Predrag Koluvija, optužen za proizvodnju više od tone i po marihuane na imanju svoje firme „Jovanjica“, danas je pred Višim sudom u Beogradu davao iskaz u jednom, za njega, drugačijem postupku – na suđenju u kome je on tužilac, a koje je pokrenuo protiv KRIK-a. Koluvija je podneo dve tužbe protiv KRIK-a, a u njima tvrdi da su mu novinari ovog portala narušili čast i ugled jer su objavili da je „optuženi narko-bos“ kome se sudi da je posedovao „plantažu marihuane“.

Koluvija je u sudnicu ušao u pratnji dvojice advokata – mladog Aleksandra Živanovića i starijeg, ali takođe novopečenog advokata Vladimira Đukanovića, koji je takođe i predstavnik vladajuće Srpske napredne stranke, ali i i član tela koja učestvuju u izboru sudija i tužilaca.

Oko pola sata Koluvija je govorio o navodnim duševnim bolovima i neprijatnostima koje je imao zbog KRIK-ovih tekstova, rekavši da su ljudi prestali da mu se javljaju i počeli da ga izbegavaju.

„Ljudi u banci neće da mi se jave na telefon, neće da mi otvore račun sa objašnjenjem službenice da joj je pretpostavljeni rekao da narko-bos ne može da ima račun u banci“, kazao je Koluvija. Ispričao je i da ljudi neće da uđu u lift kada ga vide, kao i da se jedan komšija koji je sedeo u parkiranim kolima zaključao u trenutku kada je ona peške naišao pored.

„Njima je problem narko-bos jer narko-bos ubija ljude“, kazao je Koluvija.

Odgovarajući na pitanje KRIK-ove advokatice Krune Savović Koluvija je rekao i da je sve počelo dok je on bio u pritvoru, nekoliko meseci nakon hapšenja koje se desilo u novembru 2019. godine.

U to vreme, međutim, tekstovi KRIK-a koji su mu navodno izazvali neprijatnosti nisu ni postojali – objavljeni su tokom 2021. godine.

Koluvija je potvrdio da su o njemu i slučaju „Jovanjica“ pisali brojni drugi mediji, ali je naveo da mu njihova pisanja nisu izazvala neprijatnost u meri u kojoj su to učinile vesti KRIK-a.

„Sećam se kad sam izašao iz pritvora, na N1 je bila specijalna emisija i gost je bio Stevan Dojčinović, tada je koristio termin narko-bos.“

Koluvija je rekao da je tužio i druge medije, ali nije naveo nijedan provladin list – već je nabrojao N1, Novu S, BIRN, NIN i „Vreme“.

Neprijatnost Koluviji, sudeći po reakciji nakon pitanja Dojčinovića, nije izazvalo to što ga je premijerka Ana Brnabić lično nazvala narko-trafikantom. Pitanje urednika KRIK-a Stevana Dojčinovića da li je, poput KRIK-a, zbog toga tužio i premijerku, Koluvija nije odgovorio jer je sudija Velibor Barović zabranio ovo pitanje.

Odgovor je ipak dao kroz drugo pitanje – da li je tužio nekoga od predstavnika države.

„Jesam, ustvari nije funkcioner, već poslanik (opozicije) Miki Aleksić“, odgovarao je Koluvija dok je njegov advokat Vladimir Đukanović, ne ustajući s mesta, komentarisao kako je „besmisleno pitanje.“

Koluvija je rekao da se nikada nije obratio KRIK-u i tražio ispravku ili demanti, a na pitanje Dojčinovića o tome zašto nije pristao na intervju, Koluvija je rekao: „Ja sam rekao da ću da pristanem, ako se izviniš javno.“

Na sledećem ročištu koje je zakazano za sredinu marta trebalo bi da iskaz da Dojčinović.

Ovo je, podsetimo, jedan od dva postupka koji se protiv KRIK-a vode po Koluvijinim tužbama.

