BELGRADE, 06.10.2017. – The increasingly authoritarian government has steadily broken down press freedom over the past four years.

Some 150 Serbian news outlets and advocacy groups organized a collective blackout last month to draw attention to the dire state of media freedom in the country, replacing websites with nearly blank screens and the statement, “This is what it looks like when there is no free press.”

While it did not mention him by name, the protest was clearly aimed at President Aleksandar Vučić, who since coming to power as prime minister in 2014 has sought to squeeze critical media out of the market and discredit the few journalists with the funds and fortitude to keep working.

Vučić’s fear of the independent press is understandable, as investigative journalists have made a habit of embarrassing his government. Among other recent accomplishments, they—along with protesters—have forced Vučić to admit that Belgrade officials were responsible for covert, illegal demolitions in the city’s Savamala district; spotlighted Interior Minister Nebojša Stefanović’s failure to stop the destruction; exposed the fact that a state anticorruption drive’s highly publicized criminal allegations rarely result in convictions; and scrutinized the mysterious origins of €200,000 with which Defense Minister Aleksandar Vulin bought his home. (Vulin’s widely mocked explanation was that he borrowed the money from a generous in-law in Canada, and was not required to declare it to customs authorities because he brought it over in installments of less than €10,000.)

This work is all the more remarkable given the Vučić government’s prolonged campaign of harassment against independent media, which has helped to drive down Serbia’s score in the annual Freedom of the Pressindex. In the most recent edition, which covered events in 2016, Serbia posted one of the largest single-year declines among all of the 199 countries and territories assessed.

Serbian journalists have been lauded this year by prominent internationalorganizations, but at home they face arbitrary tax investigations, choked-off advertising revenue, and outright intimidation, including personal smears splashed across the pages of government-allied newspapers.

The price of independence

One recent tax investigation targeted the local newspaper Vranjske novine, which was highly regarded for its reporting on corruption and organized crime, after it published an interview with the director of the local tax authority. The probe was categorized as “urgent” by authorities and lasted weeks, but never produced charges of wrongdoing. According to editor in chief Vukašin Obradović, it nevertheless contributed to the paper’s closure.

A similar case against Adria Media Group, one of the largest publishing companies in Serbia, played out over the summer. After the group’s Kurirtabloid carried sharp criticism of Vučić, its bank accounts were frozen by tax officials in June and again in July.

Meanwhile, media firms that are more friendly toward the government receive generous rewards. According to the Center for Investigative Journalism of Serbia (CINS), Pink International Company, the media conglomerate that operates the vociferously pro-Vučić broadcaster TV Pink, was granted more than €7 million in public loans between June 2014 and January 2016, despite being named in 2014 as one of the largest tax debtors in the country.

A 2016 report for the Center for International Media Assistance (CIMA) highlighted the case of the local television station Lastavica, owned by Bratislav Gašić, the intelligence chief whose vulgar harassment of a woman journalist once sparked a protest movement. The station’s license was revoked after it failed to pay certain fees, but it continued broadcasting without interference, and over €100,000 in fees and associated fines against it were eventually dropped.

Warping market forces

Another tool the government uses to sideline critical media is the preferential allocation of state advertising contracts. Some contracts are clearly awarded with ulterior motives. For example, the state electricity and water enterprises regularly run advertisements in certain outlets with small audiences, despite the fact that these utilities have no private competitors and could in any case reach more people through other media.

Moreover, private companies are wary of advertising with independent outlets. The daily Danas suffered a rapid cancelation of advertising contractsafter it failed to support Vučić’s candidacy in the 2017 presidential election. For their part, many progovernment media carried front-page advertisements, purchased by the ruling Serbian Progressive Party (SNS), that promoted Vučić’s bid.

Politicized advertising is not the only malign influence on the media market. A recent privatization drive, undertaken as part of Serbia’s preparations for eventual EU membership, had the perverse effect of contributing to media concentration and clouding ownership structures. The process also effectively left some influential outlets, including the newspapers Politikaand Vecernje novosti and the news agency Tanjug, under state control. The privatization’s deficiencies were attributed in large part to regulatory agencies’ dereliction of the various responsibilities assigned to them.

Even as independent outlets’ domestic sources of revenue drop away, foreign governments are facing pressure to scale back their support, according to Marija Sajkas, an expert on media and the Balkans. Sajkas notes that foreign embassies are becoming reluctant to award grants to critical news sources directly, for fear of causing a diplomatic rift with Vučić. She describes the country’s independent journalists as passionate individuals who frequently work for low pay and on a project-by-project basis, funded in part by periodic advertisements from democracy-minded organizations like the Konrad-Adenauer-Stiftung Foundation and occasional supplements from the Ministry of Culture and other actors. The fragility of such a model is plain to see.

