SARAJEVO, 15.12.2017.- U more licemjerja u Bosni i Hercegovini početkom svibnja, tek nakon licemjernih čestitki za Praznik rada, slile su se čestitke iz političkih ureda povodom Dana slobode medija. Jasno je, svima koji poznaju (bh.) političare, da su isprazne čestitke izašle iz pera u uredima za odnose s javnošću, po nekom šablonu ranijih čestitki uokvirenih u neke davne želje. Bilo je i onih drznika koji su, nastojeći valjda biti drugačiji, poručili novinarima kako ‘’bez odgovornosti, sloboda postaje anarhija’’. A u toj je rečenici čestitke nesvjesno, i nikako drugačije, skrivena poruka koju novinari u BiH, barem oni kojima je stalo do novinarstva i društva, neprestano upućuju bh. liderima i na koju neprestano upo- zoravaju društvo.

Sloboda onih koji su u bilo kojem doticaju s vlasti i tronovima, a njih u BiH ne nedostaje, jednaka je anarhiji jer nemaju potrebe biti odgovorni niti strahuju da će odgovarati nekome. A u toj svojoj bahatoj slobodi, guše i mnoge druge slobode. Među njima je svakako čestitana sloboda medija.

Tko će i kako ploviti

Na svaki upit mlađih kolega, koji žele čuti nas ‘’starije’’, ali i onih starijih koji žele čuti nas ‘’mlađe’’, postoji li neovisno novinarstvo, sve češće odgovaram kako postoji neovisan novinar, ali da neovisno novinarstvo ne postoji. Nećemo se lagati i uzdizati u nebesa profesiju kad se sve na ovom svijetu srozalo pa tako i novinarstvo. Ali, danas neovisnosti u potpunosti nema.

Uvijek će medij biti splav koji će morati ploviti nemirnim vodama kako bi se održao na životu, a onda držao živim i ljude koji rade na njemu. To je, dakle, uzajamno održavanje na životu pa prema tim pravilima sve dok novinar ‘’ne talasa’’ do tada će splavu biti jednostavnije ploviti. Dok se s jedne strane može opravdati činjenica da dobrim dijelom marketing upravlja splavom i određuje teme o kojima će se pisati, pogotovo na internetskim portalima gdje se traži vječita i sve izlizanija aktualnost i brzina, s druge strane upravo čestitari s početka priče određuju tko će i kako ploviti. Javna je tajna da u Bosni i Hercegovini u neuređenom području kao što je (internetsko) novinarstvo, politike i političari vode dobrim dijelom glavnu priču.

Zbog toga, kao i u nebrojeno mnogo drugih neuređenih područja, nije zakonodavcima u cilju urediti to polje u kojem mogu manipulirati, iznositi svoje mantre i posljednje, a ne najmanje bitno, javni novac činiti svojim. Odnosno, oprati ga preko reklama na portalima.

Platforma za pranje

Danas svaka općina u BiH ima svoje, kakve-takve, internetske stranice. Pored toga, svaka općina ima najmanje dva portala s kakvim-takvim lokalnim vijestima. Platforma je to za pranje. Nitko, naime, ne može natjerati jedan takav portal da objavi podatke o vlasništvu, imenima u redakciji ili kakve druge detalje. Jasno je i vrapcima na grani da u većini slučajeva aktivisti lokalne stranačke organizacije ili tek netko tko ne može egzistirati drugačije imaju zadatke za nekakvu plaću uređivati stranicu koja će ići niz dlaku vladajućima.

Istodobno, vladajući će se pobrinuti da se osigura marketing na stranici koji će podmiriti obveze prema onima koji stranicu ‘’pune’’ a dok će ostalo podmiriti ostale apetite. Nikome još nije jasno zašto je i kako jedna jako bitna i novcem prepuna državna firma završila s bannerima na samo dva portala skoro nikakve posjećenosti. Nitko se, nažalost, nije ozbiljnije pozabavio ovom temom, ali je bilo jasno da su stranačke veze s ministarstvom nadležnim za to poduzeće bile važnije od kvalitete sadržaja i broja posjeta tih portala. Nitko se nije upitao, a vjerojatno ni neće, koliko je novca tako završilo u džepovima ministrovih ljudi.

Priče o odgovornosti, kaznama, vraćanju novca bile bi uistinu priče za malu djecu. Lokalnim portalima lakše je plivati u tom moru jer se lokalna vlast po nekom nepisanom pravilu zadržava više mandata na tronu pa se u općinskim proračunima tako uvrštavaju poticaji medijima bez ikakvih detalja koji se potom pojačavaju kako krene izborna kampanja. Nedefiniranijim portalima pak sreća se smiješi samo dok su veliki u velikim foteljama pa se svi raduju za državne i vjerske blagdane kada se silni novci troše na čestitke. Tako se zadovolje novinari uključeni u projekte, ako su uopće novinari, ali se i izvuče novac preko precijenjenih oglasa. Državne tvrtke opet traže svoje ljude, ali i one koji su za neke polugodišnje ili godišnje ugovore spremni postati nečiji, i uglavnom odaberu one koji sadržajno i brojčano u smislu posjećenosti i važnosti to ne zaslužuju.

