Piše: Vuk Vučetić

Sarajevo, 17.12.2019. – Diskusija o odnosu medija i politike, čini se, traje oduvijek. Otkako postoje masovni mediji od tada počinju i prve rasprave koje se tiču uticaja politike, političkih partija, političara i raznih političkih subjekata na rad novinara i medija.

Može se reći da je uticaj politike na medije neupitan, te da je samo u različitim istorijskim epohama imao drugačiji oblik i intenzitet. Tokom kriza i ratova, uticaj vlasti, ali i vojske je bio veći. Kroz istoriju su različiti autoritarni režimi takođe kontrolisali rad medija, a takvih primjera ima i danas. Sa druge strane, periodi mira i društveno-političke stabilnosti generalno pogoduju medijima i medijskim slobodama. U takvim uslovima se uglavnom može konstatovati progresivniji razvoj novinarskih sloboda i nešto veći stepen medijske nezavisnosti.

Međutim, nerijetko situacija na papiru u potpunosti odudara od one na terenu. Iako u savremenom demokratskom slobodnom svijetu postoji nebrojeno mnogo različitih deklaracija, preporuka, pa čak i zakona koji nastoje zaštiti novinare i novinarsku profesiju i osigurati nezavisan rad medija, čini se da nikad nije bila šira lepeza različitih načina na koji se politika i politički subjekti obračunavaju sa novinarima. Od onih soft mehanizama „savjetovanja“ i blagih pritisaka na uređivačke politike, preko uvreda i šikaniranja, pa sve do eksplicitnih fizičkih napada i ubistava novinara (u 2018. godini čak 94 ubijena novinara u svijetu).

Politički klijentelizam, fizički napadi, loši uslovi rada

Analizirajući odnos medija i politike u Bosni i Hercegovini, čini se da situacija ne odudara mnogo od nekih standardnih, već spomenutih, relacija. U BiH se odnos medija i politike ogleda u (gotovo eksplicitnoj) instrumentalizaciji medija od strane različitih političkih subjekata i/ili vlasti, i to uopšte nije nov fenomen. Praktično, odnos medija i politike u BiH je oduvijek takav. Mediji i novinarstvo su gotovo uvijek bili pod nekom vrstom uticaja i kontrole i gotovo po pravilu je ova profesija služila interesima nekih (uglavnom političkih) centara moći, dok je javni interes zadovoljavan samo u slučaju ako nije u suprotnosti sa interesima pravih „gatekeepera“.

Prvi novinski listovi u BiH su se razvijali pod okriljem tadašnjih centara moći koji su imali različite interese. Dalje može se pronaći da su mediji i tokom Austrougara nastavili da budu (propagandni) instrument političkih elita, a nakon toga i socijalističkog režima. Odnos medija i politike je i nakon raspada jednopartijskog režima i dolaska demokratije ostao nepromjenjen – mediji su i dalje podanici političkim subjektima i vlasti.

Jednostavno, ovdašnji uticajni političari i politički subjekti naslijedili su potrebu za medijskom promocijom, koju osiguravaju putem političke, ali i finansijske kontrole medija. Sa druge strane, čini se mediji i novinari nikad nisu doživjeli potpuno „kritičko punoljetstvo“ i emancipaciju. Savremenim rječnikom rečeno, odnos medija i politike je poprimio klijentelistički karakter. Na sceni je svojevrsna simbioza, pri čemu vlasnici medija, urednici i novinari uživaju različite oblike političke podrške, dok zauzvrat postaju produžena ruka političkih patrona. Naime, direktori, urednici i novinari se nerijetko putem političkih linija postavljaju na najodgovornije funkcije u domaćim (javnim) medijskim kućama, ili vremenom postaju praktično privatni PR agenti određenih političara i/ili političkih subjekata.

Ova problematična situacija je osim u entitetskim javnim servisima i državnom javnom emiteru, možda čak i izraženija u lokalnim javnim medijima koji se finansiraju iz opštinskih, kantonalnih i gradskih budžeta. Prema podacima, u BiH ima ukupno 81 lokalnih medija (62 radija, 19 televizija) koji se finansiraju iz lokalnih budžeta, što je značajan dio cjelokupnog medijskog bh. sistema. Međutim, iako posjeduju veliki potencijal da doprinesu razvoju novinarske profesije, ovi mediji su uglavnom redukovani na nivo lokalnih glasila tamošnjih vlasti. Čast izuzecima!

