Piše: Nermina Šunj-Kušljugić

Sarajevo, 06.11.2019. – Iz percepcije stepena slobode naših medija, nastale na osnovu iskustava kolega i ličnog iskustva, mogao bi još ispasti i dobar aforizam, primjera radi: cenzure u medijima skoro da i nema, uspješno se opiremo autocenzurom. Ima čak i elemente istine, jer u kontekstu u kojem vlasnici/osnivači medija, urednici i novinari, samovoljno pribjegavaju autocenzuri i „miru“ sa finansijerima ili interesnim centrima na koje su eventualno oslonjeni, zapravo i nema potrebe za cenzurom.

„Nepoželjni“ sagovornici

Autocenzura je i to što u primjeru koji ću navesti neću otkriti ime medija, već samo iskustvo s autocenzurom.

U privatnom mediju svojevremeno sam pisala serijal tekstova o slovenačkoj fabrici u BiH koju je vlasnik planirao izmjestiti iz zemlje. Direktor fabrike, domaći kadar, borio se da fabrika opstane jer bi se izmještanjem pogona ugasio jedini izvor egzistencije za lokalno stanovništvo.
Uz ostale zadatke u redakciji svakodnevno sam kontaktirala direktora fabrike. Pretpostavljala sam da je „stranački kadar“ ali nisam tome pridavala značaj, jer mi je bio važan sagovornik isključivo zbog novih informacija.

Pisanje ovakvih priča jedna je od ljepših strana novinarstva i za razliku od političkih tema, socijalna tematika donekle oslobađa od pritiska i mogućeg pokušaja kontrole, redaktorske ili političke. Ali, ne lezi vraže.

Jednog jutra se, uz kafu nakon kolegija, pronio glas među kolegama da više nismo (vlasnik medija) u dobrim odnosima s tom i tom političkom strankom. Znači, tako to ide, pomislila sam, jer sam već radila u privatnom mediju ali nije bilo eksplicitnih zahtjeva za autocenzurom o kojima sam slušala „iz usmenih predanja“ kolega. Pratila sam i dalje situaciju u fabrici, ali me je ubrzo pozvalo da mi još jednom „fino kaže“ da je direktor s kojim sam svakodnevno telefonski razgovarala iz te i te stranke i da ga više ne zovem.

Uprkos svemu i dalje sam pratila priču. Direktora nisam citirala ni spominjala njegovo ime u tekstu, i mislila sam da sam pronašla modus da „pobijedim“ nametnuta ograničenja. Međutim, jednog jutra sam jedva u novini pronašla svoj tekst, negdje u ćošku, sa strane, zapravo je od teksta nakon redaktorske intervencije preostalo nekoliko redaka, bez fotografije i uz oskudnu opremu teksta, tek kratka, „neatraktivna“ vijest.

U mediju u privatnom vlasništvu uglavnom postoje dva načina da reagirate na ograničenja u izboru tema ili sagovornika: da ih poštujete ili da odete.

Pošto je primjer koji sam navela iz privatne novine, eventualni zaključak čitatelja da autocenzure ima samo kod „privatnika“ naprosto ne bi bio tačan.

Tri puta oslušni stav urednika

Rekla bih čak da je leglo autocenzure i pritisaka na novinare da triput razmisle prije nego napišu upravo u javnim medijima, ponajviše medijima finansiranim iz budžeta, u kojima profesionalni, ali i radno-pravni status novinara direktno zavisi od interesa vladajuće parlamentarne većine koja kontrolira budžet iz kojeg se taj medij finansira, odnosno, zavisi od politika koje kreiraju stav u „svojim narodima“ o javnom mediju koji finansiraju plaćanjem RTV takse.

Razlike u pozicijama novinara suočenih sa jasnim ili prikrivenim ograničenjima mogu biti u formalnoj sferi, zavisno od toga koliko su zaštićeni ugovorom o radu i da li u slučaju radno-pravnog spora sa poslodavcem, na koji se rijetki hrabri odlučuju, novinar neće biti žrtva eventualne odmazde vlasnika/osnivača nezakonitim otkazom, bez disciplinske procedure.