Politika oduvijek traži kurire

Veze političara i medija nisu specifične samo za BiH. Političko ispiranje mozgova u cijelom svijetu počiva na tim vezama. Stvar je samo što je puno transparentnije to pranje ako je izvan granica BiH. Politika oduvijek traži svoje kurire i uvijek će ih tražiti. U BiH pak jedna te ista poruka godinama lebdi nad glavama pa se mediji mogu igrati medija baš kao što se politika igra politike i marketinga. Lako je pronaći nekoga tko će podržavati hvalospjeve moćnicima za određeni novčani iznos. Jasno je onda da moćnik dobiva još jednu kariku svoje moći time što u svakom trenutku može zavrnuti slavinu iz koje kapa novac za neki novinarski projekt.

No, s druge strane, treba biti i svjestan kako postoje i neki drugi primjeri. Postoje mediji koji upravo zbog toga ne žele objaviti svoju detalje o vlasništvu kako bi se obranili od bilo kakvih utjecaja. Tko imalo prati medije u BiH, jasno mu je da se i bez impressuma može saznati tko viri iz čijeg du*eta i novčanika i tko svojim radom razbija stereotipe da se ne može ako nisi nečiji. Kad se dijeli onaj drugačiji, nestranački novac, ona postoje jasna pravila – dobiva ga onaj tko svojim brojkama, radom i aktualnošću zaslužuje da ga dobije. Ljude u marketinškim službama, te mudrije ispirače mozga od priučenih političara, teško je danas prevariti. Oni žele da se njihova reklama prikaže što većem broju ljudi. Ako ste svojim radom privukli broj koji ih mami, neće biti problema. Ako niste, onda ćete lagati i sebe i njih da ste na pravome putu i čekati dobru volju poklanjivača novca. Oni pak više vole da se reklama koju ‘’srede’’ manje vidi. Tako lakše uzmu novac i lakše drže jednu platformu preko kojeg ga peru i mirniji su da oni na splavu neće ‘’talasati’’.

Ovaj tekst je originalno objavljen u drugom izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

KONJIC, 08.12.2017.-Dvodnevni trening Regionalne mreže za zaštitu i sigurnost novinara na Zapadnom Balkanu sa fokusom na finansijski menadžment i pripremanje budzeta za EU projekte, a sve sa ciljem jačanja kapaciteta i strateškog pozicioniranja novinarskih asocijacija završen je danas u Konjicu.

Predstavnici Mreže su tokom dva dana imali priliku slušati predavanje mr. sc. Gorana Žeravčića, direktora kompanije Kronauer Consulting d.o.o Sarajevo i stručnjaka za oblast jačanja kapaciteta i razvoja civilnog društva.

Trening je dio Regionalne platforme Zapadnog Balkana za zastupanje sloboda medija i sigurnosti  novinara, koju sprovodi šest novinarskih asocijacija iz regiona: Nezavisno udruženja novinara Srbije, Udruženje/udruga BH novinari, Sindikat medija Crne Gore, Udruženje novinara Makedonije, Udruženje novinara Kosova i Hrvatsko novinarsko društvo.

BANJA LUKA. 06.12.2017. – Kako smo već naviknuti na ekonomske/finansijske probleme kao prve među razlozima koji se navode u Bosni i Hercegovini za neuspjeh u ličnom napredovanju, profesionalnoj posvećenosti i bilo kojoj drugoj sferi života, čitaoce ovog teksta ćemo unaprijed osloboditi svakog očekivanja da to neće biti jedna od dominantnih tema i ovog članka.

Savremeno doba je svjetskom novinarstvu donijelo novitete u načinima kreiranja i plasiranja medijskih sadržaja, rekonstrukcije u pogledu samih medija i njihovog organizovanja, kao i dostupnosti publike. U Bosni i Hercegovini, ove promjene su otvorile nova pitanja, ali i našle svoje mjesto rame uz rame sa starim problemima. U ovom članku ćemo se pozabaviti pitanjima cenzure i autocenzure, odnosno ograničenja i samoograničenja slobode medijskog izražavanja. Cenzura i autocenzura predstavljaju posljedicu nekoliko problema koji se javljaju u medijima, među kojima se izdvajaju: uslovi u kojima rade novinari, komercijalni i politički interesi, ideološka profilisanost, nedostaci u obrazovanju i neefikasne legislative. Pozitivan aspekt koji omogućava detaljniju analizu ovih pojava u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine jeste porast medijskih istraživanja, kako u našoj zemlji, tako i u regionu. Ovim istraživanjima se sa velikim žarom bave predstavnici akademske zajednice i medijski eksperti, uz neizostavnu spregu sa nevladinim sektorom usmjerenim ka konstantnom poboljšavanju medijskih prilika.

