SARAJEVO, 17.08.2018.-Prema dostupnim podacima nevladinog sektora, mediji iz javnog budžeta na godišnjem nivou dobijaju preko deset miliona maraka, a da pri tome ne postoji uvid u način i kriterije dodjele tih sredstava. Novac se medijima alocira iz različitih prihoda, a najveći problem transparentnosti postoji u slučajevima su lokalnih medija.
Ovaj oblik finansiranja medija doprinosi održivosti medija na malom i siromašnom bosanskohercegovačkom tržištu, u okolnostima gdje većina medija na raspolaganju nema dovoljno potencijalnih izvora prihoda. Nedostatak transparentnosti iznosa i postupaka dodjele ovih sredstava, kao i nejasni i neprecizni kriteriji, otvaraju prostor za moguće zloupotrebe i narušavaju percepciju javnosti o legitimnosti ovih izdvajanja i o nezavisnosti medija koji su korisnici tih sredstava.
Mediacentar Sarajevo je radio istraživanje na ovu temu i u izvještaju koji su radili, stoje podaci Centra za razvoj medija i analize (CRMA) za 2013. i 2014. godinu koji sugerišu da finansiranje medija iz javnog sektora, uključujući redovno i finansiranje javnih medija, pojedinačna sredstva za javne i privatne medije, te novac za različite vrste promocija i oglašavanje, iznosi oko 30 miliona KM godišnje.
Branka Mrkić-Radević, novinarka portala žurnal.info kaže da jedan od važnih segmenata na koji vlast u BiH izdvaja novac, a o čemu je Žurnal radio istraživanje jeste izdvajanje sredstava putem oglašavanja javnih preduzeća. “Iako su ova preduzeća dijelom u vlasništvu entitetskih vlada i samim tim korisnici budžetskih sredstava vrlo često se podaci o tome koji mediji dobijaju sredstva netransparentni. Najveći budžet za ovu svrhu svakako imaju telekom operateri – BH Telecom i HT Eronet“, kaže Radević-Mrkić.
Ona ističe da značajna sredstva izdvajaju i Elektroprivreda, Autoputevi RS, Autoceste Federacije BiH. “S obzirom da su na čelu ili u upravnim odborima stranački ljudi, vrlo često se ta sredstva raspoređuju podobnim medijima koji će na određeni način izvještavati o aktivnostima vlasti. Na taj način, javna preduzeća su vrlo zgodan kanal za plasiranje vlastitih interesa i kontrolisanje medija. Na taj način finansiraju se i predizborne kampanje jer se sredstva za oglašavanje značajno povećavaju u predizbornom periodu“, rekla je Radević-Mrkić.
Radević-Mrkić potvrđuje i da postoje “alternativni” mediji koji nemaju apsolutno nikakvu šansu u raspodjeli ovih sredstava jer nisu podložni uticaju političkih partija. “Sredstva se medijima dijele i kroz razne projekte vlasti na svim nivoima kroz grantove, fondove i sl. Vlada RS izdvaja milionska sredstva godišnje za medije koji podržavaju sistem. Prilikom istraživanja, posebno netransparentne sa davanjem informacija bile su kompanije Elektroprivreda HZHB, te Ht Eronet Mostar”, rekla je Radević-Mrkić.
Novac za medije iz javnog budžeta netransparentan
Anida Sokol iz Mediacentra Sarajevo objasnila nam je kroz razgovor kako vlast izdvaja novac za medije, koliko je to izdvajanje transparentno i kakvi su kriterijumi, te da li isti tretman dobijaju svi mediji kada je finansiranje u pitanju. “Dva su osnovna načina na koja vlasti u BiH finansiraju medije: kroz direktna izdvajanja i oglašavanje. Važno je naglasiti da u BiH najviše javnog novca za medije, i to dvije trećine, ide javnim kantonalnim i lokalnim emiterima (u BiH postoji 81 javni televizijski i radijski emiter), kao i entitetskim novinskim agencijama, FENI i SRNI. Javni servisi (BHRT, FTV i RTRS) u pravilu bi se trebali finansirati na osnovu pretplate i marketinga, što je jedna od garancija uredničke neovisnosti, međutim, zbog činjenica da je opala naplata RTV takse, u posljednje vrijeme vlasti u BiH izdvajaju novac i za javne servise. Tako je, naprimjer, Vlada Republike Sprske prošle godine izdvojila dva miliona KM za RTRS zbog teške finansijske situacije u kojoj se ovaj medij nalazi.
