijama kroz transparentnost medijskog vlasništva, transparentno finansiranje medija iz javnih budžeta i primjenu evropskih standarda u ovoj oblasti.
Trenutno se radi na pripremi prijedloga zakona koji bi regulisali ovu oblast, uz učešće međunarodnih i domaćih stručnjaka, institucija, nevladinih organizacija i drugih zainteresiranih strana. «Netransparentni tokovi novca prema medijima, kao posljedica neuređenog medijskog tržišta u Bosni i Hercegovini, dovode medijske kuće u poziciju finansijske zavisnosti. Ta zavisnost nužno sadrži i zahtjeve političke odanosti i služenja određenim političkim, nacionalnim, ekonomskim ili drugim lobijima i interesima a ne javnosti, što dovodi u pitanje javni ugled medija, njihovu vjerodostojnost i povjerenje građana u medijske sadržaje koje objavljuju. Zbog netransparentnog trošenja budžetskih sredstava za finansiranje medija na svim nivoima uprave u BiH uspostavljaju se, između ostalog, netransparentne i nedemokratske veze između političara i medija, pojašnjava Arman Fazlić, urednik portala i publikacija Udruženja BH Novinari.
Prema dostupnim informacijama iz marketinških agencija, sredstva za marketing u medijima su posljednjih 10-ak godina pala za 80 posto, ali su sredstva koja dolaze od državnih organa sve značajnija: grantovi, reklame, oglasi, smrtovnice… Istraživačica sarajevskog Mediacentra Sanela Hodžić kaže da ne postoje međunarodne norme koje obavezuju države da osiguraju transparentnost vlasništva medija, ali da je taj zahjev implicitan u svim međunarodnim dokumentima koji insistiraju na garancijama slobode izražavanja, medijskog pluralizma i prava na informacije.
Napominje da je transparentnost vlasništva važna, prije svega, za sprječavanje korupcije i pranja novca, a da i u svijetu, nakon afere Mossack Fonseca ili Panama Papersa i sličnih, sve više zemalja se opredjeljuje za uspostavljanje javnih registara sa informacijama o krajnjim vlasnicima kompanija, uključujući i medije. «Najbolji primjeri registara uključuju informacije ne samo o nominalnim već i o posrednim i krajnjim vlasnicima. U nekim zemljama procedura licenciranja TV i radio emitera uključuje i prikupljanje informacija o političkim vezama osoba koji imaju vlasnički udio u TV i radio emiterima kao u Velikoj Britaniji, a u zemljama poput Noveške, Latvije i Islanda postoji zahtjev za prijavljivanjem informacija o vlasništvu nad elektronskim, štampanim i online medijima.U Norveškoj je usvojen i Zakon o transparentnosti medijskog vlasništva, a i u Hrvatskoj postoje norme transparentnosti u Zakonu o elektroničkim medijima i Zakonu o medijima», pojašnjava Hodžić i naglašava da veći obim informacija osigurava veću mogućnost za praćenje različitih interesa uključenih u vlasništvo nad medijima, pa tako neke zemlje traže informacije o interesima medijskih kompanija u drugim ne-medijskim kompanijama ili informacije o tome šta posjeduju subjekti povezani sa vlasnicima medija.
Turčilo upozorava da javnost, odnosno građani, nažalost nemaju dovoljno izgrađene kompetencije prepoznavanja poluga moći i mehanizama utjecaja u medijima. „Bojim se da će, čak i kada utvrdimo Registar medija sa jasnim popisom vlasnika, trebati dosta vremena da građani nauče da provjeravaju ovu vrstu podataka i u skladu s njima promišljaju o sadržaju medija. No, ono sto je također vrlo važno je i insistirati da mediji imaju jasne i jasno vidljive, lako dostupne impresume iz kojih se jasno vide ne samo vlasnici, nego i oni koji pišu za određeni medij, urednici, direktori. To građanima omogućava ne samo razumijevanje sadržaja u širem kontekstu, nego čak i ostvarivanje zakonskog prava na žalbu na sadržaj određenog medija. Mnogo je portala na kojima nema impresuma, pa ako ih želite prijaviti Vijeću za štampu za neki neprimjeren sadržaj – pravila nalažu da, prije same žalbe Vijeću, pošaljete zahtjev uredniku da sporni sadržaj koriguje ili skloni.