Koluvija je tužbe podneo ubrzo nakon što je izašao iz pritvora u kome je bio zbog postupka za uzgajanje marihuane, i to u vreme kada je, uz podršku vlasti, počeo javno da se obračunava sa novinarima koji pišu o slučaju, kao i sa policajcima koji su vodili istragu i koji su ga i uhapsili.

Na to da je Koluvija zaštićen i da ima podršku vlasti ukazuje više stvari – advokat i u krivičnim postupcima mu je Vladimir Đukanović, predstavnik vlasti i vladajuće partije; naklonjeni su mu provladini mediji koji istovremeno napadaju nezavisne novinare koji pišu o ovom slučaju, ali i policajce, na prvom mestu inspektora Slobodana Milenkovića koji ga je uhapsio. Državni aparat praktično je stao na Koluvijinu stranu i priključio se progonu Milenkovića i pokrenuo postupak protiv njega. Osim toga, Koluviju su javno u više navrata branili i najviši državni predstavnici, među kojima i predsednik države Aleksandar Vučić koji je za ovaj slučaj, inače jedan od najvećih postupaka organizovanog kriminala u zemlji, rekao da je „lažna afera“.

Protiv Koluvije se vode dva postupka pred odeljenjem suda za organizovani kriminal – u jednom je optužen da je organizovao uzgajanje marihuane, a u drugom da je bio vođa grupe koja se sastojala od policajaca, pripadnika Bezbednosno-informativne agencije (BIA) i Vojnoobaveštajne agencije (VOA), a koji su optuženi da su obezbeđivali imanje „Jovanjica“ i Koluviji pomagali u raznim stvarima – od sređivanja falsifikovanih dokumenata i davanja policijskih tablica, do dostavljanja informacija iz policije.

Latinska Amerika najsmrtonosnija regija za novinare u svijetu u 2022.

Krajem prošle godine, 18. decembra 2022. godine, haićanskog novinara Francklina Tamara ubile su dvije neidentifikovane osobe u blizini njegove kuće u Port-au-Princeu, čime je ovaj novinar koji izvještava o umjetnosti i kulturi za Radio Solidarité, postao posljednji ubijeni novinar u posebno smrtonosnoj godini za medijske radnike u Latinskoj Americi, piše novinarka Reutersovog instituta Gretel Kahn u svome tekstu.

Nasilje nad novinarima često je teško kategorizovati zbog ograničenja u procjeni radi li se o direktnoj odmazdi za novinarski rad žrtve, piše u tekstu, u kome se dodaje da su brojke ubijenih novinara prošle godine u toj regiji zapanjujuće, te da se procjene kreću od 30 do 42 smrtna slučaja. To, kako se navodi u tekstu Reutersovog instituta, čini 2022. godinu najsmrtonosnijom zabilježenom za Latinsku Ameriku, a tu državu najsmrtonosnijom regijom za novinare u svijetu.

Za Carlosa Martineza de la Sernu, programskog direktora u Komitetu za zaštitu novinara (CPJ), ove brojke nisu iznenađenje, već kulminacija niza faktora. “To se događa u kontekstu pada slobode medija, sve više autoritarnih država, agresivnijih država protiv sindikalizma i novinarstva, a također i u kontekstu nekažnjivosti”, kaže on.

Meksiko i Haiti nadmašuju Ukrajinu i Siriju

Iako postoje problemi za slobodu medija u cijeloj regiji, dvije zemlje ubjedljivo “vode”: Meksiko i Haiti. Jedanaest novinara ubijeno je u Meksiku 2022. godine, što tu državu čini najopasnijom za novinare u svijetu, nadmašujući aktivne ratne zone poput Ukrajine i Sirije.

Rocio Gallegos, novinarka i suosnivačica La Verdad Juarez, novinske kuće za istraživačko novinarstvo u Ciudad Juarezu u Meksiku, navodi da je situacija u novinarstvu očajna. “Danas je novinarstvo vrlo složeno, ne samo zbog rastućeg nasilja, nego i zato što je sve manje podrške društva prema novinarima i novinarstvu”, govori Gallegos.

Kaže i da je medij u kojem radi bio izložen prijetnjama zbog kojih su uspostavili sigurnosne protokole poput stalnog nadzora onih koji pišu članke o osjetljivim temama koje se tiču organizovanog kriminala do okoliša.

Ona smatra da takvo nasilje tjera novinare izvan profesije. “Sve je manje novinara koji izvještavaju i to zbog toga što je sve manje prilika da se novinarstvom bave na dostojanstven način”, kazala je između ostalog Gallegos.

Takođe je prisutno i sve veće omalovažavanje novinara koje čine državni dužnosnici. Bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro nazvao je novinare “gadovima vrijednim prezira”, piše Reutersov institut. Nayib Bukele, predsjednik El Salvadora, više je puta tweetao da su novinari “politički aktivisti opozicije”. Potpredsjednik Nikaragve Rosario Murillo nazvao je novinare “kriminalcima i informacijskim teroristima”, piše ovaj institut.

“Svjedoci smo sve agresivnije retorike i od demokratskih i od autoritarnih vlada protiv medija”, rekao je de la Serna.

U otvorenom pismu objavljenom prošlog mjeseca, više od 170 meksičkih novinara zatražilo je od predsjednika Meksika Andresa Manuela Lopeza Obradora da prestane uznemiravati novinare koji kritikuju jer se plaše da će Meksiko ući u još krvaviju fazu u kojoj će novinari i dalje biti ubijani.

Meksički predsjednik je, kako piše u tekstu Reutersovog instituta, novinare nazivao licemjerima, marionetama i elitistima. On je pismo novinara odbacio rekavši da novinari potpisnici nisu napisali nepristrane izvještaje o njegovoj vladi.

Javier Garza jedan je od potpisnika tog pisma. Radi kao novinar u meksičkom gradu Torreonu i osnivač je i urednik EnRe2 Laguna, lokalne platforme koja koristi društvene mreže za izvještavanje o dešavanjima u zajednici.

“Čini se da vlada nije previše zainteresovana za rješavanje problema nasilja nad novinarima i ta nezainteresovanost je ono što potencijalnog agresora tjera da nas napadne”, rekao je Garza. Spomenuo je da je svjedočio tome da su njegove kolege bile prisiljene na autocenzuru, ali i da su neki zbog straha od napada napustili profesiju.

Izvještaj o slobodi izražavanja za 2020. koji je objavila meksička nevladina organizacija Colectivo de Analisis de la Seguridad con Democracia (CASEDE) identifikuje nesigurnost novinarskog posla kao ključni faktor koji koči sigurnost novinara.

Ugovori na određeno vrijeme bez beneficija i nedostatak resursa pridonose situaciji u kojoj veliki broj novinara mora raditi dodatne poslove kako bi spojili kraj s krajem. Ovo je mnogo češće među onim novinarima koji rade u ruralnim zajednicama.

Novinari su mete i na Haitiju

Teška situacija za medijske profesionalce odražava se i na Haitiju, drugoj najsmrtonosnijoj zemlji u regiji gdje je u 2022. ubijeno devet novinara, i gdje su se uslovi za medije naglo pogoršali u posljednjih nekoliko godina.

Raoul Junior Lorfils je novinar u Port-au-Princeu i glavni urednik Loop Haitija, novinske kuće u toj zemlji. Kaže kako je jedan njegov kolega nestao na terenu, a da je drugi upucan dok je izlazio iz redakcije.

“Politička situacija postala je haotičnija nego ikad, a novinari su među onima koji su najviše ciljani”, kazao je.

Lorfils dodaje da je sve manje glasova spremno izložiti svoje živote riziku da bi izvještavali, što je rezultiralo manjim brojem istraživačkih novinara u zemlji.

Okruženje nekažnjivosti

Novinarka Gretel Kahn u tekstu ističe da je za sve novinare s kojima je razgovarala nekažnjivost najveći faktor koji stoji iza ovog okruženja nasilja za medije. Podsjeća da je CPJ u svom godišnjem izvještaju utvrdio da za gotovo 80 posto ubistava novinara tokom posljednjih 10 godina niko nije odgovarao.

“Vidjeli smo slučajeve u kojima su ubijanja novinara prošla potpuno nekažnjeno, bez značajnog poboljšanja u zaštiti novinara i bez napora da se novinari zaštite”, rekao je de la Serna.

Javier Garza govori kako je radio za medij na čiju redakciju je pucano pet puta u razdoblju od tri uzastopna dana.

“Uzrok svake agresije bila je činjenica da je prethodna agresija ostala nekažnjena”, navodi Garza.

Od atentata na haićanskog predsjednika Jovenela Moisea 2021., u zemlji se povećava politička i institucionalna fragmentacija. Ujedinjeni narodi istakli su da pravosudni sistem zemlje pati od “ozbiljnih strukturalnih slabosti”.

Raoul Junior Lorfils opisuje pravosudni sistem Haitija “gotovo nepostojećim”, što pogoršava pitanje nekažnjivosti. “Jedan od glavnih razloga zbog kojih se novinari i dalje ubijaju u zemlji je taj što se oni koji stoje iza toga ne boje ničega iz pravosudnog sistema”, ističe Lorfils.

Šta donosi 2023.

Intervjuisani novinari ne misle da će doći do značajnih poboljšanja u ovakvoj klimi za novinarstvo u Latinskoj Americi ukoliko nekažnjivost ostane onakva kakva je sada i ako vladini zvaničnici nastave s antagonističkom retorikom protiv medija.

“Ne mislim da ćemo imati značajno smanjenje ubistava ili zločina protiv novinara, a ono što bi to stvarno smanjilo jeste intervencija vlasti”, rekao je Garza.

Lorfils smatra da se stvari moraju institucionalno promijeniti 2023. godine kako bi se ubistva novinara u regiji zaustavila, a to uključuje snažniji pravosudni postupak vlade, kao i zaustavljanje antagonističke retorike prema medijima koju čine vladini dužnosnici. Takođe dodaje da bi članovi civilnog društva trebali podržavati novinare i zauzeti stav protiv lošeg postupanja prema njima.

Komitet za zaštitu novinara bilježi porast nasilja nad novinarima, kao i prijetnje koje se upućuju ne samo onim novinarima koji izvještavaju o političkoj korupciji ili organizovanom kriminalu, već i onima koji izvještavaju o pitanjima koja se prepliću s lokalnim i autohtonim zajednicama poput pitanja okoliša i imigracije.

Martinez de la Serna zaključuje kako nema razloga za optimizam jer ne vidi promjene.

Izvor: Reuters Institute

Ukrajinske novinarske organizacije ukazuju na uzbunu. Novi zakon o medijima koji je potpisao predsednik Zelenski ugrožava slobodu medija. Međunarodna i Evropska federacija novinara (IFJ-EFJ) pozivaju Evropsku komisiju i Savet Evrope da ubede ukrajinske vlasti da preispitaju zakon, u konsultaciji sa novinarskim organizacijama i medijima.

Reprezentativni sindikati ukrajinskih novinara, NUJU i IMTUU, osuđuju više problematičnih odredbi, počevši od političke zavisnosti državnog regulatora i širenja spektra vansudskih sankcija protiv medija.

Predsednik Volodimir Zelenski je 29. decembra potpisao kontroverzni zakon kojim se proširuju regulatorna ovlašćenja vlade nad medijima. Novi zakon dozvoljava državnom medijskom regulatoru, Nacionalnom savetu za televiziju i radio-difuziju (NTRBC), da reguliše štampane i onlajn medije, kao i internet, televiziju, radio i onlajn platforme kao što su Jutjub i društvene mreže. Takođe daje državnom regulatoru za medije pravo da novčano kažnjava medije, oduzima im licence i privremeno blokira određene publikacije bez sudske odluke (državni regulator ima pravo da blokira pristup neregistrovanoj publikaciji bez sudske odluke, do dve nedelje).

NTRBC je ustavni organ. Polovinu članova imenuje predsednik, a polovinu parlament, koji kontroliše propredsednička većina. Državni medijski regulator očigledno potpada pod potpunu kontrolu ukrajinskih vlasti.

„Pozdravljamo primenu audiovizuelne direktive EU, koja je uključena u novi zakon“, rekao je predsednik NUJU Sergij Tomilenko. „Takođe pozdravljamo modernizaciju ukrajinskog medijskog zakonodavstva. Ali u isto vreme, vlasti treba da vode širok dijalog sa novinarima i realnim medijskim sektorom prilikom uvođenja novih pravila. U prošlosti su ukrajinski novinari uvek bili pokretačka snaga novih medijskih zakona, jer su ih videli kao sredstvo za zaštitu slobode izražavanja i profesije. Trenutno među novinarima ne vidimo aktivne pristalice zakona. Umesto toga, to je zakon koji ima za cilj da ojača državnu regulaciju medija.”

„Ukrajinski zvaničnici su, preko medija koje kontrolišu, pokrenuli kampanju da diskredituju one koji konstruktivno kritikuju određene odredbe zakona, umesto da rade na nedostacima zakona i iniciraju neophodan dijalog sa profesionalnim sektorom“, dodao je predsednik IMTUU Sergej Šturhecki. „To nas tera da strahujemo od onoga što nas čeka nakon potpune primene zakona: vladini zvaničnici će one koji se ne slažu sa njihovom vizijom proglasiti neprijateljima zemlje ili stranim agentima. Ova perspektiva državnog i političkog regulisanja medija je u potpunoj suprotnosti sa željom ukrajinskog civilnog društva za evropskim integracijama.

„Državni regulator sa takvim ovlašćenjima za sankcionisanje, čak i bez prolaska kroz sud, ne može biti pod punom kontrolom vlade“, rekla je predsednica EFJ Maja Sever. „Novinarski sindikati nisu konsultovani o najnovijoj verziji zakona. Pozivamo Evropsku komisiju i Savet Evrope da ubede ukrajinske vlasti da uđu u dijalog sa novinarskim organizacijama i medijskim organizacijama. Dužnost solidarnosti sa Ukrajincima, pred ruskim agresorom, ne bi trebalo da nas spreči da kritikujemo zakonske odredbe koje ugrožavaju slobodu štampe i pravo građana na pristup verodostojnim, pluralističkim i nezavisnim informacijama.

Predsjednik IFJ Dominikue Pradalie izjavio je: „Sloboda medija i pluralizam u Ukrajini su u opasnosti prema novom medijskom zakonu, koji bi mogao stvoriti sistemske probleme za demokratiju u zemlji, jer proširuje državnu kontrolu nad medijima. Za Ukrajince, koji pate od strašnog rata, veoma je važno da se mogu osloniti na verodostojne informacije”.

„IFJ, zajedno sa svojim filijalama, NUJU i IMTUU, već je pozvao ukrajinsku vladu da revidira novi zakon. Danas se pridružujemo EFJ u traženju od evropskih institucija da ubede ukrajinske vlasti da reformišu zakonodavstvo i započnu širok inkluzivni dijalog sa sindikatima novinara i medijskim sektorom. Moramo zapamtiti da ne može biti demokratije bez nezavisnog novinarstva i slobodne štampe“, dodao je Pradalije.

Vlasti Belorusije su izvele pred sud novinara Andžeja Počobuta (Andrzej Poczobut), viđenog pripadnika brojne poljske manjine u toj zemlji, što je još jedan u seriji sličnih postupaka protiv kritičara autoritarnog režima predsednika te države Aleksandera Lukašenka.

Ako bude osuđen zbog narušavanja nacionalne bezbednosti i podstrekavanja na nemire, Počobut (49) bi mogao biti kažnjen sa do 12 godina zatvora.

Ovaj novinar uglednog poljskog dnevnika Gazeta Viborča, i jedan od lidera Unije Poljaka u Belorusiji, u pritvoru je još od marta 2021. godine.

Počobut je izveštavao o velikim antivladinim protestima u Belorusiji 2020. godine, koji su izbili pošto je Lukašenko – na vlasti od 1994. godine – dobio novi predsednički mandat na osnovu rezultata izbora koje su opozicija i zapadne zemlje odbacili kao ukradene.

Suđenje novinaru u gradu Grodno na zapadu Belorusije zatvoreno je za nezavisne novinare i diplomate zapadnih zemalja.

Protesti iz 2020. godine najveći su i najuporniji koji su se ikada desili u Belorusiji, a vlasti su ih ugušile silom, poslavši više od 35.000 ljudi u zatvor. Potom je zatvoren niz medija i nevladinih organizacija.

U Belorusiji živi 10 miliona ljudi, a oko 300.000 čine Poljaci čija je Unija pod pritiskom vlasti jer je Minsk optužio Poljsku za podsticanje na pobunu protiv Lukašenka.

Evropska federacija novinara danas je objavila stav o nacrtu predloga Evropskog zakona o slobodi medija.

Iako pozdravlja inicijativu Evropske komisije za jačanjem slobodnog i pluralističkog medijskog sastava, te predanost zaštiti novinara i uredničke nezavisnosti unutar Evropske unije, EFJ naglašava važnost snažnije zaštite i slobode medija i neovisnosti urednika.

EFJ u svom stavu predlaže hitne izmene i dopune za koje je ključno da ih uključe suzakonodavci, Europski parlament i Europsko veće, jer samo ojačani Zakon o slobodi medija može ispuniti svoja proklamirana obećanja.

Najvažnije promene za koje se EFJ zalaže su:

Potreba za usvajanjem inkluzivne definicije medija i pružatelja medijskih usluga usmjerene ka budućnosti u skladu s međunarodnim standardima

Poboljšanje u pogledu zaštite izvora novinara, te bilo kakav nadzor i prisluškivanje može biti samo u skladu s međunarodnim standardima

Potreba za obvezujućim zajedničkim i jasnim pravilima o transparentnosti vlasništva medija kako bi se osigurala smislena transparentnost tako važna za poverenje u novinarstvo

Jačanje zaštitnih mera nezavisnosti nacionalnih regulatornih tela

Potreba za jamčenjem pune nezavisnosti Evropskog odbora za medijske usluge u odnosu na Evropsku komisiju

Sprovođenje testova javnog interesa kod spajanje medija. Testovi bi trebali biti sprovođeni uz učešće civilnog društva i novinarskih organizacija. Ovo je ključno za borbu protiv zarobljavanja medija od strane medijskih mogula i oligarha koji slede vlastitu agendu, ali ne i novinarstvo od javnog interesa

Potreba za boljim sprovođenjem postojećih i novouspostavljenih medijskih pravila

“Danas je održivost slobodnih medija ugrožena u mnogim zemljama EU, a predlog Evropskog zakona o slobodi medija značajan je korak u jačanju nezavisnosti i pluralizma medija. Zalažemo se za brojne promene. Prihvatanjem primedbi i predloga novinarskih udruga, osnažena EMFA može doprineti odbrani novinarstva kao javnog dobra”, istakla je predsednica EFJ-a Maja Sever.

Samo revidirani tekst Europskog zakona o slobodi medija koji uvažava gore navedene točke može učinkovito pridonijeti obrani novinarstva.

Vlasti su ciljale Floriane Irangabiye zbog njenog novinarskog rada, kažu iz RSF.

Voditeljica web radija Igicaniro iz Ruande, Floriane Irangabiye, koja je kritikovala vladu Burundija, dobila je desetogodišnju zatvorsku kaznu početkom januara zbog “ugrožavanja integriteta nacionalne teritorije” na krajnje nepravednom suđenju pred burundijskim sudom, javljaju Reporteri bez granica (RSF). Oni su ovu kaznu osudili opisujući je “oštrom i proizvoljnom”.

Voditeljica radija Igicaniro Floriane Irangabiye osuđena je 3. januara po članu 611 krivičnog zakona Burundija, kojeg njeni advokati opisuju “nejasno sročenim i koji se obično koristi za osuđivanje plaćenika”. Osim što je osuđena na deset godina zatvora, mora platiti i novčanu kaznu od milion burundijskih franaka (oko 450 eura).

Razlozi za ovu optužbu nikada nisu razjašnjeni, piše RSF, a njeni advokati, koji namjeravaju uložiti žalbu u roku od 30 dana, insistiraju na tome da nema dokaza da je njeno izvještavanje iz susjedne Ruande, koje je često uključivalo kritike na račun burundijskih vlasti, predstavljalo bilo kakvu prijetnju unutrašnjoj sigurnosti Burundija.

Iz RSF-a podsjećaju da je od 1. decembra novinarska akreditacija obavezna za sve novinare koji rade u Burundiju, te da je tužilaštvo novinarku Igicaniro Floriane Irangabiye takođe optužilo da “nije predočila svoju akreditaciju iako je tvrdila da je novinarka”. Međutim, kako navodi RSF, Irangabiye nije radila u Burundiju i bila je u posjeti porodici kada je uhapšena u Bujumburi, glavnom gradu Burundija. Takođe, navode kako njenu radio stanicu ne priznaje Burundijsko nacionalno vijeće za komunikacije koje je jedino tijelo koje izdaje novinarske akreditacije.

“Ova oštra kazna je krajnje uznemirujuća i pokazuje da su vlasti ciljale Irangabiye zbog njenog novinarskog rada. Ovaj žalosni napad na slobodu medija šalje poruku osmišljenu da ušutka sve novinare koji kritikuju. Vlasti nisu bile u mogućnosti da donesu bilo kakve čvrste dokaze koji bi potkrijepili lažne optužbe. Odluka ovog suda mora biti poništena i ova novinarka mora odmah biti puštena”, izjavio je Sadibou Marong, direktor biroa RSF-a za Supsaharsku Afriku.

Irangabiye je, prema saopštenju koje su objavili Reporteri bez granica, živjela u Ruandi od 2015. godine, gdje je vodila emisije na Igicaniru, web radiju kojeg je kreiralo Fraternité, udruženje Burundijana koji žive u samoizgnanstvu, uglavnom u Ruandi. Redovno je pozivala poznate ličnosti iz Burundija – često vladine kritičare – u svoje emisije kako bi razgovarali o problemima u zemlji.

Dok je bila u posjeti svojoj porodici u Burundiju, 30. augusta 2022. uhapsila ju je Nacionalna obavještajna služba, koja, prema pisanju RSF, prima naređenja direktno od predsjednika. Prvobitno je držana bez optužbe mjesec dana u zatvoru Mpimba u Bujumburi, ali je onda bez ikakvog prethodnog upozorenja i, kako javlja RSF, bez osnova, jedne noći početkom oktobra prebačena iz Bujumbure na zapadu zemlje, u zatvor Muyinga koji se nalazi na krajnjem sjeveroistoku zemlje. Optužena je nakon što je provela dva mjeseca u pritvoru, a pred sud je dovedena 16. decembra.

Njeni advokati su kazali za RSF da se i dalje nalazi u udaljenom zatvoru gdje je većina pritvorenika iz regiona, kao i da je udaljena od porodice i najmilijih. Dodali su kako ovo predstavlja namjeran oblik kažnjavanja, dodajući da se njeni posjetioci sistematski pretresaju kako bi ih se spriječilo da je posjete.

Bavljenje novinarstvom u Burundiju je opterećeno još od političke krize 2015. godine, kada su mnogi novinari ili pobjegli iz zemlje ili im se sudilo ili su osuđeni na duge zatvorske kazne, podsjećaju iz RSF. Te godine je nekoliko radio stanica uništeno ili bilo prinuđeno da se presele u inozemstvo, a većina se preselila u susjednu Ruandu. Radio-Télé Isanganiro, Bonesha FM i Iwacu su među najpopularnijim nezavisnim medijima. Iwacu su vlasti počele blokirati od 2017. godine, što je trajalo sve do unazad mjesec, kako piše ova organizacija. Radio Rema FM i nacionalni radio i TV emiter RTNB takođe uživaju veliku slušanost iako su posvećeni odbrani i promociji vlasti.

Prema RSF-ovom Svjetskom indeksu slobode medija, Burundi se nalazi na 107. mjestu od 180 zemalja na listi.

Izvor: RSF