SARAJEVO, 02.12.2020. – Odluka Kantonalnog tužilaštva Sarajevo da neće provoditi istragu o napadu Huse Ćesira, aktuelnog predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Novi Grad i njegovog sina Muamera na fotografa Žurnala Adija Kebu, još jedan je “šamar” novinarima i drugim medijskim djelatnicima koji su pokušali potražili pravdu pred pravosudnim institucijama BiH.

Činjenica da uprkos i video snimku o napadu na Kebu 28. marta 2019. godine , kada je on u okviru redakcijskog zadatka s javne površine fotografirao zgradu firme “Bosnaplast” iz koje su istrčali otac i sin Ćesir i napali Kebu, o ovom događaju čak nema ni naredbe o provođenju istrage, pokazuje da medijski uposlenici satisfakciju za pretrpljene napade tokom obavljanja svog posla ne mogu, nažalost, dobiti ni u vidu istrage, a kamoli očekivati epilog u vidu sudske presude.

Na upit Fokusa kako u Misiji OSCE-a u BiH komentiraju to što je Tužilaštvo KS odlučilo da ne provodi istragu u ovom slučaju i koliko je to za medijske radnike u BiH još jedna obeshrabrujuća poruka da ih se u ovoj zemlji može nekažnjeno napadati, iz OSCE-a su podsjetili koliko je važno istražiti sve prijetnje i napade.

– Vlasti moraju brzo i efikasno istražiti sve prijetnje i napade na novinare, posebno ako postoji bilo kakva sumnja u umiješanost javnog zvaničnika. Kao što je Misija naglasila u nedavnoj zajedničkoj izjavi s ambasadorima Njemačke, Italije, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, novinari igraju ključnu ulogu u očuvanju integriteta demokratskog društva, vladavine zakona i u stvaranju uslova za sigurno i prosperitetno društvo. Moraju biti slobodni raditi svoj posao bez straha od odmazde. Istovremeno, političari i drugi javni službenici su dužni da budu primjer poštovanja i etičkog ponašanja i moraju odgovarati za svoje postupke – naveli su iz Misije OSCE-a u BiH.

Iz OSCE-a su kazali i da prate razvoj događaja u vezi s napadom na Adija Kebu, kao i krivične postupke koji uključuju napade na medije.

– Nažalost, pokazalo se da institucije BiH ili nisu sposobne ili ne žele zaštititi kritični prostor u kojem novinari djeluju. Posljednjih godina novinari u BiH su izloženi sve većem političkom pritisku, kao i redovnim prijetnjama i nasilju. Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini stoji uz novinare i medijske profesionalce, sve napade na novinare shvata ozbiljno te osuđuje kontinuirane napade i neprimjereni pritisak na medije u BiH. Misija i dalje poziva sve nivoe vlasti u BiH da stvore okruženje pogodno za slobodu medija i slobodu izražavanja. Misija i dalje prati krivične postupke koji uključuju napade na medije, uključujući i razvoj događaja vezan za ovaj incident- zaključili su iz Misije OSCE-a u BiH.

SARAJEVO, 30.11.2020. – Tužilaštvo Kantona Sarajevo donijelo je odluku da neće provoditi istragu protiv Huse Ćesira (SDA) i njegovog sina Muamera, koji su u martu prošle godine fizički nasrnuli na fotografa Žurnala Adija Kebu i tom prilikom mu oštetili kameru.

U dopisu Tužilaštva Kantona Sarajevo koji je upućen Adiju Kebi navodi se da je “dostavljenim videozapisom zabilježeno samo kako Vam prijavljeni Huso Ćesir, a potom i Muamer Ćesir, prilaze za vrijeme dok se nalazite iza kamere, te pokušavaju da Vam istu oduzmu, pri čemu nije vidljivo i da Vas fizički napadaju”. Također, tužiteljica Sanita Imamović zaključuje da se “ne može sa sigurnošću dokazati umišljaj, odnosno direktna namjera da oštete kameru kojom je vršeno snimanje njihove firme”.

Podsjetimo, Huso Ćesir, aktuelni predsjednik SDA Novi Grad, zajedno sa svojim sinom Muamerom, 28. marta 2019. godine nasrnuo je na fotografa Žurnala Adija Kebu. Fotograf se u tom trenutku nalazio na radnom zadatku i fotografirao ulaz u Ćesirovu firmu Bosnaplast, o čijem poslovanju je ovaj medij pisao. U tom momentu nalazio se na trotoaru preko puta firme, na javnoj površini. Čitav napad fotograf je uspio zabilježiti na kameri. Kao što se na snimku može vidjeti, još dok je prilazio fotografu, Ćesir je prijetio da će mu razbiti kameru.

Piše: Zinaida Đelilović

SARAJEVO, 29.11.2020. – “Čim sam saznao da ti slušaju ženu, ja sam tebi rekao”, čuje se na videosnimku koji je u junu objavila Slobodna Bosna. I ništa tu ne bi bilo čudno da ovu rečenicu tužiocu Tužilaštva BiH Olegu Čavki nije uputio dekan Stomatološkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Muhamed Ajanović.

Slobodna Bosna je u ovih 16 sekundi videosnimka otkrila pravu sliku i priliku bh. pravosuđa.

Iako je snimka objavljena s namjerom da se (još jednom) pokaže po kojem principu funkcioniše bh. pravosuđe, sav teret “krivice” (opet) spao je na medij koji je sve objavio. Ovaj put je to Slobodna Bosna.

“Kada se snima na javnom mjestu, za to nije potrebna nikakva dozvola“, pojasnio je na sjednici Privremene istražne komisije za utvrđivanje stanja u pravosuđu (održana 26. augusta) bivši tužilac Tužilaštva BiH Miroslav D. Marković, te dodao da, ipak, sve ovisi o tome “kako će tužitelj to tretirati”.

Ipak, ima i onih koji ne dijele ovo mišljenje, odnosno ovu zakonsku odredbu tumače na drugačiji način. Tako je prvi čovjek Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Milan Tegeltija tokom gostovanja na Face TV ocijenio da je objavljivanje snimka razgovora Ajanovića i Čavke “krivično djelo”. Ova izjava i ne čudi, jer pojedini predstavnici pravosuđa svojim potezima posljednjih godina pokazuju da su im istraživački mediji i novinari više smetnja, nego podrška.

Ispitivanje novinara u Tužilaštvu

Ne mogu se sjetiti kada je posljednji put Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu na osnovu istraživačke novinarske priče. Ali, zato se dobro sjećam ispitivanja novinarke Žurnala, Azre Omerović, koja je videosnimkom “Kako kupiti diplomu za 17 dana i 2.500 KM” otvorila Pandorinu kutiju obrazovanja u BiH.

Azra je došla do broja posrednika u kupovini diploma (Senad Pehlivan, u međuvremenu optužen u Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona), nazvala ga je i predstavila se kao osoba koja želi kupiti diplomu Srednje medicinske škole iz Sanskog Mosta. Razgovor sa Pehlivanom je snimila i objavila. Ubrzo je dobila poziv za ispitivanje iz Tužilaštva BiH, koji potpisuje tužilac Oleg Čavka. On je novinarku Omerović, koja je pristala na saradnju, ispitivao dva sata, a uglavnom su ga zanimale dvije stvari: odakle joj informacije i kako je došla do broja Senada Pehlivana.

Tužilac Čavka je, namjerno ili slučajno, zaboravio na član 82. Zakona o krivičnom postupku BiH, u kojem piše da se “ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne/vjerski službenik, ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacije”.

Slično je tužilac Čavka pokušao postupiti i sa Anom Malbašom, novinarkom emisije “Provjereno” Nove TV, ali je nju hrvatski pravosudni sistem zaštitio. Naime, Malbaša je, također, pokušala stupiti u kontakt sa čovjekom koji je posrednik u kupovini diploma. On joj je za tu uslugu ponudio da s njim stupi u seksualni odnos. Iz Tužilaštva BiH su, putem međunarodne pravne pomoći, tražili da se ova novinarka ispita u Zagrebu. Anu Malbašu je sudija Županijskog suda u Zagrebu upoznao da može odbiti svjedočenje kako bi zaštitila svoje izvore, što je ona i učinila.

Ovakvi Čavkini postupci i ne čude ukoliko u obzir uzmemo izjavu glavne tužiteljice Tužilaštva BiH Gordane Tadić iz aprila 2019., kada je novinarima poručila da svoja otkrića o kriminalu, zloupotrebama, obavještajnim aferama i sličnim protivzakonitim radnjama ne treba da objavljuju, već da ih prvo prijave Tužilaštvu ili policiji. I to sa prikupljenim dokazima!

Čini se logično, zar ne?!

Kratko ću se osvrnuti i na hrvatsko pravosuđe – njihov postupak u slučaju novinarke Ane Malbaše je za svaku pohvalu, ali istovremeno, ne treba zaboraviti kako su reagovali u slučaju novinara Ivana Žada, koji je osuđen na uslovnu kaznu jer je navodno neovlašteno snimao službeni telefonski razgovor sa HDZ-ovim saborskim zastupnikom.

U aferama „Diplome“ i „Potkivanje“, o kojima je bh. javnost mjesecima „brujala“, sve se nekako vrti oko krivičnog djela neovlašteno snimanje, primijetila je Mirjana Marinković-Lepić, članica Privremene istražne komisije za utvrđivanje stanja u pravosuđu.

– Neovlašteno snimanje je ustvari snimanje nekoga u njegovim prostorijama. To je nešto što karakteriše ovo krivično djelo, ali vidjeli smo da bez obzira na to, sve opet zavisi od poimanja tužilaca i sudija. Imali smo priliku na saslušanju Komisije od bivšeg tužioca Tužilaštva BiH čuti komentar da kod tog krivičnog djela nema dileme. Znači, nedvosmisleno je ako je neko snimljen na javnom mjestu, da se to ne može podvesti pod ovo krivično djelo, kaže Marinković-Lepić.

Dodala je da se u posljednje vrijeme dešava da sve više krivičnih djela otkrivaju novinari, a ne policijske strukture, ali i kako je zabrinjavajuće da su novinari na određeni način onda gonjeni, odnosno pozivaju se kao svjedoci na ispitivanje vezano za snimke i za okolnosti slučaja koji su otkrili.

– Kada su u pitanju javni i privatni interes, zaštita privatnosti je i jedno od osnovnih ljudskih prava, ali u ovim slučajevima (dvije spomenute afere) to treba posmatrati u konstelaciji definicije i bića neovlaštenog snimanja. Ukoliko se neko neovlašteno snima u njegovom domu, onda je to nedvosmisleno krivično djelo. Ako se nekim snimkom, video ili audio, uz poštivanje ove odredbe zakona, otkriva krivično djelo, onda je to svakako javni interes i to bi onda trebalo uzeti kao dokaz i polaznu tačku za otvaranje istrage, zaključuje Marinković-Lepić.

Istraživanje ili krivično djelo

Po kojem principu funkcioniše bh. pravosuđe, želio je videosnimkom, koji je u javnosti postao poznat kao afera “Potkivanje”, dokazati i Nermin Alešević iz Velike Kladuše.

– Da nisam napravio ovaj snimak, ko bi mi vjerovao da sam sjedio u kafani sa Tegeltijom, „požalio“ se jednom prilikom Alešević novinarima.

Upravo tako – ne bi mu niko vjerovao da mu je Tegeltija u jednoj banjalučkoj kafani rekao: „Nermine, pošalji mi broj predmeta da vidim koji su ljudi tu, pa ću ti onda reći šta mogu učiniti“.

Tegeltija je u ovom slučaju svjedok, a Alešević je zaradio prijavu zbog neovlaštenog snimanja.

Sva tri spomenuta videosnimka su slika i prilika bh. pravosuđa. Barem onog na državnoj razini, jer ipak, ne treba zaboraviti na reakciju Tužilaštva USK koje je na temelju medijskih objava pokrenulo istragu o lažnim diplomama.

Na koji način se novinari odlučuju da naprave tajni snimak pitali smo zamjenicu urednika Balkanske istraživačke mreže u BiH (BIRN BiH) Džanu Brkanić, koja kaže da odluka o tajnom snimanju ili radu u tajnosti predstavlja ozbiljan poduhvat.

– Konsultacije sa direktorom su obavezne prije nego se bilo koji novinar BIRN-a upusti u to, bilo da bi se odredila opravdanost korištenja ovakvih tehnika, da li je to u javnom interesu, da li bi organizacija mogla biti optužena za nesiguran „istraživački poduhvat“, ili, u krajnjem slučaju, da li bi mogla biti optužena za poticanje drugih da počine krivično djelo. Svojim sagovornicima uvijek se predstavim i kažem da sam novinar, tako da je ljudima jasno da ih ne zovem „da onako popričamo“. Ukoliko snimam telefonski razgovor, onda i to navedem, a i svaki put pitam ima li sagovornik nešto protiv da objavim izjavu pod njegovim imenom i prezimenom. Također, nikada se ne predstavljam krivo, jer organizacija u kojoj radim funkcioniše na principu visokih etičkih i profesionalnih standarda, navodi Brkanić.

Pravilnik BIRN-a o radu novinara nalaže da se projekti koji uključuju rad u tajnosti ili tajno snimanje mogu vršiti samo uz direktorovu saglasnost, a BIRN u svojoj skupštini ima i advokata za provjeru istraživanja i pravno osjetljiva pitanja. Također, prije objavljivanja ili emitovanja, izuzetno kontroverzne priče i kompleksna istraživanja prolaze dodatne provjere i odobrenja glavnog urednika i direktora.

– Neovlašteno snimanje smatram etički osjetljivim pitanjem, osim u posebnim okolnostima kada bi objavljivanje informacija dobijenih na takav način jasno služilo javnom interesu sa ciljem otkrivanja korupcije ili drugog teškog krivičnog djela, dodaje Brkanić.

Podsjeća i da su u nekim presudama domaćih sudova novinari oslobođeni optužbi za krivično djelo neovlaštenog tonskog snimanja, kao u slučaju Damira Kaletovića, koji je presudom drugostepenog vijeća Okružnog suda Banja Luka oslobođen. Vijeće je navelo da “novinar ima slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije o slobodi izražavanja s obzirom da je Vitomir Popović bio javna ličnost i na javnom mjestu“.

– S druge strane, neke kolege koje su objavile pojedine snimke nisu mogle dokazati o kojim ličnostima je riječ, te treba povesti i računa o izvoru koji redakciji dostavlja određeni snimak. Pravosudne institucije u BiH već godinama ne optužuju i ne procesuiraju „krupne ribe“, tako da i pojedini snimci koji su objavljeni i ukazuju na određene nepravilnosti ili krivična djela za sada ostaju „samo slovo na papiru“. Uz to, BiH još uvijek nema sistem provjere porijekla imovine nosilaca pravosudnih institucija i političara, kako je to npr. riješila Albanija. U posljednje tri godine u Albaniji je “vettingom” i provjerom porijekla imovine bez posla ostalo gotovo 100 rukovodećih osoba iz pravosuđa, dok u isto vrijeme sudije i tužioci u BiH pronalaze načine da odgode dostavljanje i provjeru svojih imovinskih kartona. Zbog toga je novinarski posao još teži (naročito nas koji se bavimo ovim temama) i način dolaska do određenih informacija u ovakvim okolnostima u državi, pa i tajnim snimanjem, je opravdan. Iz ličnog iskustva, tokom predstavljanja priča koje je radila Balkanska istraživačka mreža u BiH na jednoj od radionica na kojima su bili predstavnici tužilaštava i sudova, rečeno nam je da bi bilo dobro da informacije do kojih dolazimo pošaljemo u tužilaštva. Iako to može da imponuje s jedne strane, s druge je pogubno jer je jedan od tužilaca zatražio (javno) da novinari obavljaju njegov posao, zaključuje Brkanić.

Stanje u domaćem pravosuđu nije uvijek bilo ovako haotično. Kako je došlo do ambijenta koji imamo danas, možda je najbolje pred Istražnom komisijom objasnio bivši tužilac Marković, koji je u tužilačkim vodama proveo punih 40 godina: “Dolazimo u situaciju da se kreira stvarnost i danas se smatra dokazanim ono što je uvjerljivije, a ne ono što je doista bilo”.

Pojedine pravosudne predstavnike, s vremena na vrijeme, svakako treba podsjetiti na nešto što se zove interes javnosti, kao i na član 1. Kodeksa za štampu i online medije u BiH u kojem stoji: “Interes javnosti, u značenju ovog kodeksa, definisan je kao postupak i/ili informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju ličnog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore otkrivanja krivičnog djela i/ili prekršaja, te spriječiti zavođenje javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije”.

(Tekst je objavljen u 76. izdanju biltena E-novinar koji BH novinari realizuju u okviru projekta JUFREX, uz podršku Vijeća Evrope)

Piše: Vanja Stokić

SARAJEVO, 28.11.2020. – “Skriveni uređaji za snimanje mogu da budu važno sredstvo za novinare, posebno kada je riječ o istraživačkom novinarstvu. Iako se njihovom upotrebom narušava privatnost osobe koja se snima, istraživačko izvještavanje može da opravda tajno snimanje, najčešće kada su u pitanju priče od stvarnog javnog interesa kojima novinari razotkrivaju zloupotrebe.”

Ovako započinje publikacija “Pravo na tajno snimanje za potrebe istraživačkog novinarstva“, koju je objavila nevladina organizacija Akcija za ljudska prava iz Crne Gore. U njoj se nalaze analize presuda Evropskog suda za ljudska prava za slučajeve kada su novinari koristili tajno snimanje kako bi razokrili informacije od javnog interesa. Na primjer, u slučaju “Haldimann i drugi protiv Švajcarske” iz 2015. godine četiri novinara su osuđena na novčanu kaznu jer su tajno snimali brokera osiguranja, pomoću čega su dokazali da brokeri pogrešno savjetuju svoje klijente. Kada su se Evropskom sudu za ljudska prava žalili na ovu presudu, Sud je utvrdio da je novinarima prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

Godine 2006. u predmetu “Radio Twist protiv Slovačke” novinarima je dozvoljeno da objave tajni snimak razgovora potpredsjednika Vlade i višeg državnog službenika, a koji se tiče privatizacije državnih preduzeća.

“Domaći sudovi su utvrdili da čak i javne ličnosti imaju pravo na zaštitu privatnosti, da je emitovani snimak telefonskog razgovora bio privatne prirode i da nije trebalo da se emituje. Evropski sud za ljudska prava se nije složio s takvim stavom. Primijetio je da je sporni telefonski razgovor vođen između dva visoka vladina zvaničnika, a ticao se pitanja od javnog interesa – upravljanja i privatizacije državnih preduzeća”, navedeno je u analizi ove presude.

„Dva papka“ i kupovina diploma

Portal Klix.ba objavio je 2014. godine snimak razgovora u kome tadašnja premijerka, a trenutna predsjednica Republike Srpske, Željka Cvijanović, govori o kupovini poslanika kako bi se formirala parlamentarna većina, odnosno o korupciji u Narodnoj skupštini RS. Tom prilikom je poslanike nazvala „papcima“, zbog čega je cijela afera postala poznata pod nazivom „Dva papka“. Snimak je dostavljen novinarima Klixa, koji su ga objavili, a zatim bili meta pritisaka institucija. Pripadnici MUP-a RS i MUP-a Kantona Sarajevo pretresli su prostorije portala Klix, oduzeli mobilne telefone uredniku i direktoru, te oduzeli 19 hard diskova i time onesposobili 19 računara. Forenzičari iz Holandije su naknadno utvrdili da je snimak autentičan, ali Tužilaštvo BiH nikada nije sprovelo istragu o ovom slučaju.

Nakon što je 2019. godine tajnim snimanjem razotkrila prodaju diploma u Bosni i Hercegovini, novinarka portala Žurnal.info Azra Omerović saslušavana je u Tužilaštvu BiH o ovom slučaju, te su provjeravani njeni izvori. Početkom 2020. godine potvrđena je optužnica protiv tri osobe umiješane u ovu aferu.

Ivan Žada iz Hrvatske prošle godine osuđen je na četiri mjeseca uslovno jer je neovlašteno snimao službeni telefonski razgovor sa HDZ-ovim saborskim zastupnikom. Snimak nije emitovan, već je objavljen transkript dijela razgovora, gdje saborski zastupnik novinaru prijeti nasiljem.

“Presuda je drakonska. Sutkinja je potpuno zanemarila javni interes i da je saborski zastupnik javna osoba koja, kad razgovara s novinarom, nema privatnosti, a ja sam mu se predstavio kao novinar. Zanemarila je i činjenicu da sam se opravdano mogao bojati za svoju sigurnost jer mi je njegov sin u dva navrata uputio ozbiljne prijetnje, a on sam pravomoćno je osuđen za napad na policajce i više puta je prijavljivan za kaznena djela nasilništva“, kazao je tada Žada u razgovoru za Deutsche Welle.

Neovlašteno snimanje kažnjivo zakonom

Uglješa Vuković iz organizacije Transparency International BiH podsjeća da krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine poznaje krivično djelo Neovlašćeno prisluškivanje i tonsko snimanje.

“Zakonodavac je predvidio da se kažnjava svako ko posebnim uređajima neovlašteno prisluškuje ili tonski snima razgovor ili izjavu koja mu nije namijenjena, ili ko omogući nepozvanom licu da se upozna sa razgovorom ili izjavom koja je neovlašteno prisluškivana ili snimana. Bitan element ovog djela je da se radi o neovlašćenom snimanju, a neovlašćeno je svako ono snimanje koje se vrši bez pristanka pasivnog subjekta. Naravno, i bez pristanka je dopušteno snimanje, ali samo zbog vođenja krivičnog postupka, ili radi zaštite bezbjednosti zemlje. Ali to su okolnosti koje su posebno propisane zakonima”, ističe Vuković.

Kada je riječ o odnosu institucija prema novinarima koji dokaze prikupljaju tajnim snimanjem, on podsjeća da su organi gonjenja najavljivali da će krivično goniti novinare koji su otkrili nepravilnosti snimanjem koje bi se moglo smatrati neovlašćenim. Ishodi tih najava mu nisu poznati.

“To je uvijek pitanje procjene tužilaštva i to već ulazi u politiku krivičnog gonjenja. Da li će tužioci goniti npr. novinare koji su neovlašćenim snimanjima došli do otkrića od javnog interesa, koja ukazuju na mnogo veće nepravilnosti od samog neovlašćenog snimanja? To je, dakle, već pitanje politike procesuiranja, ali bi tužioci trebali dobro odvagati da li se kod svakog neovlašćenog snimanja zaista radi o povredi zaštićenog dobra koje zaslužuje krivično-pravnu reakciju. Posebno kada su akteri novinari”, upozorava Vuković.

Advokar Aleksandar Jokić se u dosadašnjem radu nije susretao sa slučajevima gdje su novinari na ovaj način prikupljali dokaze. On ističe da ovdje nije riječ o tome smije li novinar snimati, nego mogu li se takvi dokazi koristiti u krivičnom i parničnom postupku.

“To su po pravilu dokazi koji se dobijaju posebnim istražnim radnjama, za koje postoje posebni uslovi za određivanje. Određuje ih sud. Tako da bih ja rekao i da mi se pojave takvi dokazi, da su nezakonito pribavljeni i da se ne mogu izvoditi”, kaže Jokić.

Interes javnosti iznad svega

U publikaciji „Preporuke za zaštitu privatnosti u izvještajima medija“ objavljenoj na stranici BH novinara, navodi se da bi novinari trebalo da pribjegavaju tajnom snimanju tek kada iscrpe sve druge metode i kada se radi o interesu javnosti.

„Tajno snimanje u prikrivenoj istrazi, bilo da je sprovode mediji ili se sprovodi uz pomoć drugih treba da se koristi samo kada nema ni jedne druge razumne i manje intruzivne alternative za prikupljanje dokaza o ozbiljnim prekršajima. Tajno snimanje ili prikrivena istraga mogu se koristiti samo po temeljnoj proceni okolnosti slučaja, naročito njegove relevantnosti za javnost kao i postojanja manje intruzivnih metoda za prikupljanje neophodnih informacija. Odluku da se koriste tajni  metodi novinarske istrage treba da se donesu na najvišem nivou izvršnog rukovodstva medija“, navedeno je.

Takođe, mediji bi trebalo da se suzdržavaju od ilegalnog presretanja telefonskih razgovora ili hakovanja tuđih elektronskih uređaja, bez obzira li to rade lično ili uz pomoć drugih.

„Sadržaj privatne komunikacije političara koja je snimljena sa ekrana komunikacionih uređaja uz pomoć dugih objektiva ili razgovora slušanih iz daleka pomoću pojačanih mikrofona mediji mogu da koriste u sasvim izuzetnim slučajevima kada postoji interes javnosti koji preteže (kao što su slučajevi korupcije ili pronevere u koje su umešani visoko rangirani političari) i samo ako se te informacije koje će se prikupljati ne mogu pribaviti ni na koji drugi manje intruzivan način. Čak i pod ovim posebnim uslovima, odluka da se snime i/ili objave informacije prikupljene na takav nekorektan način treba da se donese na najvišem nivou izvršnog rukovodstva medija“, navodi se u publikaciji.

(Autorica je novinarka i urednica portala E-trafika; tekst je objavljen u 76. izdanju biltena E-novinar koji BH novinari realizuju u okviru projekta JUFREX, uz podršku Vijeća Evrope)

Piše: Lejla Turčilo (Analiziraj.ba)

Osim u Mostaru, lokalni izbori u ostatku BiH su završeni, slijedi formiranje vlasti na općinskom nivou. Stranke analiziraju (ne)uspjehe i već sada započinju predizborne kampanje za Opće izbore 2022. Ova zemlja gotovo je u kontinuiranim izbornim procesima i kampanjama, u kojima, bez sumnje, veliku ulogu imaju i lokalni mediji. Riječ je, naime, o medijima koji plasiraju svoje sadržaje u lokalnim zajednicama i najčešće su finansirani od lokalnih vlasti, odnosno iz općinskih, gradskih, kantonalnih budžeta. U teoriji, utemeljeni su kako bi se zadovoljavale informacijske potrebe građana u lokalnim zajednicama, odnosno kako bi se pitanja od javnog interesa građana na lokalnom nivou lakše transponirala i stavila na agendu lokalne  vlasti, te kako bi se rad te vlasti nadzirao u ime građana.

No, kako je u praksi? Jesu li lokalni mediji zaista megafon građana ili su (vjerovatnije) megafon vlasti? Koliko model finansiranja iz budžeta lokalne zajednice utiče na (ne)ovisnost lokalnih medija? Drugim riječima, može li se onome ko te plaća reći „ne“ ako zahtijeva da kao medij budeš propagator njegovih ideja i stavova, a ne prenosilac objektivnih informacija važnih za građane?

Brojne su nevladine organizacije tokom predizborne kampanje upozoravale na korištenje javnih resursa u predizborne svrhe i u pojedinačnom interesu određenih političkih stranaka i kandidata, uglavnom onih koji su na pozicijama moći. Službeni automobili korišteni su za odlazak na teren na kojem je vođena kampanja, osoblje lokalnih zajednica u radnom je vremenu mobilizirano za distribuciju stranačkih promotivnih materijala. Nije, stoga, neutemeljeno pretpostaviti da su stranke na vlasti koristile i lokalne medije za samopromociju. Iako nema zvaničnih pokazatelja i konkretnih primjera takve vrste zloupotrebe lokalnih medija, neki od nalaza monitoringa lokalnih medija koji su do sada rađeni mogu nam poslužiti da uočimo trendove u međusobnom odnosu lokalne vlasti i lokalnih medija.

Lokalni mediji – odustajanje od javnog interesa i pluralizma mišljenja

Posljednje takvo istraživanje/monitoring medija radilo je Udruženje BH novinari, analizirajući 34 lokalna medija i monitorišući 617 sadržaja u njima. Cilj istraživanja bio je utvrditi kakva je uloga lokalnih medija u procesima kvalitetnog informisanja javnosti, te kakva je raznolikost mišljenja i stavova koji se iznose u sadržajima tih medija. Budući da su javni interes i pluralizam mišljenja dva ključna postulata rada medija, htjelo se, zapravo, propitati koliko su prisutni u lokalnim medijima u Bosni i Hercegovini.

Nalazi istraživanja pokazuju kako se lokalni mediji uglavnom bave lokalnom politikom, na način da prenose stavove lokalnih zvaničnika i drugih političkih aktera o različitim pitanjima, dok su manje usmjereni na izvještavanje o infrastrukturi u lokalnoj zajednici (čak i onda kad govore o infrastrukturnim projektima, to je nerijetko u svrhu samopromocije lokalnih vlasti, koje najavljuju neke kapitalne projekte ili se hvale nekim poslom kojeg su uradili, a koji je ionako u njihovoj nadležnosti pa sam po sebi ne bi uopće trebao biti vijest). Obrazovanje, zdravstvo, zaštita okoliša, kultura, dakle sve ono što jesu lokalne teme i pitanja od javnog interesa u lokalnoj zajednici, u manjoj su mjeri prisutni u lokalnim medijima. Od monitorisanih 617 sadržaja, obrazovanje je prisutno u 6% njih, ekološke teme u 2%, a kultura i umjetnost u 9% sadržaja. Ovo indirektno pokazuje da lokalni mediji slijede agendu lokalnih vlasti, odnosno, bave se onim temama koje nameću politički akteri, a koje nerijetko nemaju nikakve veze sa lokalnim pitanjima,  nego su usmjerene na iznošenje stavova političara o onome što oni smatraju važnim.

U kontekstu predizbornih kampanja, ovaj podatak pokazuje potencijal za manipulaciju temama koje se pojavljuju u lokalnim medijima u predizborno vrijeme, pa iako se monitoring nije fokusirao na ponašanje medija u vrijeme izbora, možemo reći da spremnost medija da slijede agendu političara, posebno onih koji su u vlasti u lokalnoj zajednici, daje razloga za zabrinutost u pogledu skretanja sa javnog interesa ka interesu politike. Ako znamo, a pokazalo je to istraživanje, da su u 30% monitorisanih sadržaja kao izvor informacija preferirani predstavnici lokalne vlasti, to dodatno ukazuje na pristajanje određenog broja lokalnih medija da budu glasnogovornici vlasti, odnosno puki prenositelji njenih stavova. Budući da u 32% sadržaja postoji samo jedan izvor, dakle vrlo je sužen prostor za pluralizam mišljenja, možemo reći da jednostrano izvještavanje o temama koje nameće lokalna vlast, a koje je zasnovano na selektivnom pristupu u izboru sagovornika jeste problem lokalnih medija danas.

U razgovoru s nekim od novinara i urednika u lokalnim medijima tokom predstavljanja rezultata saznali smo kako su oni svjesni očekivanja lokalnih vlasti da njihove poruke putem lokalnih medija dođu do javnosti i kako se gotovo podrazumijeva da lokalni mediji tome i služe. Dodamo li tome podatak da u 95% sadržaja nije bilo suprotstavljenih mišljenja, možemo zaključiti kako pluralizam nije u dovoljnoj mjeri prisutan u lokalnim medijima. Monitori su, naravno, zabilježili i pozitivne primjere medija (poput Kozarskog vjesnika, Radija Konjic, Radija Gradska mreža Mostar ili Radija Čapljina) koji imaju veliki procenat tema od javnog interesa ili medija  (poput TVSA) koji u svojim sadržajima imaju više od tri sagovornika, ali su ti primjeri više izuzetak nego pravilo.

Kako raditi drugačije?

Iako nisu zabilježeni ekstremni primjeri kršenja profesionalnih standarda u medijima, dobiveni istraživački nalazi ukazuju na dominantan trend u pristupu lokalnih medija, a koji se odnosi na površno napravljene priče, bez veće dubine i istraživačkog napora, u kojima se uglavnom slijedi agenda lokalnih vlasti i predstavljaju stavovi lokalnih političara, uz relativno malu prisutnost pluralizma mišljenja, te visoku prisutnost copy-paste metoda, odnosno prenošenja saopćenja ili statusa i komentara sa društvenih mreža (uglavnom) političkih aktera.

Ono što je značajno pomenuti, a što smo uvidjeli u diskusiji sa novinarima, urednicima i menadžmentom određenog broja lokalnih medija, jeste činjenica da su i oni sami svjesni da upravo tako rade. Neki od njih imaju visok nivo (samo)kritičnosti u tom kontekstu, no ono što je zanimljivo primijetiti jeste da neki ovakav pristup vide kao svojevrsnu saradnju sa lokalnim vlastima koje ih finansiraju i koje, s razlogom, imaju takva očekivanja od njih. Drugim riječima, postoji određeni broj lokalnih medija koji kao jednu od svojih uloga vide obezbjeđivanje prostora lokalnim političarima (mahom onima koji su u vlasti) da bez ikakvog suprotstavljanja i kritike iznesu svoje stavove, ideje, koncepte i vizije lokalnih zajednica. Što je, naravno, legitimno. I zove se politički marketing. I plaća privatnim, a ne javnim novcem. Drugim riječima, „saradnja“ ne smije biti eufemizam za gotovo dobrovoljnu autocenzuru, u kojoj se uloga novinara vidi tek kao prenosioca informacija odozgo-prema-dolje, odnosno promotora stavova političara, posebno onih koji trenutačno vladaju lokalnom zajednicom.

Posebno je to problematično u kontekstu izbornih kampanja i zloupotrebe javnih resursa, pa bi u tom kontekstu valjalo poraditi na ovom pristupu lokalnih medija do idućih izbora. Stavljanje javnog interesa u prvi plan, osiguranje većeg nivoa pluralizma stavova u lokalnim medijima, biranje sagovornika po osnovu kompetencija, a ne pozicije moći te odbacivanje copy-paste metoda u korist istraživačkog pristupa su ključni. Tako bi jedino bilo moguće vraćanje društvene odgovornosti, te watchdog funkcije u lokalne medije.

SARAJEVO, 24.11.2020. – Evropski parlamentarci su pozvali bosanskohercegovačke vasti da razmotre donošenje posebnog paketa pomoći Sistemu javnog emitiranja (PBS) u BiH, koji će osigurati postojanje ove važne demokratske institucije, posebno u kontekstu trenutne humanitarne krize izazvane pandemijom koronavirusa.

U pismu upućenom članovima Predsjedništva BiH, a koje potpisuje 19 zastupnika u Evropskom parlamentu, navodi se kako je Javni RTV servis na nivou države (BHRT) odigrao ključnu ulogu tokom COVID-a 19, informirajući građane o državnim mjerama i službenim objavama kriznih štabova kroz podršku djelovanju medijskog poola i dijeleći izvješaje sa privatnim medijima, te obrazujući djecu i pružajući raznovrstan medijski sadržaj za sve grupe i segmente društva. To je, kažu zastupnici u EP, doprinijelo značajnom porastu publike BHRT-a i povjerenja u ovog emitera, ali i upozoravaju na  pad prihoda ovog javnog servisa za 10 -20 % kao direktnu, ekonomsku posljedicu pandemje.

„Prihod BHRT-a već je nedovoljan i zbog ostvarenog sporazuma sa samo jednim od tri elektrodistribucijska preduzeća u BiH, i to samo na teritoriji Federacije. Ova teška finansijska situacija se još više pogoršala drastičnim padom prihoda od oglašavanja tokom COVID-a 19 zbog odsustva sportskih događaja i krize. Trenutna situacija ozbiljno ugrožava postojanje BHRT-a i sposobnost emitera da društvu prenosi ono što je u njegovom djelokrugu rada“, ističu evropski parlamentarci.

Oni još jednom podsjećaju na važnu ulogu javnih medijskih servisa za društvo i demokratiju,  naglašenu u različitim instrumentima Vijeća Evrope i Amsterdamskog protokola Ugovora o Evropskoj uniji,  kao i u Preporuci Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope 1878 (2009) o finansiranju javnog informisanja, u kojoj se pozivaju države – članice Vijeća Evrope da na nacionalnom (državnom) nivou ponovo potvrde „važnost javnog medijskog servisa da odgovori na svoje nacionalne ili regionalne zahtjeve kroz jasnu misiju, održivu strukturu i odgovarajuće dugoročno finansiranje utvrđeno na nacionalnom nivou.“

U obraćanju članovima Predsjedništva BiH, evropski parlamentarci, predvođeni Tanjom Fajon iz Slovenije, još jednom podsjećaju koliko je važna pomoć države u opstanku cijelog sistema javnog emitiranja u BiH, uključujući sva tri javna servisa –  BHRT, RTV FBiH i RTRS.

Sarajevo, 20.11.2020. – Sve veći broj napada i prijetnji novinarima u Bosni i Hercegovini je izrazito zabrinjavajući, a predstavnici vlasti i institucija moraju se mnogo aktivnije uključiti u probleme zaštite novinara i osiguravanja slobode medija ukoliko BiH želi dobiti kandidatski status za Evropsku uniju, istaknuto je na predstavljanju izvještaja Indikatori medijskih sloboda i sigurnosti novinara u Bosni i Hercegovini 2019, koje je održano danas u Sarajevu u organizaciji Udruženja BH novinari.

Prema riječima ambasadora Johanna Sattlera, šefa Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, mediji imaju veliku odgovornost i postavljaju pitanja koja su veoma bitnma za građane, i imperativ je da rade svoj posao u sigurnom ambijentu.

– Činjenica da je u 2019. bilo 56 slučajeva napada i prijetnji novinarima je zaista jedan veliki broj. Često imamo i verbalne napade na novinare, ne samo fizičke, i to su problemi sa kojima se mediji suočavaju i u cijelom regionu. BiH ne može dobiti kandidatski status za EU ukoliko nema slobode medija i offline i online, i u tom smislu moraju se ispoštovati svi standardi. To je zadaća ove zemlje i predstavnici vlasti, prema mišljenju Evropske komisije, moraju raditi na slobodi medija kao jednom od 14 ključnih priroriteta koje BiH mora ispuniti prije ulaska u EU – naglasio je ambasador Sattler.

On je dodao i kako je neprihvatljivo da javne institucije u BiH još nisu počele prikupljati podatke o napadima na novinare.

– Sjajno je što to rade udruženja poput BH novinara, ali to bi trebale raditi institucije države, kao što je to i u drugim zemljama EU. Problem je i mali broj incidenata koji su do kraja istraženi i riješeni. Moraju se implementirati i određeni zakoni, poput zakona o javnim oglašivačima. Dio procesa uključuje i korake naprijed u smislu digitalizacije. Mnogi novinari sa kojima sam razgovarao ovdje su izrazili bojazan za vlastitu sigurnost dok rade svoj posao i to je neprihvatljivo. Tu su naravno i ekonomska ograničenja, niske plate u medijima u odnosu na druge profesije, a posebno je to izraženo sada u uslovima COVID pandemije. Relevantne organizacije moraju omogućiti medijima u BiH da obavljaju svoju ulogu uz punu slobodu izražavanja i možete biti sigurni da je Delegacija EU na vašoj strani – poručio je ambasador Johan Sattler.

Udruženje BH novinari već godinama aktivno radi na problemu zaštite novinara i slobode medija i tragična je spoznaja da se nijedan od ključnih elemenata koji spadaju u indikatore medijskih sloboda bitnije ne mijenja, kazao je u uvodnom obraćanju Marko Divković, predsjednik BH novinara.

– Sama činjenica da smo u prošloj godini imali 56 napada i prijetnji novinarima u BiH dovoljno govori o tome. Jedan od ključnih problema jeste i ogroman broj tužbi za klevetu prema redakcijama i novinarima. Na novinare se na taj način vrši posebna vrsta pritiska, to je jedan mač koji njima stalno visi nad glavom. Sa druge strane, imamo neshvatanje same uloge medija od strane predstavnika pravosuđa, kao i političku sferu koja na medije gleda ili kao na sredstvo u njihovoj službi ili kao na neprijatelje – kazao je Divković.

U 2019. godini registrirano je ukupno 56 slučajeva napada, prijetnji i pritisaka na novinare u Bosni i Hercegovini, a samo do sredine novembra 2020. Liniji za pomoć novinarima prijavljeno je 67 incidenata.  Tokom prošle godine zabilježeno je  9 fizičkih napada na novinare i uposlenike u medijima, više nego je bilo u 2018. i 2017. Posebno je zabrinjavajuća sve učestalija pojava online nasilja i veći broj prijetnji koje novinari dobijaju putem društvenih mreža i u komentarima na internet-portalima. Uprkos tome što prijavljuju prijetnje policiji, u najvećem broju slučajeva oni koji stoje iza prijetećih poruka novinarima ostaju anonimni i nekažnjeni, što dodatno obeshrabruje medijske profesionalce i narušava njihovo povjerenje u policijsko-pravosudni sistem.

Tamara Filipović Stevanović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) istakla je da je situacija na polju medijskih sloboda u cijelom regionu pogoršana u odnosu na prethodne godine.

– U Srbiji smo prošle godine imali 67 zabilježenih incidenata, a ove godine do sredine novembra imamo već 68. I u ostalim zemljama regiona takođera bilježimo znatno povećanje broja incidenata. Što se tiče Srbije, mi smo neki crni rekorderi u regionu. Novinari su i dalje fizički ugroženi zbog obavljanja svog posla i samo prošle godine imali smo 11 fizičkih napada, a ove godine zabilježili smo ih do sada čak 27. Broj verbalnih prijetnji se također udvostručio – ispričala je Filipović Stevanović.

Ombudsmen za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur naglasila je da od prošle godine kada smo razgovarali o istim ovim temama nije bilo nikakvog pomaka.

– Ako želimo da zaštitimo novinare, moramo imati zakonsku odredbu za to u krivičnom zakonu. Plan rješavanja predmeta na sudu također nije adekvatan, a imamo i problem neefikasnog inspekcijskog nadzora kada je riječ o povredama prava iz radnog odnosa. Kada je riječ o napadima na novinare, posebno je indikativno kada to rade predstavnici vlasti, koji bi se morali suzdržati od svih takvih izjava – navela je Džumhur.

Direktor Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH Arben Murtezić podsjetio je da je prije dvije godine VSTV dalo instrukciju svim tužilaštvima i sudovima da se posebno evidentiraju svi predmeti koji se odnose na novinare. Međutim, ta preporuka VSTV-a još nije zaživjela u pravosudnim institucijama.

– Postoji generalno problem između pravosuđa i novinara u BiH, jedna vrsta antagonizma i nerazumijevanja između te dvije profesije koje su jednako važne za društvo. Međutim, ne mislim da se ta činjenica odražava na pojedinačne predmete koji se tiču novinara i medija. Svakako, u pravosuđu bi trebala postojati strategija odnosa sa medijima kako bi se ti odnosi unaprijedili- naglasio je Murtezić, te naglasio da je kako je pravosuđe uložilo značajan napor kada su u pitanju tužbe za klevetu, te da je na sudovima postognut određeni napredak u smislu razumijevanja specifičnosti profesije i prava novinara.

Novinarka Vanja Stokić opisala je svoje iskustvo sa online prijetnjama smrću koje je dobila nakon što je objavila fotografiju sa dvojicom migranata na Facebooku.

– Kada je slučaj došao do Tužilaštva, tužiteljica je odlučila da ne provodi istragu smatrajući da to nije bila prijetnja smrću, nego izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva. Udruženje BH novinari je angažovalo advokata i podnijeli smo žalbu, ali je i ta žalba odbijena. Ja sam imala taj sistem podrške od kolega novinara, ali i od advokata, eksperata za ljudska prava, čitalaca našeg portala i to me je ohrabrilo. Međutim, ovakva odluka Tužilaštva je zaista poražavajuća i osjećam se iznevjerenom od strane sistema – rekla je Stokić.

Novinar Nedim Pobrić, autor analize „Istrage i procesuiranje napada na novinare i medijske radnike u Bosni i Hercegovini” koja je rađena u okviru projekta Safejournalists, kazao je da je fenomen sve prisutnijeg nasilja i prijetnji nad novinarima nije subjektivna percepcija medijske zajednice, nego statistička činjenica.

– Pokušali smo dobiti pojedinačno podatke iz pravosudnih institucija i odgovori koje smo dobili su zaista poražavajući. Većina prijetnji koje su upućene novinarima, pa čak i u slučajevima kada je poznat identitet osoba koje su upućivale prijetnje, uglavnom su završavali tako da su obustavljane istražne radnje. Što se tiče fizičkih napada na novinare, u mnogim slučajevima postupci su pokrenuti i formirani predmeti, ali to su dugotrajni procesi i sankcije često nisu adekvatne. Upravo je stvaranje efikasnijeg okvira za istrage i procesuiranje napada na novinare jedan od ključnih prioriteta za pristupanje BIH Evropskoj uniji. Evropska komisija je u izvještaju iz oktobra ove godine konstatovala da ništa nije urađeno posljednjih godina kako bi se taj okvir učinio efikasnijim i funkcionalnijim, što dovoljno govori o angažmanu naših predstavnika vlasti i institucija – zaključio je Pobrić.

Izvještaj Indikatori nivoa medijskih sloboda i sigurnosti novinara 2019 proizveden je u okviru četvrte regionalne procjene nivoa slobode medija i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu, u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu koji podržava Evropska unija. Predstavljanje izvještaja je organizovano kao hibridni događaj (online i offline) uz sudjelovanje 27 novinara, predstavnika međunarodnih i medijskih organizacija, pravosuđa i državnih institucija, te uz poštivanje svih epidemioloških mjera.