Kako to učiniti ako nigdje ne stoji ko je urednik? Dakle sasvim je jasno da određeni mediji svjesno izbjegavaju da budu transparentni kako bi izbjegli odgovornost. To kao trend treba mijenjati“, pojašnjava Turčalo. I Zurovac cijeni da mali broj građana provjeri impresum mekog medija. «Veliki broj ljudi vrlo neselektivno i ad-hok prihvata svaku informaciju koju nađe na internetu, ne samo u medijima, nego i na društvenim mrežama, smatrajući da je sve to istina, a može biti i zabluda i dovesti do pogrešnih odluka. Zbog toga je neophodno čim prije kreirati dobar zakon o transparentnosti medijskog vlasništva koji će imati odrednicu koja će glasiti da svaki medij obavezno mora imati impresum, podatke o vlasništvu, sastav redakcije, kontak-telefon, adresu i time poručiti onima koji ulaze u tako ozbiljan posao da su dužni da dijele te informacije», kaže Zurovac
Pitanje transparentnosti vlasništva u medijskom sektoru tretirano je kao jedno od ključnih pitanja u izvještajima Evropske komisije o napretku BiH, a najavljeno je da će ono biti i predmet razmatranja prilikom davanja mišljenja Evropske komisije na aplikaciju BiH za članstvo u EU. «Mediji su društveno odgovorne organizacije koje osiguravaju da građani, kao korisnici usluga te djelatnosti, dobiju fer, objektivne, pravovremene i provjerene informacije iz nepristranih izvora i putem nepristranih kanala, a upravo se iz vlasništva nad medijem može ‘pročitati’ veza vlasnika sa političkim, ekonomskim i drugim moćnicima i sve to omogućava građanima da prepoznaju mehanizme selektivnosti, interpretacije i kontekstualizacije vijesti i informacija u pojedinim medijima.
Dakle, transparentnost vlasništva građanima omogućava da uočavaju poluge moći koje eventualno jesu u sprezi s medijima i utiču na njihov sadržaj», pojašnjava Lejla Turčilo, profesorica sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Regulatorna agenciji za komunikacije u BiH je uredila odnose u elektronskim medijima jer da bi neko mogao da emituje – mora dobiti dozvolu za korištenje frekvencije koja je nacionalno blago, a da bi dobio dozvolu – mora donijeti sudsku registraciju preduzeća. Nosioci dozvole za korištenje frekvencije moraju prijaviti svaku promjenu u strukturi vlasništva i ne mogu sami prodavati dozvolu ili je prenositi s jednog na drugog vlasnika, nego to svaki put iznova mora odobriti RAK – pojašnjavaju u RAK-u i priznaju da oni ne mogu sasvim biti sigurni da li su u sudsku registraciji upisani pravi vlasnici medija ili iza registrovanih stoji neko drugi.
Hodžić pak podsjeća postoji registar RAK-a o korisnicima dozvola za audiovizualno emitovanje, ali informacije o posrednim i povezanim vlasnicima nisu navedene u tim registrima. «Osim toga, pravilo RAK-a o koncentraciji medijskog vlasništva isteklo je 2006. godine. Uz sve to, otežan je uvid javnosti u to ko stoji iza nekog medija i ko vrši utjecaj na njih», kaže Hodžić. Osim sadržaja koje plasira, vlasništvo nad medijem je važno i s aspekta radničkih prava zaposlenih u medijima koja su često prekršena, ali niko o tome ne izvještava «Novinari/ke u BiH su većinski obespravljena radna snaga medijske industrije – na prste se mogu nabrojati one medijske kuće koje poštuju sve obaveze predviđene zakonima o radu prema svojim uposlenicima. Neuređenost medijskog tržišta u BiH, nejasna vlasnička struktura televizija, novina, radio stanica i portala, politički uticaji i pritisci na novinare, doveli su medijske profesionalce u stanje krajnje zavisnosti. Koliko ima novinara/ki i za kolike plate rade svoj posao, koliko njih ima više od jednog angažmana, koliko su plaćeni frilenseri, ko među njima dobiva neoporezovane honorare na ruke, a ko ima autorski ugovor – sve su to pitanja na koja bi demokratsko društvo (sistem) moglo dati odgovor uspostavom zakonske regulacije vlasništva nad medijima, te finansiranja i oglašavanja u medijima», apeluje Fazlić.
Ombudsmen za ljudska prava Jasminka Džumhur podsjeća da su novinari prepoznati kao česte žrtve kršenja prava, ali da ne govore o tome. «Boje se da će izgubiti i takav status koji imaju, iako on nije zakonski radno-pravni status, nego primanje minimalne naknade, često u gotovini, bez plaćenih doprinosa, a vlasnik mora biti odgovoran za radno-pravni status zaposlenika i transparentno pokazati koga zapošljava, da javnost zna koji kredibilitet imaju ti ljudi s obzirom na poštivanje prava zaposlenika», pojašnjava Džumhur.
Turčalo dodaje da, kada je riječ o radnim pravima zaposlenih u medijima, transparentno vlasništvo omogućuje jasnije postaviti principe pregovaranja s poslodavcima, ako se jasno i transparentno zna s kim se pregovara. «To doprinosi većoj odgovornosti vlasnika prema uposlenim jer je tada moguće jasnije uočiti koji se vlasnici, pojedinci ili kompanije, bogate na račun svojih uposlenih jer se oni bogate po principu prvobitne akumulacije kapitala – smanjujući primanja zaposlenim kako bi njima ostajao višak profita», pojašnjava Turčalo. Hodžić zaključuje da se za BiH može reći da je, u ovom trenutku, regulacija vlasništva nad medijima i finansiranja medija u BiH minimalna jer ni na koji način nije onemogućeno skriveno vlasništvo niti instrumentalizacija javnih sredstava za vlastitu promociju umjesto za promociju novinarstva i komunikacijske potrebe građana.
Ovaj tekst je originalno objavljen u šestom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