Sve drugo je pitanje samopoštovanja pojedinca.

Zato bi bilo netačno pronalaziti uzroke pribjegavanju autocenzuri samo u socijalnom statusu novinara jer je bitka s autocenzurom prije svega pitanje poštivanja standarda profesije. Ali zbog cjelokupnog konteksta u kojem mediji djeluju, također bi bilo nekorektno sav teret borbe s ograničenjima u pisanju sručiti na novinarska pleća. Zato što je „povijanju kičme“ novinara prethodila, i još traje, brutalna kampanja političko-interesnih centara da izvore finansiranja medija kontroliraju ili svedu na minimum i tako ih potčine sebi.

Osim straha od otkaza, straha za vlastitu i egzistenciju porodice, djece, bolesnih članova porodice, i zbog pravnog miljea u kojem se ne kažnjavaju ubice ili napadači, novinari se šutke povinuju (samo)nametnutim ograničenjima.

Pored bitke za dostojanstveno i, koliko je moguće, depolitizirano okruženje za rad, kroz usvajanje novih zakona, jačanje sindikata ili solidarizacije kolega…, otvoren je još jedan front na kojem novinarima valja trošiti energiju. Pojavila se „konkurencija“ koja brutalno gazi sve norme profesije. Internet mediji nepoznatih vlasnika, motivirani isključivo profitom. Doduše, i prije njih smo znali da su mediji i unosan biznis, a informacija vrijedna roba. Dakle, i rad proizvođača robe ima svoju vrijednost i samo je pitanje koliko je ko svjestan značaja svoje uloge.

Kad bi se oslobodili uloge žrtve

Zato bi bilo dobro da počnemo čitati i signale vlastitog iskustva, konstantnih pokušaja političkog i finansijskog porobljavanja medija. Ti nam pokušaji govore da uprkos stalnom nametanju slike o beznačajnosti uloge medija, itekako postoji razlog zašto su mediji važni i zašto ih neko želi imati ili kontrolirati.

Potom bi bilo dobro da počnemo čitati između redova koje svojeručno ispisujemo. Evo primjera: pišemo priče o poslodavcima kojima posao visi o koncu zbog odlaska neophodnih zanatlija u inostranstvo, zato što ih se tamo uvažava i bolje plaća. Mi, novinari, pravimo vijest od odluke poslodavca da, kako bi zadržao radnika i sačuvao biznis, konačno adekvatno plati njegov rad i pruži mu sva zakonska prava koja ga inače sljeduju.

Iz te vijesti, koju smo mi napravili, kaže nam se i da je, prenosili informacije ili zidali kuće, u svim zanatima princip isti: poslodavac može biti odličan menadžer, imati sklopljene ugovore za brojne poslove, ali mu to nije garancija uspjeha ako te poslove nema ko da uradi.

(Autorica je dugogodišnja novinarka i urednica portala Megafon.ba; tekst je objavljen u 69. izdanju biltena E-novinar)

SARAJEVO, 02.11.2019.- Pravosudni organi zemalja iz regiona napade na novinare, bilo fizičke ili verbalne, moraju procesuirati u najbržem mogućem roku. Novinari ne smiju biti napadani dok obavljaju svoj posao, istaknuto je na press konferenciji u Sarajevu povodom 2. novembra, Svjetskog dana borbe protiv nekažnjivosti napada na novinare.

Konferenciju je organizovalo Udruženje BH novinari u saradnji sa partnerima iz regiona.

O potrebi efikasnijeg procesuiranja napada na novinare, sprječavanju nekažnjivosti te efikasnijoj primjeni standarda Vijeća Evrope u primjeni člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, na press konferenciji su govorili Marija Vukasović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Marijana Camović iz Sindikata medija Crne Gore, Ivan Breshovski iz Udruženja novinara Makedonije i Borka Rudić iz Udruženja BH novinari.

