Svaki novinar zna barem za tri slučaja koja su ostala „ispod radara“. Kolege ih nisu prijavile čak ni uredniku ili strukovnom udruženju jer misle da su napadi sastavni dio novinarstva, ne vjeruju da će institucije uraditi bilo šta po tom pitanju, ne žele da budu percipirani kao žrtve ili ne žele da ih prijavljivanje napada i sve što slijedi ometa u redovnom poslu. Ovi razlozi su zaista (i nažalost) vrlo legitimni i razumni. Novinarima su prozivke, prijetnje, zastrašivanja pa čak i fizički nasrtaji postali dio svakodnevnice i stvarnost koju žive. Rijetki su slučajevi koji uopšte dospiju do suda, a kamoli rezultiraju zadovoljavajućom presudom. Kada prijavite napad, bivate ogoljeni u javnosti i uporno predstavljani kao bespomoćna žrtva. Odjednom više nisu bitni tekstovi ni prilozi koje ste objavljivali, nagrade koje ste dobijali, promjene koje ste izazvali u svojoj zajednici, inovacije koje ste kreirali. Sve to se stavlja u stranu i bivate percipirani isključivo kao žrtva, stavlja vam se etiketa koje se teško rješavate. A sve ovo, procedure odlaska u policiju, komunikacija sa advokatima i međunarodnim organizacijama, sastanci sa predstavnicima različitih strukovnih udruženja, odgovaranje na brojna novinarska pitanja, svakodnevna gostovanja u medijima… jednostavno remete vaš život i odvlače vas od osnovnog posla – izvještavanja. To vas u konačnici dovodi u lošiju finansijsku situaciju jer manje rada znači i manje novca, posebno ako ste slobodni novinar/snimatelj/fotograf.

U takvim okolnostima vas najčešće vodi misao da je prijavljivanje napada jedina ispravna odluka, odgovorno ponašanje prema sebi i drugim kolegama, utiranje prtine za one koji će tek doći iza vas, kako bi dobili barem djelimično funkcionalan sistem. Međutim, česti su i momenti kada ne možete sami sebi da objasnite zašto vi to radite i za čiju dobrobit. Kada ste toliko izmrcvareni, ne vidite kraj agoniji niti se naziru rezultati vaše borbe. Jer prijavljivanje napada u ovoj zemlji zaista jeste borba, na svim mogućim frontovima.

Prema podacima BH novinara i Linije za pomoć novinarima, koja djeluje u sklopu udruženja, u čak 70 odsto slučajeva iza napada i prijetnji stoje političari, osobe na javnim funkcijama u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti, kao i menadžeri u javnim preduzećima.

„U online nasilju prednjače osobe bliske političkim strankama i lideri političkih stranaka koji sve više koriste svoje profile na društvenim mrežama kao sredstvo brutalnih prijetnji novinarima i novinarkama,  ponavljanja napada i targetiranja samo  određenih novinara i novinarki. Ovdje treba dodati i targetiranje BH novinara i vodećih ljudi u udruženju kao metu političkih pritisaka i prijetnji smrću, koji se dešavaju uglavnom poslije javnih reakcija na konkretne napade na novinare i medije“, ističe Borka Rudić iz BH novinara.

Stoga ne trebaju ni da čude jako rijetke, skoro nikakve reakcije političara na napade na novinare. Tako se nakon brutalnog napada iz mržnje u martu ove godine na grupu od petnaestak LGBTIQ aktivista, a u kome je fizički povrijeđeno dvoje novinara, oglasilo manje od deset političara. Neki od njih su Saša Magazinović, Ćamil Duraković i Vojin Mijatović. Za to vrijeme opozicija u Republici Srpskoj se pravila da se ništa ne dešava, vjerovatno jer je njihov saborac Draško Stanivuković danima prije napada podgrijavao atmosferu svojim homofobnim izjavama. Od vladajuće koalicije se podrška i osuda nisu ni očekivale, posebno jer je u huškanju na LGBTIQ zajednicu učestvovao Milorad Dodik lično, uz asistenciju javnog servisa.

Krađa laptopa i oštećenje automobila

I to nije usamljen primjer nereagovanja. Prije nekoliko dana, u Sarajevu je neko provalio u stan urednika i novinarke online magazina Žurnal, Eldina Karića i Žane Karić Gauk. Na dan kad je njihov medij slavio 14 godina rada i kad su dodjeljivali novinarsku nagradu kolegama iz drugih redakcija, neko je ušao u njihov dom i ukrao njihove računare. Ostale vrijedne stvari nije dirao. Oni na to gledaju kao na poruku sistema, koji pokušava da ih zastrašuje. Podrška je došla od novinarske zajednice, kako BiH tako i regiona. Fizičku zaštitu dobili su od Internewsa i USAID-a, a ne institucija.

„Čelnici grada i opštine u kojoj živimo ignorisali su slučaj, kao i ostali političari na drugim nivoima vlasti. Jedini koji su se oglasili ovim povodom bili su ministar saobraćaja i komunikacija Edin Forto i zamjenica ministra za ljudska prava Duška Jurišić“, govori Žana Karić Gauk.

Ona ističe da ih ovaj napad nije uplašio, jer pod pritiskom rade već godinama. Cijeloj redakciji Žurnala konstantno prijete.

„Ovo jeste korak dalje u zastrašivanju i slanje poruke svim novinarima da nigdje nisu sigurni, ako se poslom bave kako profesija nalaže. Ipak, misija Žurnala će ostati ista – beskompromisna borba protiv kriminala i korupcije u zemlji koju su zarobili pljačkaši u foteljama“, naglašava ona.

Sam napad nekada nije najgori dio, već on tek slijedi – pokušavanje da se vrati uobičajenom načinu života, bez obzira na ono što se desilo. Početkom marta ove godine, u Banjaluci je jedan muškarac izgrebao automobile portala Buka, urednika portala Buka, Aleksandra Trifunovića, i novinara EuroBlica, Nikole Morače. Šteta na tri automobila se mjeri hiljadama konvertibilnih maraka. Počinilac je komšija Trifunovića i Morače, kog oni sreću skoro svakog dana.

Tokom svoje karijere duge 25 godina, Aleksandar Trifunović je bio meta većeg broja napada, prijetnji, zatrašivanja, pritisaka. Nakon napada na njegovu imovinu, nekoliko puta je javno isticao da se radi o najtežem napadu do sada, jer je on obuhvatio i njegovu porodicu. Nakon toga, pitanje sigurnosti postalo je njegova svakodnevnica.

„Stanje permanentne ugroženosti, ma koliko se trudili da ne dođe do toga, uvodi te u anksiozna i paranoična stanja. Pretpostavke šta ti se može desiti pojačane su prozivkama od strane najviših organa vlasti, koji te prozivaju, kao u mom slučaju Milorad Dodik, i targetiraju na način koji svakom ko želi da ti naudi nudi tu mogućnost na tacni, bez naplate. Dakle, sistem i ne krije da nije zainteresovan da te štiti“, ističe Trifunović.

Nakon što sistem propusti da spriječi napade, ali i adekvatno kazni počinioce i zaštiti žrtvu, postavlja se vrlo logično pitanje da li treba čekati na takav sistem ili se štititi sam. Kako god znaš i umiješ.

„I onda dolaziš do tog tragičnog osjećaja usamljenosti i ugroženosti gdje je svaka opcija samoodbrane, koje bi se inače grozio, dozvoljena. Nezdravo i nasilno okruženje jednostavno ne doprinosi gandijevskim pogledima na ostvarivanje svojih prava i sloboda, a s druge strane imam osjećaj da bi ovo društvo aplaudiralo da mi se nešto desi, kao što po mrežama pojedinci javno likuju kad god je bio neki napad na mene“, govori Aleksandar Trifunović.

Porast nasilja nad novinarima

Skoro dvije decenije postoji Linija za pomoć novinarima u BiH, koja vodi bazu podataka o napadima i prijetnjama novinarima, kršenjima njihovih prava i medijskih sloboda. Prvih 15 godina, bilježeno je između 45 i 65 slučajeva godišnje, uz dodatnih još  200 – 250 različitih zahtjeva i poziva medija i novinara za pravne savjete, konsultacije i/ili druge vidove profesionalne podrške. Tokom posljednjih pet godina povećao se broj prijavljenih napada, otvorenih prijetnji smrću, govora mržnje, kao i rodno zasnovanog nasilja prema novinarkama, posebno u online sferi. Od 2019. godine do danas, Linija je zabilježila 340 napada na novinare.

„Najveći broj kršenja prava novinara odnosi se na prijetnje, političke pritiske, prijetnje smrću, online nasilje prema novinarkama, govor mržnje, tužbe za klevetu, mobing unutar medijskih redakcija itd. Pedeset tri odsto registrovanih slučajeva su prema novinarkama sa snažno izraženim elementima rodno zasnovanog nasilja, mizoginije kao i diskriminacije i uvreda na spolnoj osnovi.  Od 2019. vodimo posebnu bazu napada na novinarke i imamo evidentiranih 110 slučajeva napada, prijetnji i uvreda koje se odnose na novinarke“, navodi Borka Rudić iz BH novinara.

Analiza rađena početkom ove godine pokazala je da je političko i institucionalno nasilje prema novinarima i medijima poraslo za 40 odsto, dok je broj prijetnji smrću, govora mržnje i huškanja veći za čak 137 odsto.

„Nas jako zabrinjava visok stupanj nekažnjivosti napada i prijetnji, posebno onih koji imaju element krivičnih djela. U 2021. godini samo je 11 slučajeva riješeno u korist novinara i novinarki pred pravosudnim institucijama i dva ministarstva na državnom nivou. U 2022. taj broj je bio još manji – devet slučajeva u korist novinara. Ove godine imamo riješenih osam slučajeva do sada, od toga tri pred pravosudnim institucijama, a ostali su riješeni angažmanom FMHL i njenih advokata“, navodi Borka Rudić.

Linija za pomoć novinarima nudi besplatnu pravnu pomoć, što znači plaćanje troškova advokata koji zastupaju napadnute novinare. Novinari u nekim predmetima dobiju odštetu na kraju sudskog procesa, što se do sada dešavalo u procesima nezakonitih imenovanja u javnim medijima i nekoliko slučajeva klevete, zatim za prijetnje na YouTube kanalu i na Facebooku. Ipak, iznosi nisu toliki da imaju vaspitni karakter za počinioca, pa je samim tim teško govoriti o sprečavanju narednih slučajeva.

„Zbog toga BH novinari insistiraju da se mijenja krivično zakonodavstvo i da se novinari uvedu u zakone kao osobe koje rade posao od javnog interesa i čija se sigurnost treba štititi po službenoj dužnosti. Inicijativa je usvojena u Parlamentu BiH u 2022., nadam se da će se Ministarstvo pravde uključiti na efikasniji način i dati prijedloge. BH novinari imaju napisane amandmane za sve nivoe zakonodavne vlasti – možemo ih odmah ustupiti nadležnim tijelima. Jer, prije koju godinu, efikasnost pravosuđa je bila samo 33 odsto u smislu rješavanja napada i prijetnji novinarima i novinarkama; prošle godine je taj procenat bio još i manji – 25,4 odsto“, napominje Borka Rudić.

Pomak je vidljiv u preporuci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz maja ove godine, da sva tužilaštva u državi imenuju press-tužioce, osobe za kontakt sa novinarima i medijima. Do sada su press-tužioce imenovala tužilaštva u Hercegovačko-neretvanskom, Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu, kao i Tužilaštvo BiH. Pored imenovanja, u pojedinim tužilaštvima odluke sadrže i odredbe o provođenju istraga napada na novinare i medije po službenoj dužnosti te kreiranje baze podataka o napadima i sigurnosnim rizicima za medijske profesionalce.

Iz BH novinara ističu da više od godinu dana sarađuju sa press-tužiocem iz Sarajeva, kao i da očekuju pozitivne rezultate u većem broju završenih istraga koje se odnose na prijetnje i napade na novinare, posebno u online sferi, a koje bi trebale rezultirati podizanjem optužnica. Trenutno nemaju informacije o reakciji tužilaštava u Republici Srpskoj, koja bi takođe trebala da ispoštuju preporuku VSTV-a i imenuju press-tužioce.

Izvor: analiziraj.ba

U Bosni i Hercegovini (BiH) su imperativne zakonske norme bez primjene sankcija za nesprovodjenje kao vrata bez kvake: tek djelimično služe svrsi. Za kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, na primjer, nikada nije normiranu kaznu platila niti jedna odgovorna osoba.

Ovaj zakon u BiH je usvojen 2000. godine. Nepravedno bi bilo reći da njegovo usvajanje nije bilo korak naprijed prije svega u povećavanju transparentnosti rada državnih institucija i organa.

Izgledalo je da su njime građani, a posebno novinari, dobili efektivno oruđe u prikupljanju ključnih informacija od interesa javnosti. Nažalost, praktični potencijal ovog zakona je drastično umanjen i činilo se da će dugo najavljivani rad na novom zakonskom tekstu, koji je novi saziv Vijeća ministara BiH usvojio u junu ove godine, otkloniti ključne manjkavosti. Nažalost, to se nije dogodilo. Prije ukazivanja na ključne nedostatke usvojenog Prijedloga zakona o slobodi pristupa informacijama na razini institucija BiH, valja ukratko podsjetiti na puni konsenzus koji su postigle nevladine organizacije, mediji, strukovna i građanska udruženja kada su u pitanju problemi sa postojećim zakonom i njegova primjena.

Prije svega, radi se o izuzetno “lagodnom” odnosu organa vlasti prema zakonskoj obavezi da tražene informacije dostave tražiocu u roku od 15 dana. Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), nedavno je izjavio da im je, u prosjeku, trebalo 18 mjeseci (!) da dobiju tražene informacije. Treba li posebno objašnjavati svu besmislenost ove prakse sa aspekta ispunjenju cilja zakona taman da je ovaj period čekanja i u pola kraći?

Pored ovog problema, tražioci informacija, a posebno novinari, u praksi se susreću sa zahtjevom organa kojem se obraćaju za pružanje “razloga za traženje informacija”. Ovakav odnos državnih organa u potpunoj je koliziji sa pravom na prijem i širenje informacija, jedno iz kataloga temeljnih ljudskih prava svih građana. Jednostavno, radi se o tome da ne samo da podnosilac zahtjeva nije dužan odgovoriti na pitanje “zašto traži informaciju” ili “kako će je upotrijebiti”, već državni organi nemaju pravo postavljati ova i slična pitanja.

Jedan od ključnih problema u dosadašnjoj primjeni zakona je praktično neograničeno, diskreciono pravo organa i institucija vlasti da odbije pružanje traženih informacija zbog njihovog “povjerljivog karaktera sa oznakom tajnosti”. Iako se povjerljivost u praksi pravda sigurnosnim, komercijalnim ili drugim sličnim interesima, ona se pretvorila u idealnu zaštitu u najmanju ruku koruptivnih ugovora, drske zloupotrebe javnih resursa i državnih funkcija, pa čak i ogoljene krađe.

Najupečatljiviji primjeri ovakve prakse su obrazloženja odluka o odbijanju pružanja informacija od strane Vlade Republike Srpske (RS): prvi je vezan za informacije u ugovorenoj cijeni izgradnje auto-puta Banja Luka – Prijedor, a drugi je zakonska utemeljenost korištenja aviona i helikoptera u vlasništvu Vlade od strane predsjednika entiteta RS Milorada Dodika. U prvom slučaju radi se o komercijalnom ugovoru koji se mjeri stotinama miliona maraka, ali javnost je ostala uskraćena za makar i približnu vrijednost ugovorenog posla.

U netransparetnoj proceduri za izgradnju auto-puta Banja Luka – Prijedor Vlada RS je potpisala ugovor sa kineskom kompanijom Shandong. Međutim, unatoč zahtjevima javnosti (medija, poslanika Narodne skupštine RS, nevladinih organizacija, građana…) ključni elementi ugovora – obaveze Vlade prema kineskoj kompaniji –  su ostale nepoznati do danas! Najviši funkcioneri RS su višekratno odbijanje da pruže ključne informacije o ugovoru sa kineskom kompanijom pravdali ugovornom klauzulom prema kojoj, na zahtjev kineskog partnera, ti podaci predstavljaju tajnu!

Dakle, umjesto da štite javni interes građana koji finansiraju projekat, Vlada krije podatke navodno štiteći privatni komercijalni interes kineske kompanije. Ovakvo objašnjenje, osim što vrijeđa inteligenciju i zdrav razum građana, predstavlja i drastično kršenje upravo Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ono upućuje na zaključak da skrivanjem ključnih informacija o projektu Vlada štiti privatne interese onih zvaničnika koji su dogovorili realizaciju projekta sa kineskim partnerima. O koliko se indikativno kriminalnom poslu radi upućuje i činjenica da je nepoznata ne samo cijena izvođenja radova, već i ugovorena garancija Vlade RS: njome se preuzima obaveza višegodišnjeg entitetskog subvencioniranja kineskih partnera u slučaju neostvarivanja projektovanog broja automobila koji koriste auto-put; odavno je poznato da sve objektivne analize (projekcije broja vozila) ukazuju na ekonomsku neisplativost izgradnje ovog puta. Naravno, to ne znači da zbog toga što je neisplativ taj auto-put ne bi trebalo graditi. Za takve slučajeve postoji viši, javni interes za koji se mogu koristiti budžetska sredstva kao državna pomoć. Međutim, zakoniti sistem državne pomoći jedan je od uslova za evropske integracije BiH, propisan Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. No, Republika Srpska se odlučila mimo Zakona o sistemu državne pomoći, na svoju ruku, odobriti pomoć bez odobrenja nadležnih institucija, krijući pri tom ugovor sa kineskim partnerima, oglušujući se čak i na sudske odluke nakon tužbe Transparency Internationala BiH kojom je naređeno objavljivanje ugovora.

Drugi ilustrativan primjer, puno uočljiviji javnosti u BiH, jeste očita zloupotreba u korištenju aviona i helikoptera Vlade RS od strane predsjednika ovog entiteta Milorada Dodika. Osim u slučajevima kada ova skupa prevozna sredstva koristi kao predsjednik RS, Dodik avion i helikopter koristi i u privatne i stranačke svrhe. Posljednji takav slučaj jeste njegov dolazak na sastanak predsjednika političkih stranaka koje čine državnu vlast u Konjicu.

Činjenica da je na sastanak stranačkih lidera, kao predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), došao helikopterom ostala je u sjeni Dodikovog primitivnog, vulgarnog psovanja srebreničkog genocida. Svi dosadašnji pokušaji mnogobrojnih medija da dobiju informacije o broju i troškovima Dodikovog korištenja službenog aviona i helikoptera ostali su – bezuspješni.

Očekivalo se da bi mnogobrojna neadekvatna rješenja u postojećem Zakonu o slobodi pristupa informacija, od kojih je  naveden tek mali dio, mogla biti korigirana novim zakonom. Međutim, razloga za optimizam nema.

U Prijedlogu zakona koji je usvojila vlada ponovo je ostavljena veoma široka lista mogućih izuzetaka u obavezi vlasti za pružanje informacija. “Test javnog interesa” kao ključni mehanizam za donošenje odluke o opravdanosti uskraćivanja traženih informacija formuliran je kao da je cilj predlagača zakona da zaštiti vlast koja skriva informacije, a ne prava građana čiji novac vlast zloupotrebljava za bogaćenje društvenih kriminalnih elita.

Delegacija Evropske unije (EU) u BiH je od državnih zvaničnika zatražila izmjene Prijedloga zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH, koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH u drugom čitanju će odlučivati danas (24. jula), a Dom naroda u prvom čitanju dan kasnije.

Za EU je sporno “rješenje” da žalbene procedure po ovom zakonu provodi Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH. Po njima, to vijeće “ne ispunjava kriterije nezavisnosti i specijalizacije drugostepenog tijela”. Između ostalog i zbog toga, šef delegacije EU u BiH Johann Sattler uputio je pismo Kolegiju Zastupničkog doma i Doma naroda tražeći da se Prijedlog zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH uskladi sa međunarodnim standardima.

A da je Vijeću ministara zaista bilo stalo da svoj prijedlog zakona uskladi sa općeprihvaćenim međunarodnim standardima moglo je to učiniti veoma lako, koristeći izvrsnu, sveobuhvatnu analizu međunarodnih praksi i mogućnosti njene primjene koju je još 2019. godine sačinila Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH u “Specijalnom izvještaju o iskustvima u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH”. U ovom izvještaju veoma detaljno su obrazložene uočene slabosti postojećeg zakona i njegove primjene, kao i moguća rješenja kroz komparativnu analizu različitih praksi u državama Evropske unije i zemljama Zapadnog Balkana.

Rasprava o sudbini prijedloga Vijeća ministara o novom zakonu dolazi u potpuno apsurdnoj situaciji i trenutku koji predstavlja izazov za elementarno funkcioniranje države BiH. Naime, o njemu će odlučivati i poslanici koji su podržali čak i tako vrišteći neustavnu odluku u svakoj državi u kojoj postoji minimum vladavine prava kakva je odluka Narodne skupštine RS po kojoj ovaj entitet negira i odbacuje nadležnost Ustavnog suda BiH. Glumiti normalnost u raspravama o tek jednom od mnogobrojnih zakona koji su u nadležnosti državnog parlamenta dok je istovremeno na djelu rušenje ustavnog poretka BiH jednako je kao da davljeniku, umjesto pojasa za spašavanje, pružate obećanja o zaštiti prava na zdravu životnu sredinu.

U ovakvim okolnostima u najtežoj situaciji se nalaze novinari. Do neophodnih, zvaničnih informacija od organa i institucija vlasti i dalje će biti skoro nemoguće doći. Istovremeno, usvojene skandalozne izmjene Krivičnog zakona RS po kojoj se prijave za klevetu iz domena privatnih tužbi i parničnih postupaka sele u nadležnost tužilaštva i krivičnih postupaka predstavljaju najteži mogući udarac i prijetnju njihovom radu.

Ako bi trebalo odabrati za novinare najkorisniji dio ovog teksta onda bi se on mogao sažeti u sljedeći savjet: unatoč postojećem Zakonu o slobodi pristupa informacijama, praksi ignoriranja obaveza koje iz njega proizlilaze za državne organe i institucije, od njih uporno treba tražiti informacije pozivajući se na zakon, a dokaze o (neispunjenim) zahtjevima treba brižljivo čuvati. Ako ni zbog čega drugog onda zbog bolje procesne pozicije optuženog u krivičnim postupcima za klevetu u Republici Srpskoj, odnosno procesne pozicije tuženog u parničnim postupcima za klevetu u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu.

Izvor: Media Centar