Sarajevo, 12.02.2020. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari osuđuje političke pritiske i klevetničke izjave gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića, usmjerene protiv novinara – dopisnika javnih servisa BHRT i FTV iz Informativno – tehničkog Centra u Zenici.

Gostujući u emisiji „Dan uživo“ N1 televizije, gradonačenik Kasumović je rekao kako su dopisnici iz Zenice „visoki funcioneri“ u političkim strankama, a posebno žestoko se obrušio na novinara Haruna Bošnjaka, opisujući ga kao „visokopozicioniranog člana SDA“. Bez ikakvih dokaza, gradonačelnik Kasumović je optužio novinare javnih servisa da drže u „informativnoj blokadi građane Zenice“ te da o ovom gradu i lokalnim vlastima izvještavaju „samo na negativan način“.

UO BH novinara ocjenjuje nedopustivim iznošenje neistina o novinarima BHRT i FTV, kao i stalne pokušaje ograničavanja njihovog prava na slobodu izražavanja, uključujući i brutalne pokušaje profesionalne diskvalifikacije Haruna Bošnjaka i drugih novinara i novinarki iz Zenice koji kritički izvještavaju o postupcima gradske vlasti, sa gradonačelnikom Kasumovićem na čelu. Politički pritsci na zeničke medije, miješanje u uredničku politiku, pravljenje liste “podobnih” i “nepodobnih” novinara, smjene u lokalnom javnom servisu, uskraćivanje prava na pristup informacijama i javnim događajima…, samo su dio neprimjerenih i nedemokratskih metoda gušenja slobode medija u ovom gradu, koji traju nesmanjenom žestinom i u kontinuitetu od 2016.

Upravni odbor BH novinara zahtijeva od gradonačelnika Fuada Kasumovića javno izvinjenje novinaru Harunu Bošnjaku i dopisnicima FTV i BHRT, te hitno povlačenje neistina i uvreda izrečenih u programu N1 televizije.

Istovremeno, UO BH novinara skreće pažnju N1 i dugim medijima u BiH kako jednostrane, klevetničke izjave i ciljano rušenje profesionalnog integriteta novinara od strane političara, nikako ne mogu biti dio poželjne političke debate u medijima. U takvim situacijama, obaveza je medija da omoguće “drugoj strani” demantiranje klevetničkih tvrdnji ili reagiranje na nedopustive političke mapulacije ugledom pojedinih kolega novinara, navodi se u saopćenju UO BH novinara.

Piše: Amra Mušinović Husić

Sarajevo, 12.02.2019. – Kada govorimo o stanju medija u BiH tokom 2019. godine, evidentni su politički pritisci i autocenzura, zatim prijetnje, zastrašivanje, ali i fizički napadi na novinare. Dakle, u odnosu na prethodne godine, stanje skoro nepromijenjeno.

Uloga medija je plasiranje vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informisanja, obrazovanja i zabave javnosti. Da bi se to ispoštovalo po svim novinarskim načelima, trebalo bi se krenuti od etike informisanja.

Etika informisanja

Etika informisanja o kojoj ću pisati odnosi se, prije svega, na aktivnost novinara, na ulogu medija i na njihove odnose prema javnosti. A ta tema opet ima mnogo kritičnih zona s kojima se, ako ne novinari, onda urednici ili vlasnici medija suočavaju – a to na koncu utječe na kvalitet plasirane informacije.

Kako ove tako i prethodnih godina, novinari u medijskim kućama suočeni su sa sljedećim problemima:

-krhka nezavisnost novinara, što onda za sobom veže i

-ograničen pristup informacijama te

-ograničavanje slobode izražavanja kroz cenzuru ili autocenzuru.

Te kritične zone se, na razne načine, odnose na sve aktere angažovane na planu komuniciranja u društvu. Odnose se čak i na javnost, za koju se treba pitati da li je, makar jednim dijelom, odgovorna za informacije koje prima, jer da bi stanje u medijima bilo bolje, i javnost mora preuzeti dio odgovornosti. Imali smo priliku vidjeti, naročito na web portalima, da javnost kreira sadržaj portala. Nažalost, još uvijek su najčitanije crne hronike, a najgledaniji oni video materijali koji nikada ne bi ni trebali biti objavljeni jer sadrže veoma uznemirujuće snimke. A javnost kao da se hrani time, i smatraju da su uskraćeni za potpunu i tačnu informaciju ukoliko im nije ponuđen snimak samog trenutka pogibije i snimak stradale osobe čije tijelo se nalazi u smrskanom automobilu.

Mediji moraju preuzeti odgovornost za objavljene tekstove, video snimke, fotografije, plasirane informacije. Imaju slobodu da neke snimke i fotografije ne objavljuju ukoliko mogu uznemiriti javnost, međutim, na pojedincu i javnosti je sloboda izbora i odgovornost da bira ponuđeni materijal. Obzirom na to, mediji su u 2019. obilovali uznemirujućim snimcima (snimci ubistava, saobraćajnih nesreća, zloupotrebe djece).

Onda se pitamo gdje je etika.

Kada govorimo o etici, istina bi trebala biti najvažniji faktor, ali ništa manje nije važan faktor odgovornosti. I tu se dotičemo veoma važnog segmenta s kojima se mediji suoačavaju kako u ovoj 2019. tako i ranijih godina, a to je odgovornost prema javnosti. I ta odgovornost prema javnosti bi trebala biti važnija od svake druge odgovornosti , naročito one prema poslodavcima i javnim vlastima. A da li je?

Kako sam ranije napisala, jedan od osnovnih ili osnovni zadatak medija je informisanje, a da bi javnost bila informisana neophodno je osigurati slobodan pristup informacijama i izvorima informacija, kao i pravo na slobodno istraživanje svega što ima utjecaj na javni život. I tu dolazimo do pitanja ili problema ne/zavisnosti medija u 2019.

Naime, čest je slučaj da su pojedinci koji su na javnim funkcijama informaciju spremni plasirati precizno ciljanom mediju, što će na koncu taj medij i pravdati, pa se ni u 2019. u BiH ne može govoriti o jednakom odnosu vladajućih partija prema medijima.

A kada novinar objavi nešto za što nije dobio dozvolu „sa vrha“ – kome polaže račune? I ima li ih priliku ikome položiti? Da li je u takvim slučajevima odgovoran samo novinar, ili je to odgovornost koja se snosi kolektivno, preko medija u kojem novinar radi?

Lični odnosi novinara sa izvorima od kojih dobija informacije zavise u velikoj mjeri od veza koje medijska kuća tog novinara ima sa okruženjem i od činjenice da mora održavati odnose ravnoteže sa glavnim činiocima društvenog sistema. Ti odnosi su zasnovani na recipročnim potrebama: izvori žele i nastoje da određene informacije budu puštene u javnost onda kada njima to odgovara, a medijska kuća ima potrebu za prikupljanjem raznih informacija i materijala kako bi plasirala vijesti. Međutim, u stvarnosti , reciprocitet uopšte nije obezbijeđen. Informacije koje izvori žele pružiti nisu uvijek i obavezno one informacije koje su interesantne za javnost, a informacije koje novinari traže – izvori ne daju olako i ne žele je pružiti. Naime, dok se neke informacije ignorišu, drugima se daje na važnosti i unaprjeđuju se u rang velikih događaja. Iz toga možemo zaključiti da između novinara i izvora postoji određeni odnos snaga, a u u tom odnosu najčešće pobjeđuju izvori koji gospodare situacijom na način da odlučuju o sadržaju informacija i o trenutku kada će biti puštene u javnost.

Produžena ruka politike

Dakle, govorimo o složenim mehanizmima, gdje u igru ulaze društveni sistemi, uključujući i politički, a tada je samostalnost novinara krajnje redukovana, posebno sa stanovišta istraživanja. Zbog toga javnost često zaključuje da je novinarska objektivnost iluzorna, a objektivnost zapravo nije sama po sebi negirana, nego biva svedena na dostupnost informacija i vjerodostojnost izvora.

Svaka kontrola medija koja ne počiva na internom obliku regulisanja pretpostavlja intervenciju političkih aktera u državi, što je očito u brojnim javnim medijima gdje rukovodioci postaju produžena ruka političke partije. Na taj način dolazi do povrede osnovnih principa, što je za novinara itekako teška i neprijatna situacija, naročito kada treba objaviti već filtriranu informaciju od strane ranije pomenutih izvora.

Suprotstaviti se tome znači biti spreman na sankcije, ili u krajnjoj mjeri biti spreman i na fizički napad, čega je bilo i u protekloj 2019. godini, pa i ne čudi što veliki broj novinara „mir i sigurnu egzistenciju“ pronalazi u autocenzuri.

Takvo stanje bi moglo potrajati sve dok i javnost, zajedno sa novinarima, ne počne vršiti pritisak na političke subjekte i institucije vlasti kako bi se unaprijedio zakonski okvir koji bi na koncu doveo do poboljšanja uslova rada u medijima.

(Ovaj tekst objavljen je u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)

Sarajevo, 10.02.2020. – Online magazin Žurnal objavio je da je Kantonalni sud u Sarajevu zaključio da prijetnja upućena njihovom novinaru Avdi Avdiću nije ozbiljna. Avdiću je u prostorijama Suda BiH prijetio policijski službenik Nermin Džafić 2017. godine, piše urednik Žurnala, Eldin Karić.

Tom prilikom je policijski službenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Nermin Džafić, koji je bio angažovan na neposrednoj zaštiti Gordane Tadić, glavne tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine, prišao novinaru Avdiću i rekao: “Hoćeš da vidiš kako ja k.ram?”. Novinar Avdić, koji se tada službeno nalazio u prostorijama Suda BiH prijavio je ovu prijetnju uz objašnjenje da je to “izazvalo osjećaj straha po njegov fizički integritet” i kao dokaz dostavio video snimak koji je zabilježila sigurnosna kamera ove institucije.

Kantonalni sud u Sarajevu smatra kako “činjenica, da je prijetnja izrečena u zgradi Suda BiH, da se sastoji u izgovaranju riječi koje impliciraju na seksualni odnos što je u okolnostima mjesta gdje je izrečena, te da se Džafić Nermin svega par sekundi udaljio od Avde Avdića, čini gotovo neostvarivom, da je Avdo Avdić, Nerminu Džafiću, nakon izrečene mu prijetnje, kako je to sam izjavio, rekao ‘nije problem'…” Sud dalje navodi da “sve ovo po ocjeni ne predstavlja ozbiljnu prijetnju, da kod prosječnog čovjeka stvori osjećaj straha i ugroženosti u smislu zakonske odredbe”, piše Žurnal.

U komentaru na posljednju reakciju pravosuđa, Karić se prisjetio i nekoliko ranijih prijetnji koje su novinarima bile upućivane zbog njihovog izvještavanja, a za koje počionici nisu sankcionisani. Novinarima Žurnala napadači su tako prijetili da će “završiti u jarku”, objavljivali fotografije sa snajperom na društvenim mrežama, anonimno slali dio granate na adresu redakcije i fizički napadali njihovog snimatelja Adija Kebu.

“Kada si političar svaka prijetnja je ozbiljna. Bar tako je ovdje postavljen sistem. Ako si novinar, prijetnja je ozbiljna samo ukoliko vam metalnom šipkom naprave četrdeset šavova na glavi, kao što se desilo kolegi Vladimiru Kovačeviću. Mada, i to nije neka prijetnja, jer kolega Kovačević je preživio”, zaključuje urednik Žurnala.

Sarajevo, 06.02.2020. – Nakon podnošenja tužbe Ureda disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) protiv državnog tužioca Olega Čavke zbog postupaka tokom istrage u predmetu “Diploma”, a koja uključuju i navodno nezakonito saslušanje novinarke Žurnala, Azra Omerović kaže da ne očekuje ozbiljne sankcije i da će “disciplinska komisija utvrditi da li je to bilo zakonito ili ne”.

Predmet “Diploma” formiran je nakon što je Omerović dobila ovjerenu diplomu srednje medicinske škole od Centra za obrazovanje odraslih “Multilingua” iz Sanskog Mosta, uz novčanu naknadu, bez prisustva nastavi i za samo 17 dana. Tekst i snimak o načinu dobijanja diplome Žurnal je objavio u januaru prošle godine, a Omerović je već početkom marta saslušana u Tužilaštvu BiH. Tokom saslušanja, tužioca Čavku je zanimalno ko su njeni izvori i ko joj je dostavio materijale o nezakonitom izdavanju diploma.

“Regularno sam tada odgovorila na poziv Tužilaštva, i rekla tužiocu da ja ne mogu govoriti ni odgovarati na pitanja koja se tiču mojih izvora. To je jedino što je zanimalo tužioca Olega Čavku, moji izvori”, kaže Omerović i dodaje da ne očekuje stroge sankcije za tužioca Čavku.

“Čak i ako ta tužba prođe i ako on bude disciplinski sankcionisan, šta možemo očekivati? Možemo očekivati da mu smanje platu 20 posto i to je sve. Ne očekujem ništa realno da će se desiti”, govori novinarka Žurnala.

VSTV bi uskoro trebalo formirati Disciplinsku komisiju koja će razmatrati ovaj slučaj.

Piše: SENAD AVDIĆ

Sarajevo, 31.01.2020. – Sergej Dovlatov (1941-1990), jedan od najznačajnijih književnika-disidenata iz bivšeg Sovjetskog Saveza, nakon bijega u Sjedinjene Američke Države napisao je knjigu priča Kompromis, koja se smatra ako ne najboljom, onda najilustrativnijom njegovom knjigom za razumijevanje državnog i društvenog konteksta iz kojeg je pobjegao i drame podvojenosti pojedinca unutar takvog represivnog, neslobodnog, nehumanog poretka. Dovlatov je u prethodnom životu, prije dolaska u SAD, živio u Estoniji, Sovjetskom Savezu, dakle, i bio novinar u lokalnom listu. Knjiga Kompromis sadrži trinaest njegovih novinskih članaka iz tog perioda, suhoparnih, dosadnih i uštogljenih, a nakon svakog od njih autor piše novu priču, onako kako je želio i namjeravao (na)pisati te svoje članke da je to bilo moguće u tom i takvom sistemu, sa tim i takvim medijskim i najširim društvenim slobodama.

U dirljivo autoironičnim, a zabavnim pričama o pričama, autor pokazuje da autocenzura, ili kako je on naziva “kompromis”, nije bila njegov profesionalni i moralni izbor, ketmanovsko lukavstvo uma, nego jedini način i princip da se (pre)živi i radi unutar takvog poretka u kojem za novinare i medije nije predviđen luksuz da slobodno razmišljaju svojom glavom i prenose događaje kako ih oni vide. Knjiga Kompromis, da zaključim, pokazuje da u uvjetima surove i totalne komunističke kontrole nisu samo novinari, javni radnici, umjetnici pribjegavali “autocenzuri” – cijeli sistem je dogovorno, pa i dobrovoljno počivao na unutrašnjoj samodisciplini, prešućivanju istine, potiskivanju mišljenja.

Danilo Kiš je u svom eseju Cenzura/Autocenzura (1985) napisao da autocenzura “nevidljiva, a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele duha…svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure”. Praveći paralelu između cenzure i autocenzure Kiš piše kako se “obe služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura prikriva, ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma”.

Veliki pisac Danilo Kiš, koji je i sam bio žrtva dogmatske represije, progona i poniženja, zaključuje kako pribjegavanje autocenzuri od pisca stvara vlastitog dvojnika.

“Taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija”, napisao je Kiš.

Dakle, imamo dvojicu velikih istočnoevropskih i slovenskih pisaca, Sergeja Dovlatova i Danila Kiša (koji su se dobro poznavali, u Kišovoj ostavštini, kako su svojevremo pisale Sarajevske sveske nađena je razglednica u kojoj mu se Dovlatov izvinjava i moli da mu oprosti uvrede na nekoj književnoj sjedeljci u Portugalu!), odraslih u jednopartijskim, komunističkim režimima, koji, na prvi pogled, imaju različita iskustva i odnos sa vlastitom slobodom i cenzurom kao njenom negacijom, ali, zapravo, svjedočeći iz različitih kutova, govore o istom. O različitim putevima do istog cilja – osvajanje umjetničke i ljudske slobode. Dovlatov je prihvatio pravila igre represivnog dogmatskog poretka u kojem je odrastao i živio, autocenzura kao “sestra laži” bila je njegovo utočište, da bi i sebe i taj poredak kasnije u autoironijskoj poetici, učinio apsudnim, smiješnim, patvorenim. Kiš se opredijelio za drugu, suroviju i bolniju bitku, koja prezire kompromise i gnuša se autocenzure, iz koje je izašao kao pobjednik, ali sa ožiljcima sa kojim se ne može dugo živjeti.

“Mene cenzura kroz cijeli život prati kao sjenka”, kazao je prije pola stoljeća u razgovorima sa Predragom Matvejevićem još jedan književni klasik , Miroslav Krleža. U tri države i isto toliko režima je Krleža živio i duboku starost dočekao, a da se pritom sjenka cenzure nije povlačila, niti je barem bivala umanjena obrnuto proporcionalno rastu njegove književne slave i društvenog ugleda.

XXX

Da li je sa globalnim nestankom sa povijesne scene jednopartijskog komunističkog poretka i njegovog represivnog nadzora nad ljudskim slobodama, pa i pravom da se misli i piše slobodno, u ropotarnicu povijesti pohranjena pošast cenzure, je li u vrlom novom svijetu autocenzura izgubila svoj status, da citiram Kiša, “dvojnika” koji tjera čovjeka u strah, poniženje i moralnu kapitulaciju? Jesu li u javnom prostoru, kojeg čine umjetničke i medijske produkcije, usvojene nove, više, idealne granice slobode? Ili je, pak, samo došlo do promjene u sistemu vrijednosti, hijerarhiji tabua, gdje je nedodirljivost vrijednosti jednog poretka, kakve su bile mit besklasnog društva, vlasti radničke klase, kult ličnosti, zamijenili novi mitovi liberalnog kapitalizma i kumiri novog svjetskog poretka, vrijednosti kapitala, profita, utilitarizma. Kako to da su, ako je istina da je rušenjem “Željezne zavjese” i posvemašnjim trijumfom zadanih, što će reći kapitalističkih, liberalnih vrijednosti koji garantuju najširu paletu sloboda, danas mogući i vitalni fenomeni poput filmova Michaela Moorea, ili Juliana Assangea i cijelog tog kibernetičkog carstva koje se zove Wikileaks, kao i čitava paleta drugih antiestablišment pokreta i “podzemnih” mreža koji uporno, žilavo ukazuju na nesavršenost i manjkavost dosegnutog, navodno neupitnog “carstva slobode” unutar “kraja povijesti”, kako je najavljivao Fukuyama period nakon sloma komunističkog poretka.

Jedna novinska vijest sa kraja prošle godine o problemima koje sa svojim novim filmom ima jedan redatelj ne bi zasluživala ozbiljniju pažnju da njegovo ime nije Michael Winterbottom, jedan od najangažiranijih filmskih autora današnjice, ovdašnjoj publici još uvijek najpoznatiji po filmu Welcome to Sarajevo od prije skoro 25 godina. Winterbottom je nakon završetka snimanja novog filma Greed u kojem je problematizirao eksploataciju djece i nehumane uvjete njihovog rada u tvornicama jugoistočne Azije bio cenzuriran, a njegov film kastriran od strane producentske kuće Sony. Producenti su od njega tražili da izbaci iz filma dijelove u kojima njegovi mali junaci-šljakeri za užasno mali novac rade odjeću za svjetskog tekstilnog giganta, španjolsku Zaru: Sony i Zara, globalne multimilijarderske korporacije, naime, imaju ozbiljne zajedničke poslove koje bi Winterbottomov film ozbiljno uzdrmao. Unutar postojećeg liberalno kapitalističkog poretka, tržište, odnosno profit, imaju ulogu koju je u etatističkim komunističkim režimima imala država: regulira sve, pa i umjetničke i medijske slobode, determinira cenzuru i autocenzuru. Možda jednog dana neki filmski reditelj, ili drugi umjetnik napravi isti autoironični projekat kakav je učinio estonski pisac Dovlatov: napravi kolekciju svojih, (ne)dobrovoljnih kompromisa i predoči kako bi njegva filmska djela izgledala da je mogao, da mu je dozvoljeno da stvara u apsolutnoj kreativnoj i intelektualnoj slobodi.

XXX

Ako se složimo sa uglavnom neupitnom tvrdnjom da su mediji ogledalo društva, tada bismo se morali suglasiti i sa zaključkom da stepen sloboda u medijima ne može biti mnogo drugačiji od razine sveukupnih sloboda. Ako se fokusiramo na bosanskohercegovačko iskustvo, tada bi se trebalo ozbiljno pozabaviti činjenicom da je najveći stupanj slobode medija, pa i općenito ljudskih, ekonomskih, poslovnih sloboda ostvaren u periodu od nekoliko godina prije nego što je cjelokupno društvo potonulo u jednu od najmračnijih epizoda u svojoj povijesti, krvavi, četvorogodišnji rat od 1992-1995. godine.

Prethodne godine, od druge polovine 80-ih godina do početka rata obilježilo je neočekivano slabljenje kontrole jednopartijske vlasti nad medijima, urušavanje tehnologije cenzure i pošasti autocenzure, što je bilo indikator gubljenja autoriteta vlasti, a ne sistematičnog i planskog osvajanja slobode od strane novinara i medija. Liberaliziranjem u ekonomskoj sferi, podsticanjem privatnog poduzetništva i ukidanjem vlasničkog monopola države nad svim, pa i nad medijima, otvoren je prostor za pokretanje privatnih medijskih projekata. Sve smo tih godina učili u hodu, prvi put smo se susretali sa tom vrstom iskustva, izazova, vjerovali smo, bezgraničnih medijskih sloboda. Postepeno smo se, međutim, učili i privikavali da privatni mediji nisu isto što i slobodni, nezavisni, nego da su, u najboljem slučaju, nezavisni od svega drugog osim od svojih vlasnika, financijera i njihovih interesa. Skontavali smo u hodu da na listi privatnih prioriteta u medijima njihova sloboda, dokidanje cenzure i autocenzure najčešće nisu na prvom mjestu.

Prvi privatni medij, printani, a mislim i općenito, u Bosni i Hercegovini bio je nedjeljnik Bosanski pogledi kojeg je odmah nakon prvih demokratskih izbora, početkom 1991. godine, pokrenuo Adil Zulfikarpašić, dugogodišnji emigrant, multimilioner i liberalno-građanski političar (barem je sebe tako legitimirao i zahtijevao od drugih da ga na isti način tretiraju i uvažavaju). U tom sam listu (na nesreću zaposlenih) kao vanjski suradnik pisao kolumnu koja će nakon nepunih pola godine života lista biti povod da taj list bude ukinut, a novinari i drugi uposlenici rastjerani brutalno i bez bilo kakve uljudne procedure, kakva se očekivala od vlasnika sa iskustvom života u demokratskim uvjetima i džentlmenskih manira.

Povod je bio moj tekst u kojem sam kritički tretirao u to vrijeme važnog Zulfikarpašićevog političkog partnera, Radovana Karadžića, anticipirajući da njegova politika i retorika vode društvo i građane u samo jednom mogućem pravcu – ratu i neviđenoj klanici. Bilo je u dotadašnjoj (socijalističko-samoupravnoj) medijskoj praksi i produkciji primjera zabrane novina, smjene urednika, egzistirali su službeni i neformalni cenzori koji su izbacivali, ili “pripitomljavali” tekstove i radijsko-televizijske priloge, ali ovo je bio presedan, jedinstven primjer da je neki medij ukinut, likvidiran, ugašen, zbog jednog, ciglog teksta objavljenog u njemu.

Kada sam kasnije od Zulfikarpašića nekako uspio dobiti objašnjenje za taj bahati čin, sa bogataško-artistokratskih visina me podučio stvari koju i današnji novinari moraju imati uvijek na umu: “Ja jesam demokrata, ali ne baš toliki da bih dopustio da me se u mojim novinama konfrontira i svađa sa mojim političkim partnerom i ruše moji interesi”.

Tridesetak godina kasnije, dakle nedavno, do mene je došlo objašnjenje, koje ne mora biti do kraja tačno, o razlozima izbacivanja jednog ovdašnjeg novinara i njegove kolumne sa stranica “najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista”: “propustio je kroz šake” u svom tekstu gazdinog prijatelja i poslovnog partnera, za kojeg nije znao ni da je prijatelj, ni da je partner. Da mu je to bilo poznato, pribjegao bi vazda pouzdanom savezniku – autocenzuri, u čemu danas malo ko prepoznaje išta samoponižavajuće, profesionalno i moralno dubiozno. Ako si već pristao da zaigraš u tom kolu, onda je blesavo tražiti iglu etičnosti u plastu, da ne kažem tornju, poslovnih interesa…

XXX

Ako apstrahiramo javne medijske servise, na koje vlasti gledaju i koje doživljavaju kao i sva druga “dobra” koja su reflektirala bilo kakav opći interes, dakle koriste ih po pravilu za privatne političke, uskostranačke i klanovske potrebe, medijska slika u današnjoj Bosni i Hercegovini jeste precizan odraz današnjeg društva. Ona je preslik rasporeda odnosa moći, ekonomskih, političkih, nakon tridesetak godina tranzicijskog divljanja, privatizacijskog zuluma, i vlasničke pretvorbe po modelu uskog kruga profitersko-mafijaških, međusobno povezanih grupa.

Nekadašnje državne medije, koji su nakon rata pod međunarodnim nadzorom pretvoreni u javne servise, zamijenili su režimski mediji, koji, uglavnom u informativno-političkom segmentu ispunjavaju i zadovoljavaju zahtjeve i interese vladajuće političke, ili stranačke kaste. Jedini državni mediji u BiH, u klasičnom smislu te riječi, dakle da promoviraju i osiguravaju interes države koja ih je osnovala, jesu mediji iza kojih stoje druge zemlje, poput Katara (“Al Jazeera”), Turske ( agencija “Anadolija”, te jedna sedmična novina i jedan portal), te Rusije (medijski koncern “Sputnjik” i čitava mreža portala i sličnih oblika hibridnog djelovanja prema javnosti).

Nasuprot njima stoji cijela galerija medijskih projekata, sa ne baš jasnom vlasničkom i poslovnom legitimacijom. Budući da u najvećem broju slučajeva iza tih medijskih projekata stoji kasta sumnjivo obogaćenih tajkuna, koji sa jedne strane nemaju elementarnog iskustva u medijskoj industriji, a s druge imaju razgranate druge biznise, uputno je zapitati se što su zapravo njihovi stvarni, izvorni interesi u medijskom biznisu. Naročito kada se zna da je gledateljsko-čitateljsko tržište u ovoj zemlji patuljasto i osiromašeno, zbog čega ni marketinški interes ne može biti veći i značajniji.

Ovakvo novinarstvo koje, s jedne strane, služi kao ukras svojim vlasnicima u njihovoj megalomanskoj pohlepi, a s druge da bi (ti vlasnici) preko medija imali utjecaj na političke, ekonomske procese povezane sa vladajućim nacionalističkim oligarhijama, lišilo je medijsku industriju nekih od njenih suštinskih zadataka, vrlina i karakteristika: angažiranosti, profesionalne znatiželje, strasti i ambicioznosti, slobodnog i istraživačkog propitivanja najšireg polja društvenih i političkih feneomena… Sloboda i dignitet, sindikalna sigurnost novinara u takvom novinarstvu, i mediji koji su instrument divljeg, korporativnog kapital(izm)a nimalo se ne razlikuju od slobode drugih zaposlenika kod istih poslodavaca, kasirki u njihovim tržnim centrima i dućanima, zidara na njihovim građevinama, ili dilera u njihovom narko biznisu.

U takvoj depresivnoj, onespokojavajućoj slici ovdašnjeg novinarstva svaki glas o tome da je u nekom mediju nešto zabranjeno, skraćeno, izbačeno, da je neko “zglajzao”, da je ukoren, pa i otpušten sa posla, ne daje samo povod za protest, nego je ohrabrenje jer stvara kakvu-takvu iluziju, privid da sve još nije odnio vrag i da ima pojedinaca koji tog vraga antinovinarskog novinarstva vuku za rep i ne dozvoljavaju mu da se osjeća kao definitivan pobjednik. Nepostojanje “stare dobre” cenzure u ovdašnjem javnom prostoru najviše svjedoči o tome da za nju nema potrebe, sugerira da je došlo do odustajanja medijskih radnika od proširenja prostora slobode, o svojevrsnoj fatalističkoj mirnoj kapitulaciji. Autocenzura kao, kišovski kazano, “duhovna korupcija” postala je još i najbenigniji i najčedniji oblik korupcije u poretku i društvu u kojem je sve, pa i medijska industrija, impregnirano stvarnom, razornom, nemilosrdnom korupcijskom armaturom.

(Autor je novinar i urednik „Slobodne Bosne“; ovaj tekst realiziran je u okviru projekta Udruženja BH novinari i Njemačke ambasade u BiH)

Sarajevo, 28.01.2020. – Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH podnio je tužbu protiv tužioca državnog Tužilaštva Olega Čavke zbog njegovog postupanja u predmetu „Diploma“, potvrđeno je za medije iz Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a.

Tužiocu Čavki se, između ostalog, na teret stavlja nezakonito saslušavanje novinarke Žurnala Azre Omerović, od koje je pokušao saznati ko joj je dostavio informacije o nezakonitom izdavanju diploma.

Podsjetimo, predmet „Diploma“ formiran je nakon pisanja portala Žurnal, čija je novinarka bez prisustva ijednom času, za sedamnaest dana, stekla diplomu srednje medicinske škole.

Novinarka Azra Omerović dokumente je predala 20. decembra 2018. godine. Ovjerenu diplomu i svjedodžbe za sva četiri razreda srednje škole dobila je 3. januara prošle godine na svoje ime i prezime.
Diplomu je, pred kamerama, preuzela od Senada Pehlivana iz Fojnice, koji je zauzvrat od nje tražio 2.500 KM.

Nakon što je Žurnal objavio priču o kupovini diploma, tužilac Čavka je saslušao novinarku koja je radila ovo istraživanje. Prema njenom svjedočenju, tužilac joj je rekao da u pozivu nije navedeno u vezi s kojim će okolnostima biti saslušana, tako da je može pitati „o svemu što želi“.

Čavka je, navodno, predmet zaveo pod oznakom “KTA”, kako se obilježavaju predmeti u kojima nema osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo.

Disciplinska tužba dostavljena je Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, koje bi u narednim danima trebalo formirati Disciplinsku komisiju koja će razmatrati ovaj slučaj.

Podsjetimo, Upravni odbor Udruženja BH novinari u aprilu prošle godine oštro je osudio nedozvoljeno miješanje Tužilaštva BiH u rad novinara i medija. Saopćenje UO BHN možete pročitati OVDJE.

Piše: Brankica Rudan

Sarajevo, 24.01.2020. – Mnogi smatraju da stanje i lice države oslikavaju mediji. Lično smatram da ako u jednom gradu odete na pijacu i upalite lokalnu televiziju, upoznaćete taj grad.

Ako to uradite u Sarajevu, upoznaćete njegovu veoma tužnu stranu.

Mediji su izlizani, pijaca je siromašna. Ako se budemo bavili analizom zašto je tako, opet ćemo uglavnom naići na uobičajene, potrošene stavove prema kojima je „kriva vlast“. Stanje svijesti nacije je da pojedinac ne može učiniti ništa i tako se odgovornost prebacuje s jednih na druge po principu – kriv je onaj drugi!

A televizijski mediji u BiH, oni uglavnom ne da nisu kreativni, već su sadržaji emisija na svim kanalima slični ili isti. Imamo jutarnje programe, dnevnike, vijesti, ali i „najskuplju“ novinarsku varijantu kada se u studiju ugoste analitičari, razni stručnjaci, profesori, doktori i drugi, ovisno o temi. Novinari dobijaju popunjen program, a oni promociju. Imamo svega osim edukativnih emisija, poučnih, relaksirajućih, poticajnih, motivirajućih sadržaja.

Sjećam se da je moj prijatelj, novinar, prije nekoliko godina odlučio da emisiju TV Dnevnik pogleda sa ugašenim tonom i zaključio da su ljudi koji nam se obraćaju putem TV ekrana „namršteni, ljuti i djeluju kao da se konstantno svađaju s nekim“.

Radio stanice, uz dinamiku i talenat voditelja, takmiče se ovisno od ukusa slušalaca ko ima bolju muziku. I na radiju je situacija slična. Tu i tamo čuje se neki originalni džingl kojem se nasmijemo i onda se vrti dok ne postane toliko dosadan, da ga na kraju i vrapci na grani nauče.

U bh. medijima više nema ozbiljnog talk show programa, humora, igranog programa, zabavnih emisija, edukativnih, obrazovnih. Gdje su nestali kvizovi koji doprinose našem opštem znanju? Sve to rezervisano je za susjede zapadno i komšije istočno.

Je li dovoljno sjesti u auto, upaliti kameru i reći da imaš gledanu emisiju? Kojim pravcem uopšte idu mediji u BiH i gdje su nestale ozbiljne produkcije? Sve su ovo pitanja na koja nemam odgovor, osim da je očigledno došlo neko novo vrijeme, vrijeme devalviranih vrijednosti.

Postoji i ona druga strana medalje koja donekle može da pokuša da „opravda“ zašto novinari rade tako kako rade. Budžeti su jako niski, uslovi za rad manje-više loši, entuzijazam je sve niži zbog niskih plata i uslova u kojima novinari rade. Hiperprodukcija i kvantitet uzimaju danak. Borba za opstanak je sve izvjesnija, a izvjesno je i da se uvijek radi po nalogu, ako ne političkom, onda kako to zahtijeva parče marketinškog kolača koji smo teškom mukom dobili od sponzora ili prijatelja emisije koji nas hrane.

Kao rezultat svega gore navedenog, i međuljudski odnosi u mnogim medijima postali su mučni. Onaj drugi se posmatra kao „nečiji“, nerijetko se u redakcijama stvaraju klanovi, a postalo je uobičajeno čuti da kolega/ kolegica neće da pomogne ili „uskoči“ kolegi uglavnom pod opravdanjem „to nije moj posao“.

Česta spinovanja, potreba za brzim informacijama u kombinaciji sa jeftinom produkcijom dovela su elektronske i štampane medije u nezavidan položaj, vrlo često krivih i netačnih navoda i informacija. Tu takođe dolazimo do nonsensa jer živimo u vremenu gdje je svaka informacija putem modernih tehnologija vrlo lako provjerljiva, ali ne smijemo zaboraviti činjenicu da je nekada namjerno napisana netačno, žudeći za senzacionalizmom kojem se sve više teži. Gdje god pogledamo priča se o etici i moralu, u praktičnoj primjeni ih gotovo nema – uz veliku čast izuzecima koji se i dalje naziru u tami. Upravo su ovi svjetionici česte žrtve napada na novinare. Šta bude sa napadačima, javnost uglavnom nikada ne sazna. Obično ne budu uhapšeni, a i ako budu, uskoro su pušteni vani.

U domaćim medijima najveće zvijezde su i dalje političari, a najčešće vijesti obećanje jedne strane. Slijedi odgovor one druge strane, pa onda demant one prve strane, pa opet odgovor one druge. Za dva-tri dana, sve te svađe ulaze u moždani prostor rezervisan za daleku prošlost, jer dolaze nove, nove i nove informacije svake minute, sekunde. Medije, zbog profesionalnog principa da se čuje i druga strana, sve manje zanima istina, već njegovanje dvije strane i to u nastavcima, ostavljajući gledaocu/slušaocu da izvuče zaključak o događaju ili osobi.

Najveća kritika, priznali to ili ne, primjećuje se na socijalnim mrežama. Lajk je kod nas jeftin. Tamo izražavamo mišljenje, razbacujemo se emocijama, analiziramo, odgovaramo, komentarišemo, lajkamo, demonstriramo, iznosimo prljav veš, dijelimo humorističke fotografije, ismijavamo, vedrimo i oblačimo.

Gdje je ključ koji otključava medije i vodi ih u put do slobode? On je u nama samima, a zove se sloboda i hrabrost. Slobodni smo samo onoliko koliko imamo hrabrosti izboriti se za slobodu medija.

Neka nam 2020. godina donese više hrabrosti i bolje uslove za rad nezavisnih medija i novinara.

(Autorica je novinarka Televizije Sarajevo; tekst je objavljen u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)