Od početka 2019. godine u BiH je registrovano 48 slučajeva napada na novinare i kršenja prava na slobodu izražavanja, kazala je Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, naglasivši kako je nekažnjivost u velikom broju slučajeva posljedica direktne povezanosti napadača sa centrima političke moći.

“Sa posebnom pažnjom pratimo deset fizičkih napada na novinare, čiji su počinitelji povezani sa političkim i ekonomskim centrima moći. Takvi napadi su od strane političara pravdani. Dodatno, u BiH postoji pritisak pravosuđa na novinare, gdje oni koji bi trebalo da štite novinare i njihovo pravo na slobodu izražavanja stvaraju nove slučajeve i pretvaraju se u one koji čine nasilje. Nedopustivo je ne kažnjavati napadače, bez obzira odakle oni dolaze i da li imaju političku moć ili zaštitu. Ako vi ne kaznite 70 posto napada na novinare, onda je to jedna veoma destruktivna poruka za građane i javnost”, rekla je Rudić i dodala da sami mediji trebaju bojkotirati one osobe i institucije koje su napadači na novinare.

U maju ove godine počela je funkcionirati Regionalna pravna pomoć novinarima u BiH, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori sa fokusom na pružanje besplatne pravne pomoći novinarima i medijima iz regiona Zapadnog Balkana i jačanje mreže advokata koja će se baviti odbranom novinara pred sudovima te stvaranjem uvjeta za efikasniju primjenu principa medijskog prava u zaštiti slobode izražavanja i slobode medija. Od maja do kraja septembra kroz institut Regionalne pravne pomoći procesuirano je 80 slučajeva.

“Ubistvo Duška Jovanovića, glavnog i odgovornog urednika lista Dan, koje se desilo 2004. godine je najdrastičniji primjer napada na novinare u Crnoj Gori, ali i primjer kako država nije u stanju da se izbori sa takvim slučajevima. I dalje ne znamo ko je pucao u Jovanovića, ko je naručio to ubistvo i zašto. Prije nekoliko dana smo dobili objašnjenje da je nadležni tužilac bio previše umoran u noći ubistva da bi saslušao ključne svjedoke i saučesnike”, rekla je Marijana Camović iz Sindikata medija Crne Gore.

Ona je pomenula i pokušaj ubistva novinarke Olivere Lakić prošle godine, te kako se do danas ne zna ko je pucao u nju i po čijem nalogu.

“Vlada Crne Gore je prošle godine formirala komisiju koja se bavi istragama slučajeva napada na novinare i medije, komisija je dala preporuke, ali do sada nadležne institucije nisu postupile ni po jednoj od tih preporuka”, zaključila je Camović.

Nekažnjivost napada na novinare mora postati prošlost, poručio je Ivan Breshovski, advokat Udruženja novinara Makedonije.

“Želimo izmijeniti krivični zakon tako da se napad na novinare tretira kao napad na osobe koje obavljaju profesionalnu novinarsku dužnost i sada radimo na tome. Također, plan je da se napravi protokol za bolju saradnju policije i novinara. U 2019. registrovana su dva fizička i jedan verbalni napad na novinare u Makedoniji a u posljednjih nekoliko godina ukupno 55 slučajeva kršenja prava i sigurnosti novinara”, naveo je Breshovski.

I novinari i medijski profesionalci u Srbiji svakodnevno su izloženi napadima, prijetnjama i pritiscima.

“NUNS je u ovoj godini zabilježio veći broj napada i prijetnji nego u prethodne tri godine. Meta napada su najčešće novinari koji pišu kritički i svoj posao obavljaju u skladu sa profesionalnim standardima. Česti su pritisci na novinare, kada visoki funkcioneri i političari etiketiraju novinare nazivajući ih neprijateljima države, špijunima i slično. Političari, umjesto da osuđuju takve napade, samo ih ohrabruju”, naglasila je Marija Vukasović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Ona je spomenula slučaj paljenja kuće novinaru Milanu Jovanoviću prošle godine, gdje se predsjednik opštine Grocka sumnjiči da je jedan od umiješanih u tu paljevinu.