Ove godine Vlada Republike Srpske izdvaja nešto manje od tri miliona za javna medijska preduzeća. Drugi način na koji vlasti usmjeravanju javni novac medijima jeste kroz oglašavanje, koje spada pod sistem javnih nabavki. Najviše javnog novca za oglašavanje izdvajaju javna preduzeća, i to telekom operateri, ali i vlasti na svim nivoima kupuju medijski prostor, usluge reklamiranja i pretplate. Tako naprimjer, lokalne vlasti troše po 200 KM za jednu čestitku u lokalnim novinama pa do 100.000 KM za televizijsko emitovanje rada lokalnih vlasti, načelnika/gradonačelnika, skupštine, itd”, istakla je Sokol.
Na pitanje o transparetnosti i kriterijumima za finansiranje medija Sokol kaže da su potrebna opsežna i dugogodišnja istraživanja da bi se došlo do bar djelomičnog podatka o iznosu novca kojeg vlasti dodjeljuju medijima dovoljno govori o netransparentnosti. “Izdvajanja za medije vlasti bi trebale proaktivno objavljivati i iznosi bi trebali biti konsolidirani i dostupni javnosti. Budžeti organa vlasti nisu u dovoljnoj mjeri dostupni i pretraživi, a često kroz njih ne možete vidjeti tačan iznos koji će se dodijeliti određenom mediju. Finansiranje medija često se nalazi pod zbirnim budžetskim stavkama poput “sredstva za informisanje”, a kroz ove zbirne stavke nije moguće znati krajnjeg korisnika tih sredstava. Nadalje, vlasti ne odgovaraju na upite o ovim izdvajanjima, a i sami mediji ne objavljuju proaktivno informacije o novcu kojeg dobivaju iz javnih budžeta.
Javni mediji bi prema entitetskim zakonima o javnim preduzećima trebali objavljivati informacije o svom finansijskom poslovanju, ali ovo niti jedan javni medij ne čini. Primjera radi, Mediacentar radi istraživanje o lokalnim javnim medijima i naši istraživači su poslali upitnik svim javnim lokalnim i kantonalnim emiterima u BiH (njih 81), ali samo 14 ih je dostavilo odgovore i informacije o prihodima iz javnih budžeta”, kaže Sokol. Činjenica da mediji koji kritički izvještavaju o vlastima ne dobivaju novac od vlasti sama po sebi govori mnogo. Međutim, ne možemo govoriti da samo mediji priklonjeni političkim strankama dobivaju javni novac, već mediji koji ne pišu kritički o tim strankama i vlastima. S obzirom na opadanje ukupnih prihoda od reklamiranja, vlasti u BiH postaju sve značajniji izvor sredstava za medije. Javni novci su neophodni za opstanak medija i svakako bi trebali biti usmjereni na podsticanje medijskog pluralizma.
Međutim, bez postojanja jasnih kriterija, kao i transparentnih postupaka, ovim se otvara prostor za moguće političke i finansijske pritiske. Sokol kaže da su kod javnih lokalnih i kantonalnih medija, za koje lokalne i kantonalne vlasti kao osnivači moraju izdvajati novac na osnovu osnivačkih ugovora, postojali primjeri finansijskog uslovljavanja ili budžetskih rezova, a sami novinari govore i o prisustvu autocenzure i činjenici da ne pišu kritički o lokalnim vlastima jer su im oni glavni izvor novca. “Načelnici i gradonačelnici i skupštine proizvoljno mogu odlučivati o visini sredstava i time vršiti pritisak na medije. Problematično je također da jedna lokalna vlast koja već ima svoj javni lokalni radio dodatno plaća privatni radio za praćenje rada organa vlasti, a takvih primjera ima ukoliko pretražite portal za javne nabavke. Istraživanja nevladinog sektora također ukazuju na moguće primjere instrumentalizacije i komercijalnih odnosa između javnog sektora i medija za političke interese.
Iako takve zloupotrebe u pravilu nisu potvrđene sudskim presudama, zasigurno je da nedostatak regulativa i monitoringa u ovoj oblasti olakšava moguće zloupotrebe”, istakla je Sokol.
Novac za podobne, a ne sposobne
Marija Arnautović, dugogodišnja novinarka, urednica i voditeljica TV Liberty na Radio Slobodna Evropa ističe da se u Bosni i Hercegovini kao i u ostalim segmentima novac izdvaja za podobne, a ne za sposobne i za one koji to zaista zaslužuju. Takva je situacija i sa izdvajanjem novca za medije. Nažalost nema preciznih podataka koji govore koliko, kako i kada je bilo koji nivo vlasti izdvojio sredstava za pojedine medije, no činjenica je da je taj novac neravnomjerno raspoređen. “Ono što se zna je da lokalne vlasti finansiraju lokalne medije i da su ti mediji po pravilu pod jakim uticajem lokalne vlasti. Takav način ugrožava ne samo slobodu medija već ubija svaku vrstu kreativnosti i boljeg programa.
Također primjer javnih servisa govori, naročito onih u RS, koliko je veliki taj uticaj. Milsim da na rad medija ne utiče samo novac koji dolazi iz javnih budžeta već i novac koji u medije ulažu velike kompanije, opet najviše prema nekim istraživanjnima one javne kompanije poput Telekoma ili Elektroprivrede koje su opet pod uticajem politike. Sve to dovodi do jednog začaranog kruga u kojem je jako mali broj medija nezavisnih od uticaja politike ili moćnika pa se samim tim urušava kvalitet programa, sigurnost novinara, autorski angažman i sve ono što novinarstvo podrazumijeva a prije svega da bude u službi javnosti i pravilnog iI pravovremenog informisanja”, rekla je Arnautović. U BiH se primjenjuje nepisano pravilo da stranke koje su dio vladajuće koalicije automatski dobijaju pravo i na upravljanje državnim firmama, javnim servisima i mnogim drugim institucijama koje bi u suštini trebale da služe najboljem interesu građana. To naravno nije slučaj i te institucije i ti mediji postaju sluge vlastodržaca i njihovi glasnogovornici.
Politička analitičarka Ivana Marić kaže da je izdvajanje novca za medije nepogrešivo sredstvo ucjene javnih servisa. “Javni medijski servisi su u posebno nezavisnom položaju zbog moći koju posjeduju u utjecaju na stajališta javnosti. Tako prilikom svake promjene vlasti dođe i do promjene rukovodstva javnih medija, otpuštaju se ili degradiraju “neposlušni” novinari, neugodne analitičare prestanu pitati za komentare, a poslušnike istaknu u prvi plan”, ističe Marić. Ona smatra da to nije jedini način na koji vladajuće strukture vrše pritisak na medije, kako javne tako i privatne. Kažnjavanje i nagrađivanje medija vlast uspješno vrši i kontrolom marketinga u kojem određuje koje firme će se gdje i koliko oglašavati. “Ukoliko su mediji poslušni imat će sve više zarade, ali ako se usude da otvore priču koju ne bi smjeli ili ako kritikuju vlast onda će na svojoj koži tj. budžetu to i te kako osjetiti. Sve dok se finansijski tokovi i novčana podrška medijima ne odvoje od politike ne možemo očekivati profesionalno i nezavisno novinarstvo. Sve do tada ćemo imati medije i novinare koji se njišu kako vjetar puše jer se s razlogom boje za svoj posao i prehranu porodice. Određeni broj medija uspješno odolijeva pritiscima moćnika, a oni koji se najviše bave kritikovanjem nelegalnih poslova vlastodržaca opstaju isključivo uz pomoć međunarodnih finansijera”, istakla je Marić.
Za sada nije razvijen konkretan koncept javnog interesa kojem bi različiti oblici finansiranja trebali služiti. Javni mediji u BiH, uključujući i tri javna RTV-servisa, lokalne i kantonalne emitere, te entitetske novinske agencije, nalaze se u položaju zavisnosti od lokalnih vlasti. Jedan od osnovnih razloga je neprimjerenost aktuelnih obrazaca njihovog finansiranja.
Ovaj tekst je originalno objavljen u šestom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.