Egzistencijalni strah novinara 

U nedavno objavljenoj studiji Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini zasnovanoj na empirijskom istraživanju medijskih aktera u BiH, navode se neki od osnovnih problema među novinarima od kojih za našu temu izdvajamo naredne: novinari rade veliki broj priča svakodnevno, potplaćeni su i nemaju vremena da urade priču kvalitetno; vlasnici medija imaju komercijalne interese; znatan dio novinara je podijeljen po ideološkoj liniji; zbog političkih i ekonomskih uticaja, veliki broj novinara pristaje na cenzuru i autocenzuru iz straha da će izgubiti posao ili trpiti novčane sankcije[1]. Dodatne komplikacije stvara međusobna isprepletenost ovih problema. Na primjer, ukoliko je vlasniku ili uredniku potrebna priča plasirana na određen način, a novinar odbija da radi na način koji se kosi sa profesionalnim standardima, vođeni poslovnom logikom, vlasnici će naći nekoga ko hoće. U ovakvom zapletu u kojem vlasnik posjeduje monopol prijetnjom koja se uvijek iznova može aktivirati, novinar popušta pred zahtjevima moćnijih i nerijetko postaje metom onoga što je Umberto Eko nazvao semiološkom gerilom, danas pozicioniranom na krilima društvenih mreža. Osim toga, cenzuri doprinosi i kontinuirano omalovažavanje novinarskog rada kroz neobjavljivanje teško napravljenih priča.

Autocenzura se u medijima posebno manifestuje kroz novinarstvo odano određenoj političkoj opciji ili partiji. Primjere političke pristrasnosti su zabilježila istraživanja medijskog izvještavanja u BiH u toku predizbornih kampanja. Kroz monitoring Lokalnih izbora u BiH 2016. godine, uočeni su primjeri u kojima se određenim političkim partijama i kandidatima daje veći medijski prostor u odnosu na sve ostale partije i kandidate, ili gdje se već izabranim zvaničnicima ukazuju privilegije kroz veće korištenje medijskog prostora[2]. Ovakvi ustupci se odražavaju na kreiranje programskih šema, kao i samih sadržaja programa, što predstavlja značajno kršenje nepristrasnosti i objekivnosti u izvještavanju. Dovodi do toga da novinari „moraju birati između etike i profesionalnosti, s jedne strane, i egzistencije, s druge“[3].

Koliko su novinari slobodni u obavljanju svog posla, pokazali su rezultati istraživanja provedenog u okviru regionalnog projekta Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnosti novinara u Zapadnom Balkanu. „Istraživanje je pokazalo da najviše uticaja na rad novinara imaju nadležni i viši urednici, čak 76%. Najmanje uticaja na novinare imaju kolege iz njihovih ili drugih medija, i to manje od 1%. 48% ispitanika je odgovorilo da vladini zvaničnici djelimično utiču na njihov rad, dok je 44 % ispitanika odgovorilo da političari djelimično utiču na njihov rad. Mali broj, manje od 1% ispitanika, tvrdi da političari ne utiču na rad novinara“[4].

 Autocenzura proizvodi cenzuru

Rješenje problema cenzure i autocenzure se ne nazire u posmatranju vrste vlasništva medija, niti u različitim tipovima medija. Naime, izvor autocenzure je u strahu novinara: strahu od pritisaka, strahu od urednika, egzistencijalnom strahu. Svi oni imaju uporište u političkim i ekonomskim elitama koji na ovaj ili onaj način imaju upliv u prostor rada – kroz finansiranje medija, uticaj na odabir upravljačkih struktura u mediju i slično. Autocenzura proizvodi cenzuru koja se kod nas najčešće manifestuje na sljedeći način: urednici koji su podložni političkim pritiscima ili su postavljeni na mjesta zahvaljujući političkoj podobnosti, zanemaruju kvalitetne priče o određenim temama, jer direktna cenzura nema smisla – i vlasnici medija znaju da mogu snositi posljedice. Zanemarivanjem važnih tema od javnog interesa se kod novinara stvaraju kognitivne šeme na osnovu kojih odbacuju takve teme kao nebitne.

Manjkavosti legislative otvaraju mogućnosti uticaja koje je teško dokazati ili – što je još gore – njihovo dešavanje ne podliježe odgovornosti. Kada je riječ o legislativi, mane o kojima govorimo se ne odnose na sam sadržaj zakona – štaviše, medijsko zakonodavstvo u BiH se smatra jednim od najboljih u svijetu. Međutim, nedostaci u pogledu transparentnosti medijskog vlasništva i transparentnosti finansiranja medija, neki su od razloga zbog kojih je u izvještaju Reportera bez granica za 2017. godinu, Bosna i Hercegovina zauzela 65. mjesto[5] na World Press Freedom Indexu među 180 zemalja.

Javne osude verbalnih napada na novinare, kao i njihovog ometanja u obavljanju svog posla nisu same po sebi dovoljne da bi se novinar odrekao autocenzure kao mehanizma obezbeđivanja opstanka i rada u struci. Javni protesti su organizovani u par navrata, ali kao i slučaju drugih građanskih protesta, izostaje solidarnost ostatka građana sa novinarima. Online platforme za pomoć novinarima u regionu predstavljaju dobar primjer institucionalizovanog pristupa registrovanju i evidenciji napada na novinare. Osim što je postignuta vidljivost i bolji odjek u javnosti onoga što novinari prolaze, poslata je dodatna poruka nadležnim organima da nemaju izgovor da ne djeluju proaktivno u zaštiti medijskih radnika. Ovo je možda i vrhunac dometa ovih organizacija u bavljenju konkretnim prijavama, jer za postupanje po prijavi, niti za izricanje sankcije, nemaju nikakvu nadležnost.

Digitalizacija traži jeftine, a ne kompetentne i hrabre novinare

Novi oblici izvještavanja dostupni kako tradicionalnim medijima, tako i novim medija, potpuno mijenjaju sliku novinarstva od prije posljednih dvadesetak godina. Ove novine se dugogodišnjim novinarima i urednicima postavljaju kao izazovi, a publici kao dodatak u sadržajnosti i mogućnostima informisanja. Svakako, digitalizacija podrazumijeva i potrebu za adekvatnim vještinama onih koji žele da koriste sve njene mogućnosti u medijima: podkasti kao forme plasiranja vijesti, društvene mreže, interaktivne platforme, data novinarstvo i slično. Prema najnovijem izvještaju Međunarodnog centra za novinare (ICFJ), tek trećina redakcija u svijetu koristi digitalne alatke[6]. U našem okruženju, novi mediji su tek uhvatili zalet i njihov razvoj, po svemu sudeći, zavisiće od paralelnog informatičkog i medijskog obrazovanja publike. S obzirom da je u BiH medijska pismenost na niskom nivou, neuređenost online sfere u kombinaciji sa lažnim vijestima i poplavi clickbait naslova češće proizvodi zabludu i dezinformisanost. Uzimajući u obzir i prethodni kontekst u kojem su vlasnici medija usmjereni više na profit, nego na proizvodnju objektivnih, tačnih i provjerenih informacija, „značajan dio medija ne traži profesionalce, već jeftinu radnu snagu koja neće raditi na kvalitetnim istraživačkim pričama, nego je primaran kvantitet objavljenog sadržaja u mediju“[7].

S druge strane, novi mediji su donijeli najviše prostora za rad lokalnim medijima, omogućivši im da lakše plasiraju lokalne teme ciljanoj publici. Urednik portala BLMojGrad.com, Igor Požgaj, prije osnivanja ovog lokalnog medija, iskusio je rad u javnom servisu (Radio-televizija Republike Srpske) i privatnoj medijskoj kući (Alternativna televizija). Na pitanje o razlikama u pogledu uredničkog i novinarskog rada u tradicionalnim i novim medijima, kaže: „Posao novinara radim skoro dvadeset godina i znam da postoji jedno najosnovnije pravilo, ili si novinar ili nisi. Tu se kod novinara završava priča o pritisku, jer novinar ne može i ne radi u redakcijama u kojima mu se neko neprofesionalno miješa u rad. Na drugoj strani imamo većinu radnika u medijima koji se silom prilika nazivaju novinari. Tu je sva suština o novinarstvu i pritiscima. Počeo sam da radim ili bolje rečeno da učim posao na ATV-u prije 20-ak godina. Imao sam tu sreću da mi glavni urednik bude najveći novinar kojeg sam do sada upoznao i da je ATV tada bila finansijski nezavisna kuća i da se niko nije mogao “petljati” u rad Deska. Za radnike u marketingu u to vrijeme važilo je nepisano pravilo da ne smiju ulaziti u Desk. Na tim osnovama sam počeo učiti i graditi novinarsku “karijeru” i tako je ostalo do dan danas. Nisam nikada “trpio” pritiske jer ih nisam doživljavao. Naravno da postoje određene vrste pritisaka na ponavljam, “radnike u medijima” i oni su takvi u zavisnosti koliko inteligentna, obrazovana ili vaspitana osoba ih vrši. Tako da ti pritisci mogu biti od kompletnog pisanja teksta, instruiranja od koga radnik u medijima da uzme izjavu, do prijetnji otkazom radniku u medijima“.

Da su „u strahu velike oči“, prepoznala su i istraživanja novinarskih udruženja, kao i medijskih analitičara[8]. Nepoznavanje propisa i zakona se često odražava na manjkavosti u medijskim izvještavanjima, ali kad se radi o propisima i zakonima koji se tiču medijskih prava i sloboda, tu nastaje problem autocenzure.

Teškoće utvrđivanja cenzure

Teškoće utvrđivanja cenzure doprinosi i način i otvorenost pritisaka – iskustva i vještine vlasnika i urednika će uticati na to kakvu će mentalnu šemu i radni obrazac kreirati medijski radnik. „Inteligentni, obrazovani ljudi koji vrše pritisak rade to mnogo suptilnije i bezbolnije. Jednostavno usmjeravanjem teksta ili priče u pravcu u kojem želi da ide, a da radnik u medijima vjeruje i misli da to tako treba da se radi. Ovo nije poređenje između redakcija ATV-a i RTRS-a ovo su samo neki od modela koji kao takvi postoje u svim medijskim kućama koje novac stavljaju ispred profesije“, kaže Požgaj.

Nesumnjivo je da bez adekvatne materijalne podrške nema ni kvalitetnog novinarskog posla (velike istraživačke priče zahtijevaju i određene resurse). Međutim, lokalni mediji ukazuju na to da se odgovarno novinarstvo može ostvariti i kroz lokalne teme, kroz promjene i odgovaranje na pitanja na lokalnom nivou. Uz tako postavljene ciljeve, online lokalni mediji ima mnogo veće šanse za opstanak. Naš sagovornik odgovara na pitanje održivosti svog portala: „BLMojGrad portal je u rekordno kratkom vremenu dobio povjerenje građana Banjaluke što se odrazilo na odličnu čitanost. Na internetu su pravila jednostavna i surova. Koliko si čitan toliko i vrijediš odnosno toliko vrijedi reklama. Redakcija BLMojGrad je najveća u Republici Srpskoj, a ima najminimalnije troškove. Novinari portala su građani Banjaluke, koji slikaju, pitaju, bore se za svoje naselje , za bolji i kvalitetniji život u svom gradu. U novinarstvu nema novca, samo ime i prezime novinara“.

Iako sud o cenzuri i autocenzuri ne smije da bude ishitren, a krivica svaljena na novinara, čime bi se publika (u smislu Ekove semiološke gerile) oslobodila svake odgovornosti, za dobrobit novinarske profesije ipak zaključujemo da je svaka cenzura u krajnjoj liniji pogubna za medije. Njene posljedice urušavaju funkcije i svrhu novinarskog poziva, a dugoročno poništavaju uspjehe onih pojedinaca koji su se teško borili za slobodu riječi i misli. U zaključku, da ne bismo lišili ovaj tekst razumijevanja borbe onih koji je vode, navodimo riječi Danila Kiša: „Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma“[9].

[1] Turčilo, Lejla i Buljubašić, Belma. (2017). Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Heinrich Böll Stiftung. str. 44.

[2] Finalni izvještaj o monitoringu izvještavanja medija u predizbornoj kampanji – Lokalni izbori 2016, Udruženje/Udruga BH novinari. Preuzeto sa: http://bhnovinari.ba/bs/2016/12/20/finalni-izvjetaj-o-monitoringu-izvjetavanja-medija-u-predizbornoj-kampanji-lokalni-izbori-2016/, pristupljeno 20.11.2017.

[3] Turčilo, Lejla i Buljubašić, Belma. (2017). Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Heinrich Böll Stiftung. str. 46.

[4] Adilagić, Rea. (2016). Indikatori nivoa medijskih sloboda i bezbjednosti novinara [BOSNA I HERCEGOVINA]. Sarajevo: Udruženje/Udruga BH Novinari. str.7.

[5] https://rsf.org/en/bosnia-herzegovina

[6] http://www.icfj.org/sites/default/files/ICFJTechSurveyFINAL.pdf, pristupljeno 24.11.2017.

[7] Turčilo, Lejla i Buljubašić, Belma. (2017). Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Heinrich Böll Stiftung str. 45.

[8] http://analiziraj.ba/2017/05/19/zasto-se-novinari-plase-da-pisu-o-politici-i-politicarima/

[9] Danilo Kiš. 1995. Cenzura/autocenzura. U: Život, literatura. Sabrana dela Danila Kiša. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. str. 97-102

Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje  medijskih sloboda i sigurnsoti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.

SARAJEVO, 06.12.2017. – Javni servis na državnom nivou, BHRT napravio je intervju sa dr Sebijom Izetbegović, direktoricom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, koji je trebao biti objavljen 25. oktobra  2017. u 21:15 sati. Intervju je radila urednica Jutarnjeg programa Lejla Zvizdić, na čijem je Facebook profilu on najprije i najavljen, da bi nakon toga bio najavljivan i na zvaničnoj web stranici BHRT. Nakon što je odlučeno da intervju neće biti emitovan, najava je bez obrazloženja povučena sa web stranice BHRT, a novinarka je u potpunosti ugasila svoj profil na društvenim mrežama.

Direktor BHT Mario Vrankić na upit novinara iz drugih medija istog je dana potvrdio da intervju neće biti objavljen, ali da o razlozima ne želi govoriti. Gotovo odmah nakon što se informacija o  skidanju najavljenog intervjua pojavila u javnosti počele su i različite diskusije o razlozima takve odluke, među kojima i ona da je direktorica KCUS-a, nezadovoljna nekim segmentima intervjua (među kojima je i njena izjava da su ljekari koji su sa KCUS-a otišli u drugu bolnicu „promijenili agregatno stanje“, što je izdvojeno i u najavnom traileru na BHT), tražila njegovo povlačenje, te da je riječ o cenzuri, na šta su u svom saopštenju upozorili iz Udruženja BH novinari, v.d. urednika Informativnog programa BHT Fadil Smajić izjavio je kako urednički kolegij nije znao, učestvovao, ni na bilo koji način bio obaviješten o postojanju intervjua dok nije objavljena najava na web portalu. Nikakvog zvaničnog saopćenja ni iz BHRT, niti iz KCUS-a nije bilo u narednih deset dana, a onda je 4. novembra u večernjem terminu intervju emitovan, bez bilo kakve najave i ponovo bez objašnjena zašto je prvobitno povučen iz programa.

(Ne)profesionalni pristup i ćutnja odgovornih  

Ono što je uslijedilo, više od samog povlačenja intervjua, otvorilo je brojna još uvijek neodgovorena pitanja o (ne)profesionalnosti pristupa BHT ovom intervjuu. Naime, na društvenim mrežama i web portalima objavljene su screen shot fotografije sa početka i kraja intervjua iz kojih je jasno da je intervju dosnimljen, odnosno da su neka pitanja emitovana u intervjuu ona iz originalnog intervjua, dok su druga snimljena naknadno, nakon povlačenja intervjua iz programa. 5. novembra potvrdio je to i direktor BHRT Belmin Karamehmedović, kazavši kako su ponovno snimljena tri pitanja i tri odgovora prof.dr. Izetbegović jer je „došlo do tehničkih problema.“ Direktor je kazao kako je bilo problema s mikrofonima i rasvjetom, te su uposleni u tehnici pokušavali spasiti materijal, zbog čega je, zapravo, intervju prvobitno povučen, te su naknadno dosnimljena tri odgovora koja su bila nekorektna. BHRT se odlučio da u dnevniku pojasni detalje, kazao je Karamehmedović, kako bi „bilo pokazano da se u ovom slučaju ne radi ni o kakvom političkom pritisku.“ Iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu nije bilo nikakvog saopćenja ni nakon emitovanog intervjua, ali je 9. novembra portal magazina STAV objavio kompletan transkript intervjua s BHT s obrazloženjem da se „uz sve napade i kritike malo govorilo o tome šta je ustvari izrečeno, odnosno o sadržaju samog intervjua kojeg u cijelosti predstavljamo“.

Ovaj presedan u novinarskom pristupu nekom intervjuu otvorio je niz pitanja vezanih za profesionalne standarde i odnos BHT prema njima. Na ovom mjestu izdvajamo neka od njih, u pokušaju da što objektivnije sagledamo i pokušamo razumjeti uzroke ovakvog pristupa BHRT, te u pokušaju da menadžment BHT navedemo da na neka od njih odgovori građanima/javnosti, u interesu vraćanja povjerenja građana u ovaj medij.

Zašto je intervju povučen, pa emitovan?

Ključno i najvažnije pitanje je zašto je, zapravo, intervju povučen, odnosno zašto nije emitovan nakon što je snimljen i najavljen? Obrazloženje da je riječ o tehničkim problemima nije nerealno, ali je pitanje zašto je to obrazloženje dato tek nakon što su gledatelji/javnost shvatili da je intervju dosnimljen naknadno? Sasvim bi logično bilo, ukoliko je doista bilo riječ o tehničkim problemima s jednim dijelom intervjua, da je materijal koji je pregledan i ocijenjen kao tehnički zadovoljavajući emitovan u terminu u kojem je najavljen, uz obrazloženje gledateljima da intervju nije cjelovit, te da će drugi dio biti emitovan naknadno. No, to se nije dogodilo. Jednako je tako nelogično da pri izdvajanju dijelova intervjua za najavni trailer nije uočeno da postoje tehnički problemi i da je najava puštena na web bez prethodne tehničke provjere cijelog intervjua. Drugim riječima, zašto intervju nije emitovan ako je najavljen, odnosno zašto je najavljivan ako nije utvrđeno da je sigurno da će biti emitovan?

Ostalo je nejasno i ko je donio odluku o neemitovanju intervjua? Ali, i ko je donio odluku o njegovom snimanju? Naime, ako v.d. urednika informativnog programa dan nakon neobjavljivanja intervjua izjavi da uredništvo nije znalo za povlačenje intervjua, niti je znalo da je intervju uopšte snimljen, ko je, zapravo, donio odluku o snimanju, a potom o povlačenju intervjua? Drugim riječima, u kojim se krugovima, osim na uredničkom kolegiju informativnog programa, donose odluke o sadržaju programa? Novinarka koja je radila prvu verziju intervjua nije dio informativne redakcije, a od početka navedenog slučaja, osim što je zatvorila Facebook profil na kojem je prva najavila intervju, također je i na bolovanju.

Autorizacija  ili uljepšavanje odgovora

Važno je znati i zašto povlačenje intervjua nije obrazloženo gledateljima (?!), bilo u terminu u kojem je trebao biti emitovan ( obraćanjem onog/one koja je intervju radila i najavljivala kao ekskluzivni), bilo saopćenjem Uredničkog kolegija prije tog termina (budući da sva saopćenja poslije imaju puno manju vjerodostojnost i daju razloge za sumnju) ili, pak, u vidu crola – teksta koji bi išao na ekranu tokom emitovanja intervjua onda kada je on konačno emitovan. Nakon ovog, logički slijedi pitanje o tome zašto je, uopće, intervju dosnimljen? Da li je logičnije bilo emitovanje samo onog dijela koji nije bio tehnički problematičan? Koji su argumenti da se neka pitanja ponovno snimaju?

Činjenica da su neka pitanja dosnimljena otvara najmanje dvije sumnje: da je riječ o pitanjima unaprijed usaglašenim sa sugovornicom, pa je uslijed tog dogovora intervju ponovno sniman, što je suprotno profesionalnim standardima. Neki su analitičari u interpretaciji ovog slučaja pominjali i eventualno pravo sugovornice na autorizaciju, zbog kojeg je onda intervju prvobitno povučen, a potom i dorađen, no to također apsolutno izlazi iz okvira profeionlanih standarda. Naime, autorizacija se definira kao potvrda autentičnosti izjave ili teksta prije objavljivanja i uobičajena je za štampane medije, kako bi sugovornik bio siguran da su u novinarskom tekstu njegove riječi dosljedno prenesene, no ona sa zadovoljstvom ili nezadovoljstvom sugovornika samim intervjuoom nema nikakve veze, odnosno ne bi se smjelo događati da se sugovornike koji pristanu na intervju pita za to da li je u konačnici intervjuu dovoljno dobar da bi bio objavljen. Odluku o tome donosi isključivo novinar koji je intervju radio, sam ili u dogovoru s urednikom, budući da se profesionalni intervjui rade u skladu s javnim interesom, a ne u skladu s interesom onoga ko je sugovornik.

Novinarska etika u drugom planu

Gledateljima je ostalo nepoznati da li je nakanadno emitirani sadržaj kombinacija originalnog i dosnimljenog intervjua, te zašto to nije najavljeno i obrazloženo gledateljima? Odnosno, kako javni servis nije prepoznao svoju obavezu da javnosti objasni da ono što gledaju nije ono što je snimljeno prvi put i nije shvatio da će šutnjom o ovome dodatno potaknuti sumnje u manipulaciju? Nepoznanica je i to da li su menadžment BHRT i/ili uredništvo BHT uopće imali namjeru gledateljima reći da je intervju rađen u dva navrata, a emitovan kao jedan, u slučaju da građani/javnost sami nisu shvatili postojanje razlike na početku i na kraju intervjua, te na to reagirali putem društvenih mreža i tekstova u klasničnim medijima? Odnosno, zašto su profesionalni standardi i ovdje stavljeni u drugi plan na način da je napravljena nedvojbena manipulacija sadržajem, koji je „podmetnut“ kao originalni, a snimljen iz dva dijela?

Kad je riječ o snimanju drugog dijela intervjua, budući da je autorica prvog intervjua na bolovanju, ko je radio drugi dio intervjua i kako je odabran/određen novinar koji će dovršiti posao? Da li se time krše autorska prava novinarke koja je prva radila intervju i da li je o tome konsultovana?

I, možda, najvažnije pitanje u cijelom ovom slučaju je zašto se direktor BHRT javnosti obratio tek nakon što je cijela priča eskalirala, odnosno, ko je i kako procijenio da u prvom slučaju (povlačenja intervjua) na pitanja novinara odgovara direktor BHT Mario Vrankić, a u slučaju krize nakon emitovanja intervjua direktor BHRT Belmin Karamehmedović? I zašto se v.d. urednika informativnog programa javnosti obratio samo jednom, samoinicijativno, u pokušaju zaštite svog digniteta i digniteta svoje redakcije? Drugim riječima, da li je BHRT konačno shvatio da je riječ o kriznoj situaciji tek kada je emitovan intervju koji je dosnimljen, smatrajući da je način odnošenja prema ovom slučaju do tada bio OK (najava, pa neemitovanje bez obrazloženja, pa naknadno dosnimavanje, pa emitovanje ponovno) pa nije bilo potrebe za objašnjenjem gledateljima šta se i zašto događa?

U konačnici, moramo se zapitati:  smatra li iko (novinari, urednici, Urednički kolegij, menadžmet BHT i cjelokupnog BHRT) da su narušeni profesionalni standardi u ovom slučaju i da li će za to bilo ko snositi odgovornost? Direktor Karamehmedović nevješto je pokušao ubijediti gledatelje da nije riječ o političkim pritiscima da se intervju povuče i dosnimi i, iako paradoksalno, formalno, tu čak donekle i jeste tačno, budući da prof.dr. Izetbegović nije nositeljica političke funkcije, no u svakom slučaju riječ je o izrazito neprofesionalnom pristupu i zanemarivanju svih profesionalnih standarda.

Javna odgovornost i postulati kriznog komuniciranja

Ono što je trebalo biti eksluzivni intervju i donijeti komparativnu prednost BHRT u odnosu na druge medije koji taj intervju od direktorice KCUS-a bezuspješno traže još od njenog dolaska na navedenu funkciju, postalo je krizna situacija sa kojom se javni servis, naprosto, nije znao nositi. Nijedan od postulata krizne komunikacije (otvorenost, priznavanje pogreške, jasna argumentacija i pravovremeno informisanje javnosti) nije ispoštovan, a pokazalo se da u samom sistemu rada ovog medija postoje nedosljednosti, nelogičnosti i neusklađenosti, odnosno da odluke o sadržaju programa donose dijelovi sistema koji za to nisu (niti bi smjeli biti) nadležni. Nedvojbeno je, naime, da se menadžment javnog servisa umiješao u uređivačku politiku, ali je ostalo neobjašnjeno da li je taj menadžment imao i komunikaciju s menadžmentom KCUS-a kad je donošena odluka o povlačenju i dodatnom snimanju intervjua. To, u svakom slučaju, ostavlja prostora sumnji na pritisak na medij, ali za sad sa sigurnošću ne možemo reći je li riječ o cenzuri (zahtjevu prof.dr. Izetbegović da intervju vidi prije emtiovanja, kao svojevrsnu autorizaciju i da on bude emitovan kad zadovolji njene kriterije, za šta nikakvih dokaza niti zvaničnih izjava za sada nema) ili autocenzuri (odluci menadžmenta da se prvotno intervju ne emituje jer bi mogao izazvati nezadovoljstvo sugovornice, a potom i da se dosnimi iz ko zna kojeg razloga). Tehnički problemi kao obrazloženje djelovali bi uvjerljivo da su javnosti ponuđeni deset dana ranije, a ne tek 5. novembra u izjavi direktora BHRT.

Ovaj propust BHT (a čak je i laiku jasno da je apsolutno riječ o zanemarivanju novinarske deontologije), nažalost, značajno je poljuljao vjerodostojnost ovog dijela sistema javnog emitiranja, koji je u većini dosadašnjih analiza programa pokazivao visok stupanj profesionalizma i nezavisnosti. Ono što je u svemu, zapravo, najveća šteta je činjenica da u BHT u krajnje nemogućim uvjetima i danas rade izuzetni profesionalci, koji unatoč činjenici da su bez redovitih primanja i osuđeni na rad na zastarjeloj opremi, odgovorno rade svoj posao,  ali je sjena ovog neprofesionalizma pala i na njih, a onima koji su godinama promicali ideju o nemogućnosti i neodrživosti javnog servisa koji je servis građana cijele BiH i nije podložan uticajima izvana, sada su dati dodatni argumenti. Strašan autogol, reklo bi se sportskim rječnikom. A u sportu, nakon što tim izgubi utakmicu jer su članovi tima igrali za protivnika, obično selektori podnose ostavke. Iz moralnih razloga. Na javnom servisu, rečeno rječnikom novinara-početnika, „ostaje da se vidi“ kakav će epilog imati ova utakmica. Zasad su selektori na svojim mjestima, igrači se o taktici očigledno ne pitaju, a onima koji su do zadnjeg trena zdušno navijali za tim ponestaje i posljednjih argumenata za to. O moralnom postupanju nije se, očigledno, razgovaralo ni kad se ovakva taktika razrađivala iza leđa javnosti, a izgleda da se ne razgovara ni nakon što je utakmica izgubljena. Mnogo to govori ne samo o javnom servisu, ne samo o novinarstvu u BiH, nego i o društvu u kojem živimo. Nažalost.

Ovaj tekst je proizveden u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje  medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.

SARAJEVO/MOSTAR,  05.12.2017. –  Upravni odbor BH novinara osuđuje  verbalne prijetnje novinarima i medijskim stručnjacima, uključujući i prijetnje smrću, zbog izvještavanja i komentiranja presude šestorici Hrvata iz BiH i samoubistva Slobodana Praljka u sudnici Haškog tribunala.

Direktne prijetnje su upućene putem Facebooka ili  e – mailom  Sanelu Kajanu, novinaru Al Jazeera Balkans, Štefici Galić, urednici portala Tačno.net, Arijani Sarajević Helać  urednici Federalne televizije i Lejli Turčilo, profesorici Fakuteta političkih nauka u Sarajevu, ali i brojnim drugim novinarima koji su u svom izvještavanju i javno izenesenim stavovima govorili o pravomoćnoj presudi i samoubistvu počinjenom u Tribunalu.

 Upravni odbor BH novinara izražava zabrinutost zbog histerije i širenja atmosfere straha kroz medije i društvene mreže, te gotovo organizovanih izljeva mržnje i brutalnih uvreda prema svima koji su digli svoj glas protiv veličanja zločina i osuđenih bosanskohercegovačkih Hrvata.

Posebno naglašavamo kako je nedopustivo i krajnje opasno korištenje presuda Haškog suda za poticanje nacionalističkih strasti i širenje mržnje, čemu svjedočimo u BiH od osnivanja Suda do njegovog nedavnog zatvaranja.

BH novinari pozivaju policijske organe i nadležna tužilaštva na efikasnu i odlučnu istragu posljednjih prijetnji novinarima, a političke lidere na njihovu javnu osudu.  Odobravanje prijetnji i govora mržnje ili ćutnja političara i javnih zvaničnika, direktno ohrabruju nasilnike, a od javnog komunikacijskog prostora stvaraju poligon zagađen mržnjom i nepovjerenjem, sa ozbiljnim implikacijama na budućnost bh. društva.

Upravni odbor Udruženja /udruge BH novinari

SARAJEVO, 05.12.2017. – Udruženje BH novinari uputilo je jučer javni protest generalnom sekretaru Sekretarijata Predsjedništva Bosne i Hercegovine Borisu Buhi i njegovom zamjeniku Dženanu Selimbegoviću povodom neprimjerenog govora i mizoginih komentara javnog zvaničnika/uposlenika Sekretarijata Predsjedništva BiH.

BHN su pismom zatražili osudu neprimjerenog javnog oglašavanja zamjenika generalnog sekretara Predsjedništva BiH Dženana Selimbegovića zbog objave spornog sadržaja na svom Facebook profilu.