Fighting truth with lies

Independent outlets that have managed to survive in this environment face increasingly vicious verbal attacks from both government figures and progovernment competitors.

Journalists who criticize the government are typically tarred as traitors, social degenerates, and tools of the mafia or foreign intelligence agencies. In the wake of the recent exposé by the award-winning Crime and Corruption Reporting Network (KRIK) on Vulin’s questionable home purchase, KRIK editor in chief Stevan Dojčinović was called a drug addict in a statement by Vulin’s political party, the Movement of Socialists. The document added that “Dojčinović was paid from abroad for every article that attacks Vulin” and that “anyone who loves Serbia and who fights for it, Dojčinović hates immensely.”

Smears of government opponents, including journalists, in the pages of progovernment media—notably the daily Informer—are a routine occurrence that draws no reaction from authorities. When pressed to respond, Serbian officials insist that their commitment to media freedom precludes any intervention. (In a similar vein, “Uncensored Lies,” a 2016 government-backed exhibit staged in a Belgrade art gallery, portrayed critical journalists as liars but noted that the state’s tolerance of such “lies” illustrated Serbia’s free media environment.)

The hostile messages carried in Serbia’s newspapers are amplified by morning television and radio programs that begin discussion by surveying the day’s print headlines. In this way, according to Sajkas, people are “led to believe that they are well-informed” because they hear the same messages from different sources. “It’s beyond propaganda,” Sajkas says, referring to the ubiquity of progovernment disinformation. “People used to be able to decode government propaganda, but now tabloids like the Informer are just feeding people lies.”

A call to action

Additional threats to media freedom in Serbia include the stacking of public broadcasters with government loyalists; defamation lawsuits; threats and other extralegal intimidation, particularly against women journalists; and physical attacks for which perpetrators enjoy impunity.

Despite these constraints on the flow of information, there is still strong domestic opposition to Vučić and his authoritarian tendencies. This was evident during a protest movement against irregularities surrounding Vučić’s election as president in April. The demonstrators called out public media for unequal coverage of the candidates, and their demands included not just stronger democratic institutions and Vučić’s resignation, but also the resignation of senior officials at the public broadcasters and the Authority for Electronic Media. These media-related grievances grew after public and progovernment outlets ignored or downplayed the size of the protests, with the Informer trotting out familiar claims about roguish demonstrators who were few in number but nonetheless posed a grave security threat.

Periodic admonishments from the EU, the OSCE, and international advocacy organizations have failed to prevent the alarming deterioration of Serbia’s media sector. If they are to protect the small cadre of independent journalists working to hold Vučić’s government to account, these groups will have to sharpen their denunciations of flagrant violations, such as menacing smears and bogus financial inspections, and call attention to less visible factors like market manipulation and politically compromised regulators.

They must also step up financial support for independent media, ensuring that high-quality investigative journalism remains a viable alternative to cynical government narratives. Vučić and his allies seem to understand that unfettered reporting could help to consolidate democracy, strengthen independent institutions, and expose networks of corruption. The question is whether the international community understands this too.

Pozadina

Prema studiji o rasprostranjenosti nasilja nad ženama iz 2013. godine, svaka druga žena u BiH je nakon 15. godine iskusila neki oblik nasilja. Nasilje je sveprisutan problem koji pogađa sve populacione skupine u BiH, a društvene norme su generator nasilja. Podatak da među mladima egzistiraju stavovi da je žena koja je seksualno zlostavljana kriva jer stilom oblačenja izaziva nasilje i da to smatra gotovo 80% mladića na različitim lokacijama je poražavajuća, kao i podatak da prebacivanje krivice na žrtvu ohrabruje nasilje i opravdava ga kao „zasluženu kaznu”.

U okviru projekta „Isključimo nasilje- Mediji u borbi protiv nasilja”, Udruženje/udruga BH novinari organizovali su radionice za novinare/ke u deset gradova širom Bosne i Hercegovine u cilju poboljšanja uredničke politike u bh. medijima i znanja novinara/ki i blogera/ki o rodno zasnovanom nasilju. Mediji su snažan generator javnog mnijenja i brojne studije potvrđuju da mediji mogu biti ključan saveznik u prevenciji svih oblika nasilja, kao i da mogu promijeniti kulturu prihvatanja rodno zasnovanog nasilja.