Osim toga, nerijetko su vlasnici privatnih medija i sami političari, ili ljudi koji su vrlo bliski političkim elitama. U tom slučaju mediji se po pravilu koriste kao poligon za političko prepucavanje sa političkim neistomišljenicima, pri čemu se pravila novinarske profesije u potpunosti zanemaruju. Čini se da je ovaj problem danas najizraženiji u online sferi. Naime, s obzirom da za pokretanje online portala nije potrebna bilo kakva dozvola od regulatornih tijela (recimo, ne postoji Zakon o transparentnosti vlasništva medija), otvorila se prilika za političke partije da pod plaštom informativnih (uglavnom) lokalnih medija, zapravo koriste prostor za sopstvenu promociju. S obzirom da se na ovakvim „divljim“ portalima, koji se, pogotovo uoči predizbornih kampanja, pojavljuju kao pečurke poslije kiše, uopšte ne mogu naći podaci o vlasničkoj strukturi ili uredništvu, nemoguće je naći i eksplicitnu poveznicu sa određenim političkim subjektima. Iako zvanične veze sa političkim subjektima nisu vidljive, sadržaji koji takvi mediji plasiraju jesu. Već na prvi pogled se može primijetiti nesrazmjerno veći prostor koji je posvećen određenim političarima ili političkim partijama, praćen favorizujućim, navijačkim načinom izvještavanja. Sa druge strane, politički protivnici su po pravilu predstavljeni u negativnom svjetlu ili u potpunosti izostaju sadržaji koji se tiču njihovih aktivnosti.

Takođe, ono što je vrlo problematično jeste da šira društvena zajednica praktično još uvijek nije prihvatila novinarstvo kao profesiju koja je „ravnopravna“ sa ostalim. U javnom diskursu preovladava mišljenje da se novinarstvom može „baviti svako“. I pored toga što na svim javnim univerzitetima u BiH postoje studijski programi za novinarstvo, šira javnost još uvijek ovu profesiju doživljava kao vještinu koja je rezervisana za one koji u srednjoj školi imaju talenta za pisanje pismenih sastava iz maternjeg jezika.

Ovakav stav prema toj profesiji imaju i sami političari, koji se nerijetko bahato i sa nepoštovanjem odnose prema novinarima (ovo nije slučaj samo u BiH). U tom smislu, novinari su vrlo često meta verbalnih napada političara, ali i meta fizičkih napada javnosti. Od početka 2019. godine u BiH je registrovano oko 50 slučajeva napada na novinare i kršenja prava na slobodu izražavanja. Iz Udruženja BH novinari navode da je nekažnjivost u velikom broju slučajeva posljedica direktne povezanosti napadača sa centrima političke moći . Pokušaj ubistva novinara RTVBN Vladimira Kovačevića je drastičan, ali slikovit primjer sa kakvim se izazovima novinari suočavaju na svom poslu.

Osim ovih, takoreći “bočnih udara”, postoje i unutrašnji problemi koji tište novinare. Prije svega se to ogleda u lošim uslovima rada, niskim i neredovnim platama, neregulisanim trajanjem radnog dana. Novinari su nerijetko neprijavljeni, zbog čega im se ne uplaćuju doprinosi. Često se krše otkazni i disciplinski postupci i sl. Takođe, nerijetko se radi sa lošom i zastarjelom opremom ( snima se još uvijek popularnim “BETA“ kamerama), i samo srećni imaju priliku da rade u boljim tehnološkim uslovima. Medijske kuće (pogotovo lokalni mediji) popunjavaju svoje redove mladim studentima novinarstva koji pristaju na volonterske uslove rada, koji se ne mijenjaju ni nakon više godina. U tom smislu, mladi postaju jeftina kvalifikovana radna snaga. Uzimajući u obzir ove nepovoljne uslove za rad novinara ne treba da čudi i veliki broj pritisaka sa kojima se suočavaju. Ovo se, prije svega, tiče ranije pomenutih ekonomskih i političkih pritisaka, koji se najčešće manifestuju uslovljavanjem dobijanja ili zadržavanja radnih mjesta, ali i napredovanjem unutar medija.

