Tužba za klevetu – iskustvo koje nijedan novinar ne želi

17/12/2020

SARAJEVO, 17.12.2020. – Tužba za klevetu protiv portala „Direkt“ i mene kao novinara je okončana na najbolji mogući način. Odbačena je kao neosnovana, a tužitelju je naloženo da plati sudske troškove. Ipak, bilo je to iskustvo koje bismo radije zaobišli.

Desilo se i to. Nakon gotovo dve decenije novinarskog rada, tužena sam za klevetu. Za povredu ugleda i časti Žarko Laketa, koji je u to vreme bio načelnik Policijske uprave Trebinje, tražio je tri hiljade maraka. Tužio je
portal „Direkt” i autora, dakle moju malenkost, za netačne informacije koje su iznesene u nekoliko tekstova koji su se bavili stanjem u PU Trebinje i biografijom i načinom rada samog načelnika.

Tekstovi su ukazivali na nepotizam, kršenje procedura, mobing, samovolju, veze sa bezbednosno Interesantnim licima, kao i trgovinu uticajem. Sve tvrdnje su bile potkrepljene materijalnim dokazima koji su
otkrivali da je prvi policajac juga RS istovremeno i uspešan biznismen sa milionskom imovinom. Doduše, firma je na njegovoj supruzi, a kasnije ćerki, ali je više svedoka, pa čak i njegovih partnera, govorilo o tome da
je Žarko Laketa taj koji vodi porodični biznis. Uprkos zakonu koji jasno definiše da se, osim policijskog, službenik bez izričite dozvole ministra i pod posebnim okolnostima ne može baviti drugim poslom, čuvar zakona u istočnoj Hercegovini je, naprotiv, pred očima sugrađana, a tokom radnog vremena, vozio kamione svog preduzeća i ugovarao poslove.

Nije to bilo jedino kršenje zakona i pravila službe. Pojavljivao se na skupovima vladajućeg SNSD-a, mada je i to zabranjeno policijskim službenicima, osim kada su u funkciji obezbeđenja događaja. No, nakon što je „Direkt” složio kockice i sabrao pojedinosti u nekoliko priča, usledio je demanti, a potom i tužba. Ukratko, Laketa je negirao gotovo sve navode, od toga da poseduje nekretnine i poslovne prostore u Nevesinju, do toga da je pravosnažno osuđen za zloupotrebu službenog položaja.

Pripremno ročište je donelo i proširenje tužbe i podizanje odštetnog zahteva na pet hiljada maraka jer je u međuvremenu objavljen još jedan tekst kojim je, kako je njegov pravni zastupnik rekao, Žarko Laketa oklevetan i duševno povređen. On je, obrazlažući proširenje tužbe povišenim tonom, koristio uvredljive termine, adekvatnije za krivični, nego za parnični postupak. No, sudija Osnovnog suda u Trebinju na to
nije reagovala, a proširenje tužbe je u potpunosti prihvatila. Mada smo se žalili na takav postupak i tražili izuzeće, zahtev nam je odbijen, pa je usledio glavni pretres.

Nakon što je neuropsihijatar iznela svoje veštačenje psihičkog zdravlja tuženog i opservirala stepen duševne boli nastao nakon objavljivanja tekstova, usledilo je izlaganje tužiteljevog zastupnika, čiji je najvažniji adut bio da je Žarko Laketa policijski službenik sa 30 godina uzorne karijere, prenebregavajući činjenicu da je tužitelj u suštini osuđivano lice.

Presuda je u svom najvažnijem delu potvrdila da tuženi, dakle, „Direkt“ i moja malenkost, nisu bili zlonamerni, da su izražavali kritičko mišljenje, da je izražavanje bilo istinito jer su tvrdnje u većem delu dokazane i, što je možda meni bilo najvažnije, da smo se pridržavali profesionalnih standarda. Ono što je u presudi takođe bitno je što je eksplicitno navedeno da vas presuda brisana iz kaznene evidencije ne čini neosuđivanim licem.

Iskustva advokata su da naši sudovi često restriktivno primenjuju Zakon o zaštiti od klevete. Takođe, ističu da je generalno slabo poznavanje prakse Evropskog suda, kao i primena konvencija. Objavljivanje ispravke ili demantija za njih nije razlog da tužbeni zahtev bude odbačen. Uzimaju se samo kao olakšavajuće okolnosti kada se određuje visina novčane kazne, što je, ističu pojedini pravnici, protivno duhu tog zakona. I zakon, a i njegov duh su, po mišljenju Bojane Rikalo, sudije Osnovnog suda u Trebinju, bili na našoj strani. Istog mišljenja je bio i Okružni sud, pa je proces okončan nakon nešto manje od godinu dana.

Iako su profesionalni uzusi ispoštovani, a materijalni dokazi potvrđivali ono o čemu smo pisali, pitanje je kakva bi odluka Justicije bila da nismo imali pravnu pomoć koju su obezbedili BH novinari. Ta podrška, ne samo profesionalna, nego i kolegijalna je bila od ogromnog, a često mislim i od presudnog značaja u ovom sudskom procesu.

Je li sigurnost novinara pitanje broj jedan slobode medija u 2020. godini?

BHJA

16/12/2020

SARAJEVO, 16.12.2020. – Dvije hiljade šest stotina pedeset i osam novinara ubijeno je u posljednjih trideset godina. To su podaci koje je Međunarodna federacija novinara saopštila 10. decembra 2020. godine u Bijeloj knjizi globalnog novinarstva.

Već sutradan, ta informacija nije bila tačna. U međuvremenu, „Islamska država“ otvorila je vatru na automobil u kojem je Malala Maiwand, voditeljka TV Enkass, putovala na posao iz Nangarhara u Jalalabad. Zajedno s njom, usmrćen je i vozač automobila Mohammad Tahir. To je prvo ubistvo nakon što su 7. decembra Evropska unija i Savez sjevernoatlantskog ugovora zajednički osudili treće ubistvo novinara u Afganistanu ove godine, deveto po redu od početka 2019.

U međuvremenu, Nizozemska je bila domaćin Svjetske konferencije o slobodi medija, održane od 9. do 10. decembra u Den Haagu i na digitalnoj platformi www.wpfc-digital.com. Tim Shafir, potpredsjednik Međunarodne federacije novinara i izvršni sekretar Saveza novinara Ruske Federacije na panelu „Kreativnost bez straha i potčinjavanja: ka zajedničkoj saradnji umjetnika i novinara“, predstavio je Bijelu knjigu globalnog novinarstva. Pritom, sve poveznice novinarstva i slobode izražavanja na panelu bile su u kontekstu bitnosti slobode izražavanja za razvoj slobode medija, važnosti umjetničkih sloboda za slobodnu štampu, bez kontekstualizacije novinarstva kao slobodnog izražavanja.

„Mislim da su problemi umjetnica i novinarki veoma slični, bilo da su u pitanju uznemiravanje, cenzura, autocenzura, specifični načini na koje se komentariše i napada rad novinarki i umjetnica, načini na koji se uopšte odgovara na reakcije koje dospijevaju, reakcije koje ti radovi navodno izazivaju“, rekla je Deeyah Khan, norveška rediteljka.

Programom Svjetske konferencije o slobodi medija, zaštita novinara i novinarskih radnih prava fokusirana je kroz teme primjene mehanizama zaštite sigurnosti novinara, zaštite prava na pristup novinara informacijama i borbe protiv nekažnjivosti napada na medije.

Borba protiv nekažnjavanja napada na novinarke i novinare

Prema riječima Giljerma Kanele (Guilhermo Canela De Souza Godoi), šefa Odsjeka za slobodu izražavanja i sigurnost novinara Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih Nacija (UNESCO), najveću odgovornost u zaštiti novinara ima pravosuđe.

„Od deset slučajeva napada na novinare, tek je jedan slučaj doveden do kraja sudskog postupka. Da bismo se borili protiv nekažnjivosti napada na novinare, potrebni su tužioci koji treba da dovedu istragu do kraja, provedu postupak i sudije koje mogu donositi odluke u skladu sa međunarodnim pravom i međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. A prije toga, potrebno je da institucije koje obrazuju pravnike zaista urade svoj posao“, rekao je Kanela, gostujući u TV podcastu Svjetske konferencije o slobodi medija. Prema riječima Kanele, dobra vijest je da su sudije i tužioci u svijetu zainteresovani za ovu temu. U saradnji sa Uredom Specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih Nacija za slobodu izražavanja i sigurnost novinara, 12.000 ibero-američkih sudija, tužilaca i pravnika edukovano je do sada u programu koji je kreirao UNESCO.

Věra Jourová, potpredsjednica Evropske komisije, predsjednica Komesarijata za vrijednosti i transparentnost, rekla je da podaci o slobodi medija nisu ohrabrujući.

„Prema našim podacima, pritisak na medije nije tek ekonomski, već i politički. Bila sam u Malti, zemlji ubijene novinarke Daphne Caruana Galizie, i u Slovačkoj, zemlji ubijenog novinara Jána Kuciaka, razgovarala s roditeljima i obećala da neće biti iznimki i bijega od kažnjavanja. Trenutno, istraga i postupak nisu u potpunosi završeni“, rekla je Jourova. „Nedopustivo je da Evropska unija bude mjesto u kome će novinari biti napadnuti“, tvrdi ona, naglašavajući da je ove godine napadnuto najmanje 140 novinara u 18 država članica Evropske unije.

Matthew Caruana Galizia, istraživački novinar i sin ubijene novinarke Daphne Caruana Galizia, u razgovoru koji je vodila Dr Agnés Callamard, specijalna izvjestiteljka Ujedinjenih Nacija za izvansudska i arbitrarna pogubljenja, rekao je da Evropska unija do sada u Malti nije imala nikakav specijalan uticaj na poboljšanje zaštite novinarskih sloboda u smislu insistiranja na sprečavanju nekažnjivosti napada.

„Slučaj ubistva Daphne Caruana Galizia u odnosu na ubistvo Jamala Khashoggija drugačiji je barem utoliko što javnost nema eksplicitne dokaze da je u ubistvo novinarke involvirana vlada, kao što je to slučaj u Saudijskoj Arabiji. U tom smislu, porodica je u samom početku mogla imati povjerenje u vladu i vladine zvaničnike da su iskreni kada kažu da zaista vode istragu. Nepovjerenje koje je postojalo, pokazalo se kao opravdano. Postoji jasan znak da je narudžba ubistva povezana sa najvišim državnim zvaničnicima“, rekao je Pieter Omtzigt, poslanik u nizozemskom Parlamentu.

Prema mišljenju Omtzigta i izvještaju koji je predao Komitetu za pravne poslove i ljudska prava Ujedinjenih Nacija o istrazi ubistva Daphne Caruana Galizie, Malta još uvijek funkcioniše kao kolonija.

„Premijer ima ulogu guvernera, bira sudije i sudska vijeća i posredstvom glavnog tužioca koga može otpustiti bira sve regulatore u pravosuđu. U izvještaju koji sam predao, napisao sam da reforme u Malti mogu i treba da krenu od parlamenta. Problem je što je parlament malo plaćen, ali veći je problem što je više od polovine predstavnika vladajuće većine u parlamentu istovremeno imenovano za vršioca dužnosti ministra u vladi. Druga polovina tu je ako prva polovina zakaže“, rekao je Omtzgit.

Pristup terenu?

Izuzme li se pitanje o zajedničkom pristupu zemalja članica Evropske unije prevenciji širenja zaraznog virusa, zaštita prava na pristup informacijama u 2020. godini može biti razmotrena u dva slučaja: pravo na pristup novinara terenu i pravo na pristup informacijama kojima raspolažu zvanična tijela izvršne vlasti.

Prvi slučaj aktuelan je u Bjelorusiji koja, dok otpušta pozorišne glumce, reditelje, upravnike, televizijske i radijske novinarke i novinare, uposlenice i uposlenike državnih institucija, istovremeno drži na čekanju brojne zahtjeve za akreditaciju novinarki i novinara. Jedna od njih je Step Vaessen, dopisnica Al Jazeere iz Moskve. Dok čeka odobrenje akreditacije, Vaessen se preselila u Nizozemsku koju očekuju izbori bez – kako kaže u razgovoru za Media.ba – ijednog političkog subjekta koji na bilo koji način pruža alternativu mainstream pristupu aktuelnoj bezbjednosnoj krizi. Vaessen ne krije nestrpljenje za odlazak u Bjelorusiju.

„Pratila sam redovno sve što je rekao Lukašenko, prenosila bez komentara i bez uređivanja, po pravilu – on ima svoje vrijeme da kaže šta hoće. To nije uvijek bilo baš ozbiljno, govorio je mnogo i mnogo čudnih stvari, i mi smo to prenosili. Ali, naravno, ja sam novinarka koju interesuju ljudska prava i ako su ona ugrožena, ja ću otići da izvijestim“, rekla je Vaessen, napominjući da je za nju veoma bitno da može prenijeti priču u kojoj može osjetiti energiju – ljude u realnom prostoru i vremenu, događaj.

„Mi smo se probudili/e. Čuli smo te riječi više puta tokom protesta, imale su tada veliki odjek i veliku moć, o čemu smo tad mogli i uživo svjedočiti“, rekla je Vaessen.

„Išla sam na ženski marš koji je organizovan svake subote. Pratila sam žene koje se hrabro suprotstavljaju policijskoj brutalnosti. Jedne subote otišla sam u kuću sedamdesettrogodišnje Nine Baginskaye, a druge subote upoznala sam Alinu Pustohod, četrdesetdvogodišnjakinju koja nikad prije toga nije bila na protestima, ali nije više mogla da izdrži svu nepravdu kojoj je svjedočila“, kaže Vaessen.

Pristup informacijama u javnom interesu

Tokom 2019. godine, od 47 država koje su dostavile pregled primjene održivog razvoja, 28 je izvijestilo o slobodi pristupa informacijama, a 21 odgovorom da ima zakon o slobodi javnog pristupa informacijama. U 2020. godini, slobodu javnog pristupa informacijama u izvještaju o održivom razvoju navelo je 18 država.

Uz napomenu da su Sjedinjene Američke Države i Israel povukli članstvo u organizaciji, u izvještaju o slobodi pristupa informacijama UNESCO objavljenom u prvom kvartalu 2020. godine, UNESCO navodi da 62 od 69 država članica Ujedinjenih Nacija (89.85%) ima pravne mehanizme garantovanja prava na zaštitu slobodne pristupa informacijama. Od 62 države, 49 imaju nadzor nad zaštitom prava na slobodan pristup informacijama. Najčešće aktivnosti tih tijela, bez obzira na tip, su provođenje smjernica (77%), dostavljanje godišnjeg izvještaja (74%), dostavljanje komentara o poštovanju slobode pristupa javnosti nacrtima i predlozima zakona prije nego budu upućeni u skupštinsku proceduru.

Od 62 države tek 19 je odgovorilo na pitanje o razlozima zbog kojih ne dostavljaju podatke novinarkama i novinarima: nacionalna sigurnost (2.52%), zaštita privatnih podataka (20.79%), komercijalna povjerljivost (13.36%). „Drugi razlozi“ odgovor je koji je dalo 63.33% država upitanih zbog čega uopšte ne dostavljaju podatke, a 90.16% država „druge razloge“ navodi kao opravdanje za djelimično dostavljanje podataka. Na upit o vremenu u kome odgovore na zahtjev za pristupu informacijama odgovorila je 51 država: 74% odgovara u roku od trideset dana, 8% u roku od 60 dana, a 2% u roku dužem od 60 dana.

Pozitivan primjer dostavljanja podataka o održivom razvoju prema ciljevima Ujedinjenih Nacija zabilježen je 2020. godine u Šri Lanki koja je dostavila podatke u potpunosti u 77% slučajeva a u 8% slučajeva djelimično. Najviše upita o slobodnom pristupu informacijama kategorisano je kao interes javnosti o statusu vladavine prava, mirnodopske društvene inkluzivnosti i transparentnosti rada institucija (1475); zapošljavanja, radnih prava i prava na skrb (1199) i infrastrukturu i građenje (851).

Održivost medija usmjerenih na rješenja

„Dok je ostatak svijeta bio u krizi koju je uzrokovalo širenje SARS-Cov2, Liban je imao krizu u krizi. Pored ekonomske krize uzrokovane nekolicinom lockdowna, desetine detonacija eksploziva 4. avgusta uništile su cijela naselja. Potrebe za medijski oporavak bile su nevjerovatan izazov“, rekla je Preehti Nallu, specijalistkinja za zagovaranje Internacionalne medijske podrške (IMS) za nezavisne medije zemalja u konfliktu i tranziciji.

Prema riječima Nallu, ključni pristup IMS su dugoročna partnerstva i sluh za one probleme i izazove koje novinari, mediji, oni koji se suočavaju s problemima ocijene kao najkonkretnije izazove s kojim se suočavaju novinari usmjereni na rješenja.

„Od oktobra prošle godine, Liban se suočava s najvećom krizom u recentnoj istoriji: više od polovine stanovništva je ispod crte siromaštva, lokalna valuta izgubila je 80% svoje monetarne vrijednosti. Nakon eksplozije koja je urušila Beirut, koliko god smo se morali pridržavati pravila naše profesije, naša djelatnost kao novinara nije bila dovoljna. Morali smo otići u potragu za rješenjima koje vlada ne vidi, obratiti se svim partnerima u društvu, onim pogotovo obrazovnim institucijama. Da bismo se suočili sa jazom vladinih rješenja, morali smo se povezati sa svim društvenim akterima koji umjesto vlade rad njen posao“, rekla je Ali Ibrahim, izvršna direktorica Daraj Medija, Liban.

Lifaqane Nare, novinarka Zimfact Zimbabwe kaže da u periodu širenja zaraznog virusa informacija postaje gotovo oružje, a pogotovo je to dezinformacija u službi konstrukcije osporavanog, zabranjenog prostora. U tom slučaju, prema riječima Nare, potrebno je pristupiti veoma oprezno i provjeriti sve navode u službi propagande, bilo zvanične vlasti ili opozicije.

„Ono što smo radili je upravo provjeravanje informacija koje su odlazile viralno, na društvenim mrežama Twitteru, Facebooku, drugim platformama. Provjeravali smo ih, razgovarali sa ekspertima, sa javnim dužnosnicima, zdravstvenim radnicima, naučnicima, provjeravali pozadinu tvrdnji koje su saopštavane kao vijesti. Dio smo afričke mreže za factchecking koja svake dvije sedmice razgovara o idejama, pričama koje smo pripremili i koje planiramo da pripremimo i dijelimo međusobno vijesti i priče u vezi sa COVID-19“, rekla je Nare.

Javno povjerenje u medije

„Teško je razlikovati legitimitet medija i artikulaciju moći medija“, kaže Giselle Van Cann, urednica nizozemskog javnog servisa NOS u razgovoru sa Yvone Zonderop, nizozemskom novinarkom. „Postoje aktivističke grupe koje izražavaju nepovjerenje u javni servis, i to je dio kritične mase, a drugi dio kritične mase čine oni koji ne smatraju da je njihova agenda dobila dovoljno publiciteta. Ne bih tome dala tretman kao nepovjerenju u medije“, kaže Van Cann.

Prema njenim riječima, poljoprivrednici, žuti prsluci, aktivisti za klimatske promjene i druge grupe napadaju medije znajući da je kritikovanje medija u srži vijest, medijski sadržaj koji dobija publicitet. „Javnost zaslužuje više uključivanja u formulisanje medijske agende, ali ako tu opštu grupu svedemo na lobije, partije, itd – mislim da oni dobijaju fer udio“, kaže Van Cann.

„Jedan od naših reportera, izvještavajući s protesta dobio je sticker fake news pred kamerom. I da, mi treba da zaštitimo svoje novinare kada odlaze na teren jer postoje, ipak, znakovi agresije prema novinarima na terenu“, kaže Van Cann. Yvone Zynderop nastavlja misao: „Ali, to ne znači da je sve veće javno nepovjerenje u medije, to želite reći?“, a Van Cann kaže: „Da, opšta javnost ima nepovjerenje u javne medije, i u tom smislu NOS i drugi mediji mogu omogućiti da to ne bude slučaj. Ali, ako govorimo o uticajima najšire javnosti na uređivačku politiku – eh, onda stvarno nemam odgovor na Vaše pitanje. U tom smislu, raditi bolje nije neki odgovor, jer to neće zaustaviti napad na medije iz političke pozadine“.

Veronika Munk, glavna i odgovorna urednica mađarskog Telexa tvrdi da je mađarski strah polarizovan i politički podijeljen. „Veliki dio javnosti ima povjerenje u javne medije, i to su oni koji su povezani sa vladom, njenim partijama i političkim opcijama koje su joj bliske. Drugi veliki dio javnosti ima povjerenje u druge medije koji se smatraju kritičkim i nezavisnim. S te strane, teško je reći kakvo je opšte povjerenje javnosti u javne medije Mađarske. No, prošle godine, Institut Broker je anketirao 75.000 građana i – mislim, bez iznenađenja – Mađarska ima najmanje povjerenja u javne medije od svih zemalja u Evropi. Mislim da je razlog tome politički uticaj na medijsku sferu“, kaže Munk.

Yvone Zynderop tvrdi: „Nemoguće je povjerenje u javne medije razmatrati neovisno od povjerenja u politiku, jer te dvije sfere danas su isprepletene. Publika Svjetske konferencije o slobodi medija u tom smislu ima pitanje na koje može odgovoriti gost iz Washingtona: Kako populizam utiče na povjerenje u medije?“

Novinar Casper Thomas, dopisnik FD.nl i De Grossen Amsterdamer iz Washington DC kaže: „Može se reći da je glavna strategija autoritarnog populizma aktivno nepovjerenje u medije. Takođe, može se reći da je to posljedica medijske uloge provjeravanja politički predstavljenih istina označenih kao istine koje objavljuje izvor moći. U Americi, mi koji izvještavamo već tri godine smo u situaciji da radimo uz eho nepovjerenja u medije koji je postao najvidljivija strategija vladavine u najvišim državnim institucijama“. Lijepljenje stickera fake news na odjeću novinara koji uživo izvještava o protestima u Nizozemskoj, Thomas je dao oznaku vokabular nepovjerenja u medije.

SafeJournalists zatražio od OSCE-a, Evropske komisije i Vijeća Evrope da reaguju u vezi sa upotrebom prekomjerne sile nad novinarima od strane policije u Albaniji

BHJA

16/12/2020

Mreža SafeJournalists uputila je pismo gospodinu Oliveru Varheljiju, evropskom komesaru za susjedstvo i proširenje, gospođi Teresi Ribeiro, predstavnici OSCE-a za slobodu medija i gospođi Dunji Mijatović, komesarki za ljudska prava Vijeća Evrope, pozivajući ih da u skladu sa svojim nadležnostima izvrše uticaj i odlučno zahtijevaju od albanske vlade da spriječi upotrebu prekomjerne sile od strane policije usmjerenu prema novinarima i medijskim profesionalcima te da obezbijede maksimalnu sigurnost novinara koji izvještavaju sa protesta i rizikuju sopstveno zdravlje i bezbjednost kako bi građanima pružili pouzdane informacije.

U pismu Mreže se navodi da novinarska udruženja regiona Zapadnog Balkana upozoravaju na zabilježenu upotrebu prekomjerne sile protiv novinara, proizvoljna pritvaranja i kršenje njihovih ljudskih prava. Regionalna mreža novinarskih organizacija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije izrazila je zabrinutost da, s obzirom na to da će se protesti vjerovatno nastaviti, pripadnici policije neće oklijevati da ponovo napadnu novinare i druge medijske profesionalce.

U svom pismu mreža SafeJournalists navodi da traži samo poštovanje zakona i i da novinarima bude dozvoljeno da nesmetano rade svoj posao:

„Pravo novinara da izvještavaju u javnom interesu bez straha da će biti fizički ugroženi, napadnuti, pritvoreni, ucijenjeni, da će im biti oduzeta oprema i izbrisan materijal od strane policije ili pripadnika javnosti, štite različiti nacionalni i međunarodni pravni akti. Albanija je također potpisnica više konvencija, poput Evropske konvencije o ljudskim pravima, Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugih “.

Mreža je upozorila je da su tokom četiri dana prijavljena četiri incidenta, i to svi učinjeni od strane pripadnika policije:

11. decembra, policija je pritvorila Džoi Malesiju, novinara i voditelja vijesti na RTV Ora News, dok je snimao proteste.
11. decembra, Ćamil Džani, glavni urednik lista Koha Jone, također je pritvoren dok je bio na dužnosti.
12. decembra zabilježena su dva incidenta protiv novinara od strane pripadnika policijskih snaga u Draču

Ø Urednika Durres Lajma, Šefketa Duku zaustavila je policija kada je napustio prostorije redakcije u blizini Trga Liria, gdje su se održavali protesti.

Ø Aldo Mustafa, lokalni novinar TV Siri.net u Draču, bio je na dužnosti izvještavajući uživo sa protesta kada ga je napao policajac, a policija mu nije dozvolila da snima i izvještava o zadržavanju demonstranata.

Pismo Udruženja novinara Kosova, Udruženja novinara Makedonije,Udruženja BH novinari, Hrvatskog novinarskog društva, Nezavisnog udruženja novinara Srbije i Sindikata medija Crne Gore završava se podsjećanjem da je „svaki napad na novinare napad na javni interes, demokratiju i prava svih građana”.

Da biste saznali više o SafeJournalists mreži, posjetite www.safejournalists.net.

“Fejk” portali nanose ogromnu štetu medijskom tržištu u BiH

BHJA

14/12/2020

BANJALUKA/SARAJEVO, 14.12.2020. – Fejk portali, odnosno online mediji za koje se ne zna ko su im vlasnici niti ko za njih piše i ko tekstove uređuje, nanose ogromnu štetu medijskom tržištu u BiH, ocjenjuje novinarska zajednica u BiH.

jiljana Smiljanić, sekretar Kluba novinara Banjaluka, kaže da su fejk portali preplavili medijsku scenu. Ističe da se u BiH lažne vijesti pojavljuju prečesto u medijima u zadnjih nekoliko godina, s tim što je veliki problem u tom kontekstu predstavljaju fejk portali, koji distribuišu te informacije.

“Veliki problem predstavljaju fejk portali, koji su preplavili medijsku scenu i koji uglavnom objavljuju ili neprovjerene informacije ili ciljano objavljuju lažne informacije”, rekla je Smiljanićeva.

Prema njenim riječima, informacije koje fejk portali iznesu, mogu da izazovu veliku štetu.

“To su portali za koje nema dostupnih podataka o vlasnicima i urednicima, ali našoj publici su uglavnom svi portali i mediji isti”, istakla je Smiljanićeva.

Kako Smiljanićeva kaže, informacije sa fejk portala često prenose i ozbiljne medijske kuće.

“Dodatni problem je što i pojedini ‘tradicionalni’ mediji prenose neprovjerene vijesti tih portala, uključujući i pojedine javne servise, i na taj način im daju izvjesnu dozu vjerodostojnosti”, rekla je Smiljanićeva.

Prema njenim riječima, ozbiljni mediji ne bi smjeli da prenose bilo kakve informacije bez provjere.

“Drugi mediji ne bi smjeli da prenose bilo šta što nema dovoljno pokrića, a da sami ne provjere te navode”, dodala je Smiljanićeva.

Iz Savjeta za štampu u BiH takođe skreću pažnju na oprez.

“Pozivamo čitaoce da ne nasjedaju na informacije plasirane na web-portalima koji nemaju impresum, odnosno osnovne informacije o sastavu redakcije i kontakte putem kojih im se moguće obratiti”, rekli su iz Savjeta za “Nezavisne novine”.

Prema njihovim riječima, fejk portali nemaju imenovano rukovodstvo niti ikakve informacije.

“Takvi portali najčešće nemaju spisak osoba koje pišu za taj portal, nemaju imenovanog urednika, kao ni imenovanog vlasnika portala niti bilo kakav kontakt”, dodali su iz Savjeta.

U Udruženju “BH novinari” smatraju da takvi portali nemaju za cilj rad u interesu javnosti i građana, već određenih centara moći, koji mogu biti politički, ekonomski, etnički, čak i izvan granica BiH.

“Fejk portali nanose ogromnu štetu medijskom tržištu u BiH, kvalitetu novinarstva i povjerenju građana u medije”, rekli su za “Nezavisne novine” iz Udruženja “BH novinari”.

Prema riječima Borke Rudić, generalnog sekretara Udruženja “BH novinari”, trenutno ne postoji zakonska regulativa u ovoj oblasti, ali postoje kodeksi novinarske etike za elektronske, online i štampane medije.

FPU, RSF i CPJ pokrenuli zajednički projekt za postizanje pravde za ubijene novinare

BHJA

10/12/2020

SARAJEVO, 10.12.2020. – Vodeće organizacije za slobodu medija okupile su se kako bi pokrenule međunarodnu internetsku kampanju za traženje pravde za ubijene novinare širom svijeta.

„Sigurniji svijet za istinu“ kampanja je Free Press Unlimiteda (FPU), Reportera bez granica (RSF) i Odbora za zaštitu novinara (CPJ) usmjerena na rješavanje pitanja nekažnjavanja počinjenih ubistava novinara. Upozorili su da novinari stradaju na sedmičnoj osnovi, a u 86 posto slučajeva ubice budu oslobođene.

Kampanja će donijeti inovativni “digitalni spomenik” novinarima ubijenim širom svijeta s ciljem dokumentiranja i istrage slučajeva. Pokretanje inicijative podudara sa Svjetskim kongresom za slobodu medija. Tri su glavne komponente ove nove kampanje i to su dokumentacija, istraga i traganje za pravdom.

Digitalni spomenik asaferworldforthetruth.com bit će posvećen svim ubijenim novinarima koji su stradali dok su obavljali svoj posao. Ovaj spomenik kontinuirano bi se ažurirao dugometražnim pričama o životima novinara.

Projekt „Sigurniji svijet za istinu“ okupit će tim istraživača koji će raditi na istraživanju slučajeva ubistava, a istrage takozvanih hladnih slučajeva provodio bi međunarodni tim novinara, istraživača i pravnih stručnjaka dok bi se te istrage koristile za pripremu slučajeva koji će ići na sud.

– Novinari širom svijeta maltretirani su, hapšeni, kidnapirani i ubijeni jer su radili svoj posao u misiji pružanja istine. Tri vodeće svjetske organizacije za slobodu medija okupile su se kako bi jasno rekli da je dosta, jer je vrijeme za sigurniji svijet za istinu – kazao je direktor FPU-a Leon Willems.

Izvršni direktor Odbora za zaštitu novinara (CPJ) Joel Simon kaže da je pravda za ubijene novinare dragocjena, ali i previše rijetka.

– To je važno promijeniti u borbi protiv onih koji koriste nasilje kao oblik cenzure. Da bi informacije bile besplatne, oni koji ubijaju novinare moraju se suočiti s posljedicama svojih postupaka. Prvi korak u osiguravanju odgovornosti je dokumentiranje počinjenih ubistava – dodao je on.

– Ubijanje istine najsigurniji je zločin na svijetu. U devet od deset slučajeva ubice izbjegnu pravdu. Da bismo stvorili sigurniji svijet za istinu, moramo pravdi privesti odgovorne. Zbog toga smo se okupili kako bismo istražili istragu za takozvane hladne slučajeve – kazao je glavni tajnik RSF-a Christophe Deloire.

EU DisinfoLab: Analiza rodnih dezinformacija tokom pandemije COVID-19

BHJA

08/12/2020

SARAJEVO, 08.12.2020. – Lažne informacije tokom pandemije COVID-19 i paralelne infodemije koja je zadesila svijet pokazale su se trajnim, otpornim, strateškim i prilagodljivim. Tokom proteklih mjeseci određene teme su ponovo isplivale na površinu pod krinkom aktuelnih događaja. Istraživači EU DisinfoLaba pratili su kako su ponovo oživljeni i prilagođeni mizogini narativi kako bi se uklopili u pejzaž dezinformacija u vezi pandemijom sa COVID-19, koja je imala negativan utjecaj na ženska prava, a posebno dezinformacija koje se oslanjaju na negativne prikaze žena koje su kružile tokom pandemije.

Neki od glavnih rezultata analize su da je COVID-19 potvrdio tendenciju dezinformacija da se prilagode okruženju na transverzalan način koji utječe na različite zemlje. Također, mizogini narativi imaju tendenciju da proizvedu ili negativnu zastupljenost žena kao neprijateljica i protivnica u javnom prostoru ili prikaz žena kao žrtava, često u namjeri da „poguraju“ društvenu ili političku agendu, a dezinformacije se sistemski koriste za potcjenjivanje političke uloge žena.

Kako je COVID-19 stvorio ekonomske poteškoće koje zahtijevaju hitne finansijske mjere, dezinformacije su nastojale predstaviti političarke kao nesposobne da daju prioritet relevantnim pitanjima i prema tome, nekompetentne za donošenje odluka. Istraživanje je također pokazalo da se mizogine dezinformacije često kombiniraju s različitim temama kako bi se polariziralo javno mnijenje.

Najvažnije preporuke autora analize su prepoznavanje fenomena rodnih dezinformacija, održavanje roda u fokusu prilikom analize dezinformacija, detektiranje manje vidljivih agendi koje se kriju u okviru rodnih dezinformacija i osporavanje dvostrukog standarda u osnovi rodnih dezinformacija. Dezinformacije se poigravaju vjerovanjima koja su prisutna u društvu, pa rješavanje ove vrste dezinformacija zahtijeva i socijalni pristup. I dalje je neophodno pozabaviti se osnovnim uzrocima mizoginije, pored odjeka u informacijskom okruženju.

Analiza je dostupna OVDJE.

Zašto je bitna podrška slobodnomislećim novinarima: Prijetili novinarima, pa sami “pali”

BHJA

07/12/2020

SARAJEVO, 07.12.2020. – Nazire se iz daljine masa ljudi okupljena oko kamere u sredini kruga. Prilazak grupi otvara novu sliku. Žena s mikrofonom u ruci pokušava ih stišati, svi istovremeno govore, čuju se različiti dijalekti, snimatelj im kazuje da se odmaknu da bi išta uspio snimiti. Migranti su, žale se, vratili su ih s hrvatske granice, neki su opljačkani, drugi u jaknama taman za kasnog ljeta, a minus „tuče“. Jedan od njih pokazuje mobitel, posljednji Iphone a puknutog displeja, svi su premrzli. Novinarska ekipa je iz RTV Unskosanskog kantona. Naviknuti su na ove priče, ali i presretanja migranata često, nasred ulice u Bihaću, pa i kad krenu na drugi zadatak. Migranti traže da nešto kažu i ekipa ih snima, iskoristit će materijal, žive s ovim već koju godinu, a sad i sa Covidom 19. I sve to u Kantonu u kojem su novinari često bile žrtve napada. Među njima i Aida Štilić, nekada reporterka Federalne TV, a sada urednica u kantonalnoj televiziji USK. Ističe značaj medija s prostora USK u izvještavanju o migrantskoj balkanskoj ruti.

„U migrantskoj krizi kao nikad prije dokazan je značaj ovdašnjih medija. Životi su nam promicali pred očima i prvi smo izvjestili kako žive ti ljudi, šta su im planovi, ali i gdje se migranti skrivaju, ko im renta nezakonito objekte, ko od njih čini kriminalne radnje, sa kakvim se sve uslovima na migrantskoj ruti susreću. U tom smislu vlasti i novinari trebaju više sarađivati, a smatram da na teritoriji cijele države, barem kada su ove krize u pitanju, treba postojati tzv “pool” provjerenih informacija. Ono što je nama na ovim prostorima bitno jeste da većina novinara sada sa vlastima ima dobar informativni odnos kada se izvještava o krizi, sigurno zbog toga što je svi živimo, apsolutno svjesni da vrh države poprilično ignoriše svjetske probleme koji se prelamaju najvećim dijelom preko leđa jednog bh. kantona“ govori Aida koja je ranije prva izvještavala o planiranoj krađi glasova na izborima u USK, argumentirala svoje tvrdnje čak i snimkom, pa su pojedinci iz tog snimka hapšeni u nedavnoj akciji SIPA-e. Aida i njene kolege i sada rade istim, a često i jačim tempom, bez obzira na pritisak pandemije usljed korona virusa. „Covid-19 pokazao je također tezu ‘daleko od srca, daleko od očiju’, a egzaktan primjer je višemjesečno čekanje respiratora namijenjenog za Kantonalnu bolnicu Bihać, koji je na kraju završio u Sveučilišnoj bolnici Mostar“, govori Aida i dodaje da su kroz svoj rad znali ukazati i na opasne nelogičnosti. „U velikokladuškom Domu zdravlja, zbog zastoja u javnim nabavkama, medicinski radnici su i po nekoliko puta nosili jednokratna zaštitna odijela, koja su prethodno prana u maltene kućnoj radinosti!!! Ministrica je o ovoj situaciji saznala tek iz medija, odnosno priloga RTVUSK“ zaključuje Štilić.

ReprezenT, nezavisni put razvoja

Upravo u Velikoj Kladuši već 16 godina bivstvuje Medijska zajednica ReprezenT, u početku sa novinom Reprezent, zbog dijaspore sa dopisništvom u Americi, a od 2013. je to u Krajini vrlo čitan nezavisni portal ReprezenT. Urednik portala Esad Šabanagić, inače u novinarstvu od 1998. godine, ističe da su zbog ekonomskih pritisaka bili primorani prestati sa štampanjem novine, a da je 2013. godine pismenim aktom novinarima ReprezenT-a zabranjen ulazak u zgradu Općine Velika Kladuša. Pod tim uslovima žive i rade sve do danas.

„Dolaskom na vlast Fikreta Abdića od 2012. godine do danas, novinarima ove redakcije zabranjen je ulazak u zgradu Općine i na događaje koje organizira lokalna izvršna ili zakonodavna vlast, osim na sjednice Općinskog vijeća. Nama je čak zabranjeno pratiti nogometne utakmice na Gradskom stadionu što već četiri godine i ne činimo. Sa vijećničke govornice prozivani smo kao strani plaćenici, protivnici razvoja Velike Kladuše, nazivali su nas bijednim novinarčićima i slično, a bez mogućnosti da se branimo. Jedna vijećnica, inače doktorica, prijetila mi je da pazim šta radim jer mi ona liječi suprugu da bi, nakon što sam prijetnju objavio, već sutradan menadžment Doma zdravlja dodijelio drugog porodičnog doktora“, govori Esad Šabanagić.

Redakcija koju je osnovao uz sadržaje portala, plasira informacije i putem Facebook profila i Youtube kanala, a imaju i periodično izdanje časopisa „Unaprijedimo Kladušu zajedno“ koje dijele besplatno, uz obezbjeđenje donatora-sponzora za svaki broj. Izuzetno bitnim za medijsku zajednicu Bosne i Hercegovine Šabanagić ističe USAID-ov projekt podrške medijima IMEP. Naglašava kako je siguran da pojedini mediji bez podrške IMEP-a prosto ne bi opstali.

„ReprezenT ne bi opstao u uslovima pandemije izazvane koronavirusom, a mislim i još neki mediji uključujući Novi Radio iz Bihaća koji je također bio korisnik IMEP-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija“ kaže Šabanagić. Medij koji vodi dobio je finansijsku podršku za projekt „Osnaživanje uloge žene u javnom životu USK-a“. Video i tekstualne priče o uspješnim ženama u politici, biznisu, nevladinom sektoru na prostoru USK imale su dobar odjek u javnosti Krajine, a edukacija za žene političarke organizirana u sklopu projekta donijela je dobro i samim korisnicama projekta, jer su neke od njih izabrane u sastav budućih Vijeća svojih Općina, a druge, pak, proširile svoje poslove.

„Za neke uspješne žene da nije bilo priča u ovom projektu ovdašnja javnost ne bi čula, npr. da je predsjedavajuća Općinskog vijeća u Bosanskoj Krupi mlada žena koja se tradicionalno odijeva a vrlo je uspješna, da je predsjedavajuća Općinskog vijeća u Bosanskom Petrovcu sa svojih 26 godina u tom Vijeću bila jedina predstavnica svoje političke partije, ili da je u Sanskom Mostu predsjedavajuća Vijeća tu jedina iz reda srpskog naroda i da je odlično obavljala svoju dužnost prethodnih godina, u gradu u kojem Srba gotovo i da nema. Tko bi npr. čuo i znao za Šaćiru Delić iz Ključa koja se bavi zanimljivim poslom kojim za svoju porodicu pridonosi, kako kaže, više nego da ona i muž rade u inostranstvu. Šaćira proizvodi najbolje sireve od kozijeg mlijeka, a naš prilog o ovoj ženi na YouTube kanalu imao je u kratkom vremenu više od 30 hiljada pregleda“ svjedoči Šabanagić i ističe da se ReprezenT opredjelio za priče o ženama, jer su zapostavljene u vlasti u USK, pa ih je u prethodnim sazivima općinskih vijeća u USK bilo svega 19% iako kvota propisuje da to bude 40%. On navodi da je kroz projekt ReprezenT-a, podržan od USAID-a, uradio i određena istraživanja o nevladinom sektoru kojim se pokazalo da podaci o aktivnim nevladinim organizacijama na papiru ne odgovaraju onim na terenu.

„IMEP-ov program podrške medijima nama je bio vjetar u leđa, prvo da opstanemo kao medij, da radimo prvi put od osnivanja u vandrednim okolnostima i jednostavno da preživimo i steknemo neka nova iskustva. Na obostrano zadovoljstvo nas iz redakcije ReprezenT-a i naših sagovornica, uspješnih žena iz svih lokalnih zajednica USK, mi smo objavili 32 zanimljive priče, te 14 istraživačko-analitičkih priloga o NVO sektoru na prostoru USK i svakoj od lokalnih zajednica ponaosob, čime smo utvrdili da je na ovim prostorima registrirano 1457 udruženja, a na terenu utvrdili da je njih manje od jedne trećine vidljivo i aktivno“, navodi Šabanagić.

Prijetnje i pištoljima!

Upravo to je bit medija, ukazati na anomalije u društvu, na nedosljednosti,biti korektiv vlastima, kad god za to ima potrebe, ali i imati samokritičnosti, izvještavati profesionalno i uvijek govoriti argumentima. No, činjenica je da se u poplavi portala u BiH ta nit sve češće gubi, smatraju iskusni novinari, a mladi olako ulaze u medije.

„U vremenu u kojem živimo nikada više nije bila devalvirana profesija novinara, kao što je to slučaj u posljednjih desetak godina. Veliki broj portala upošljava ljude bez osnovnog znanja i kriterija koji čine profesionalca novinara. Danas je dovoljno napisati jedan tekst ili nekoliko poluinformacija da automatski sebe nazoveš novinarom“, izjavila je za naš portal izvršna direktorica programa Radija USK Gorica Bukić i dodala: „Privatni su uglavnom portali, gdje se samo kod malog broja zna ko stoji iza njih. Ostali nemaju nikakvih podataka pomoću kojih bi ih mogli indentifikovati. Niti imaju urednika, niti novinare, niti broj telefona na koji bi se moglo s njima kontaktirati. Kako je iza nas izborna kampanja jasno se moglo ocijeniti ko stoji iza kojega portala i koja politička opcija. Govor uglavnom pun kritike na one druge“ zaključuje Gorica. Iznosi da u današnjici nije nimalo lako biti profesionalac, raditi po uzusima struke i profesije što je u javnosti kroz njen 33- godišnji rad itekako prepoznato.

„Trenutno obavljam i funkciju direktorice Radija USK i ne dopuštam sebi da vršim cenzuru rada novinara, izuzev u situacijama kada krše osnovne novinarske postulate. Ukazujem na pristrasnost i neobjektivno sagledavanje teme o kojoj radimo priloge i istraživanja. Veoma je teško vrijeme za sve novinare jer ovi koji to nisu, profesionalce dovode u težak položaj. Sve više je napada i prijetnji pa i osveta kojima oni koji imaju moći i vlast žele novinarima dati na znanje ko je „gazda“. Kada govorimo i prijatnjama i pritiscima, jedan sam od onih novinara kojima se prijetilo i smrću ako se nečije lice pojavi u prilogu a pratila sam suđenje upravo toj osobi. Do toga da su me, u vrijeme dok sam radila posao novinara- urednika političkih emisija, dan nakon što bi neku od njih odradila, skidali sa emisije, selili iz kancelarija, pokušavali da slome moj duh kada je profesija u pitanju. Nisu uspjeli u tome. Čak ni onda kada su me na terenu dočekivali sa pištoljima i dugim cijevima kao vidom pritiska na moje izvještavanje. Posebno u privatizaciji odredjenih firimi, Žitoprerada, Bebi triko-a i Unatrans„, svjedoči Gorica.

Gorica Bukić u studiju sa gositma — *Gorica Bukić u studiju sa gostima*

Vrijedi podsjetiti i na slučaj Aide Štilić s početka naše priče. Novinarska zajednica i cjelokupna javnost sjetit će se da su strukovna novinarska udruženja 2018. godine oštro osudili „verbalni napad i prijetnje Asima Kambera zastupnika SDA u federalnom Parlamentu upućene novinarki Štilić“. Aida je tada izvještavala o radu Općinskog vijeća u Sanskom Mostu, odakle potiče Kamber. Sve je završilo ružnim scenama u prostorijama Vlade USK, pa je Udruženje BH novinari tada oštro reagiralo i osudilo napad precizirajući da je „ Asim Kamber koji je ujedno i član najužeg rukovodstva SDA, brutalno napao Aidu Štilić pred grupom novinara u zgradi Vlade Unsko – sanskog kantona pri čemu ju je vrijeđao na profesionalnoj i ličnoj osnovi, derao se na nju više od pola sata i prijetio kako će „nastaviti hajku putem privatnog bloga“. Aida poslije svega kaže „ Idemo dalje“ , vrlo svjesna da su „ONI“ prolazni.

Pored političkih pritisaka, prijetnje nisu nepoznate ni Šabanagiću. Njegova redakcija odlučila se da ne objavljuje programe političkih kandidata koji su u svojoj osnovi imali oblike vrijeđanja drugih. Uslijedilo je njihovo sataniziranje njegovog medija.

„Na lažnim-divljim portalima i profilima pisano je kako mi radimo na divlje, a nije istina. Prozvani smo prvom osovinom zla u Velikoj Kladuši, kako smo plaćeni od strane drugih općina da negativno pišemo o Velikoj Kladuši, a najteža prijetnja je bila kako će mi D.Rizvić, (tačno ime poznato redakciji) nastanjen u austrijskom Lincu, jedan od vlasnika nekoliko divljih portala i vođa kampanje jednog od nezavisnih kandidata za načelnika, doći glave. Niko od kandidata niti od političkih partija nije osudio niti jedan od ovih napada na Redakciju i njenog urednika zbog čega smo odlučili da takvu kampanju nećemo niti pratiti“, svjedoči Šabanagić. Dodaje da je sve teže raditi pod istovremenim pristiskom migrantske krize, pandemije covida 19 i politički ostrašćene sredine kakva je ona u Velikoj Kladuši, gdje je otpadnik svako ko kritikuje. Istovremeno, općina pada u svakom smislu.

„Velika Kladuša ostala je na putu na kojem je bila i prije izbora a to je korak naprijed a dva nazad. Dostigla je nivo razvijenosti kojim se nalazi na 69. mjestu po razvijenosti, a tu je bila sedamdesetih godina. Velika Kladuša je od 2012. do 2019. svake godine gubila 102 radna mjesta. Nema saradnje niti sa jednom općinom iz BiH. Podjela na „korpusovce“ ili Didove i autonomaše ili Babine sve je manje i gotovo ih nema u narodu, ali lokalni političari ovu podjelu prizivaju za svoje političke potrebe“ kaže Šabanagić i dodaje da građani trpe samovolju lokalnih političara. „Jedino Velika Kladuša ima privilegiju imati ‘bijeli kruh’ koji je ukinut u svim drugim općinama USK-a. Općinske vlasti uopće ne sarađuju sa vlastima USK-a. Slijedeći primjer potvrđuje da smo baš dotakli dno. Naime, budžetom USK-a je bilo predviđeno 500 hiljada KM za dovršetak Centra za kulturu u Velikoj Kladuši, a za to Abdićevi Laburisti-članovi Skupštine USK-a nisu glasali. Dalje, Cazin koji je prije rata bio čaršija za Veliku Kladušu sada je grad bez premca dostignuvši izvanredan nivo zaposlenosti sa nekoliko poslovnih zona u kojima grade i upošljavaju uglavnom ino firme. Cazin je peti put izabrao istog gradonačelnika, a slično su uradili i Krupljani koji su treći mandat povjerili načelniku koji ovaj najrazrušeniji grad u BiH tokom rata vodi u Evropu sa pripremom već četvrte poslovne zone. Krupski načelnik uopće nema savjetnika ( velikokladuški je imao njih devet, op.a.) Pri tom, mi koji o tome kritički pišemo prozvani smo protivnicama i stupovima zla u ovoj lokalnoj zajednici“ kazuje Esad Šabanagić čijih 58-oro iz najbliže familije sada živi u Americi, a on se kao najstariji od braće osjeća odgovornim da bude u svojoj državi. Istoj onoj kroz koju proteklih godina nastoje proći migranti iz različitih dijelova svijeta.

*Prostor Bosanske Krajine je pun zanimljivih priča. Ekipa Reprezenta na novinarskom zadatku*

Profesionalni mediji trebaju podršku

„Nema konkretnih naznaka da će migrantska kriza skoro bit rješena“ kaže direktorica Radija USK Gorica Bukić. „Od novinara se očekuje da budi objektivni, zato moram reći da je ova kriza jako težak izazov u kojem često i sama pomažem i hranim i odijevam te nesretnike, a opet …ne mogu ostati imuna da među njima ima i onih koji su opasnost po naš sigurnosni sistem i Državu. Posebno sam ponosna da smo nas nekoliko novinara uspjeli iz nehumanih uvjeta spasiti kolegu Muhameda Ali Jašira, koji se danas nalazi u Italiji i čeka azil. Uvjeti u kojima oni žive naravno da me ne mogu ostaviti ravnodušnom i teško mi pada. Medjutim, za krivična djela koja pojedini čine očekujem da budu u skladu sa Zakonom procesuirani, jer ako se nalaziš u nekoj državi moraš poštovati i zakone koji u njoj vladaju“ zaključuje Gorica i dodaje da su zbog svih sigurnosnih izazova, pa i budućnosti profesije, projekti podrške medijima od izuzetnog značaja.

Isto misli i urednik ReprezenT-a, podsjeća da je iza ovog medija i projekt Mala škola novinarstva, podržan od Ambasade SAD-a u BiH, te se nada da će projekt poput IMEP-a imati nastavak. Smatra ga bitnim, pogotovo zbog budućih koraka BiH u kojima će neovisni mediji, ono malo kritičkih što ih je ostalo, biti itekako potrebni. „Vrijedi uputiti čak i molbu da je potrebno podržati ovakve medije, zapravo tu podršku i pojačati, jer mediji su istinski važan i nezaobilazan segment u ovom nenormalnom i nemoralnom sistemu vlasti kakav trenutno imamo u BiH. Naravno, podršku treba povezivati i dovoditi u kontekst onoga što mediji treba da rade, da budu vjerodostojni i od povjerenja, da budu oči i uši građana u nadzoru političke scene u svom okruženju“ zaključuje Šabanagić dok ga novo dešavanje već vodi na teren. „Migranti izgleda, nešto se dogodilo oko Maljevca“ javljaju s terena odakle će, očito, da krene neka nova novinarska priča.

Mediji i civilno društvo trebaju jedinstvenu strategiju razvoja i promocije medijske pismenosti

BHJA

04/12/2020

SARAJEVO, 04.12.2020. – Organizacije civilnog društva u Bosni i Hercegovini imaju ograničena znanja i kapacitete za zagovaranje i promociju medijske pismenosti, kao i za edukaciju građana o tome kako prepoznati manipulaciju informacijama, političku cenzuru i lažne vijesti. Rezultat je ovo istraživanja provedenog o temi nivoa medijske pismenosti i kapaciteta civilnog društva u zagovaranju medijskih sloboda u BiH koje je predstavljeno danas u Sarajevu putem Zoom platforme i uz sudjelovanje 28 aktivista civilnog društva, novinara i predstavnika medijskih i međunarodnih organizacija. Glavni istraživač, mr Borislav Vukojević, rekao je da je istraživanjem bilo obuhvaćeno ukupno 48 organizacija iz cijele BiH koje se primarno bave građanskim aktivizmom, demokratijom i ljudskim pravima, te društvenim pitanjima.

Više od pola zaposlenih u NVO prošli su kroz obuke medijske pismenosti, što je ohrabrujući rezultat, navodi Vukojević.

– Na pitanje šta smatraju da je najveća prepreka za unapređenje medijske pismenosti unutar organizacije, najčešći odgovor bio je nedostatak vremena i nedostatak novčanih sredstava. Često se dešava da se zanemaruje vrijednost medijske pismenosti, a novčana sredstva su naravno preduslov da bi ta obuka bila kvalitetan i da bi se sistemski radilo. Kada je u pitanju ohrabrivanje zaposlenih da upotrebljavaju digitalne tehologije, preko 93 posto organizacija ohrabruje svoje zaposlene u tom pogledu. Također, iz ugla samih organizacija, dvije trećine njihovih zaposlenih treba imati dodatne obuke iz medijske pismenosti, a samo 16,7 posto njih nisu adekvatno obučeni – rekao je Vukojević.

Većina organizacija koje su učestvovale u istraživanju upoznaje svoje korisnike sa opasnostima lažnih vijesti, a gotovo polovina njih reagovala je na kršenje medijskih sloboda, dok skoro 21 posto nije, ali sa namjerom da to učine u budućnosti. Osam od deset organizacija upoznate su sa situacijom medijskih sloboda u zemlji i regionu, pokazalo je istraživanje.

Zaposleni u NVO najčešće prate web portale, a na drugom mjestu je televizija. Većina ih smatra da se lažne vijesti najčešće sakrivaju manipulisanjem izvora i sakrivanjem identiteta, a više od 95 posto ispitanika smatra da je moguće otkriti cenzuru i autocenzuru u medijima koje prate. Više od 77 posto ispitanika smatra da je politička propaganda prisutna u tim medijima.

Povezanost organizacija civilnog društva i medijske zajednice te njihova spremnost da surađuju na zajedničkim aktivnostima, koja se pokazala i kroz ovo istraživanje, posebno je ohrabrujuća, ocijenila je Borka Rudić, generalna tajnica BH novinara.

Lea Čengić iz RAK-a kaže kako je neosporno da NVO trenutno imaju najveći značaj u BiH kada je riječ o razvoju medijske pismenosti.

– Ranije je u BiH postojalo desetak velikih NVO koje su se prvenstveno bavile medijskom edukacijom i radom sa mladima i zaista su imale kvalitetne projekte. Međutim, situacija se sada dosta promijenila i u BiH danas imamo veliki broj organizacija koje rade projekte iz medijske pismenosti za različite ciljne grupe i to je veoma bitno – naglasila je Čengić.

Ona je dodala da su sami mediji u BiH jako malo radili na promociji medijske pismenosti, što je npr. obaveza za medije u mnogim zemljama u svijetu.

Denis Telić iz Resursnog centra za bh. civilno društvo u EU integracijama kaže da su u organizacijama civilnog društva svi svjesni da su manjak vremena i manjak resursa glavni problem kada je riječ o unapređenju medijske pismenosti.

– To nam ne smije biti opravdanje. Moramo biti maksimalno uključeni i naći vremena i sredstva za ovo veoma bitno pitanje – naglasio je Telić.

Učesnici diskusije zaključili su kako je neophodno kreirati dugoročnu strategiju sa ciljem sistemskog provođenja i razvoja medijske pismenosti u svim segmentima društva, kao i razvoja kapaciteta organizacija civilnog društva u tom pogledu.

Istraživanje je dio projekta „Slobodni mediji za slobodno društvo“, koje implementira Udruženje BH novinari u saradnji sa Asocijacijom elektronskih medija u BiH uz podršku Evropske unije i sa ciljem jačanja nezavisnog i slobodnog novinarstva u lokalnim zajednicama, kao i primjenu evropskih standarda slobode izražavanja i pristupa građana kvalitetnim i objektivnim informacijama.

Mentalna lijenost: Kad je važnije dobiti brzu nego tačnu informaciju

BHJA

03/12/2020

SARAJEVO, 03.12.2020. – Mnoštvo medija i dostupnih informacija otežavaju selekciju kredibilnih i kvalitetnih informacija a to olakšava i put dezinformacijama prema medijskim konzumentima. Posjedovanje informacija znači moć, smatra psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež, koja u razgovoru za Mediacentar govori o uzrocima i posljedicama neselektivnog uzimanja informacija, bilo da se radi o onima koje dobijamo kroz školovanje, socijalizaciju ili putem medija.

„U nekom ranijem vremenu tačno se znalo koje su novine kvalitetne, a koji televizijski program. Bilo je moguće da se proturi lažna vijest, ali znatno manje nego danas, kada je primjetan porast medija“, kaže ona i dodaje da ne postoji dovoljan nivo kritičkog razmišljanja zbog čega lažne vijesti imaju uticaja na građane.

„Mentalna lijenost je upravo ta koja je naučno dokazano odgovorna za odmak od kritičkog razmišljanja. To podrazumijeva da pročitate određeni tekst i uzmete ga zdravo za gotovo ne pitajući se je li to što čitate istina. Obrazovanje je dobar vid zaštite od lažnih vijesti, ali mladima danas nedostaje želja za širim informisanjem, čitanjem i shvatanjem stvari dalje od samog Google pretraživača“.

Generacija Z

Uprkos tome što generacija mladih rođenih nakon 2000. godine spada u takozvanu generaciju Z, koja je tehnološki najpismenija i koja je ujedno najveći konzument modernih tehnologija, Vehabović Rudež ukazuje na opasnosti po tu generaciju.

„Kod generacije Z dolazi do uzimanja gotove informacije putem zvuka ili slika. To je vrlo brz način informisanja, kao što je slučaj sa Instagramom, ali dolazi do problema preispitivanja je li sve što vidimo i čujemo tačno. Mladi bez obzira na tehnološku pismenost nemaju emocionalnu pismenost i inteligenciju, kojom će prosuđivati još mnogo informacija. Dolazi do bukvalnog razumijevanja stvari. Nama starijima pak fali tehnološka pismenost, ali ipak više kritički propitujemo informacije do kojih dođemo“, kaže ona.

Dodaje kako je zadatak obrazovnog sistema upravo ključan u procesu razvijanja kritičkog mišljenja. Ono što je posebno brine jeste činjenica da će slika biti još lošija radi online nastave, jer je komunikacija u potpunosti zatvorena: djeca dobijaju zadatke koje trebaju uraditi, bez direktne komunikacije sa ljudskim bićima, u ovom slučaju nastavnim kadrom.

Posljedice lažnih vijesti

U budućnosti ćemo tek svjedočiti posljedicama konzumiranja medijskih sadržaja, a u njima i lažnih vijesti, jer ćemo, kako upozorava Vehabović Rudež, imati mnoštvo mladih koji će poimati život na potpuno drugačiji način.

„Udaljićemo se od temeljnih vrijednosti koje nas čine ljudskim bićima. I moraćemo se vraćati na prvobitne postavke, gdje ćemo ispočetka učiti nekadašnje obrasce ponašanja, radi iskrivljene slike stvarnosti“.

Ističe kako je važno shvatiti šta sve mozak može, ali je poražavajuće što ga vrlo malo koristimo, upravo radi pomenute mentalne lijenosti, koja nam pomaže da brže živimo, ali nam veoma šteti.

„Ona nas prebacuje iz situacije u situaciju ne zadirući dalje u suštinu stvari jer vjerujemo da gubimo vrijeme. Zato kasnije u radu sa pacijentima koji pate od anksioznosti govorimo im ono što je ključno, a to je da se stabilizuju u ovom sad trenutku i uključe svijest o tome“, pojašnjava ova psihoterapeutkinja.

Naglašava kako je socijalizacija ključna u procesu shvatanja realnosti, a čak i kod selekcije lažnih i pravih vijesti. Ako kao pojedinac vjerujemo u nešto, što se ispostavi netačnim u komunikaciji sa drugima, lanac laži se razbija, a to nije slučaj sa ljudima koji informacije ne razmjenjuju sa drugima uopšte.

Dominacija autoriteta

U procesu shvatanja i razlučivanja lažnih vijesti od onih istinitih ključna je emotivna povezanost sa ljudima, smatra Vehabović Rudež. Tako se dešava da mnogi ne preispituju viđeno, jer dolazi od onih za koje imaju visok stepen povjerenja.

„Ako zastupamo određenu političku strukturu, sve što oni kažu za nas je istina. Uopšte to ne provjeravamo, jer prihvatamo sve što dođe od određenog autoriteta kojeg mi smatramo relevantnim. Ali važno je shvatiti da ništa nije onako kako izgleda. I pitanje koje svi možemo postaviti jeste je li ovo onako kako se čini? A to pitanje dovoljno može aktivirati naš mozak da preispituje i najveće autoritete kao što su prvenstveno roditelji“.

Kao profesionalac u ovom području dodaje da ne želi ni spominjati manipulaciju ljudima, jer je ona, prema njenom mišljenju nemoguća, sve dok nam je „uključen mozak“.

„Mi smo ti koji dozvole da sve što se govori i radi za nas bude istina u datoj situaciji. Zato vjerujem da se svako može zaštititi jednostavno ako uključi mozak. Ako možemo reći da se sa nečim ne slažemo, to je već korak ka mogućnosti slobodne volje i razmišljanja“, ističe ona.

Najveća vrijednost je sloboda

Čitava adolescencija je usmjerena na rušenje autoriteta i mišljenja, i zato Vehabović Rudež vjeruje da je zadatak na svima nama boriti se i otimati u vrtlogu lažnog informisanja.

„Ako ugušimo preispitivanje gubimo smisao bunta. Važno je shvatiti da to nije bezobrazluk nego potreba za rastom i razvojem. Najveća vrijednost ljudskog bića je da bude slobodan. Razmišljajte o onome što čujete i pitajte. Pitanja su najljepša stvar na ovom svijetu. Ne vjerujte svemu što čujete, vidite, jer morate doživjeti da biste znali kakvo je nešto za vas“.

Zaključuje kako je lično iskustvo krucijalno u tome, jer danas se sve više gubimo na putu obrazaca ponašanja. Od Instagrama, Facebooka, do drugih društvenih mreža, koje nude „plan i program života“, spas je upravo u našem vlastitom mozgu. Ako ne prihvatamo da je tuđa realnost imperativ za našu ličnu, napominje Vehabović Rudež, onda smo na dobrom putu da shvatimo i dublju problematiku svih mogućih lažnih vijesti.

1...323334...77 Page 33 of 77

Safejournalists.net