Sarajevo, 21.08.2019. – Representative in the House of Representatives of the Parliamentary Assembly of BiH Damir Arnaut has submitted an Initiative asking the competent institutions of the entities and Brcko District of BiH to incorporate different standards of admissibility, tolerance and evidence in defamation laws regarding alleged defamation against public figures in relation to private persons, in accordance with the practice of the European Court of Human Rights.

Arnaut explains in the Initiative that it is a common practice in democratic countries that public figures, especially politicians and public officials, are subject to a higher standard of defamation lawsuits than private individuals, which has been the practice of the European Court of Human Rights since 1986.

Although the existing entity and Brcko District laws require that they be interpreted in a manner that ensures the principle of freedom of expression, that is, in accordance with the European Convention, Arnaut states that these general provisions are not sufficient because domestic courts rarely and sporadically apply the case law of the European Court. Arnaut therefore proposes that these laws explicitly prescribe a higher level of tolerance when it comes to criticizing public figures, especially politicians, than private individuals.

He recalls that in 1964, in the New York Times v. Sullivan, the U.S. Supreme Court set the standard that when public officials sue for defamation, they should prove not only that the information published is untrue and harmful, but also that the journalist acted with “real malice”, that is, he/she knew the information was untrue or that they recklessly ignored the truth.

Arnaut states that a different approach is justified given that public figures, and political officials in particular, are consciously exposed to the public with all the advantages and disadvantages it carries, and that they can reasonably expect an increased level of interest in their work, moves, statements and attitudes. Moreover, public figures have much easier access to the media for the purpose of defending themselves against criticism than is the case with private individuals, and may seek protection of their reputation through such public channels, not exclusively through judicial means.

Finally, defamation lawsuits by public figures represent the largest part of such lawsuits in Bosnia and Herzegovina and real financial pressure on the media, which significantly discourages the media from reporting critically on issues of public interest and constitutes unacceptable restrictions on freedom of expression.

Sarajevo, 20.08.2019. – The OSCE Mission to Bosnia and Herzegovina condemned “every form of violence and threats addressed to journalist and writer Martina Mlinarevic”.

The OSCE calls on BiH authorities to protect Mlinarevic, respond to threats to the personal freedom and safety of all journalists, and create conditions in which journalists will be able to carry out their work on an equal basis, without chauvinism and prejudice.

– One of the qualities of democratic societies is that they allow the full enjoyment of fundamental freedoms, including freedom of thought, conscience and expression, as well as the equal participation of men and women in public life. All the above values ​​are guaranteed by the Constitution of BiH. Although constructive criticism of the written word is desirable, recent events have put Mlinarevic in jeopardy – according to a statement from the OSCE Mission to BiH.

Writer, journalist and activist Martina Mlinarevic has recently been exposed to brutal threats and insults on social networks by a section of the public that does not approve of her views.

A chase for a well-known publicist and blogger started after the organizers of Evergreen Fest in Citluk informed her that the presentation of her book at the festival was undesirable and that because of her inclusion in the program, they are under tremendous pressure from festival’s sponsors, among others. At this festival Mlinarevic Sopta was supposed to present the book “Huzur” in which she described her fight against breast cancer.

(FENA/BHJA)

BELGRADE, 19.08.2019. – Maja Pavlovic, the owner of Novi Sad-based Channel 9, who has been on a hunger strike for seven days, says she is fine except for light nausea she feels when getting up.

Speaking for N1, Pavlovic said she is fighting for the court processes in which she seeks justice to be done adequately.

“I addressed ministries, then the Prime Minister because the ministries said they were not in charge. Then we thought the Prime Minister would coordinate that. We heard of the initiative by (Serbian President Aleksandar) Vucic to meet with us and hear about the problem. We’re also initiating a meeting with Vucic to hear the ideas towards the court decision,” she said.

Pavlovic first went on a hunger strike in May this year, claiming that her TV channel and many other media outlets in Serbia were threatened because of the inaction of the state institutions.

Among her nine demands, she requested from Novi Sad Mayor Milos Vucevic, of the ruling Serbian Progressive Party (SNS) led by President Aleksandar Vucic, to stop discriminating the independent Channel 9 which existed 20 years and provide it with equal access to state media funds.

Pavlovic had ended a 23-day long hunger strike after meeting PM Ana Brnabic, who then said the hunger strike was “serious blackmail.”

Now after she started a new strike, Pavlovic said a new meeting with Brnabic would bring nothing good because she said she did everything she could do.

Pavlovic also said she was maintaining the contact with State Secretary Aleksandar Gajovic.

“Gajovic contacted me this morning to ask me how I am. He told me he had no information from the President’s cabinet, he asked me to end the strike because the health comes first but I won’t give up until doctors tell me so,” she stressed.

“Something’s wrong in the judiciary, all the procedures in which the state seeks its rights are efficiently done, which means that the state can function. That’s why it bothers me why the procedures in which I seek my own rights last so long,” said Pavlovic, adding she was sure that many citizens of Serbia are facing the same problems.

BEOGRAD, 19.08.2019. – Govoreći o sastanku vlasti i opozicije na kome u ponedeljak treba da se razgovara o medijima, novinarka Sanja Kljajić kaže da je taj problem mnogo veći i širi od jednog sastanka koji će trajati nekoliko sati.

„Novinarska udruženja će biti prisutna na početku, ali situacija je tako nameštena da nemate izlaza. Ako odete neko će vam prebaciti što ste s njima pregovarali, a ako ne odete propustićete priliku da im u lice kažete šta mislite“.

Kako je rekla, debata o bojkotu izbora se vodi u politički infantilnom društvu.

„Stoje argumenti za i protiv, ali mi ne znamo šta je bojkot, kako će izgledati. Isto kao veliki protest opozicije 13. aprila mi ni smo znali kako će izgledati, izveštavali smo sa protesta i onda smo videli debakl“, kaže ona.

„Čini mi se da nijedna od opozicionih stranaka nema kapacitet da sprovede bojkot, jer nema infrastrukturu na lokalu, možda je jedino Demokratskoj stranci preostalo nešto. Tako da sa ljudima na lokalu, koji znaju šta im je potrebno, nema ko da razgovara“, smatra novinarka Sanja Kljajić.

Kljajić dodaje i da je  znatiželjna da vidi da li će bojkota biti.

„Ono što mi je drago je što su razgovori vlasti i opozicije na FPN iza zatvorenih vrata, jer da nisu, videli bismo rijaliti, jer bi svako slao poruke svojim biračima. Ja mislim da ni u opoziciji ne znaju kako će bojkot da izgleda“.

Na naslovnim stranicama Kurira, Informera, Srpskog Telegrafa i lista Alo za prvih šest meseci ove godine objavljeno je najmanje 419 lažnih, neutemeljenih ili vesti čije navode nije moguće proveriti, pokazuje analiza Raskrikavanja. Ovom analizom nisu bile obuhvaćene vesti iz sveta šou-biznisa.

„I u medijima koji profesionalno rade se izgubio onaj bekgraund da bismo razumeli vesti koje čitamo. Što se tiče lažnih vesti –  zgražavamo se nekoliko dana i onda nastavljamo po starom. Teško je informisati se danas, od lažnih vesti mnogo su gore upakovane laži ili prećutani delovi istine kojih ima u većoj meri i bojim se da će ih biti više.

Na pitanje kako se boriti protiv lažnih vesti, Sanja Kljajić kaže – istinom.

„Nikako da napravimo razliku šta su mediji, ko su mediji i ko su novinari. Svi zajedno smo podbacili da objasnimo ko nisu novinari i zašto to nisu. Ljudi, na primer, ne znaju šta je problem što je Vučić privh deset vesti“.

Direktorka novosadskog Kanala 9 Maja Pavlović koja ponovo štrajkuje glađu izjavila je da se oseća dobro i da joj se niko iz institucija nije javio.

„Setimo se kako se završio prethodni štrajk glađu, predstavom da je iznapadana sa svih strana, da je dovedena da joj se objasni da je ovo pravna država. Sa državnim sekretarom je teško razgovarati, ja sam saglasna sa stavom da štrajk nije način, to je krajnja metoda, ali moramo imati razumevanje da joj ništa nije ostalo. Možemo da vidimo da lokalni mediji prolaze isto, ali odustaju jer im je život važniji. Ako je Brnabić govorila da nije nadžležna onda ne znam kako bi Vučić pomogao. Bilo bi tužno da on reši probleme, naša nesreća je što moramo da čekamo mig predsednika da bi se nešto uradilo. Ako do toga dođe, to će biti privremeno rešenje da bismo imali neku predstavu“.