Internet i društvene mreže kao prostor za slobodno mišljenje

Ipak, čini se da nije sve tako sivo. Možemo spomenuti i, uslovno rečeno, neke pozitivne strane medalje. Ulazak velikih medijskih kuća kao što su Al Jazeera, N1 ili Anadolija na bh. medijsku scenu svakako ima pozitivne strane. One su najvidljivije u segmentu koji se tiče nezavisnosti od lokalne politike i političkih interesa koji ne mogu vršiti bilo kakav pritisak (ni politički, ni ekonomski) na uređivačke politike tih medija. U tom smislu postojanje ovih medija zapravo na neki način stvara utisak postojanja pluralizma medija i nezavisnog novinarstva. Zatim, ekspanzija interneta (koji je u potpunosti neregulisan prostor, a samim tim i slobodan) bi u nekom (utopističkom) smislu mogla predstavljati potencijalno sredstvo za razvoj novinarske profesije. Iako je, naravno, više negativnih primjera (visok stepen govora mržnje ili eksplozija fake portala), čini se da se ipak na horizontu pojavljuje svojevrsna oaza, odnosno prostor za kritičko promišljanje političke stvarnosti, u vidu bh. Twitter zajednice. Naime, Twitter zajednica se razvija i raste u BiH, a isto tako sve više je nezavisnih medija i blogera/vlogera koji pružaju drugačiji, alternativni ugao gledanja u odnosu na medijski mainstream.

Novi kanali komunikacije i veliki broj online platformi takođe mogu biti koristan alat za ukazivanje na nepovoljan položaj novinara, ali i same profesije. S tim u vezi može se zapaziti sve snažnije i proaktivnije djelovanje nevladinih organizacija u tom smjeru, koje nastoje ukazati na probleme sa kojima se novinari susreću. Rad novinarskih udruženja je takođe nešto što pruža kakav-takav otpor različitim pritscima, nastojeći podići svijest kod društvenih aktera o značaju i ulozi nezavisnog novinarstva kao jednog od važnih stubova svakog demokratskog društva.

Ono što takođe može biti dio dugoročnog plana borbe za kvalitetnije novinarstvo je političko i medijsko opismenjavanje javnosti. Naime, medijska pismenost je na izuzetno niskim granama u Bosni i Hercegovini, a prema posljednjim istraživanjima, BiH se nalazi na samom dnu indeksa medijske pismenosti u Evropi . Medijski nepismeni građani su laka meta političkih i medijskih manipulacija, zbog čega je vrlo važno učestalo sprovoditi aktivnosti u cilju medijskog opismenjavanja što većeg broja građana, sa posebnim akcentom na mlade. Medijski pismeni pojedinci predstavljaju svojevrsna antitijela u kontaminiranoj društveno-političko-medijskoj stvarnosti. Jedino medijski, ali i politički pismeni pojedinci mogu doprinijeti kvalitetnijem razvoju demokratskog društva u cjelini.

(Autor je doktor komunikoloških nauka i radi na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Ovaj članak nastao je u okviru projekta koji BH novinari realiziraju u saradnji sa Njemačkom ambasadom u BiH)

Piše: Nermina Omerbegović

Sarajevo, 13.12.2019. – Kad zakoračite u svijet novinarstva, imate neka skoro pa romantična očekivanja. Mislite da postajete glas onih koji se ne čuju, da ćete upoznavati neke zanimljive ljude, putovati…

Ono što ne očekujete je da će vas procjenjivati ne prema vašim prilozima i tekstovima koje pišete, nego prema spolu, izgledu, godinama… Da će vam, ako ste žensko, trebati dvostruko, ma trostruko više da se dokažete, da vas počnu shvatati ozbiljno kao novinarku. Ne očekujete da ćete, zato što ste žensko, morati oko sebe da dižete zidove da bi bili zaštićeni. I ostali prisebni.

Nekulturni ljudi iz kulture

Na prijedlog da pišem o tome sa kakvim se problemima sreću novinarke u bh. medijima, koliko im se onemogućava da rade svoj posao, koliko ih se napada i na kakve sve načine, vrteći u glavi razne situacije shvatila sam da je seksualno uznemiravanje, bilo ono direktno ili indirektno, ozbiljan problem. U dosadašnjim tekstovima kolegice pišu većinom o problemima unutar redakcija, političkim i eventualno vlasničkim pritiscima. A vjerujem da su se mnoge od njih susrele i sa ovom vrstom pritiska, kako unutar, tako i van redakcije.

Ma koliko se možda činilo nebitnim, seksualno uznemiravanje jeste ozbiljan pritisak na novinarke. Tim više i zato što o njemu ne govorimo. Ponekad ga ne znamo prepoznati, ponekad nas je stid, a ponekad ne želimo da ostanemo bez izvora informacija. I tako sve to guramo pod tepih.

Ovaj put zadržat ću se tek na par primjera iz ličnog iskustva. Jer radeći u više redakcija, pa i kao PR. imala sam priliku vidjeti kako sagovornici procjenjuju muške kolege, a kako kolegice.

Najduži period svog novinarskog staža provela sam u redakcijama kulture. Neko bi naivno pomislio da baš umjetnike – slikare, pisce, glumce, režisere… – treba da krasi jedan lijep odnos prema ženama. I zaista, ima divnih sagovornika u svim oblastima. Nažalost, ima i onih drugih, koji misle da im ime i ugled koji uživaju u društvu daju više prava nego ostalima.

Jednom prilikom tadašnja urednica u redakciji „Oslobođenja“ Nada Salom rekla mi je da trebam da uradim razgovor s predsjednikom jednog umjetničkog udruženja, koje je te godine slavilo značajan jubilej. Nazvala sam i dogovorila razgovor. Sagovornik je predložio da se nađemo kod njega. Fotograf nije bio na raspolaganju, pa sam otišla sama, ne videći u tome neki problem.

Sjela sam, pijuckala kafu, spremala diktafon, objašnjavala sagovorniku o čemu želim da pričamo. I dok sam tako opušteno sjedila, „ugledni umjetnik“, ničim izazvan, iznenada se pokrenuo sa svog mjesta i obreo, ni manje-ni više, nego u mom krilu!

Nekako sam se iskobeljala iz te neprijatne situacije, a on se počeo izvinjavati, čak mi je i na odlasku poklonio svoj rad koji sam ja, onako bijesna, bacila u prvu kantu za smeće.
Nazvala sam urednicu sa namjerom da joj ispričam šta se desilo, ali jednostavno, bilo me je stid. Kao da sam ja nešto tu skrivila. Pogledala se, na meni je široka majica, hlače. Ništa provokativno. I na kraju nisam rekla šta se zaista desilo, samo da intervju nije urađen. Da nisam mogla, te može li neko drugi to napraviti. Odgovor je bio da uradim kad stignem. I opet nakon par dana zovem „uglednog umjetnika“ – ovaj put nije dobro, bolestan, leži kući. Moram priznati da sam čak pomalo uživala dok sam sjedila iznad njega koji je nemoćan ležao.

U jednom periodu postojala je ideja da se snimi film o opsadi Sarajeva, u režiji Veljka Bulajića. Predloženo mi je da odem na razgovor kako bih radila kao PR tog projekta. Otišla sam, razgovarala sa organizatorom i dobila posao.

Tu sam radila tek sedam dana, a već tada se naslućivalo da od tog filma neće biti ništa. U tom periodu uspjela sam ugovoriti nekoliko televizijskih gostovanja, neke priloge u novinama, na radiju. Ipak, organizator mi je rekao da je očekivao više, pojasnivši da su me, između ostalog, primili i zbog izgleda! I da sam trebala nazvati neke urednike, ponuditi im izlazak…

Dobijam zadatak da razgovaram s direktorom jedne od kulturnih institucija. Nazovem ga i dogovorimo se da se vidimo u Kamernom teatru. Nakon upoznavanja kaže da ipak ne pristaje na razgovor. Zbunjena, pitam ga zašto. Objasni mi da dobro izgledam , što, po njemu, znači da ne znam raditi posao novinara. Nakon nekog vremena, odlazi od stola i razgovara sa ljudima koje oboje poznajemo. Naravno, muškarcima. Vrati se i kaže da pristaje na razgovor. Izgleda da su mu pojasnili da i nisam baš toliko glupa.

Prilikom razgovora kod prije „razvikanog“, nego uglednog, umjetnika, nakon pitanja da li je istina da je protiv njega još otvoren postupak zbog krađe (potpisivanja) tuđih djela, zavrće mi ruku, otima diktafon i vadi kasetu. Potom vrati diktafon i kaže da će nazvati direktora moje novinske kuće i da ne mogu ništa objaviti. Na izlasku mu kažem da odlično pamtim te da mi kaseta i ne treba. A ima i drugih sagovornika. I nimalo damski, dok je on za mojim leđima, istrčim, preskačući po dvije stepenice.

Tekst je ipak bio objavljen, najviše zbog toga što se tadašnja urednica Svjetlana Mustafić izborila za to. Iako uz solidno sakaćenje od strane glavnog urednika.

Ne stidite se prijaviti uznemiravanje

Ovo je tek nekolicina među mnogo sličnih primjera. Problem bi nastajao i zbog toga što su to bili ljudi s kojima sam jednostavno morala sarađivati. Tako bi mi nakon svega ostajalo samo da se bar ja ponašam profesionalno, jer oni su izvori. A ostati bez izvora informacija, znači ostati bez informacije.

Sjećam se da je dragi čovjek, sjajni novinar Hamza Bakšić napisao priručnik „Ja, novinar“ u kojem je, između ostalog, tretirao upravo probleme koje novinarke mogu imati zbog svog izgleda ili načina oblačenja. To mi je pomalo zasmetalo i zapitala sam se treba li me iko ocjenjivati na osnovu moje vanjštine ili onoga što radim. Nadam se da sam vremenom uspjela savladati te prepreke. A mlađim kolegicama želim da se što manje susreću sa uznemiravanjima ovog tipa. A ako do toga ipak dođe, da se ne stide prijaviti. Pa možda i urednici i vlasnici medija budu imali razumijevanja za situacije u kojima se nađu.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je stvarna i namjerna. Imena nema, jer su neki u međuvremenu i preminuli. A i zbog toga što opisani u ovom tekstu vjerovatno nisu jedini koji su se tako odnosili prema novinarkama, te dopuštam i drugima da se prepoznaju i koriguju.

((Autorica je novinarka agencije FENA; ovaj tekst objavljen je u dvobroju 70/71 biltena E-novinar)

Sarajevo, 08.12.2019. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest rukovodstvu Fudbalskog kluba Sarajevo i njegovim navijačkim grupama zbog posljednjeg napada na snimatelje televizija Nova BH i Hayat, koji su se desili tokom protesta u Sarajevu i iskazivanja nezadovoljstva navijača nedavnom smjenom trenera Husrefa Musemića.

Snimatelja Nove BH Sedina Lepića je napao jedan od navijača FK Sarajevo i nanio mu lakše povrede glave, dok je Faruku Avdoviću, snimatelju Hayat TV, grupa navijača oštetila opremu za snimanje.

Upravni odbor BH novinara oštro osuđuje napade na medijske ekipe i onemogućavanje snimatelja da slobodno i sigurno obavljaju svoje profesionalne zadatke. Posebno zabrinjava činjenica da navijači FK Sarajevo ponavljaju napade na novinare i novinarske ekipe, a da pri tome nema adekvatnih reakcija samog kluba i rukovodstva njegovih navijačkih grupa.

UO BH novinara poziva MUP Kantona Sarajevo na hitnu istragu ovih napada i poduzimanje zakonskih mjera za sankcioniranje napadača, a od rukovodstva FK Sarajevo i njegovih navijača zahtijeva poduzimanje adekvatnih mjera za zaustavljanje nasilja nad medijskim profesionalcima. Ukoliko ovo nasilje ne prestane, BH novinari će pozvati medije na bojkot sportskih događaje čiji su organizatori i sudionici FK Sarajevo ili njegovi navijači, saopćeno je iz UO BH novinara.

Tuzla, 4.12.2019.- Kako bi se stvorilo sigurnije okruženje za pripadnike LGBTQ zajednice, potrebno je raditi na zagovaranju poštivanja ljudskih prava ove marginalizirane grupe, te na senzibiliziranju javnosti i službenika u javnim institucijama, istaknuto je tokom javne diskusije „Mapiranje ljudskih prava u medijima sa fokusom na zaštitu prava LGBTQ osoba“, koja je danas održana u Tuzli.

Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinara je mišljenja da se ljudskim pravima LGBTQ osoba mediji bave manifestaciono ili incidentno i da bi urednici trebali raditi na povećanju broja medijskih sadržaja o pravima i interesima ove društvene grupe.

“Kada se radi o izvještavanju medija o ljudskim pravima marginaliziranih grupa, dio novinara se ponaša kao da se ne radi o ljudima koji imaju svoje potrebe, pa kreiraju medijske sadržaje na bazi senzacionalizima, šireći stereotipe i predrasude”, smatra Divković.

Istraživanja o statusu ljudskih prava LGBTQ osoba pokazuju da je preko 60 posto pripadnika ove zajednice doživjelo diskriminaciju, a da njih 83 posto nije prijavilo kršenje ljudskih prava, s obzirom na to da strahuju za svoju sigurnost i nemaju povjerenja u institucije.

Dajana Bakić, izvršna direktorica Tuzlanskog otvorenog centra kaže da LGBTQ osobe još uvijek ne prijavljuju probleme sa kojima se suočavaju zbog straha od autovanja jer bi morali da priznaju da su doživjeli diskriminaciju na osnovu rodnog identiteta, što je teško u homofobnom i patrijahalnom društvu.

“LGBTQ zajednica živi u strahu od diskriminacije i nasilja koje može doživjeti od institucija i šire javnosti. Također, LGBTQ osobe ne poznaju dovoljno mehanizme pomoću koji im stoje na raspolaganju i gdje mogu prijaviti kršenje ljudskih prava i tražiti zaštitu”, ističe Bakić, naglašavajući da je jako važno da mediji ovoj problematici pristupaju profesionalno i objektivno, bez senzacionalizma i sa istraživačkim pristupom problemima i potrebama LGBTQ osoba.

Zoran Pelemiš iz Udruženja “Vaša Prava BiH” je mišljenja da svi društveni akteri trebaju dati veći doprinos promociji i zaštiti kako bi se ljudska prava počela poštovati u BiH u potpunosti.

“Ne možemo govoriti o sudskoj praksi kada su u pitanju slučajevi kršenja ljudskih prava LGBTQ osoba, jer teško dolazimo do predmeta. Razlog je što se LGBTQ osobe rijetko odlučuju na prijavljivanje krivičnog djela, upravo zbog straha i nepovjerenja u sistem”, navodi Pelemiš, naglašavajući da bi slučajevi kršenja ljudskih prava pripadnika LGBTQ zajednice pomogli da se dođe do informacije kakva je praksa kod pojedinih bh. sudova, te da li oni postupaju u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava.

Enes Osmančević, profesor na Filozofskom fakultetu Tuzla ističe da mediji jesu promotori sistema društvenih vrijednosti, ali stari sistem koji je nekada važio je urušen i sada bh. zajednica nije u stanju da uspostavi neke nove vrijednosti.

“Gdje god zagrebete imamo kršenje ljudskih prava, manjina smo postali svi koji želimo da živimo slobodno jer logika kolektivnih identiteta je zgazila pojedinca i to nije problem samo ove sredine već problem civilizacije”, kaže Osmančević.

Sudionici javne diskusije su zaključili da bi mediji trebali više izvještavati o konkretnim životnim pričama, uspjesima i problemima LGBTQ osoba, poštujući standarde novinarske etike, kako bi profesionalnim i etičnim pristupom unaprijedili kvalitet medijskih sadržaja o ovom temi, te doprinijeli većem infomisanju javnosti. Također, jedan od mehanizama za poboljšanje položaja pripadnika LGBTQ zajednice u BIH jeste senzibiliziranje javnosti i konstantna edukacija sa predstavnicima bh. institucija.

Javna diskusija održana u Tuzli dio je projekta “Mediji za ljudska prava“ koji implementira Udruženje/udruga BH novinari u saradnji sa Evropskom federacijom novinara i Centrom za edukaciju Pro Educa, a uz finansijsku podršku Evropske unije.

Piše: Sanja Škuletić-Malagić

Mediji su ogledalo društva, a stanje slobode medija je reper, odnosno slika i prilika stanja ljudskih prava, demokratičnosti i vladavine prava u jednoj zemlji. Jer, mediji su ti koji sa jedne strane promoviraju, prate i upozoravaju na slučajeve povreda ljudskih prava, a nerijetko su i sami novinari žrtve kršenja ljudskih prava.

Nije bez razloga sloboda izražavanja, kojom se garantira i sloboda medija, jedno od najstarijih ljudskih prava koje je zaštićeno sa više međunarodnih deklaracija i rezolucija, ali i najvišim pravnim aktom naše zemlje – Ustavom Bosne i Hercegovine .

Nakon II svjetskog rata uloženi su ogromni napori na međunarodnom, a naročito evropskom planu da se osujeti ponovna pojava totalitarnih režima i diktature. Takva akcija za rezultat je dala brojne deklaracije, rezolucije, paktove… i izuzetno komplikovan i razuđen sistem zastite ljudskih prava.

Dobra teorija i loša praksa

Teoretski, ljudska prava su stavljena na pijedestal prioriteta Evrope i svijeta, pa i Bosne i Hercegovine u čijem Ustavu je ugrađeno čak 16 međunarodnih dokumenata kojim se garantiraju ljudska prava, zahvaljujući čemu ona imaju primat nad svim zakonima u našoj zemlji.

Nažalost, ne samo u Bosni i Hercegovini i regionu, nego i u svijetu, očigledna je, a naizgled i nepremostiva, provalija između normativnog i proklamovanog sa jedne i prakse, odnosno primjene usvojenih normi, sa druge strane.

Iskusni borci za ljudska prava tvrde da je borba za ljudska prava zapravo borba ne za bolje nas, nego za boljitak budućih generacija. Stepen poštivanja ljudskih prava mnogi s pravom smatraju stepenom civiliziranosti jednog društva iako se puna provedba ljudskih prava smatra utopijom i u daleko društveno i ekonomski razvijenijim zemljama od naše.

No, nepobitni su dokazi o tome da poštivanje slobode medija ima direktan odraz na uređenost država. Na to je ukazao i šef britanske diplomatije Jeremy Hunt govoreći na Globalnoj konferenciji o slobodi medija, koja je u julu održana u Londonu. On je iznio podatak kako od 10 “najuređenijih” država na svijetu po rangiranju Transparency Internationala, sedam je i u prvih deset na Svjetskom indeksu slobode medija. A, od deset najkorumpiranijih država, četiri su među posljednjih deset po slobodi medija” .

Gušenjem ljudskih prava, kroz gušenje slobode medija, guši se svaki drugi napredak. U današnjem svijetu svjedoci smo niza primjera koji dokazuju kako gušenje slobode medija daje šansu nedemokratskim autokratskim sistemima, gdje vladaju zatvoreni centri moći na koje građani imaju mali ili nikakav utjecaj. Takvi sistemi odišu nepotizmom, korupcijom, a pokrivaju se propagandnim informiranjem javnosti posredstvom kontroliranih medija.

Hunt je poručio da su odgovornost i nadzor najjače mjere zaštite od tamne strane vlasti i da “malo koja institucija tu ulogu može ostvariti djelotvornije od slobodnih medija”. Bitno je odbaciti generaliziranje i posmatranje bilo koje branše kroz prizmu loših iskustava te prihvatiti da neetičnost i neprofesionalizam nikad ne smiju biti opravdanje za napade ili prijetnje.

Urušavanje medijskih sloboda u BiH

U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice nema dileme da su profesionalni mediji prirodni saveznici, odnosno na istoj misiji i zadatku promocije ljudskih prava, afirmacije načela i vrijednosti jednakosti, tolerancije i nediskriminacije, edukacije građana, podsticanja promjena… Jer, sloboda izražavanja je katalizator svih ostalih ljudskih prava, a profesionalni mediji su jedan od stubova demokratije i ključni faktor u promociji i poštivanju ljudskih prava u BiH.

Svjesni njihove uloge i neophodnosti stvaranja partnerskog osnosa sa profesionalnim medijima, pri izradi prvog izvještaja Vijeća ministara BiH o slobodi govora i stanju medijskih sloboda u BiH Ministarstvo je osiguralo učešće više od 60 medijskih kuća iz cijele države. Izvještaj je usvojen u Vijeću ministara i u oba doma Parlamentarne skupštine BiH te je bio osnov za tematsku sjednicu u državnom parlamentu.

Istaknuto je da su evidentni, ali i neadekvatno kažnjeni napadi, nasilje i zastrašivanje novinara. Među prijedlozima dodatnih mjera zaštite novinara bilo je i da se napad na novinare definira u krivičnim zakonima ko posebno krivično djelo ili kao teži oblik krivičnog djela napada na službenu osobu u vršenju službene dužnosti.

Pored potrebe da se stvore efikasniji mehanizmi za sigurniji ambijent za rad novinara, naglašeno je kako je neophodno i više jedinstva te novinarske solidarnosti kroz koju bi se zajednički radilo na podizanju kvalitete novinarstva i stepena poštovanja profesionalnih standarda i etičkih kodeksa. Utvrđeno je da su ilegalni internet portali, netransparentnost vlasništva nad medijima, govor mržnje, pritisci na medije, ekonomska ovisnost, samo neki od problema sa kojima se mediji u Bosni i Hercegovini susreću u radu. Navedeno je da „politički pritisci na sva tri javna servisa doprinose davanju prednosti nacionalnim i političkim interesima nad interesom javnosti i dovode u pitanje ulogu javnog RTV servisa kao nezavisnog i profesionalnog medija“.

I kroz izvještaje Evropske komisije o napretku BiH isticano je da je evidentan nastavak političkog i finansijskog pritiska na medije te ukazivano na neophodnost usvajanja regulative u oblasti transparentnosti vlasništva u online medijima, kao i oglašavanju u medijima.

Reporteri bez granica su u ovogodišnjem izvještaju ukazali na urušavanje medijskih sloboda u BiH iznoseći podatak da je naša zemlja na 62. mjestu od ukupno 180 rangiranih zemalja prema Indeksu medijskih sloboda. O nazadovanju najbolje svjedoči podatak da smo prije 15 godina zauzimali visoko 21. mjesto. Reporteri su naveli da odluke urednika medija reflektuju etničke podjele i govor mržnje, da su novinari su izloženi napadima i lošim radnim uslovima sa uglavnom niskim plaćama, „dok su tužbe zbog klevete ili srozavanja časti postali alati političara kojima se novinari žele zastrašiti i odagnati od istraživanja pojedinih tema“. U njihovom fokusu bila su dešavanja u Banja Luci, gdje su naveli primjer kada je spriječeno izvještavanje o protestima vezanim za smrt Davida Dragičevića, precizirajući da su „vlasti sprečavale slobodu javnog okupljanja i slobodu da se protesti regularno medijski prate“.

Medijsko tržište, naročito u domenu kod nas neregulirane oblasti online medija, postalo je neumoljivo – pobjeđuju samo najbrži i najdopadljiviji širokim javnim masama. U takvom okruženju suvereno vlada senzacionalizam, neprofesionalizam koji se ogleda u moru neprovjerenih informacija, lažnih vijesti, govora mržnje, promocije moralno upitnih društvenih vrijednosti…

Na to ukazuje i profesor etike Milenko Perović, koji u svom djelu “Etika medija” navodi da internet donosi „košmar nemorala“ te da internetsko komuniciranje daje mogućnost svakome da postane medijski djelatnik, zbog čega su dovedeni u pitanje “mehanizmi pravne i moralne kontrole sadržaja koji postoje u klasičnim medijima”.

Sve ovo je samo dio problema u oblasti slobode medija, a što doprinosi gušenju profesionalnih medija i degradiranja časne novinarske profesije. Ignoriranje ove problematike i očiti nedostatak jedinstva i novinarske solidarnosti, što je ključno u borbi za slobodu medija, na kraju je dovelo do stava „samo nek’ je živa glava“.

Pitanje je do kada će i takvo stanje biti održivo. U tom kontekstu, posebno zabrinjavaju rezultati istraživanja koje su povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija proveli Udruženje BH novinari i Fondacija Friedrich Ebert i koje je pokazalo da čak 27 posto ispitanika u RS i 17 posto u FBiH opravdavaju nasilje, odnosno napade na novinare, a što je rast od 14 posto u odnosu na rezultate iz prošle godine .

Stanje je još gore kad se uzme u obzir podatak da se kroz pravosudni sistem u korist novinara riješi samo 24 posto napada prijavljenih putem Linije za pomoć novinarima. Takvi rezultati su alarm i ukoliko se ne poduzmu adekvatne mjere, napadi na novinare će postati društveno prihvatljivi, ali ni na tome se neće stati.

Nekažnjeno nasilje nad novinarima

UNESCO je prošle godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima objavio da je od 2006. do 2017. u svijetu ubijeno 1.009 osoba koje se bave novinarstvom, dok 90 posto optuženih za nasilje nad novinarima prošlo bez kazne .

Predstavnik OSCE-a za slobodu medija Harlem Desir nedavno je istaknuo potrebu za kaznenim progonom osoba odgovornih za zločine počinjene nad novinarima.

– Na teritoriju država članica OSCE-a u proteklih 25 godina ubijeno je približno 400 novinara, a razriješeno je manje od 15 posto slučajeva ubistava novinara – rekao je Desir, upozoravajući da „izostanak kaznenog progona može dovesti do stvaranja okruženja u kojem je moguće proći nekažnjeno za takav čin, što bi moglo uzrokovati porast nasilja“ .

A to znači napad na slobodu svih nas, ne samo novinara, nego društva u cjelini. Na to je svojedobno upozoravao Benjamin Franklin, jedan od tzv. Očeva osnivača Sjedinjenih Država, tvrdeći da „onaj ko želi oduzeti slobodu nekoj naciji, prvo će krenuti od ograničavanja slobode govora“ .

Zato upozorenja koja se čuju sa svih strana treba krajnje ozbiljno shvatiti, dok je još „živa glava“ ne samo kolega novinara, nego civiliziranog demokratskog društva.

(Autorica je bivša novinarka i službenica za informiranje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine; ovaj članak nastao je u okviru projekta koji realiziraju Udruženje BH novinari i Njemačka ambasada u BiH)