Konkurs za novinare/ke i blogere/ke

Mediji su neodvojivi dio javnog i privatnog svakodnevnog života građana/ki Bosne i Hercegovine. Mediji, imaju uticaj na javno mnijenje i pomažu stvaranje održivih promjena u društvu. Konkursom za medije prepoznajemo njihov angažman u prevenciji svih oblika rodno zasnovanog nasilja, te u razbijanju duboko ukorijenjenih stereotipa. Konkursom želimo prepoznati i nagraditi njihov angažman u promociji ljudskih prava žena u pogledu , izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju i svim njegovim formama, uključujući i nasilje nad ženama i djevojčicama, kao i nasilje u porodici. Autori i autorice, kao i urednici i urednice, blogeri/ce i aktivisti/ce mogu dostaviti članke ili druge medijske sadržaje koji ispunjavaju uslove konkursa. Po jedna nagrada će biti dodijeljena za najbolji novinarski članak ili drugo novinarsko djelo u svakoj od pet kategorija:

1. Članak u štampi
2. Članak na web portalu
3. Televizijska priča
4. Radio istraživačka priča
5. Blog priča

Novčana nagrada za svaku kategoriju iznosi po 1. 000,00 KM.

Izbor najboljeg novinarskog autorskog pristupa će se temeljiti na sljedećim kriterijima:

• Novinarski pristup predstavljanja činjenica i podataka u kontekstu rodne ravnopravnosti
• Analitički pristup temi nasilja nad ženama i djevojčicama
• Pošten, sveobuhvatan i objektivan pristup u kreiranju autorskog sadržaja, što uključuje obavezno korištenje više različitih izvora i više različitih perspektiva odabrane teme
• Promocija prevencije rodno zasnovanog nasilja, posebno nasilja nad ženama i djevojčicama
• Prikaz uloge muškaraca u prevenciji rodno zasnovanog nasilja
• Korištenje rodno osjetljivog jezika
• Inovativan i moderan stil pisanja za novine, web i blog/audio-vizualna prezentacija za radio i televiziju
• Procjena pozitivnog učinka na publiku u smislu promovisanja rodno zasnovanog nasilja
• Inovativnost u pristupu, obrađivanje tema koje nisu zastupljene u medijima

Zahtjevi konkursa za novinare/ke i blogere/ke

1. Članak u štampi mora biti originalan i njegova dužina mora biti najmanje 3 600 znakova. Dostavljeni materijal može odgovarati rasponu od istraživačke priče do izvještaja ili opservacije.
2. Članak na internet portalu mora biti originalan i njegova dužina mora biti najmanje 3 600 znakova. Dostavljeni materijal može odgovarati rasponu od istraživačke priče do izvještaja ili opservacije.
3. Televizijska priča mora biti informativna i trajati od 100 sekundi do 4 minute u obliku TV izvještaja.
4. Radio istraživačka priča može trajati od 100 sekundi do 7 minuta, ovisno o karakteru emitovanog materijala.
5. Blog priča mora biti originalna i njena dužina mora biti najmanje 3 600 znakova.

Dostavljeni novinarski rad mora biti objavljen.

Sva dostavljena ostvarenja moraju biti u kontekstu Bosne i Hercegovine, poštovati navedene zahtjeve i koristiti rodno osjetljiv jezik. Svi dostavljeni radovi bi trebali biti objavljeni na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.

Prijava treba sadržavati podatke o autoru/ici i link za objavljeni rad koji treba dostaviti na e- mail

adresu: bhnovinari@bhnovinari.ba, s naznakom „Za konkurs za novinare/ke i blogere/ke”.

Rok za dostavu prijava je 20. novembar.

Nagrade za najbolje autorske radove konkursa za novinare/ke i blogere/ke

Najbolja ostvarenja u pet kategorija biće nagrađena jednom novčanom nagradom u iznosu od po 1.000,00 KM.

Sarajevo, 04.10.2017.-U teoriji učimo da informacijsko-komunikacijski sistemi trebaju biti oslobođeni bilo kakvih političkih i ekonomskih utjecaja i pritisaka, što naravno treba da predstavlja garant neovisnosti medija. Međutim, šta nam kazuje praksa? Mediji su opterećeni raznim problemima, a sam novinarski rad je ozbiljno ugrožen. Osim sve izraženijih političkih pritisaka na medije, bosanskohercegovački mediji su odavno i pod pritiskom oglašivača, koji imaju sve više utjecaja na (ne)objavljivanje medijskih sadržaja.

Mediji pristaju na razne nepovoljne kompromise, a sve u cilju obezbjeđivanja finansija, jer uposlenici/e moraju živjeti od nečega. Ovaj negativni trend nije nikakav izuzetak u Bosni i Hercegovini, prije bismo ga mogli nazvati globalnim trendom o čemu pišu i vodeći/e svjetski/e autori/ce iz oblasti komunikologije, kao i domaći/e i autori/ce iz regiona.

Većina medija zavisi od oglašivača, izuzmemo li velike međunarodne televizijske stanice koje imaju sjedišta u našoj državi (Al Jazeera Balkans, N1) ili ako su direktno finansirani iz političkih centara, što je opet teško dokazivo ili od grantova koje daju međunarodne organizacije. Oglašavanje je neophodno da bi većina medija opstala, a najviše prihoda dolazi upravo od oglašivača. To važi za sve vrste medija, i tradicionalne i online. Rijetki štampani mediji u Bosni i Hercegovini odavno ne mogu računati na tiraž kao glavno sredstvo finansiranja, jer na medijskom tržištu štampani mediji odavno bilježe pad čitanosti.

Zavisnost medija od oglašivača je svakako jedan od vodećih razloga za sve manji broj istraživačkih tekstova i manjak ozbiljnog profesionalnog novinarstva. Utjecaj oglašivača na medije odražava se i na gubitak medijskog kredibiliteta, jer u ovom slučaju mediji prestaju raditi za javni interes i odbijaju objavljivati sadržaje koji na bilo koji način ukazuju na negativne pojave u firmama, kompanijama i institucijama koje se oglašavaju u medijima. Egzistencijalni problemi u medijima dovode medije do sluganskog odnosa prema finansijskim centrima.

Međutim, u samom procesu oglašavanja, marketinške agencije postaju glavni akteri pravila igre. Ukoliko neki medij negativno piše o poslovanju određene marketinške agencije, agencije su te koje otkazuju ugovore.

Štampani politički sedmičnik Slobodna Bosna, čitan u oba bh. entiteta od 01.01.2016. godine prestao je izlaziti u ovom formatu i preseljen je na digitalnu platformu.

Novinarka Slobodne Bosne Suzana Mijatović naglašava da je problem sa manjkom oglašivača i doveo do gašenja papirnatog izdanja ovog lista.

„Oglašivači su bili glavni izvor finansiranja ovog lista“, govori Mijatovićeva i navodi jedan od primjera na koji način marketinške agencije reaguju na objavljivanje sadržaja koji im nisu po volji. „Nakon pisanja o aferi Gibraltar u kojim sam pisala o sumnjivim poslovnim aktivnostima vlasnika marketinške agencije S.V.- RSA Nevena Kulenovića sa JP HT Mostar, povučena nam je dogovorena reklama za Chevrolet. Sve je bilo dogovoreno, međutim nakon objavljivanja teksta, javili su nam da reklama neće ići.“

Veze između političkih moćnih i agencija koji nastoje kontrolisati medijski sektor često su skrivene. „Teško je dokazati i utvrditi ko je s kim uvezan“, naglašava Suzana Mijatović navodeći primjer kada je jedna od marketinških agencija kao razlog zašto higijenske proizvode ne želi oglašavati u Slobodnoj Bosni navela da je ovaj magazin namijenjen muškoj populaciji. „Taj potpuno besmisleni razlog je valjda trebao ukazati da žene samo čitaju modne časopise ili časopise o ljepoti i zdravlju, te da se ne bave politikom“, navodi Mijatovićeva.

Istraživačko novinarstvo odavno zavisi od međunarodnih grantova. Ovi grantovi osim što obezbjeđuju egzistenciju za novinare, omogućavaju novinarima i da istražuju o ozbiljnim društvenim problemima, korupciji, nezakonitim poslovanjima, itd.

Online magazin Žurnal (zurnal.ba) jedan je od rijetkih medija koji se bavi istraživačkim novinarstvom. Novinar ovog portala Semir Mujkić navodi da je upravo bavljenje ovom vrstom novinarstva rezultiralo i nezainteresovanošću oglašivača za ovaj portal. „Najveći oglašivači u državi su državne firme, a mi smo o gotovo svakoj pisali i istraživali članove uprave, tako nemamo ni reklama“, navodi Mujkić.