Sarajevo, 19.08.2019. – Writer, journalist and activist Martina Mlinarevic Sopta has recently been exposed to brutal threats and insults on social networks by a part of the public who does not approve of her views.

A chase for a well-known publicist and blogger started after the organizers of Evergreen Fest in Citluk informed her that the presentation of her book at the festival was undesirable and that because of her inclusion in the program, they are under tremendous pressure from festival’s sponsors, among others. At this festival Mlinarevic Sopta was supposed to present the book “Huzur” in which she described her fight against breast cancer.

However, the pressure on the organizers of the festival in Citluk, which ultimately canceled Martina Mlinarevic Sopta’s appearance and the promotion of her book, did not come because of the content of the book, but mainly because of Martina’s political views, which she publicly expresses in her columns and posts on social networks.

The revolt of part of the public in Bosnia and Herzegovina towards this writer has been going on for months, especially since it was announced in the media that a Croatian member of the BiH Presidency, Zeljko Komsic, whom they do not recognize as their representative in Herzegovina, appointed Mlinarevic Sopta as ambassador to the Czech Republic.

Martina Mlinarevic Sopta has posted some of the threats, curses and insults that she received on her Facebook profile.

By: Prof. Dr. Lejla Turčilo

Sarajevo, 16.08.2019. – One of the fundamental rights that serves as the basis for every democratic society, is the public right to be informed, that is, public right to have forehand and checked information about people, events and venues from their surrounding environment and their local community. According to these information, general public does make judgements, they launch discussions and make decisions about themselves and those that concern community they live in; that is, they create public opinion that public and local decision bringers must respect during the period when they represent the people and while performing their public duties and tasks.

Public figures and level of tolerance

Law on Protection against Defamation is actually rarely considered in lights of the protection of rights of common public to be informed. In common public discourse, we have had two profiled points of view that identify protection against defamation as mechanism which should serve interests
of specific interested parties (sides) during the process of media reporting.
Holders of public functions and public figures reckon that Law on Protection against Defamation had been created for the purpose of their protection from criminal judgement of media, including journalists, and also aimed to protect them from questioning their work in transparent and public manner. They seem to forget that it is actually the public position that bounds and obliges them to wider range and scope of tolerance in regard with critical views and words, including public expression of opinions aimed against them. In other words, they tend to forget that by accepting the role of public figure, with all privileges they have, they in fact accept to be monitored more than other people whose jobs are not as popular as theirs. This of course does not necessarily provide amnesty for another side (party) in this process, including media and journalists, from their duty to make their reports about public figures to be based on checked and verifiable arguments and founded on facts. As far as journalists’ “pole” is concerned, these discussions that cover the issues of the protection against defamation, recently produce a disputable view and stance claiming that it is actually the number of lawsuits that represents and displays some kind of objectivity of media houses, because they are so called brave people that do not hesitate to post, publish, announce, exposé and release information about public figures that consequently press charges against the same journalists, while others are skeptical, as far releasing of such information is concerned, because they cannot be considered as independent journalists.

It is a fact that charges pressed for defamatory statements in Bosnia and Herzegovina are mostly launched by public figures, mostly including politicians and holders of public functions (most of the time), because they simply do not consider and hold themselves responsible to general public, so every critical – biased writing is considered and treated as offence and insult targeted against them, but more often, due to the fact that through reprised charges and lawsuits, they try to endanger certain media houses even when media representatives and journalists of these houses do report in most professional manner and when their reporting is based on facts. However, unfortunately we have been far off from claims that all lawsuits for defamation are precarious and unfounded including all media houses, media representatives and journalist responsible in their reporting. In this context, it is indeed incorrect to assert and affirm that the fact that someone has pressed charges against you may represent a sign of professionalism, even in societies such as our own; a society with exceptionally low level of consciousness demonstrated by public figures that, according to description by Ozren Kebo “the insult and offence has become a stylish figure”, have become rather frequent occurrence, so we could not allege that there have not been defamations in our media houses to that extent, so that certain media would be surprised when they receive court summons. Just as there were professional and unprofessional media houses, there have also been founded and unfounded charges and lawsuits for defamatory statements.

Yet another important aspect is to be reawakened in this discussion about defamation in public space, and it relates to raising the awareness of culture of dialogue and quality, crucial for discussions in public space. In recently established media houses, accompanied by system – based social separations (such as ours), but also the least based negative information about some person, group, institution, organization, has almost exponentially developed its range, where almost every spark can turn into hate speech, posted in both social media source’s, and also appearing in global and common space. The responsibility for spoken words, particularly the responsibility for everything that appears in public must be treated as pure claim about somebody and something which can actually be proved by presenting
concrete information and this responsibility thus becomes even bigger. Of course, primary goals are not the development of dialogues, regarding the protection from defamatory statements, but they somehow serve as specific “side effects” and it is encouraging to try and understand the story this way as well.

Law as a reminder of professional standards

In shortest terms, as far as we (non – solicitors) or people with limited knowledge about legal issues) that is, people that understand protection from defamatory statements in wider context, rationale, behind scenes actually relates to respecting ethical norms and deontological stance of journalist’s professional. In other words, its purpose and goal is to protect the public right to get informed and to know, in terms of making guarantees that what they had encounter is in fact the truth (as the truth itself is actually truthful), but also to protect the public right to receive quality – based and well – checked information from different and various sources, instead of releasing false news, posting false news, launching disinformation and semi – truths.

Law on Protection against Defamation is actually not there to protect anybody in terms of her/his being legally untouchable and intact, if by its professional work she/he had been present in public and considered as responsible to the public. It is no longer repression mechanism aimed towards media
houses and journalists that work on investigative stories (it is actually because of this
reason that defamation has been decriminalized in most democratic societies); however, it must no longer convince media houses with false attitude that unfounded and argument and no evidence writing about anybody and anything may be in line with any kind of standards; on the contrary.

Law is actually here, so media community could remind public about professional standards and to remind common public about their own rights to get informed about events and venues in the community
they live in.

(BHN Bulletin E-journalist number 65, Sarajevo)

BEOGRAD, 16.08.2019. – „Napadi na novinare su goruće pitanje od koga sve počinje“, kaže u intervjuu Glasu Amerike Dragana Pećo, novinarka Mreže za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK) uoči nove, treće runde, razgovora predstavnika vlasti i opozicije o izbornim uslovima, najavljene na beogradskom Fakultetu političkih nauka (FPN). Organizatori susreta FPN i Fond za otvoreno društvo planiraju da tema novog susreta dve strane bude rad medija tokom izbornog ciklusa.

KRIK je jedan od nekoliko nezavisnih medija u Srbiji, koji se zbog istraživačkih tekstova o koruptivnim aferama visokopozicioniranih državih zvaničnika i njima bliskih ljudi, našao na meti fizičkih i verbalnih pretnji, pokušaja profesionalne i lične diskreditacije dela predstavnika vlasti, medija i tabloida čiji su vlasnici vlastima bliski ljudi.

„Samo skupljamo slučajeve i slučajeve napada, pretnji, fizičkih i verbalnih ataka. Baza podataka Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) pokazuje da se njihov broj, iz godine u godinu, povećava. Prvo rešite sve napade na novinare – jer to je nešto što se ne sme tolerisati. To bi bio pokazatelj svima da se takvo ponašanje sankcioniše. To je ono što mislim da je na prvom mestu kako bismo mogli da obavljamo svoj posao“, kaže novinarka koja je za svoj dosadašnji rad osvajala prestižne nagrade poput Data journalism award, CEI SEMMO Award, dok joj je čak tri puta dodeljivana nagrada za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

„Previše toga treba da se reši. Projektno finansiranje, način na koji se novac iz budžeta dodeljuje medijima, a oni su opet u vlasništvu ljudi koji su bliski vladajućim strukturama. Ali, napadi na novinare su goruće pitanje od kog sve počinje“, podvlači Pećo.

Glas Amerike: Stan u kome ste živeli bio je obijen pre dve godine. Jedno vreme, tokom prvih godinu dana, pominjalo se da policija ima tragove o osumnjičenima? Onda deluje da je nastupio tajac. Imate li info dokle je stigla istraga?

Dragana Pećo: Slučaj provale nije rešen. Pominjano je da su saslušavane neke osobe. Navodno iz Bugarske – što je stvar učinilo smešnom jer je to zemlja u kojoj smo otkrili vlasništvo nad 24 stana aktuelnog ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Siniše Malog. Policija i Tužilaštvo smenjivali su se u prebacivanju odgovornosti sa jednih na druge zbog toga što nema očiglednih pomaka.

Glas Amerike: Sa čime bi se taj događaj mogao dovesti u vezu?

Dragana Pećo: Ne postoji nijedan konkretna stvar koja bi se sa time mogla dovesti u vezu… Nijedna konkretna priča ne bi mogla da se poveže sa obijanjem stana – jer sam radila na većem broju istraživanja. Ništa ne bih mogla dovesti u vezu sa tim.

Glas Amerike: Koje su bile okolnosti provale?

Dragana Pećo: Spolja je izgledalo kao da je sve u redu. Vrata i brava su bili na svom mestu. Međutim, kvaka nam je prilikom hvatanja ostala u ruci. Čitav mehanizam je bio rasturen. Samo je spolja sve delovalo kao da je bilo u redu. U stanu su sve moje stvari bile ispreturane, dok ono što je pripadalo mom dečku nije dirano. Ormani koje smo delili, samo moja polovina ispreturana. Moj nakit razbacan po podu, fakultetska diploma, prosuto smeće iz kante u kupatilu. Sve fioke ispražnjene. A ništa nije odneto. A nadohvat ruke su bili jedan mobilni telefon, uređaj Ajped i jedan računar koji ne koristim. Ono što je bitno je da se tamo nije nalazilo ništa od stvari čija krađa bi mogla da ugrozi moj rad ili bilo koga od izvora. Niti moj poslovni laptop niti ijedan poslovni dokument.

Glas Amerike: Šta vam je prošlo kroz glavu u prvom momentu?

Dragana Pećo: Da se to nekom od mojih kolega desilo odmah bi mi bilo jasno šta je to. Međutim, kada je o meni samoj reč – prvo sam razmišljala o tome što se to dogodilo.

Glas Amerike: I kada kažete „to“ na šta tačno mislite?

Dragana Pećo: Pokušaj zastrašivanja. Takav slučaj nosi takvu poruku. U početku sam mislila da će taj slučaj biti rešen – prirodno je gajiti takav osećaj bez obzira što nas stvarnost konstantno demantuje. Sećam se da je ministar policije sutradan rekao da će biti učinjeno sve da počinioci budu pronađeni – iz dana u dan postajalo je sve jasnije da se verovatno nikada neće saznati ko je to uradio. Događaj nazivam pokušajem zastrašivanja jer nije uspeo. Nije uticao na mene da prestanem da se bavim poslom kojim se bavim.

Dan dva nakon toga MUP je objavio saopštenje da se u Beogradu dnevno obije pet stanova – što je bila relativizacija svega što se dogodilo. Saopštenje je objavljeno odmah nakon obijanja stana u kome sam živela. Drugi mediji su prenosili to saopštenje MUP-a – i tada je jedan od čitanijih portala u zemlji objavio tekst o tome koji je ilustrovao fotografijom ulice u kojoj se nalazio stan u kome sam živela – koji je obijen. To mi je bilo baš previše.

Glas Amerike: Da li se, s obzirom na to kojim se poslom bavite, kao novinar u Srbiji osećate sigurno?

Dragana Pećo: Ne, jer smo bili izloženi različitim pretnjama – čak i smrću na društvenim mrežama. Što je jedan od slučaja koji takođe nije rešen do danas. Ne možete predvideti kada će se i kojim povodom bilo ko opredeliti da vam preti na društvenim mrežama zbog onoga što radite. Jer mnogo toga se, očas posla, iz digitalnog okruženja može prebaciti na realan život. U mnoštvu slučajeva nijedna od tih osoba ne bude pronađena. Ne mogu da kažem da se osećam bezbedno, pogotovo što ljudi iz vrha vlasti – članovi Vlade, narodni poslanici sve to podržavaju svojim narativom koji iznose na konferencijama za medije ili pak gostujući na televizijama sa nacionalnim frekvencijama koje gaje bliske veze sa vlastima. Ne znamo šta da očekujemo, kakvom napadu ćemo biti izloženi, kada sledeći put objavimo neko istraživanje.

Glas Amerike: Koji su kriterijumi za odabir tema koje obrađujete?

Dragana Pećo: Fokus su značajni poslovi u državi, najveći tenderi koji imaju veze sa državom. Jedan od poslednjih bila je koncesija Beogradskog aerodroma (ugovor o preuzmanju Aerodroma Nikola Tesla je pod velom tajnosti. KRIK je otkrio da će od prodaje okolnog zemljišta za potrebe proširenja aerodroma, Stanko Subotić, biznismen oslobođen optužbi za šverc cigareta, zbog zastarelosti, ali i činjenice da je sud odbacio dokaze protiv njega, zaraditi 28 miliona evra, prim. nov.) Važno nam je da istražimo gde odlazi novac građana u slučajevima kada je nešto predstavljeno kao najveći projekat u državi. Takođe, zanimaju nas poslovi i movina ljudi iz samog vrha vlasti. Pratimo i najznačajnija suđenja koja su u vezi sa organizovanim kriminalom.

Glas Amerike: Šta su bili najviši dometi KRIK-a da li ste vašim radom uspeli da doprinesete nekoj faktičkoj promeni?

Dragana Pećo: Prvi su, 2015. godine bili istraživački tekstovi o poslovima tadašnjeg gradonačelnika Beograda, a danas ministra finansija, Siniše Malog. Tada smo otkirli njegovu vezu sa nekoliko ofšor kompanija. Kao direktor dve takve firme kupio je 24 stana u Bugarskoj. Jedan od tih stanova bio je na njegovo ime. Takođe, otkrili smo da je dok je radio u Agenciji za privatizaciju svom ocu pomogao da privatizuje kompaniju „Bratstvo“ 2004, koje je posle nekoliko godina pod upravom njegovog oca i partnera propalo. Njegova porodica stoji i iza ilegalnog prisvajanja deset hektara državnog zemljišta. Znamo da postoji pravosnažna presuda da se ta zemlja vrati državi, ali to formalno još nije učinjeno. U katastru ta promena još nije upisana. U toj institiuciji nam je rečeno da to još nije učinjeno iz nekih proceduralnih razloga.

Uticaj (impakt) tih istraživanja bio je to što je Agencija za borbu protiv korupcije sastavila izveštaj koji je dostavila Tužilaštvu u vezi sa poslovima Siniše Malog. U tom izveštaju se iskazuje sumnja na pranje novca. Međutim u Srbiji institucije ne rade profesionalno i nezavisno svoj posao. Pravi uticaj našeg istraživanja nemožemo da očekujemo. Kada objavimo istraživanje kojim se ukazuje na jasne sumnje o pranju novca u koje je umešan nekadašnji gradonačelnik Beograda Siniša Mali u Srbiji se ne dešava da ta osoba podnosi ostavku, bude procesuirana i da Tužilaštvo dalje krene da se bavi tim slučajem. Nego se sve to završi na primer time da se Tužilaštvo oglasi time da je u toku predistražni postupak – koji može trajati godinama. Ili da nije uočilo elemente za eventualno pokretanje postupka koji je u nadležnosti te insititucije. Umesto toga ta osoba bude unapređena – bio je gradonačelnik Beograda, danas je na poziciji ministra finansija. Predvodi i telo Vlade Srbije čija je svrha sprečavanje pranja novca. Govorimo o osobi o kojoj postoje sumnje da je učestvovala u pranju novca. Kada pogledamo sve to – nažalost ne možemo da očekujemo da će se u Srbiji dogoditi da se nakon novinarskih otkrića o jasnim koruptivnim vezama i jasnim dokazima o korupciji desi nešto poput podnošenja ostavki ili procesuiranja onih koji su u to umešani.

Glas Amerike: Zbog čega tvrdite da Tužilaštvo nije uradilo taj posao?

Dragana Pećo: Potpuno je u podređenom položaju i veliku ulogu u svemu tome igra politika. Ta institucija ne radi nezavisno svoj posao. Pod uticajem je najmoćnijih političkih figura u državi, a bukvalno bi trebalo da se bavi njima.

Ministar odbrane Aleksandar Vulin do danas nije objasnio poreklo 200 000 evra za kupovinu novog stana u Beogradu. Tužilaštvo je istraživalo taj slučaj, ali do danas nije pitalo ministra da objasni poreklo novca. Sve se na kraju završava u predistražnim postupcima pred tužilaštvima, ili pak oni na kraju ne vide osnov za pokretanje nekih postupaka. Ne rade svoj posao jer su pod uticajem ljudi iz vrha vlasti.

Glas Amerike: Kakve su reakcije izazvali rezultati istraživanja kod onih koji su njima obuhvaćeni?

Dragana Pećo: Svako ko raspolaže nekom moći ili nekakvim mehanizmom – koristi ih da nas napadne posle objavljivanja istraživanja. Uglavnom saznaju čime se bavimo onog trenutka kada ih konktaktiramo jer o našim saznanjima želimo da razgovaramo sa svima njima. Oni, naravno nikada ne pristaju na razgovor. Najžešći napadi na KRIK bili su kada smo objavili rezultate istraživanja u vezi sa ministrom zdravlja Zlatiborom Lončarom i stanom koji je stekao od Zemunskog klana. Tada je naš urednik Stevan Dojčinović bio na naslovnim stranama tabloida (prednjačio je tabloid Informer, prim. nov.) Bili smo praćeni i prisluškivani. Naša kancelarija je bila ozvučena – to smo znali jer su neke stvari koje smo govorili izlazile u tabloidima. Fotografisali su nas na ulici i u tome su bili angažovani ljudi iz Bezbednosno informativne agencije (BIA). Tokom postupka koji je naš urednik pokrenuo protiv tog tabloida zbog stvari koje su objavljivali obelodanjeno je da su informacije dobijali od BIA-e. Takođe, Stevan Dojčinović je postupak pokrenuo i kod Zaštitnika građana – koji dugo traje. Ombudsman od BIA-e traži dostavu informacija – što oni pak ne čine.

Glas Amerike: Da li je to praćenje i prisluškivanje novinara KRIK-a organizovana akcija Bezbednosno informativne agencije (BIA) kao državnog entiteta – ili pak mislite da pojedince unutar te službe neko zlopupotrebljava da sprovode takve akcije?

Dragana Pećo: Pojednici su zloupotrebljeni u borbi protiv nezavisnih istraživačkih novinara. Ne znam da li je to državna akcija, ali praćenje novinara nije posao kojim bi službenici BIA trebalo da se bave. Njih koriste u te svrhe.

Glas Amerike: Poslednja u nizu priča koju ste radili je o mogućim koruptivnim vezama brata ministra finansija Predraga Malog sa kompanijom „Milenijum tim“ koja se čini nezaobilaznom u izborima za izvođača važnih poslova na nivou države? Usledile su optužbe da po gradskim ulicama pratite majke sa decom. Rade li to novinari KRIK-a?

Dragana Pećo: Novinari KRIK-a ne prate majke sa bebama. Mnoge stvari sada tu nisu jasne. I dalje se ne zna ko je osoba koju je jedan od beogradskih tabloda (Srpski telegraf prim. nov) označio kao našeg novinara koji je navodno pratio suprugu i dete Predraga Malog. Taj tabloid je bez ikakvih dokaza tvrdio da se radi o našem novinaru. U javnost su opet, posredstvom istog tabloida, izašli njegovi navodni iskazi dati u policijskoj istrazi. Ono što je poseban kuriozitet je što je Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) nudilo novčanu nagradu da bi se saznao identitet te osobe i kako bi se do nje došlo. Cilj svega toga je bio da se skrene pažnja sa našeg istraživanja. Pa se skoro sve svodi na to da moramo da objašnjavamo da se ne bavimo praćenjem beba. To je bio još jedan pokušaj naše diskreditacije.

Glas Amerike: Zašto uprkos svemu tome nastavljate i dalje da se bavite tim poslom?

Dragana Pećo: Bavljenje istraživačkim novinarstvom doživljavam kao misiju. Razmišljala sam o tome i našla odgovor da, bilo živela u Srbiji ili se preselila na neki drugi kraj planete, nastaviću da radim isto.

Glas Amerike: Zašto vam je to važno?

Dragana Pećo: Osećam da je to bitno za mene i pojedince koji žive u Srbiji. Nadam se da će se u Srbiji jednog dana stvari rešiti. Da ćemo živeti u uređenom društvu gde će institucije raditi svoj posao nezavisno i profesionalno. I gde će biti mnogo manje korupcije. Razumem da ne može da se iskoreni, ali se nadam da će biti mnogo manje zastupljena nego što je sad. Jer utiče na svakog pojedinca u ovom društvu.