“Iako su napravljeni određeni pomaci u saradnji sa pravosuđem, i dalje su veoma rijetki sudski epilozi slučajeva napada na novinare u Srbiji, a kazne su blage”, dodala je Vukasović.

Prije tri godine uspostavljena je regionalna mreža Safejournalists sa ciljem zaštite prava novinara iz regiona. Na web stranici ove mreže nalazi se jedna od najvećih baza podataka o napadima na novinare – čak 570 registrovanih slučajeva iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije i Kosova. Kako su naglasili predstavnici novinarskih udruženja iz regiona, ovakva mreža predstavlja veoma dobar alat za sprječavanje svih oblika nekažnjivosti napada na novinare, a pogotovo izbjegavanja suđenja napadačima, među kojima su i osobe koje obavljaju najviše funkcije u državi.

SARAJEVO, 31.10.2019. – U Gradskoj galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu upriličen je performans i izložba “Mi smo novinarkE”, u organizaciji BH novinara.

Postavka obuhvata 20 fotografija onih novinarki koje su bile žrtve određene vrste nasilja.

Iz Udruženja BH novinari ističu da je prvobitna ideja bila da se prikaže 55 fotografija. Kažu da je i ovih 20 veliki uspjeh za patrijarhalno društvo koje vlada u Bosni i Hercegovini. Brutalne prijetnje i napadi na novinarke uglavnom se skrivaju pod tepih, zbog straha da bi zbog izgovorene istine mogle da snose kaznu.

– Ove su novinarke tu zato što su bile žrtve najbrutalnijih prijetnji i napada – kaže Borka Rudić, autorka izložbe i generalni sekretar Udruženja BH novinari.

– Jedanaest fotografija su samo siluete. Pored fotografija naznačili smo iz kojih medija dolaze te kolegice, ali one nisu smjele da se pojave likom zbog represije koju trpe u svom mediju i zbog činjenice da bi mogle snositi odgovornost, ukoliko javno progovore o nasilju – rekla je Rudić.

Ideja za izložbu rođena je prije 10 godina kada je jedna od kolegica počela da vodi bitku protiv mobinga i tada su joj rekli da je čovjek kojeg je ona optužila za mobing “intelektualac, obrazovan čovjek, porodični čovjek, ugledan član društva”, te da on ne može da bude neko ko vrši mobing, istakla je Borka Rudić.

Cilj postavke jeste da se skrene pažnja na nasilje nad novinarkama, kako na profesionalno, tako i na rodno-zasnovano nasilje, koje se, kako Rudićeva naglašava, u našoj javnosti ni ne prepoznaje kao rodno zasnovano nasilje. Namjera je i da se skrene pažnja na učestalost ponavljanja nasilja u tradicionalnim medijima, na društvenim mrežama, ali i na press konferencijama.

Iz BH novinara dodaju da je svega 24 posto žena na uredničkim i direktorskim pozicijama, te u strukturama upravnih odbora u Bosni i Hercegovini, dok je svjetski procenat 30 posto. Uredničkim i direktorskim pozicijama u bh. medijima dominiraju muškarci.

Izložba će biti predstavljena i u Banjoj Luci i Mostaru.

SARAJEVO, 31.10.2019. – Linija za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, do kraja oktobra 2019. godine registrovala je ukupno 48 slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda.

Kako je istaknuto tokom sedme redovne sjednice Upravnog odbora BH novinara koja je održana danas u Sarajevu, od ukupnog broja registrovanih slučajeva zabilježena su četiri slučaja sudskih presuda sa pozitivnim ishodom za novinare, te isti broj slučajeva sa negativnim ishodom, saopćeno je iz Udruženja BH novinari.

– Broj napada na novinare od januara do kraja oktobra ove godine je u porastu u odnosu na isti period prošle godine. To je posebno zabrinjavajuće s obzirom da je prošla godina bila izborna godina, a to su periodi kada Linija za pomoć novinarima obično registruje najveći broj slučajeva – naglasila je generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić.

Po riječima Siniše Vukelića, predsjednika Kluba novinara Banja Luka i člana UO BH novinara, aktivnosti Linije za pomoć novinarima su izuzetno značajna podrška radu novinara iz cijele države, posebno u slučajevima napada, sudskih tužbi ili bilo kojih oblika kršenja njihovih profesionalnih i radnih prava. Putem te linije mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć.

– Linija za pomoć novinarima predstavlja veoma konkretnu podršku kolegama koji nam se mogu obratiti u bilo kojoj situaciji kada osjete da im je to potrebno. Smatram da je to posebno važno u vremenu kada broj napada na novinare i kršenja novinarskih prava i sloboda, nažalost, kontinuirano raste – rekao je Vukelić.

BH novinari pokrenuli su aktivnosti s partnerima na izradi jedinstvene metodologije praćenja i evidentiranja slučajeva napada na novinare i drugih oblika kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda. U okviru tog projekta vrši se i monitoring za 14 odabranih slučajeva suđenja novinarima, gdje pravnici Linije za pomoć novinarima prate, između ostalog, profesionalno postupanje advokata i sudija u slučajevima tužbi protiv novinara u skladu sa standardima Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Tužbe za klevetu i dalje predstavljaju najveći broj tužbi koje se pokreću protiv novinara i medijskih kuća u BiH, a plaćanje troškova advokata i sudskih postupaka, kao i odštetnih zahtjeva kada izgube slučaj, predstavlja veliko finansijsko opterećenje za medije.

Zbog toga UO BH novinara poziva novinare i druge medijske djelatnike da koriste instrumente Linije za pomoć novinarima, posebno besplatne usluge mreže advokata koji rade za Liniju za pomoć novinarima.

Piše: Adnan Jašarspahić

Sarajevo, 30.10.2019. – Valjda bi funkcija novinarstva trebala biti da govori tačne stvari o pogrešnim ljudima. Međutim, kada govorimo o radu novinara i njihovim pravima u malim sredinama ontološko pitanje je kako biti novinar u ova šugava vremena. Politički pritisci, prijetnje i fizički napadi na novinare su svakodnevnica i o tome se malo zna iz prostog razloga jer novinari u malim sredinama, gdje vlada zakon jačeg, ovakve stvari ne smiju da prijavljuju – naprotiv, njih tuže i prijavljuju upravo oni koji im i prijete.

Uplašeni oglašivači i dugotrajni sudski procesi

Ranije su u malim sredinama obično postojale neke lokalne novine, radio stanica ili televizija, svi finansirani iz budžeta Opštine, pa je samim tim i uređivačka politika bila onakva kakvom je žele vidjeti oni koji finansiraju takve medije. Međutim, pojavom novih medija i društvenih mreža koji imaju sve veću snagu i sve češće se koriste za pokretanje priča koje su važne za građane, tzv. tradicionalni mediji su izgubili primat, a internet portali su postali problem onima koji su do tada kontrolisali javni prostor i plasirali građanima samo svoje istine. Zahvaljujući prevashodno uticaju novih medija i nastanku velikog broja internet portala, u malim sredinama aktuelizirane su i mnoge teme kojima tradicionalni mediji, koje je kontrolisala vlast, nisu htjeli da ustupe svoj prostor. Zanimljivo je da teme koje najviše interesuju građane, kao što su korupcija i nepotizam, svoje mjesto prije nađu u novim medijima nego u javnim servisima koje građani direktno finansiraju.

Tu sada dolazimo do pitanja radnih prava novinara u lokalnim medijima. Portal čiji sam ja vlasnik – Visoko.co.ba – nastao je 1998. godine i kao takav se može smatrati jednim od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Kao pionir onoga što se zove “news portal” prošao je kroz sve faze razvoja i pitanja radnih prava novinara u malim sredinama, što podrazumijeva i veliki broj tužbi i opomena pred tužbu, kao i prijetnji, odnosno fizičkih napada koji su izvršeni na naše novinare, te pokušaja diskreditacije po bilo kojim osnovama. Pri tome nismo imali nikoga da nas adekvatno zaštiti, od policije do sudstva koji su uvijek bili usko povezani sa politikom na vlasti. Uz sve to, nezavisni mediji u malim sredinama gube i tržišnu bitku bez obzira na uticaj koji imaju i povjerenje čitalaca. Prosto niko ne smije da se oglašava u takvim medijima iz razloga što lokalni šerif odmah uskraćuje urbanističke, građevinske i svake druge dozvole te utiče na to da svakojake inspekcije često budu „gosti“ onih koji se i odvaže oglašavati u tim medijima. Nasuprot takvih portala i nezavisnih i časnih novinara stoje mediji i mediokriteti unutar njih koji su zapravo PR agencije određenih skupina, da li političkih ili korporativnih. Oni pravi su u manjini, ali isto je i sa vrhovima planina koji su u manjini, ali se vide izdaleka.

Takav je slučaj i sa Visoko.co.ba – nakon dugotrajnih sudskih borbi, vansudskih nagodbi koje su za cilj imale samo finansijsko slabljenje i pokušaj trajnog uništavanja jednog lokalnog medija, konačno se desio presedan. Nakon jedne od stotina prijetnji koje smo imali i nakon reakcije BH novinara i Društva novinara, oglasio se i OSCE. U februaru ove godine predstavnik OSCE-a za slobodu medija, Harlem Désir, i šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, Bruce G. Berton, osudili su prijetnje upućene novinarima u Visokom. Naime, lično sam kao vlasnik Visoko.co.ba podnio prijavu protiv dvije osobe povezane sa lokalnim visokim zvaničnikom, zbog prijetnji koje su mi te osobe uputile putem društvenih medija. Ti slučajevi su trenutno u Tužilaštvu ZDK. Također, i novinar Dario Božić je podnio tužbu protiv načelnice Visokog Amre Babić koja je na svom zvaničnom FB Pageu i FB profilu objavila njegovu fotošopiranu sliku sa šajkačom i kokardom uz popratni uvredljivi i klevetnički status koji insinuira kako je targetirani novinar četnik, a što je također jedna vrsta brutalnog pritiska na Božića i njegovu porodicu, obzirom da su Hrvati u Visokom manjina. Nakon objavljene slike roditelji Darija Božića su završili u bolnici, a da apsurd bude veći, a kleveta još bezobzirnija i neodgovornija i koja dolazi od nositeljice izvršne vlasti, Dario Božić je u periodu 1992-1995.godine bio pripadnik AR BiH koji je časno branio Visoko i svoju zemlju.

U međuvremenu, pritisci su nastavljeni, pa smo tako dobili i najnoviju tužbu za seriju tekstova koje smo objavili o temi nepotizma u Visokom. Međutim, presudom Općinskog suda u Visokom u cijelosti je odbačen tužbeni zahtjev gradonačelnice Visokog Amre Babić protiv novinara i urednika portala visoko.co.ba Adnana Jašarspahića “radi nanošenja štete zbog klevete”. Zbog povrede časti i ugleda vezano za tekstove o nepotizmu prilikom zapošljavanja u Visokom, načelnica Babić je od mene tražila 10.100 KM odštete, a sada će umjesto toga morati platiti sudske troškove.

Ovdje je izuzetno važno istaći da se sudija u ovom slučaju, Avdija Avdić, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i u obrazloženju, između ostalog, naveo da je “dužnost medija da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti”. U konkretnom slučaju tužiteljica je javna ličnost, gradonačelnica Visokog, te kako proizlazi iz prakse Evropskog suda, malo je prostora unutar člana 10. stav 2 za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa – naveo je u obrazloženju sudija Avdić.

Od 2003. godine, kada je zaštita od klevete u Bosni i Hercegovini regulisana odgovarajućim zakonom, prema mnogim istraživanjima tužbe za klevetu pretvorile su se u direktan pritisak na novinare i medije, odnosno kršenje prava na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na slobodni rad medija i novinarsko izvještavanje.

Ohrabrujuće inicijative

Također, smatram jako važnim i činjenice da su nakon slučaja iz Visokog reagovali zastupnici u federalnom, odnosno državnom parlamentu, Senaid Begić i Damir Arnaut. Senaid Begić je podnio inicijativu da se napadi na novinare tretiraju kao napadi na službenu osobu i zatražio kazne zatvora od tri do pet godina. Pomenuta inicijativa je usvojena u februaru 2019., prije famoznog „napada na kameru“ u Sarajevu (a ne na snimatelja), što je, između ostalog, pokazalo opravdanost te inicijative.

„Odmah nakon godišnjih odmora, u septembru ću u parlamentarnu proceduru predložiti izmjene KZFBiH, gdje bi se napad na novinara tretirao kao napad na službenu osobu. U prijedlogu će stajati da je zaprijećena kazna za napad od tri do pet godina zatvora, ovisno od težine djela“, izjavio je za Oslobođenje Begić.

Damir Arnaut je istakao kako je trenutno u toku više od 1.000 tužbi protiv novinara. Mediji su u strahu, pogotovo manji mediji, njihovi novinari provode vrijeme na sudu umjesto da rade svoj posao. Arnaut smatra da svako ko sebe svjesno stavi u javni prostor postaje javna ličnost, te kako javne ličnosti ne mogu od medija očekivati isključivo svoju promociju.

„Neophodno je izmijeniti zakon da se kaže da će se za političare primjenjivati viši standard. Od 1964. godine kada je Vrhovni sud SAD-a uspostavio taj standard, on je vrlo jasan. Ova inicijativa treba biti usvojena na državnom parlamentu, nadam se da će što brže profunkcionisati“, izjavio je Arnaut za N1 televiziju.

No, bez obzira na ove inicijative, u malim sredinama i dalje postoje brojni problemi kada je riječ o lokalnim medijima. Na svaki ozbiljan lokalni medij koji je osnovan s ciljem poboljšanja informisanosti i života u lokalnoj zajednici na način da ukazuje na probleme onima koji gospodare javnim proračunom i koji, manje-više u svakoj sredini, imaju odsutnost osjećaja za javni interes, pojave se najmanje tri druga „instant medija“, finansirana od tri najjače stranke u tom gradu. Njihov primarni zadatak je diskreditacija onih koji rade u mediju koji pokušava tržišno da se nametne ozbiljnim pričama o istini koja se dešava u njihovim lokalnim sredinama.

Puno je teže biti novinar u malom gradu nego, recimo, u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru. Razlog je što su male sredine pune lokalnih moćnika spremnih da uzimaju stvar u svoje ruke, i koji gospodare policijom, sudstvom i javnim sektorom. Tako da je velika hrabrost i pokušati biti nezavisni medij i novinar u maloj sredini, dok u većim sredinama još uvijek postoje mehanizmi koji, kako-tako, štite novinarsku profesiju.

(Autor je urednik portala Visoko.co.ba; tekst je originalno objavljen u dvobroju 67/68 biltena E-novinar)

Sarajevo, 22.10.2019. – Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) Bosne i Hercegovine kaznila je Federalnu televiziju (FTV) zbog kršenja člana 5. Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama, koji se odnosi na pravično i nepristrasno izvještavanje. Izrečena je novčana kazna u iznosu od 6.000 konvertibilnih maraka.

Ova medijska kuća ima rok 15 dana od prijema rješenja da plati kaznu da ne bi morali platiti i zatezne kamate, a iz RAK-a su upozorili da svako ponovljeno kršenje odredbi relevantnih pravila i propisa Agencije može rezultirati izricanjem oštrije sankcije.

Prijavu je uputilo Ministarstvo prometa i komunikacija BiH, a nakon što im se obratila Hrvatska republikanska stranka (HRS). U dopisu se navodi da je FTV u 14. januara u emisiji “Mreža” tendenciozno i huškački izvještavala, odnosno emitirala priloge u kojima su Hrvati i Srbi optuženi i osuđeni za sve loše što se događa u BiH.

– Nakon odgledane emisije, kod gledalaca koji imaju površne informacije o historiji i odnosima u BiH, stvorio se dojam kako su Srbi separatistička krvoločna stvorenja, a Hrvati izdajnici koji ne prežu ni od protjerivanja ni ubijanja svog naroda samo da ostvare svoje političke vizije o entitetu – kazali su iz HRS-a.

Rješenje je stiglo devet mjeseci nakon što je HRS prvi put kontaktirao RAK te nakon što su u septembru ove godine kontaktirali Ministarstvo prometa i komunikacija BiH kako bi reagiralo.

Sarajevo, 17.10.2019. – Članovi Upravnog odbora Udruženja BH novinari uputili su javni protest Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (VSTV BiH) zbog neprimjerene komunikacije sa medijima i uskraćivanja informacija novinarima o radu VSTV-a.

– Cijenjena gospodo,

U ime Upravnog odbora Udruženja/udruge BH novinari šaljem vam protestno pismo zbog neprofesionalne i institucionalno nedopustive komunikacije sa novinarima i medijima u BiH, uključujući i personalne komentare članova VSTV-a putem društvenih mreža na novinarska pitanja o događajima od značaja za javnost.

UO BH novinara ocjenjuje nedopustivim uskraćivanje informacija novinarima nakon jučerašnje sjednice VSTV-a, na kojoj su imenovani dvoje zamjenika glavne državne tužiteljice i donesene odluke od javnog interesa. Takvo postupanje je profesionalno neprihvatljivo, te predstavlja direktno kršenje društvenih i pravnih normi o transparentnom djelovanju VSTV-a i blagovremenom informiranju javnosti o radu ove institucije.

Podsjećamo vas kako je uskraćivanje informacija medijima nedopustivo demonstriranje institucionalne i pravosudne sile nad novinarima, poduzeto s namjerom da se ograniči pravo na slobodu izražavanja i oteža pristup javnim informacijama u posjedu VSTV-a. Usputno obavještavanje novinara kako će “ na društvenim mrežama” dobiti odgovore na pitanja postavljena u zvaničnim prostorijama VSTV-a je derogiranje vrijednosti i profesionalnog integriteta novinarske i pravosudne profesije, odnosno, ciljano spuštanje zvanične komunikacije na nivo privatnih mišljenja, “online ulice” i neumjesnih komentara, kako bi bila lišena javnog značaja i potrebnog uticaja.

Kao članovi Upravnog odbora BH novinara ostali smo zatečeni vokabularom, kvalifikacijama i uvredama koje su Ružica Jukić, potpredsjednica, i Milan Tegeltija, predsjednik VSTV-a, izrekli o novinarima i medijima putem društvenih mreža ili autorskih tekstova. Na meti ključnih ljudi VSTV-a nedavno su se našli novinari BIRN –a, a ranije su to bili novinari Žurnala i Oslobođenja, FTV, kao i brojnih drugih medija.

Ovom prilikom nećemo, iz pristojnosti, ponavljati epitete koje ste koristili obraćajući se novinarima direktno, putem Facebooka i Twittera ili kroz tradicionalne medije. Cijenjena gospodo, to je jezik ulice koji nema mjesta u ozbiljnoj javnoj komunikaciji! Zbog toga od vas – članova VSTV-a, a prije svih potpredsjednice Jukić i predsjednika Tegeltije – rezolutno zahtijevamo da takve sadržaje uklonite, a vlastite nesporazume ili profesionalne zamjerke medijima rješavate legitimnim pravnim sredstvima koja imate na raspolaganju.

Također, javno zahtijevamo da komunikaciju sa novinarima i medijima svedete u okvire profesionalnih pravila, pristojnosti i uljudnosti, uvažavajući potrebe medija i pravo javnosti da bude na vrijeme informirana o pitanjima od značaja za rad VSTV-a, zakonito postupanje pravosuđa i funkcioniranje pravne države u cjelini – navodi se u pismu Borke Rudić, generalne tajnice BH novinara, upućenom članovima VSTV-a u ime Upravnog odbora Udruženja /udruge BH novinari.