Mujkić naglašava da kao novinar i ne razmišlja o oglašivačima, jer radi u redakciji koja trenutno nema niti jednu plaćenu reklamu. „Od kada je Žurnal osnovan 2009.godine imali smo svega nekoliko, dvije do tri, plaćene reklame na stranici. Na stranici magazina tre- nutno imamo google oglase od kojih je zarada jedva simbolična i ne može se uopšte smatrati oglašavanjem. O oglašivačima, iskreno, nisam razmišljao niti kada sam radio u printanom dvosedmičnom magazinu niti je to uticalo na moj rad ali vjerujem da svi novinari u BiH razmišljaju ko su oglašivači u mediju u kojem rade. Da budem do kraja iskren, vjerovatno bih i ja danas razmišljao o oglašivačima da radim u redakciji koja ‘živi’ isključivo od reklama a ne u redakciji koja se finansira od donacija”, prisjeća se Mujkić početaka svoje novinarske karijere i situacije u mediju u kojem trenutno radi.

Ovakav odnos oglašivača prema medijima dovodi do jačanja i cenzure i autocenzure, jer su novinari/ke svjesne da im egzistencija može biti dovedena u pitanje ukoliko “otvore” nepoželjne teme a koje su u vezi sa oglašivačima.

Sa tvrdnjom da odnos oglašivača prema medijima snažno učvrščuje cenzuru, slaže se i Semir Mujkić. “Ne tvrdim da novinari koji razmišljaju o oglašivačima na taj način i rade svoje tekstove ali smo svi svjesni da je danas ekonomski uticaj oglašivača na medije najefikasniji način cenzure odnosno ucjenjivanja medija. Zaista cijenim kolege i medije u BiH koji su na tržištu i pokušavaju kvalitetno raditi svoj posao, posebno jer su najveći oglašivači u našoj državi upravo državne firme pod kontrolom stranaka a direktori i rukovodstvo tih firmi su najveći izvor inspiracije za istraživanja i novinarske tekstove.”

Ovakav vid poslovanja oglašivača možemo nazvati i ucjenom. Otprilike, ukoliko se budete ponašali prema našim pravilima, mi ćemo se i oglašavati kod vas. Primjer koji navodi Mujkić oslikava taj odnos. “Mi nikada nismo imali reklamu neke od firmi u državnom vlasništu i ne vjerujem da ćemo ikada imati jer smo o većini njih, odnosno njihovom rukovodstvu, pisali. Dok je jedna od takvih firmi, u vrijeme našeg istraživanja još uvijek je Vlada Federacije bila najveći pojedinačni dioničar, bila predmet interesovanja novinara Žurnala, ljudi iz marketinga firme čije ime nije toliko bitno ali jeste praksa, su nam ponudili da se oglašavaju na Žurnalu. To smo valjda trebali čitati i na način da ćemo dobiti reklamu ukoliko prestanemo sa istraživanjem. Reklamu nismo odbili ali smo odbili da prestanemo sa istraživanjem. O toj firmi pišemo već godinama. Reklamu nikada nismo dobili.“

Izuzetno je važno za društvo da na ovom prostoru egzistiraju portali koji se bave istraživačkim temama. Međutim, kako navodi i Mujkić, to je luksuz koji Žurnal može sebi priuštiti, s obzirom da ne zavisi od oglašivača, već se finansira od stranih donacija.

Ostaje otvoreno pitanje šta će se desiti sa istraživačkim novinarstvom i redakcijama u kojima se mediji budu zaista htjeli baviti novi- narstvom, a ne pristajati na nove forme koji idu na štetu javnog mnijenja, čineći ga apolitičnim i nesposobnim za bilo kakvo aktivnije političko učešće ili rasuđivanje.

Iako nam se često servira priča kako se mediji povode za željama publike, pa otuda i poplava tabloidnih sadržaja i senzacionalizma umjesto istraživačkog novinarstva, neozbiljno je takvo generalizovanje, jer dio društva i dalje želi čitati i gledati ozbiljne sadržaje. Uostalom, zadaća medija je i da rade na političkom opismenjavanju stanovništva i objavljuju ozbiljne informativne i edukativne teme. Ovakav stav većine medija izgleda kao kad bi učitelji/ce prvačićima, kojima je u prvom razredu više do igre nego do škole, dopuštali da cijeli radni dan provedu na igralištu, jer je to njihova želja, a oni im je ispunjavaju.

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje