Sarajevo, 22.01.2020. – Prva članska karta Udruženja novinara i medijskih radnika “Nino Ćatić” uručena je u Srebrenici Hajri Ćatić. Hajra Ćatić time je postala prvi i počasni član novoosnovanog strukovnog udruženja koje nosi ime po njenom sinu, novinaru i spisatelju iz tog grada. Članska karta uručena je ispred zgrade Pošte, odakle je izvještavao Nihad Nino Ćatić.

Predsjednik Udruženja “Nino Ćatić” Mirsad Sinanović kazao je da su očuvanje sjećanja na njegovo ime uz afirmiranje poruke iz njegovog rada i sudbine, da se istina treba govoriti i u najtežim okolnostima i do posljednjeg trenutka, neki od razloga za osnivanje Udruženja, te vrijednosti što će ih slijediti i pronositi tokom djelovanja.

– S obzirom da je Nihad Nino Ćatić tokom agresije izvještavao iz Srebrenice, da su njegovi izvještaji bili glas istine i upozorenja, ali poruke nisu pravovremeno i u potpunosti shvatane na adresama koje su mogle pomoći da se spriječi pad tog grada (a onda i genocid nad Bošnjacima) odabrali smo njegovo ime za naziv udruženja da bi i na simboličkoj ravni iskazali našu ideju vodilju – naglasio je Sinanović.

Nakon slanja posljednjeg izvještaja 10. jula 1995. godine i pada Srebrenice koji se desio sutradan, Nihad Nino Ćatić je krenuo put slobodne teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali je se nije uspio domoći. Majka Hajra još traga za njegovim posmrtnim ostacima.

– Mislila sam da je moj Nino zaboravljen. Sretna sam. Bilo mi je drago kad sam saznala da će Udruženje nositi njegovo ime. Pogotovo je značajno što se to dešava u godini kad se obilježava 25. godišnjica genocida u Srebrenici – rekla je Hajra Ćatić nakon preuzimanja članske karte.

Iz Udruženja su poručili da su im u fokusu djelovanja mediji, javnost i njihovi elementi, a zalagat će se za jačanje radničkih, profesionalnih i ljudskih prava novinara i ostalih medijskih radnika, ali i prava javnosti na objektivnost, pouzdanost, istinoljubivost i pravednost svih koji kreiraju i plasiraju medijske sadržaje u Bosni i Hercegovini. Pozvali su da im se, u skladu s idejama i ciljevima Udruženja, priključe ili obrate svi novinari i ostali medijski radnici čija su prava narušena, ali i oni koji su ugroženi neprofesionalnim djelovanjem medija.

(Fena)

Piše: Admir Muslimović

Sarajevo, 20.01.2020. – Kraj je 2019. godine, a napadi na novinare i kršenje prava na slobodu izražavanja u Bosni i Hercegovini ponovo su bili gotovo ustaljena praksa bosanskohercegovačkog društva.

Godinu su obilježili otvoreni politički pritisci, brutalni verbalni i fizički napadi na novinare i pristrasno i neprofesionalno medijsko izvještavanje. Pritisci i napadi na novinare i ometanje novinara tokom obavljanja profesionalnih zadataka dešavali su se tokom cijele godine, a poražavajuće da su osim osuda stranih ambasada i diplomata, te predstavnika nevladinih udruženja, takve pojave u ovoj godini politički moćnici ove zemlje čak i pravdali.

Odobravanje napada

Jedan od najpoznatijih slučajeva protekle godine je onaj iz marta, kada je fotoreportera Žurnala fizički napao Huso Ćesir, predsjednik Općinskog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) Novi Grad Sarajevo.

Fotograf se nalazio na radnom zadatku, fotografirao ulaz u Ćesirovu firmu Bosnaplast, a u tom momentu nalazio se na trotoaru preko puta firme, na javnoj površini. Uprkos ovom, kao i svim ranijim napadima, osim stranih ambasada i diplomata, kao i nevladinih organizacija, vlasti u BiH nisu reagovale na adekvatan način.

Poražavajuće je da je umjesto osude ovog Ćesirovog nedjela, njegov politički šef Bakir Izetbegović, pokušao „ublažiti“ slučaj. Tako je Izetbegović na konferenciji za medije obrazložio da je Ćesir napao kameru, a ne čovjeka, novinara, fotoreportera?!

Da bahato potcjenjuju novinarsku struku pokazao je nedavno i slučaj Mirze Gačanina, koji je javne prijetnje, opet novinaru Žurnala, uputio putem video snimka objavljenog na internetu. Prijetnja je upućena novinaru Žurnala koji je pisao o poslovima kartela Tito i Dino, organizacije koja je prema procjenama DEA-e, među 50 najvećih narko kartela na svijetu. I na ovo su nadležne institucije, kao i politički moćnici, ostali nijemi.

Osim političkih pritisaka i uplitanja u medijsko izvještavanje, na što godinama upozoravaju međunarodni i domaći stručnjaci za medije, za svoj status krivi su i sami novinari, koji se decenijama (kao i u 2019. op. a.) stavljaju u položaj političkih „informatora“, mišljenje je akademske zajednice u Bosni i Hercegovini.

„Novinari su dobrim dijelom sami sebi krivi za sve teži položaj u bh. društvu, jer su još od ratnog perioda pristali da budu informatori politike, što je u ratnim okolnostima donekle i opravdano. Ipak, 25 godina nakon rata to ne smije biti slučaj. A onda se, kada se desi pritisak, napad ili pokušaj upravljanja mišljenjem novinara, pitaju zašto je to tako. U mnogo rigidnijim društvima novinari izlaze iz političkih napada i okova, dok se kod nas i u 2019. godini dešavaju napadi, pritisci, cenzure. To je poražavajuće“, smatra doc. dr. Mirza Mehmedović, profesor na Odsjeku žurnalistike Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.

Upravo je to i razlog zašto je prema relevantnim međunarodnim izvještajima o indeksu medijske održivosti, profesionalno novinarstvo u BiH svake godine u konstantnom padu. Taj indeks je za 2018. i 2019. godinu dosegao najniži standard još od 2006. godine.

Mediji u Bosni i Hercegovini, gotovo po prepisanom šablonu, ni ove godine nisu bili kritični spram vlasti i negativnih društvenih pojava. Uglavnom ih je karakterizirala neobjektivnost, nekritičnost i pristrasnost, koja je naročito vidljiva u privatnim medijima, vrlo često i u sprezi vlasnika medija i partijskih i političkih vođa.

Većina postojećih medija predstavlja partijske biltene i stranačke megafone, smatra ugledni komunikolog Enes Osmančević, profesor sa Univerziteta u Tuzli.

„Vodeće partije godinama pokušavaju, i u dobroj mjeri uspijevaju, zauzeti javne medije i staviti ih pod svoju kontrolu. Dosadašnji upliv politike na izbor i opoziv direktora i urednika u javnom RTV servisu i entitetskim emiterima je nedopustiv ukoliko želimo uspostavu nepristrasnog RTV sistema čiji je ‘vlasnik’ javnost, koji se finansira javnim novcem, služi javnom interesu i emitira sadržaje koji moraju biti najbolji u okviru svoje vrste. Nažalost, javni RTV servis, a naročito entitetski emiter RTRS godinama je u službi stranačke agitacije i pristrasnog izvještavanja kroz iskrivljenu dioptriju vladajuće stranačke kratkovidosti. Zamjerke se mogu izreći i javnom emiteru RTV FBiH, prije svega kroz favoriziranje vođa vladajućih političkih partija“, smatra Osmančević.

Nepovjerenje građana

Zabrinjavajući je i podatak koji je pokazalo istraživanje među građanima BiH, da sve veći broj njih opravdava napade na novinare. Najveći dio građana BiH – 79 % sudionika istraživanja, smatraju „neprihvatljivom svaku vrstu napada na novinare i medije“, dok istovremeno čak 27 % ispitanika u Republici Srpskoj i 17 % u Federaciji BiH opravdavaju nasilje.

U poređenju sa 2018. godinom, rezultati predstavljaju zabrinjavajući porast broja građana (za cijelih 14 %) koji opravdavaju nasilje nad novinarima u Bosni i Hercegovini.

Ovo je samo dio rezultata istraživanja koje su proveli Udruženje/udruga BH novinari i Fonadacija Friedrih Ebert. Čak 63.9 % je onih građana koji dovode u pitanje objektivnost bh. medija, a razloge za to treba tražiti u sistemskom nizu faktora koji godinama utječu na rad bosanskohercegovačkih medija.

Finansijska neovisnost jedan je od glavnih problema medijskih kuća u našoj zemlji. Rijetke su medijske kuće u BiH koje uspijevaju osigurati vlastita sredstva za normalno funkcionisanje. Njihov opstanak i rad često zavise od volje lokalnih zvaničnika i donosilaca odluka o direktnom finansiranju ili dodjeli grantova medijima. Pozicija finansijske ovisnosti, koja uvijek u sebi sadrži i zahtjeve političke odanosti i služenja određenim političkim, nacionalnim, ekonomskim ili drugim lobijima, a ne javnosti, dovodi u pitanje javni ugled medija, njihovu vjerodostojnost i povjerenje građana u medijske sadržaje koje objavljuju.

U bosanskohercegovačkom, slobodno rečeno nedemokratskom, ambijentu, misleći pojedinac novinar strada kao kolateralna šteta, njegov glas se ne može čuti, a njegova prava na slobodu medijskog izvještavanja su zgažena, naočigled stranačkih kamarila, različitih vrsta pravovjernika i navijački egzaltiranih stranačkih kolektiviteta. To je trend koji se negativno odrazio na profesionalizam u medijima, pojačao nesamostalnost novinarske profesije u odnosu na politiku i ograničavao svaki pokušaj javnog rezoniranja ili kritike, kroz prijetnje, zastrašivanja i gušenje slobode mišljenja i u ovoj, 2019. godini koju ispraćamo.

(Autor je novinar Balkanske istraživačke mreže-BIRN BiH; ovaj tekst objavljen je u dvobroju 72/73 biltena E-novinar)

Sarajevo, 15.01.2020. – Novinari u Bosni i Hercegovini i dalje se suočavaju s problemima uplitanja u njihov rad. Od augusta 2019. godine, Udruženje BH novinari zabilježilo je 41 kršenje prava novinara, uključujući tri verbalne prijetnje, osam slučajeva političkog pritiska, šest fizičkih napada i pet prijetnji smrću.
Ovo su podaci navedeni u najnovijem izvještaju u o stanju ljudskih prava u svijetu koje je izradio Human Rights Watch.

Kako se dalje navodi u izvještaju, većina slučajeva napada i prijetnji novinarima prijavljena je policiji, a u trenutku pisanja izvještaja, 15 slučajeva je upućeno nadležnim tužilaštvima.
Human Rights Watch dalje navodi da iako se broj riješenih slučajeva nije značajno povećao, iz Udruženja BH novinari navode da je policija sada značajnije angažirana i proaktivnija u postupanju po prijavama nego ranije te da su druge relevantne državne institucije bolje reagirale u slučajevima napada na novinare.

– U januaru 2019. godine, vlasnik portala Visoko.co.ba zaprimio je prijetnju nakon što je objavio članke o nepotizmu. U martu je jedan političar nasrnuo na fotoreportera Adija Kebu i oštetio mu kameru. U vrijeme pisanja ovog teksta, oba slučaja su bila pred nadležnim tužilaštvima – stoji u izvještaju.

Do augusta 2019. godine izrečene su četiri sudske presude za napade na novinare, a Marku Čoliću izrečena je kazna zatvora u trajanju od četiri godine za pokušaj ubistva novinara Vladimira Kovačevića 2018. godine.

Kompletan izvještaj Human Rights Watcha o stanju ljudskih prava možete pročitati OVDJE.

Piše: Biljana Radulović

Sarajevo, 14.01-2019. – Za slobodu izražavanja u našem sistemu je potrebna hrabrost, kao i pristanak na sve posljedice koje mogu nastati kada slijedite svoja uvjerenja i volite svoju profesiju. U zdravim društvima, sloboda izražavanja i sloboda profesije treba da se prožimaju bez posljedica.
Kada novinarka navodi činjenice ili iznosi svoj stav o nekoj pojavi, pokreće lavinu osuda u nerazvijenom društvu, koje osciliraju od osude, uvrede, poniženja, prijetnje, klasičnog govora mržnje, pa čak do fizičke likvidacije. Isto tako, rizikuje da dobije i tužbu za klevetu ili obavezu da isplati visok iznos vrijednosti spora oštećenom, kao i da se izloži troškovima sudskog postupka.

Kako se ispoljava nasilje

Sve ove oblike nasilja nad novinarkama možemo podijeliti na govor mržnje zasnovan na rodnoj neravnopravnosti ili mizoginiji i ekonomsko nasilje. I jedan i drugi oblik imaju za cilj zastrašivanje, do krajnje mjere prestanka rada.

Govor mržnje se ispoljava verbalno, lično (neposredno) i (posredno), kao internet nasilje, kroz komentare na različitim portalima, koji mnogo puta djeluju orkestrirani, naručeni, vjerovatno plaćeni do granica progona. Ekonomsko nasilje se ispoljava podnošenjem tužbi za klevetu, u kojima se najčešće i ne navodi radnja klevete nego naslov članka i sav sadržaj članka kao kleveta, i koji, uz to, sadrže i previsoko izraženu vrijednost predmeta spora.

Napadači su oni koji koriste svoju poziciju moći za seksistička ponižavanja i podnošenje tužbi za klevetu (neposredni), a tu su i oni posredni, koji nisu vidljivi kao prvi, ali su u njihovoj službi kroz govor mržnje na portalima, u komentarima, itd.

U suštini, oba oblika nasilja u svim svojim oblicima, seksističke aluzije, ponižavanja novinarke kao žene i njene profesije, zastrašivanja, izrugivanja fizičkom izgledu, ličnom i porodičnom životu i slično, imaju dvostruko dejstvo: stvaranje žrtve od novinarke i širenje mreže istomišljenika, kako bi se kroz takvu mrežu opravdao stav i stvorila podrška za još brutalniji napad na žrtvu, ali i kako bi se kod žrtve stvorio još veći osjećaj nemoći.

Izostanak reakcija i podrške

Kada se dogodi neka neprimjerena izjava kojom se novinarka obezvrjeđuje, uglavnom izostaje reakcija. Izostanak reakcije šire društvene zajednice je zabrinjavajući. Uz novinarku u takvim situacijama mogu stati jedino novinarska udruženja, koja će osuditi napad.

Ukoliko je počinilac javna ličnost, ne samo iz političkog života, nego i bilo koje druge oblasti, ne postoji osuda unutar zajednice kojoj on pripada, nego eventualno pojedinačne osude.
Kada je glumac Sergej Trifunović nedavno iznio uvredljive komentare na račun novinarki u Srbiji, podrška novinarkama je uslijedila iz udruženja novinara, povjerenice za rodnu ravnopravnost i ženske mreže nevladinih organizacija. Osude glumačkih udruženja nije bilo.

Riječi poput “nisam ti ja čovjek za tebe”, “briši iz zgrade”, “kad vas pogledam, onda i shvatim zašto ste stalno negativni”, “dolazite iz naroda koji je takav” i sl., do današnjeg dana nije osudila politička partija kojoj pripada počinilac, niti bilo koja institucija, pa čak ni gender centri.
Na takav način, cjelokupno društvo mrtvih individua postaje saučesnik.

Upitno je da li postoji adekvatna reakcija organizacija za zaštitu žena od nasilja ili se njihove reakcije ne evidentiraju, odnosno ne objavljuju.

Jednostavno je pretpostaviti reakcije i stanja u kojima se može naći novinarka nakon takvih napada ili orkestrirane hajke u vidu online komentara, ili čak saopštenja onih na koje se odnosilo njeno pitanje, članak, snimak… Samim činom napada, bez obzira u kom obliku dolazio, novinarka doživljava psihološko nasilje, zatim institucionalno, kada uviđa da je nemoćna, ali i ekonomsko, jer svako obraćanje institucijama košta je i vremena i novca. Od oblika napada može zavisiti vrsta zaštite novinarke.

Kako se zaštititi

U slučaju bilo kojeg oblika nasilja nad novinarkom, najprije treba zatražiti podršku novinarskih udruženja, ali i insistirati na široj podršci – od organizacija koje se bave pravima žena i drugih institucija civilnog sektora, te zahtjevima prema samom počiniocu – tražiti javno izvinjenje, insistirati da institucija/politička partija iz koje dolazi počinilac osudi takvo ponašanje, objaviti da je zatražena osuda, da nema ili ima reakcije, ukratko, upoznati javnost sa svim detaljima slučaja.

Putem strukovnih udruženja može se zatražiti i psihološka i pravna pomoć kako bi se novinarka osnažila u borbi za svoju zaštitu, jer u daljem procesu može biti ponovo stigmatizovana, ali institucionalno.

Za sve mizogine komentare, koji su u suštini najklasičniji govor mržnje, sračunat da kod napadnutog izazove uznemirenje ili strah, treba podnositi tužbe za diskriminaciju, ali i krivične prijave.
Bez obzira što će svaki od ta dva postupka izazvati ponovno prolaženje kroz nasilje, ne smije se zaboraviti krajnji efekat kroz kaznu – koliko god bila simbolična, minimalna, ili čak uvredljiva za žrtvu napada.

Bitno je da zaživi politika kažnjavanja i da počinioci počnu prihvatati pomisao da mogu biti kažnjeni za napisano ili izgovoreno, za riječi ili radnje kojima su narušili tuđi mir, psihički ili fizički integritet.

U sistemima kakav je naš, poželjno je da ovakvi predmeti imaju monitoring kako bi se došlo do kvalitetnih pokazatelja u radu pravosuđa kada je riječ o slučajevima koji se tiču novinarki, ali i da se formira fond iz kojeg bi se mogla finansirati pravna pomoć u ovakvim slučajevima.

(Ovaj tekst objavljen je u biltenu E-novinar br.70/71)

Piše: Arijana Saračević Helać

Sarajevo, 09.01.2020. – Mjesec je prošao, a još mi odjekuju glasovi sa sarajevskog performansa i izložbe novinarki. Ti glasovi svjedoče sve strahote s kojima se profesionalne novinarke susreću. Trpe ih od svojih šefova, predstavnika političkih partija, stvarnih i anonimnih vlasnika profila na društvenim mrežama, pa sve do teških kriminalaca i mafije. Mi smo „nesposobne, glupe, imamo ciklus i hormonalne poremećaje, kurve smo, ružne smo, domaćice“, itd. Sve smo barem jedanput takve „bile“. Mi, novinarke. A ustvari, većina smo odane svojoj profesiji, znanju, ljubavi i istini. Mi smo samo jedna iz mase obespravljenih građanki i građana, koje peremo, čistimo, kuhamo, i to najčešće dok drugi spavaju. Hronično smo umorne, ali istovremeno i spremne za rad.

Dodikove i Bakirove uvrede

Ja sam televizijska novinarka, preko 30 godina. Cijeli svoj profesionalni vijek radim s istim entuzijazmom, s istim motivom i ciljem i za svoju plaću. Nikada nisam bila na bolovanju i ne znam da li je to dobro. Svoje bronhitise i temperature sam neozbiljno shvatala, misleći da će moje priče nestati ili pobjeći. Imala sam svoje letove i padove i samo bih obrisala koljena i nastavila. Novinarku svi poznaju, prepoznaju, vole ili ne vole. Ako ništa, čuli su za nju. Malo ih shvata da je naš motiv interes javnosti, pravna i država u kojoj vladaju zakoni jednako za sve njene građane.
Pamtim jedan dijalog iz rata, kada je cijenjeni parlamentarac upitao uvijek energičnu Rasku Denjalić, zašto ona i suprug idu u isto vrijeme na teren? Imaju petogodišnju djevojčicu i nije fer da ostane bez oba roditelja. Ova slika kasnije se preselila i u moj mirnodopski dom, a vjerujem, i mojih kolegica. Mi smo radnice bez radnog vremena, koje neobjašnjivom logikom imaju petlju da ostave bebe u kući same, bolesne majke, a da istovremeno koncentrisano radimo.

U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, novinarke su niža bića u odnosu na svoje kolege. Društvo jednostavno ne može da shvati da je novinarstvo profesija koja nije na prodaju. Oni tako misle, a na nama je da našim teškim radom dokažemo da to naprosto nije tako.

Majka sam dva odrasla sina koji su rasli uz sve strahote koje sam kao novinarka doživljavala. Većinu svog posla sam obavljala odlazeći iz kuće u gluho doba i uvijek bih se vraćala da ih još jednom poljubim dok čvrsto spavaju. Život sam provela na točkovima. Vikende po montažama. I tako decenijama. Pratili su me, zastrašivali, verbalno masakrirali. To se nije smjelo odražavati na moju priču. Samo je ona bila važna. Uz novinarstvo, i to je bio moj izbor.

Nažalost, teško je izbrojati broj direktnih napada predstavnika vlasti ili vjerskih organizacija dok sam obavljala svoj posao. Brojne uvrede Milorada Dodika, koji je na press konferemciji pred kolegama i cjelokupnom javnošću, na moje pitanje rekao: „J.be mi se“. Ovo ističem jer je to bila prva uvreda novinarki i na koju niko nije reagovao.

Nedugo zatim primila sam slične izjave od istog političara. Slično sam doživljavala i na SDA i HDZ skupovima. Primjer: Bakir Izetbegović mi je rekao da u sitne sate treba da kuham i peglam, a ne njih da „ganjam“. Ističem i jedan fizički napad u Brčkom od parlamentarca Skupštine Distrikta, izvjesnog Šakovića, koji je tukao mene i snimatelja pred očima domaćih predstavnika vlasti i visokih zvaničnika OHR-a, gospodina Gregorijana itd.

Nasilje nad nama često dolazi u formi blaćenja, seksističkih uvreda i bolesnih uznemiravanja, omaložavanja i direktnih prijetnji smrću. I to najviše putem društvenih mreža, čak i sa stvarnih profila, čiji su vlasnici „visokomoralni porodični ljudi“ ili perjanice političkih partija. Nerijetko su bile i žene.

Nakon što sam bila gošća emisije “Intervju 20” urednice Sanele Prašović, obje smo postale „meta“ ispada visokog državnog službenika Dženana Selimbegovića, nekadašnjeg savjetnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Bio je to užasan, višesedmični virtualni zločin nad nama, s porukom istomišljenika da nas „treba nabiti na kolac“. Samo zato jer smo rekle istinu – da se 2. maja 1992. godine u studiju RTVBiH, umjesto u Predsjedništvu ili vojnim bazama, spašavala cjelovitost BiH.

Ispad Selimbegovića je pravi primjer vladanja aktuelnih političkih elita u našoj zemlji, koje karakterizira neodgovornost, bahatost, primitivizam, neznanje, neprofesionalizam i poltronstvo.

Uvijek svoji i dostojanstveni

Većinu napada sam sakrila od javnosti, ali i od porodice, upravo iz razloga da im ne bih poremetila normalan život. Nekada to nisam uspijevala. Kao i ovaj posljednji pomenuti, koji je uključio cijelu zajednicu. Smatram da moramo govoriti o ovim stvarima, moramo ohrabriti kolegice, tako da to ne bude općeprihvaćena atmosfera. Na izložbi „Mi smo novinarkE“ u Collegium Artisticumu, 20 nas se je ohrabrilo da kažemo ko smo i šta smo. Nažalost, 35 njih su se predomislile zbog bojazni da će biti otpuštene s posla. Vjerujem da ih je danas manje strah.

Zbog mojih istraživačkih priča, nerijetko je oštećena i moja lična imovina, te se prijetilo mojoj majci i sinovima. Do te mjere da je čak planirana i otmica mojih dječaka. Nebrojeno puta dolazilo je do povrede mog dostojanstva s ciljem stvaranja degradirajućeg i ponižavajućeg mog statusa u društvu.
Ono što je meni bilo važno jeste što se nijednom nisam dvoumila da drugačije trebam raditi svoj posao. Pa i kad vam prijete da će vas ubiti, da će vam oteti djecu, uništiti karijeru, blatiti i prijatelje…

Mi smo profesija koja ne posluje s kriminalcima, mafijom i političarima. Mi smo svoji. Biću kolegijalna, pa neću reću svojE, jer mi kolegice branimo naše kolege. To, prije svega, radimo u našim redakcijama, pred našim šefovima, pa sve do kompletnog društva. Samo tako ćemo generalno ohrabriti i žene iz ostalih profesija koje se mobinguju, otpuštaju s posla, rade za manju plaću od kolega. Uostalom, i to je naša misija.

(Autorica je dugogodišnja novinarka i urednica Federalne televizije (FTV); ovaj tekst objavljen je u dvobroju 70/71 biltena E-novinar)

Sarajevo, 18.12.2019. – Online platforma mapiraj.ba za sistemsko praćenje i javno prezentovanje slučajeva kršenja ljudskih prava kroz medijske sadržaje, kao i devet sektorskih istraživanja o statusu ljudskih prava marginaliziranih grupa na osnovu kojih će biti publikovana Bijela knjiga ljudskih prava u bh. medijima, prezentovani su danas na završnoj konferenciji „Mediji za ljudska prava“.

U protekloj deceniji bilježimo pogoršanje medijskih soboda, kršenja individualnih prava novinara i drugih ranjivih grupa u BiH. Svjedočimo također političkim pritiscima i drugim nedozvoljenim uticajima na medije i medijske profesionalce. Zbog toga novinari, čija se profesionalna, radna i socijalna prava krše svakodnevno bez zakonskih sankcija, ne mogu biti aktivni promotori ljudskih prava.

S druge strane, novinari i mediji zbog različitih političkih, ekonomskih i drugih uticaja, kao i nedovoljno znanja o pravima drugih, postaju kršitelji građanskih prava, na način da djeluju diskriminirajuće prema drugom i drugačijem, podržavajući nametnute stereotipe, krše kodeks novinarske etike i profesionalne standarde, koristeći govor mržnje, huškanje i druge oblike neprimjerenog govora. Istovremeno, mediji ne čine dovoljno vidljivim probleme, potrebe i interese manjinskih, marginalizovanih i ranjivih društvenih grupa u okviru svojih izvještaja ili drugih medijskih sadržaja.

Sva ova pitanja i problemi su istaknuti na današnjoj konferenciji koja je održana u sklopu projekta vrijednog oko 313.000 eura koji finansira Evropska unija sa ciljem unaprjeđenja saradnje između institucija vlasti, nevladinih organizacija i medija u oblasti zaštite i promocije ljudskih prava u skladu sa EU standardima. U prvi plan je stavljena potreba umrežavanja medija, građana, organizacija civilnog društva i institucija vlasti radi kreiranja i korištenja internetskih alata za promicanje, predstavljanje i zaštitu ljudskih prava ranjivih grupa kroz medijske sadržaje.

„Ovaj projekat je po svemu unikatan. Kada smo ga započeli prije tri godine, zapitali smo se da li je moguće da za sve ove godine niko nije napravio poveznicu između medija i ljudskih prava na ovakav način. Zato smatram da je ovaj projekat napravio jaku osnovu kako bi sve aktivnosti na kojima mediji i nevladine organizacije zajedno rade bile u korist svih građana BiH“, rekao je Vladimir Pandurević, projekt menadžer pri Delegaciji Evropske unije u BiH.

Edin Ibrahimefenedić iz Institucije ombudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH naveo je da smo kao društvo još daleko od željenih standarda i ciljeva u oblasti ljudskih prava.

„Mediji su u suštini najznačajniji faktor u promociji ljudskih prava i oni mogu ukazati vlastima na određene probleme. Ako mediji ne ispunjavaju tu funkciju, pitanje je koliko društvo može biti posvećeno vladavini i zaštiti ljudskih prava, kao i koliko će sami građani biti upoznati sa cijelim spektrom ljudskih prava“, rekao je Ibrahimefendić.

Ljudskim pravima mediji se najčešće bave ili incidentno ili manifestaciono, rekao je Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari.

„Rezultat je da smo daleko od pozicije iz koje bismo mogli reći da smo zadovoljni. Činjenica je da je veliki broj novinara u kategoriji onih čija se prava sve češće krše, tako da ukupna pozicija i tretman ljudskih prava često zavisi i od raspoloženja i opredjeljenja urednika medija“, istaknuo je Divković.

Istraživač Srđan Puhalo rekao je da su u okviru ovog projekta u posljednje tri godine rađene tri serije istraživanja o marginalizovanim grupama u koje s jedne strane spadaju novinari, te žene žrtve nasilja i povratnici kao grupa o kojoj se danas vrlo malo brine. Puhalo je ukratko predstavio rezultate svakog od istraživanja, a kada je riječ o novinarima, naglasio je da se njihova prava vrlo često ne poštuju te se postavlja pitanje da li onda oni sami mogu adekvatno da se bave temama vezanim za ljudska prava.

„Svakodnevno ili često preko 30 posto novinara trpi neki oblik pritiska od političara koji su na vlasti. Ako znamo da se to dešava, onda nas ne treba čuditi današnja percepcija novinarstva i novinara kao društveno-političkih radnika“, naveo je Puhalo.

Istraživanja pokazuju da svaka druga žena u BiH trpi određeni oblik nasilja od svoje 15. godine, naglasio je Puhalo.

„Čak 84,1% žena izjavilo je da su doživjele šamaranje. To je ogroman procenat nad kojim se zaista svi moramo zamisliti. Cilj je ohrabriti žene da prijave nasilje, umjesto što od toga zaziru, ćute i trpe, kao što je to sada većinom slučaj. Većina njih kažu da nisu prijavljivale nasilje jer ih je bilo sramota, plašile su se za svoj život i za život svojih bližnjih, nisu znale kome da se obrate… To je poruka sistemu, ali i svima nama“, rekao je Puhalo.

Govoreći o povratnicima, Puhalo je istaknuo da je to grupa koju danas niko ne vidi i niko o njima ne vodi računa te da su prepušteni sami sebi. Radi se o grupi koja je izložena raznim oblicima diskriminacije poput nemogućnosti zapošljavanja ili dobijanja građevinskih dozvola, obrazovanja, investiranja…

Generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić kazala je da su mediji po defaultu branitelji ljudskih prava, a sada smo došli u situaciju da su oni među onima koji krše prava drugih.

„U našoj javnosti je potpuno nezapaženo prošla ocjena gospodina Priebea o radu ombudsmena u BiH, koji je naveo da Institucija ombudsmena nije ispunjavala svoje zakonske obaveze i da se zadržavala samo na davanju mišljenja, što je nedovoljno. Vrlo često smo bili svjesni toga da se ne smije stati samo na mišljenju, jer institucije nisu obavezne da provedu to mišljenje. Ne možemo na jednom polju razvijati instituciju, a da ta institucija na drugom polju ne štiti ljudska prava“, rekla je Rudić i dodala da je Platforma Mapiraj.ba napravljena upravo zato “da više ne držimo podatke o kršenjima ljudskih prava samo kod javnih insttiucija, negdje u ladicama, već da ti podaci budu dostupni svim građanima“.

„Iskustvo nam je do sada pokazalo da nema puno onih koji žele dijeliti informacije i to je jedan izazov s kojim se moramo suočiti. Najvažnije je da počnemo da sarađujemo, da se umrežavamo i da dijelimo informacije“, kazala je Rudić.

Panelisti Lejla Huremović, Jasmina Mujezinović , Almir Panjeta i Adis Nadarević su naglasili da država i njene institucije ne smiju tolerisati kršenje ljudskih prava, bez obzira o kojoj grupi je riječ. Freelancer Almir Panjeta, koji se već godinama bavi dječijim pravima i njihovom zaštitom u BiH, kazao je da ljudska prava treba posmatrati kao cjelinu.

„Ne možete se zalagati za prava jedne grupe, a istovremeno osporavati prava nekoj drugoj grupi. Mediji o djeci izvještavaju rijetko, a i to uglavnom onda kada je neki incident ili problem. Pri tome se često zanemaruje Konvencija o pravima djeteta, pravila RAK-a i Etički kodeks“, rekao je Panjeta.

Lejla Huremović , aktivistica u oblasti LGBTQI prava je navela kako je Vlada Federacije BiH prošle godine donijela odluku o formiranju radne grupe koja će raditi na izradi Zakona o istospolnom partnerstvu, ali zbog neformiranja vlasti do danas se apsolutno nije ništa uradilo po tom pitanju.

„To zapravo govori koliko ozbiljno se shvataju prava LGBT osoba. Ove godine imali smo Povorku ponosa u Sarajevu i mislili smo da će to doprinijeti da političari počnu malo više govoriti o ovoj temi, ali to nažalost nije bio slučaj“, naglasila je Huremović.

Ona je dodala da novinari i novinarke u BiH sve više postaju zaštitinici prava LGBT osoba te da generalno pozitivno i korektno izvještavaju o njihovim problemima i pravima.

Projekat „Mediji za ljudska prava“ je pokrenut početkom 2017. godine. Finansira ga Evropska unija u Bosni i Hercegovini u okviru Evropske inicijative za razvoj demokratije i ljudskih prava u BiH, a provodi ga Konzorcijum kojeg čine Udruženje BH novinari, Centar za edukaciju Pro Educa i Evropska federacija novinara.

U gotovo tri godine implementacije projekta Konzorcijum je organizovao 20 događaja na kojima je učestvovalo više od 500 novinara, urednika, predstavnika institucija vlasti, akademske zajednice, međunarodnih organizacija i civilnog sektora i sproveo 9 sektorskih istraživanja o statusu ljudskih prava u medijima, u kojima je učestvovalo preko 1000 predstavnika ranjivih društvenih grupa. Vođena je i javna kampanja u okviru koje je publikovano 15 istraživačkih tekstova o ljudskim pravima marginaliziranih grupa, producirano 75 reklamnih sadržaja, te objavljeno preko 300 medijskih izvještaja o aktivnostima projekta.

Sarajevo, 17.12.2019. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest Nihadu Hebiboviću, savjetniku predsjedavajućeg Predsjedništva Željka Komšića, zbog političkih pritisaka na kolumnistu Dragana Bursaća i pokušaja cenzurisanja njegovog autorskog komentara objavljenog na portalu Radio Sarajevo. Nakon objavljivanja kolumne na ovom portalu, savjetnik Hebibović je nazvao Bursaća, kako bi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je pisao o Željku Komšiću i tražio da kolumnista koriguje svoje stavove.

Upravni odbor BH novinara smatra nedopustivim miješanje javnih službenika u rad novinara i medija, posebno u kontekstu nastupanja sa pozicije funkcije, demostriranja sile i pozivanjem novinara putem telefona i traženja da se mijenja autorski sadržaj.

Kao bivši novinar Nihad Hebibović je očito, na javnoj funkciji savjetnika, zaboravio da postoje zakonska i profesionalna, novinarska sredstva reagiranja na medijske sadržaje kroz demantiranje netačnih navoda i iskazivanje nezadovoljstva načinom na koji je pisao Dragan Bursać. Izbjegavanje slanja demantija autoru kolumne i portalu Radio Sarajevo, a odabir telefonskog poziva kao načina iskazivanja nezadovoljstva i trenutne političke moći je direktan prisak na slobodu izražavanja i mišljenja, što je nedopustivo u slobodnom i demokratskom društvu.

Upravni odbor BH novinara podsjeća sve javne funkcionere i njihove savjetnike da su sloboda izražavanja i sloboda kritike javnih zvaničnika ključne vrijednosti novinarske profesije, koje se moraju uvažavati od strane svih, a posebno od osoba koje obnašaju javne funkcije. Imajući u vidu da sloboda izražavanja nosi u sebi i odgovornost za javno izgovorenu ili napisanu riječ, želimo naglasiti kako su demanti, javno reagiranje ili pismo uredništvu jedini ispravni i prihvatljivi načini iskazivanja nezadovoljstva novinarskim radom ili medijskim sadržajima.

Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari