SARAJEVO, 05.02.2020. – Stres i trauma svakodnevno su prisutni u novinarstvu i zbog toga je pružanje psihološke podrške medijskim radnicima veoma važno u očuvanju njihovog mentalnog zdravlja, smatraju psihoterapeuti, predstavnici novinarskih udruženja, ali i novinari iz zemalja Zapadnog Balkana u kojima sistemsko pružanje takve pomoći ne postoji.

O traumi uzrokovanoj poslom i potrebi da joj se ozbiljno pristupi pričali smo sa novinarima tokom okruglog stola medijskih radnika i psihologa održanog u Podgorici u decembru. Za većinu novinara razgovor o mentalnom zdravlju i traumi je još uvijek tabu tema na ovim prostorima, a uglavnom se odlučuju potražiti psihološku podršku za članove svoje porodice, prijatelje, pa tek na kraju za sebe. Najčešće su navikli da budu izloženi traumi i toga su vrlo svjesni, te su često sposobni da se sami oporave, kažu novinari za Media.ba.

Tufik Softić, crnogorski novinar i direktor lokalnog javnog servisa u Beranama, 2007. godine je nakon izvještavanja o kriminalnim grupama sa sjevera Crne Gore pretučen ispred svoje kuće, a slučaj je, kako kaže, kvalifikovan kao „pokušaj ubistva“. Nakon napada imao je podršku kolega, koja mu je pomogla da se oporavi, ali je samostalno morao potražiti psihološku pomoć za, tada maloljetnu, kćerku koja ga je nakon napada pronašla u lokvi krvi i kojoj je to prouzrokovalo traumu.

„Ja sam bio hospitalizovan, prošao sam svu medicinsku proceduru, ali niko mi tada nije rekao da treba da malo porazgovaram i sa psihijatrom, niti je mene neko upozorio da bi trebalo možda moju kćerku malo uputiti na neki razgovor sa psihologom“, kaže Softić.

Da novinari trebaju zaštititi svoje mentalno zdravlje i da po tom pitanju ne smiju biti sujetni smatra i Filjana Koka, zamjenica predsjednika Udruženja novinara Makedonije. Kao dugogodišnja novinarka, Koka je bila napadnuta nekoliko puta, ali kaže da joj je najveću traumu prouzrokovao fizički napad od njenog kolege snimatelja sa kojim je bila na radnom zadatku. Zbog šoka i traume koje je doživjela, psihološku pomoć je sama potražila, a kako kaže, nakon napada je više od godinu liječila PTSP.

Odgovornost je na medijskim kućama i novinarskim udruženjima

Za mentalno zdravlje novinara su najviše odgovorne redakcije i vlasnici medija, jer se radi o njihovim radnicima, smatra Koka.

Ipak, velika je odgovornost i na novinarskim udruženjima čiji je zadatak da ukažu svim medijima na potrebu pružanja takve pomoći, ali i stvaranje centara kojim bi se novinari mogli obratiti za pomoć, kao i organizovanje edukativnih radionica na kojima će novinari steći više znanja o mentalnom zdravlju.

„Mi kao udruženje bismo morali da imamo neki centar ili nekog psihologa koji će jednostavno biti tu i odgovarati na pozive novinara“, ističe Koka.

U redakciji Balkanske istraživačke mreže se prije nekoliko godina javila potreba za pružanjem psihološke pomoći novinarima koji su zbog svakodnevnih praćenja suđenja i slušanja o dešavanjima iz rata, ubistvima i silovanjima, osjećali psihički zamor i bili neraspoloženi, kaže direktor BIRN-a BiH, Denis Džidić. Samoinicijativno i preventivno su angažovali psihologinju koja je skoro dvije godine razgovarala sa novinarima BIRN-a i, kako kaže Džidić, iskustvo je bilo pozitivno u smislu da su sada svjesniji i da međusobno više komuniciraju.

„Kad smo zapošljavali nove, mlađe kolege, to je bio značajan dio intervjua da mi razgovaramo sa osobama i pripremimo ih na to da to zahtijeva svakodnevni odlazak na suđenja za ratne zločine, o kakvim stvarima se sluša, da i novinari već unaprijed znaju da sebe pripreme i da razmisle o tome da li i koliko bi im to bilo teško i da li to mogu. Tako da u tom smislu, mislim da i dalje ima efekt na naš rad i da je vrlo značajan“, kaže Džidić.

Dodaje da trenutno nemaju stalnu psihološku podršku u redakciji, ali da novinari regionalne mreže BIRN-a imaju mogućnost traženja takve pomoći ukoliko im bude potrebna, te da će im u tom slučaju ona biti ukazana.

Za psihološku pomoć novinari iz BiH su se obraćali Udruženju BH novinari, ali ona im tamo nije mogla biti ukazana. Kako je objasnila pravnica tog udruženja, Una Telegrafčić, BH novinari kroz Liniju za pomoć novinarima nude besplatnu pravnu pomoć, ali ne i psihološku. Ipak, kaže da je problem traume i stresa prepoznat i da se o ukazivanju psihološke pomoći sve više razgovara, te da od 2020. godine očekuje da bi se u sklopu udruženja mogao formirati tim psihologa i psihoterapeuta koji će raditi sa novinarima.

„Trebalo bi da oni prođu neku edukaciju zajedno sa novinarima i da napravimo jedan tim. Kao što imamo tim advokata, da imamo i tim psihologa koji bi na jedan način bili naši vanjski saradnici i jednom mjesečno ili na osnovu neke možda telefonske linije ili Skajpa mogli biti u kontaktu sa novinarima ukoliko bi bila potrebna pomoć“, kaže Telegrafčić.

Besplatnu pravnu pomoć pruža i Udruženje novinara Kosova, a članica udruženja, Vesa Bala, kaže da će pažnja u narednom periodu biti usmjerena na obuke u vezi sa mentalnim zdravljem novinara jer je to nešto što je neophodno i što nedostaje u ovoj zemlji.

„Novinarima svih tipova novinarstva potrebna je obuka o tome kako se nositi sa stresom koji može biti uzrokovan dugim radnim vremenom, malim plaćama, radom pod pritiskom, strahom od prijetnji ili napada, radom u javnosti“, kaže Bala.

Darko Šper, iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine i novinar RTV Vojvodina, smatra da u stresnim situacijama nije prva stvar na koju se pomisli psiholog, nego kako zaštititi sebe ili kako alarmirati javnost, jer o prijetnjama i pritiscima ne treba šutjeti. Šper ističe da su za uspostavljanje psihološke podrške najodgovornije redakcije.

„Onaj ko te plaća i gde radiš, on bi trebao i da ti pomogne u tim situacijama. Na kraju krajeva imaš socijalno i zdravstveno plaćeno, pa otprilike treba neko da te posavetuje, stariji kolega ili iskusniji kolega u redakciji, pa da ti na osnovu toga razmisliš šta je najbolje da uradiš“, kaže Šper.

Mišljenje stručnjaka

Marko Tomašević, psiholog i psihoterapeut savjetovališta „Mozaik“ i Centra za Šema terapiju iz Srbije, radio je u sklopu redovnog posla sa novinarima koji su zbog različitih razloga tražili psihološku pomoć.

„Neki su dolazili zbog naizgled potpuno nevezanih problema, ali se uvek dotaknemo problema koji se tiču novinarskog posla. Neki su dolazili zaista zbog problema koje imaju u novinarstvu, ali i radu, u smislu da su sprečeni da rade ne od strane svojih uredništava, nego su prosto sprečeni da rade svoj posao zato što postoje takvi preduslovi u zemlji u kojoj rade“, kaže Tomašević.

Tomašević smatra da psihoterapija može pomoći u smanjenju stresa i da psihoterapeuti koji su obučeni za rad sa traumom mogu raditi sa novinarima, jer je to prilično slično i zajedničko za sve profesije, te su „ispoljavanja vrlo slična“. Za novinare, kako kaže Tomašević, ključne su dvije stvari: grupna kohezija razumijevanja i međusobna podrška kolega koji će podijeliti različita iskustva sa timom.

Da je psihološka podrška važna za novinare, smatra i Mirjana Jovanovska Stojanovska, psihologinja i psihoterapeutkinja i predsjednica Komore psihologa iz Sjeverne Makedonije, koja kaže da je mentalno zdravlje povezano sa fizičkim i da njihovo očuvanje može obezbijediti zdrav život uopće.

„Žurnalisti su jedan poseban svet u koji bi trebao čovek da uđe i da napravi specifične trening grupe kako da savladaju svoj stres, zato što je i njihovo radno mjesto specifično – kako da se bore sa traumama koje su doživeli, jer su često svedoci tih trauma, ali ima i onih koji su doživeli sopstvene traume“, zaključuje Jovanovska Stojanovska.

Novinarima prijete psihološka oboljenja zbog posla

Prema riječima izvršnog direktora evropskog Dart centra za novinarstvo i traumu, Gavina Reesa, među prvim uzrocima stresa i traume u novinarstvu su napadi i prijetnje sa kojima se novinari suočavaju. „Najranjivija“ kategorija novinara su oni koji se bave ratnim izvještavanjem, istraživačkim novinarstvom, ljudskim pravima, ili svjedoče tuđoj traumi. Međutim, mobing, niske plate i drugi problemi mogu uzrokovati traumu i stres i ostalim novinarima, što kasnije može dovesti do učestalije pojave autocenzure i cenzure.

„Postoje jasni dokazi da novinarima prijete psihološka oboljenja zbog posla, posebno ako rutinski pokrivaju traume ili su u situaciji u kojoj su ugroženi njihov život ili život njihovih porodica“, kaže Rees.

Rees objašnjava da ovi problemi mogu dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), ali i depresije, anksioznosti i zloupotrebe opojnih supstanci, naročito alkohola, što može biti velika opasnost za mentalno zdravlje novinara i za njihov rad.

Dart centar za novinarstvo i traumu je projekat fakulteta novinarstva Univerziteta u Kolumbiji, a čine ga svjetska mreža novinara, profesora novinarstva i zdravstvenih radnika koja je posvećena poboljšanju medijskog izvještavanja o traumi, sukobima i tragedijama. Istraživanja psihologa pokazuju da je većina ispitanih novinara bilo izloženo traumi na poslu, a da je oko 90 posto njih doživjela barem četiri traumatične situacije na poslu.

Prije traženja profesionalne pomoći važno je poznavati reakcije i načine suočavanja sa traumom odnosno imati tzv. psiho-obrazovanje, ali i socijalnu podršku kolega, kaže Rees. On dodaje da su za pružanje takve pomoći najodgovornije novinarske redakcije koje bi trebale brinuti o svojim novinarima, a potom i novinarska udruženja čija bi pomoć bila najkorisnija za freelance novinare, te da je traženje profesionalne pomoći obično posljednja faza za suočavanje sa traumom.

„Novinari imaju puno toga da nauče od psihoterapeuta koji su posvećeni radu sa klijentima koje pogađaju traume i koji duboko uviđaju šta je to trauma i kako se brinuti o sebi, ali to su i vještine koje novinari sami mogu dijeliti jedni s drugima“, kaže Rees i ističe da je problem zemalja Zapadnog Balkana što ne postoji sistemsko rješenje u suočavanju sa stresom i traumom.

Slučaj Crna Gora

Društvo profesionalnih novinara Crne Gore je prema riječima generalne sekretarke, Mile Radulović, pokrenulo prvi projekat na području Zapadnog Balkana koji se tiče psihološke podrške novinarima. Povod za to bilo je psihičko stanje novinara koji su bili žrtve ozbiljnih fizičkih napada koji su ostali neistraženi. Radulović kaže da će u narednim mjesecima realizovati treninge sa novinarima i psihoterapeutima.

Tokom treninga nisu planirane privatne seanse, jer su veoma skupe i za to nemaju osiguran novac, ali je namjera da se na treninzima vode grupni razgovori novinara i psihologa koji bi trebali uticati na smanjenje stresa i traume. Ovi treninzi su preventivni i namijenjeni su svim novinarima, a posebno mogu biti korisni onima koji u budućnosti mogu biti žrtve napada.

Najveći problem u realizaciji projekta im predstavlja nedostatak psihologa i psihoterapeuta koji bi radili sa novinarima.

„To je možda problem na nivou države, nedostatak kvalitetnog lekarskog kadra. Razgovarali smo sa više psihologa, psihijatara, obraćali smo se i zvaničnim institucijama, za sada imamo samo u naznakama nekoliko osoba koje bi radile sa nama jer ni njima nije tačno jasno kakav odnos treba da imaju sa nama, šta se od njih očekuje, na koji način da pristupe novinarima jer prosto ta praksa ne postoji“, kaže Radulović.

Okrugli sto koji je stvorio priliku za razgovor o potrebama za psihološkom podrškom novinarima organizovan je uz podršku Ministarstva za vanjske poslove Velika Britanije. Okupio je novinare, predstavnike novinarskih udruženja i psihoterapeute sa cijelog zapadnog Balkana kako bi istražili mogućnosti za uspostavljanje koncepta sistematske psihološke podrške novinarima u regiji.

Važno je razgovarati

BELGRADE, 24.04.2019. – On April 23, 1999, just after 2 am, NATO bombs hit the heart of the state RTS television, killing 16 people on duty after the Alliance decided that a media house was the legitimate military target for the first time.

The families of the murdered RTS employees still ask – why it had to happen, blaming both NATO and the then Serbia’s authorities. NATO for killing them, the authorities for not moving them out of the main RTS building.

The speculations of a possible bombing of the RTS circulated days before it happened. The then Information Minister and the current President of Serbia Aleksandar Vucic used to take foreign and local reporters to the RTS for several nights ahead of bombing to show defiance.

The then RTS director Dragoljub Milanovic was almost lynched after late Serbia’s strongman Slobodan Milosevic was dethroned in 2000, and two years later Milanovic was sentenced to 10 years in jail for leaving the employees at the main building though many, including foreign reporters with sources within NATO, were saying the bombing was inevitable.

Human Rights Watch said in 2000 that there was no excuse for NATO action, but the Alliance said the attack was justified because of the RTS, as they called it, inflammatory propaganda.

Actually, the bombs fell days after an RTS journalist told NATO that “we are here,” adding the exact address of the building which was later hit.

The Hague special commission which investigated the bombing did not suggest to the prosecutors to launch criminal proceedings.

RTS was back on the air some six hours after the bombing from an alternative location.

On Monday, Serbia’s Prime Minister Ana Brnabic described the attack “a barbaric act which the countries talking about freedom of the media today should be ashamed of.”

„Twenty years ago, many of the people lecturing us about freedom of the media (today), ruthlessly launched missiles against one of the media from a safe distance,“ she said adding: „Unfortunately the people who ordered the bombing of the RTS building will never be brought to trial“.

Near the reconstructed RTS main building at the Tasmajdan Park, there is a monument with the inscription “WHY?” and the names of all killed in the attack. Their families, friends and colleagues gather every April 23 to lay flowers in memory of media people who died at their workplace.

N1, Julijana Mojsilovic, Belgrade, 24/04/2019

Beograd, 13.12.2018. – Regionalna mreža Zapadnog Balkana za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara, koja predstavlja više od 8,000 članova, oštro osuđuje podmetanje požara u kući Milana Jovanovića, novinara i urednika portala Ziginfo.rs iz Grocka, Srbija.

Jovanović navodi da je video kamera iz njihovog neposrednog komšiluka snimila je oko tri časa posle ponoći dvojicu maskiranih napadača koji su u njihovu garažu ubacili zapaljive naprave,  nakon čega se vatra rasplamsala i obuhvatila kuću. Postoje izjave da su meci ispucani ispred vrata, kako bi onemogućila porodicu da napusti kuću. Dio Jovanovićeve porodižne kuće  je uništen u požaru, ne može se koristit, a novinar i njegova porodica borave kod prijatelja.

“Napad na Milana Jovanovića je jedan od najekstremnijih napada na novinarsku profesiju i posljednjem desetljeću”, rekao je Slaviša Lekić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije i dodao: “Jovanoviću su konstanstno stizale anonimne prijetnje, a bio je i izložen pritiscima javnih zvaničnika. Urednik novinara Jovanovića, Željko Matorčević je brutalno pretužen 10. novembra ove godine. Jovanović je prijavio prijetnje policiji, ali to nije spriječilo podmetanje požara. Institucije moraju reagovati brzo i izvesti počinitelje pred pravdu.”

Regionalna platforma podržava zahtjev Nezavisnog udruženja novinara Srbije  prema relevantnim vlastima Republike Srbije da daju ovom slučaju hitni status.  Pozivamo ih da hitno sprovedu detaljnu istragu, kazne počinitelje i dokažu svoju predanost osiguravanju sigurnog radnog okruženja za novinare.

In 2018 u Srbiji zabilježena su 22 incidenta, 6 fizičkih napada i 18 verbalnih prijetnji i čak 66 pritiska.

Svaki napad na novinare je napad na javni interes, demokratiju, i prava svih građana.

Sarajevo – Podgorica – Zagreb – Priština – Skoplje – Beograd,

Udruženje/udruga BiH novinari

Sindikat medija Crne Gore

Hrvatsko novinarsko društvo

Udruženje novinara Kosova

Udruženje novinara Makedonije

Nezavisno udruženje novinara Srbije

BEOGRAD, 13.06.2018. – Na panelu održanom 30-og maja, CINS-ovi sagovornici su govorili o funkcionisanju Novinske agencije Tanjug, načinima na koji se mediji bliski vlasti finansiraju, kao i pritiscima sa kojima se suočavaju nezavisne redakcije.

Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) juče je u EU info Centru u Beogradu organizovao panel diskusiju „Da li postoje povlašćeni mediji?” na temu finansiranja medija i pritisaka, odnosno pogodnosti prema nekim od medija u Srbiji.

Otvarajući prvu od tri diskusije, Anđela Milivojević, novinarka CINS-a, predstavila je istraživanje o više od 3,2 miliona evra koje je 2017. godine državna Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza (AOFI) uplatila firmi Željka Mitrovića, Pink international company. Ovoj firmi AOFI je pomogao sa gotovo 10,5 miliona evra za četiri godine.

Predrag Blagojević, glavni i odgovorni urednik portala Južne vesti, rekao je da država kontroliše medije ne samo time što daje subvencije, ili kroz konkursno sufinansiranje, već i time što ne naplaćuje prinudno ogromne dugove.

„Sa druge strane oni koji ne duguju ništa, pod konstantnom su kontrolom. Poreski inspektori su debelo izašli iz okvira svojih ovlašćenja u našem slučaju“, objašnjava Blagojević česte posete poreskih inspektora ovom mediju u poslednjih pet godina, uz pritiske na oglašivače i članove porodica.

Nemanja Nenadić iz Transparentnosti Srbija rekao je da bi Poreska uprava morala da se oglasi povodom sumnji da ne tretira poreske obveznike na isti način, kao i da objasni da li je u slučaju Južnih vesti bilo prekoračenja ovlašćenja.

U nastavku panel diskusije, Dina Đorđević, novinarka CINS-a, predstavila je nedavno objavljeno istraživanje o radu Novinske agencije Tanjug, koja je do kraja 2017. godine od državnih institucija dobila 114,4 miliona dinara. Zakon o ovoj novinskoj agenciji prestao je da važi još krajem 2015. i nije jasno po kom osnovu danas funkcioniše.

Petar Jeremić, predsednik Izvršnog odbora Udruženja novinara Srbije i član Komisije za žalbe pri Savetu za štampu, smatra da zakon mora da se sprovede i država mora da reši šta će biti sa Tanjugom:

„Vlada je donela tu nesrećnu uredbu o prestanku rada Tanjuga i menadžment Tanjuga se sada rukovodi time da u toj uredbi piše i nezvanično objašnjava da ta uredba znači da oni postoje dok ne završe svoje komercijalne obaveze. (…) Međutim oni u međuvremenu sklapaju nove komercijalne ugovore i stvaraju nove obaveze i to može da traje u nedogled“.

„Mi u UNS-u nikada nismo bili za prestanak rada i za ukidanje Tanjuga, ali zakon mora da se ispoštuje, Tanjug mora u pravnoj formi u kojoj je postojao da nestane. Bili smo za to da se nađe nova forma i da Tanjug nastavi da radi, ali pod jednakim uslovima i nediskriminatornim uslovima prema ostale dve novinske agencije. Po mom mišljenju ovo su (sada) duboko diskriminatorni uslovi“, dodao je Jeremić.

Dragan Janjić, glavni i odgovorni urednik agencije BETA, rekao je da je došlo do smanjenja broja ugovora koje je ta agencija sklopila sa organima vlasti u poslednjih nekoliko godina, dodajući da ne veruje da će se gašenje Tanjuga zaista i dogoditi.

„Mislim da je, kad je reč o medijima, jako važno da sve bude transparentno, jer se kroz medije vrši uticaj na javnost. Ovde imamo državu koja bi trebalo da obezbedi da sve bude transparentno, koja bi trebalo da se brine o javnom interesu, a u stvari podstiče jednu očiglednu netransparentnost. Imate agenciju koja je na tržištu sa ostalim agencijama (…) dok ostale dve agencije koje posluju na tržištu stavlja u apsolutno neravnopravan položaj“, rekao je Janjić.

Još jedno istraživanje CINS-a pokazalo je da je ta agencija 2017. založila 205 umetničkih dela ukupne vrednosti veće od sedam miliona dinara, kako bi odložila plaćanje poreskog duga od 5,7 miliona dinara na rate u narednih pet godina.

Treći deo jučerašnjeg panela bio je posvećen problemu dodeljivanja budžetskih sredstava tabloidima. Tako su, prema dokumentaciji do koje su došli novinari CINS-a, Informer i Srpski telegraf dobijali novac na konkursima za sufinansiranje medijskih sadržaja u Beogradu i Vojvodini, iako su imali opomene Saveta za štampu zbog kršenja Kodeksa novinara Srbije. Od svog osnivanja u martu 2016. godine do danas dnevni list Srpski telegraf je dobio 12,1 milion dinara na 21 medijskom konkursu, dok je listu Informer na 15 konkursa od 2017. godine pripalo 10,9 miliona dinara.

Denis Kolundžija, novinar Cenzolovke, rekao je da su samo tokom 2018. godine Informer i Srpski telegraf na 26 konkursa u Vojvodini dobili oko šest miliona dinara, te da je predvidivo koji mediji će dobijati novac do kraja godine.

„Dok se reši taj problem, više neće imati ko da konkuriše na tim konkursima“, naveo je Kolundžija.

Na događaj su bili pozvani i predstavnici nadležnih institucija – Poreske uprave, AOFI-ja, direktorka Tanjuga, predstavnici Uprave za javne nabavke i Ministarstva kulture, ali se nisu odazvali.

Sve četiri CINS-ove istraživačke priče objavljene su u okviru projekta u kome je CINS istraživao vlasništvo i finansiranje medija novcem poreskih obveznika, kao i političke i druge pritiske sa kojima se novinari u Srbiji suočavaju.

Ceo izveštaj čitajte OVDE.

Ovaj projekat finansira Evropska unija kroz program malih grantova „Zaštita medijske slobode i slobode izražavanja na Zapadnom Balkanu“ koji sprovodi Hrvatsko novinarsko društvo u okviru regionalnog projekta Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i bezbednosti novinara na Zapadnom Balkanu, čiji je nosilac partnerstvo šest novinarskih udruženja iz regiona – Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), Udruženje BH novinari, Hrvatsko novinarsko društvo, Udruženje novinara Kosova, Udruženje novinara Makedonije, i Sindikat medija Crne Gore

BEOGRAD, 26.03.2018. – U dokumentima Jedinice za nestala lica UNMIK-a za nestanak Ljubomira Kneževića, novinara prištinskog “Jedinstva” i dopisnika “Politike”, sa sumnjom za umešanost u zločin pominju se dve osobe: B. S. i M. S, “očigledno povezane sa OVK”. U policijskom dosijeu UNMIK-a dodatno se sugeriše još devetoro mogućih osumnjičenih, koje je u zahtevu za proširenje istrage navela advokatkinja Stoja Đuričić, a koja je zastupala oštećene u procesu protiv bivšeg komandanta OVK Ganija Imerija iz Vučitrna.

Ipak, ni u ovim spisima UNMIK-a nema podataka o pokušaju policije da pronađe te osobe i sa njima razgovora.

Komisija preporučuje UNMIK-u da traži od EULEKS-a i drugih nadležnih organa da se krivična istraga nastavi, a porodice dočekaju pravdu. To je bio prvi i poslednji put da je, 15 godina posle nestanka, porodica Knežević čula za istragu.- UNMIK nije uradio ništa da sprovede istragu, sa zabrinutošću konstatuje Savetodavna komsija za ljudska prava koja takođe postoji u okviru UNMIK-a, u mišljenju od 14. februara 2014. godine dostavljenom Ljubomirovom sinu Goranu.

Foto: UNS

Prethodno, porodica Ljubomira Kneževića nezvanično je dobila informaciju da je njihov otac i suprug držan u logoru Ćićevac, ali osim toga ništa više. Podaci srpskih službi bezbednosti iz Bele knjige povezuju trojicu iz vrha komande operativne zone “Šalja” OVK (predeo Kosovske Mitrovice, Vučitrna, Obilića, Zubinog Potoka i Leposavića) sa nestankom, ali i kako tvrde, ubistvom Ljubomira Kneževića. U ovoj zoni komandovao je i Gani Imeri.

Za kidnapovanje Kneževića u Beloj knjizi Vlade Srbije „Albanski terorizam i organizovani kriminal na Kosovu i Metohiji“ iz septembra 2003. godine sumnjiče se Hisni Ahmeti zvani His, Met i Bekim Šuti zvani Niku.

Bekim Šuti bio je komandant specijalne jedinice od 40 članova, za koju se kaže da je kidnapovala našeg kolegu.

– Knežević je odveden u štab u selu Ošljani gde je mučen, a potom i ubijen – navodi se u Beloj knjizi.

Hisni Ahmeti je bio “deo grupe koja je na sitničkom mostu u Vučitrnu kidnapovala Kneževića, koji je nakon višednevnog fizičkog zlostavljanja ubijen”. Met Šuti se takođe navodi kao učesnik u krivičnom delu.

Sva trojica su se po dolasku međunarodnih snaga preselila u vrh komande Kosovskog zaštitnog korpusa. Prema saznanjima UNS-a, nikada nisu ispitivani.

Slobodan Milošević, bivši predsednik Jugoslavije, unakrsno ispitujući svedoka, kosovskog Albanca, pred Tribunalom u Hagu upitao je za ubistvo Kneževića.

Tragajući za izvorom ove informacije, UNS se obratio Udruženju građana “Sloboda” koje je bilo aktivno uključeno u odbranu Slobodana Miloševića i koja raspolaže dokumentacijom odbrane iz Haga.

Ipak, oni u arhivi nemaju podatak kakve se činjenice kriju iza Miloševićevog pitanja. Kažu “bivši predsednik je dobijao informacije sa raznih strana”.

Kada je nestao, Ljubomir Knežević je imao 60 godina i već je imao unuke. Na Đurđevdan, 6. maja 1999. otišao je na slavu porodice Laketić koja je živela tri kilometra od centra grada, u blizini železničke stanice.

Otišao je i da bi napisao novinarski tekst. Knežević je kući pešice krenuo oko 6 popodne i od tada mu se gubi svaki trag.

UNMIK policija nije ni pokušala da razgovara sa Laketićima.

– Pošto su ga poslednji videli živog, mogli su barem da kažu kojim putem je Knežević išao. To bi pomoglo da se utvrdi gde se dogodila navodna otmica i ukaže na druge potencijalne svedoke – ističe Savetodavna komsija za ljudska prava UNMIK-a. Ali, niko nije pitao.

U godišnjem izveštaju policije UNMIK za 2000. godinu, navodi se da je do kraja te godine UNMIK policija imala potpunu istražnu vlast u regionu Mitrovice.

– Očigledan izostanak bilo kakve hitne reakcije policije UNMIK-a i adekvatnih radnji u kasnijim fazama mogao je da ukaže počiniocima da nadležni organi nisu mogli ili nisu bili voljni da istraže takva krivična dela. Takav stav nadležnih organa prema najozbiljnijim zločinima u bilo kom društvu, a naročito u okolnostima nakon sukoba, neminovno stvara kulturu nekažnjivosti među počiniocima zločina i može samo da dovede do pogoršanja situacije. Problemi sa kojima se UNMIK susreo na početku svoje misije, ne opravdavaju takvu neaktivnost – još jedan je od zaključaka Savetodavne komisije za ljudska prava UNMIK-a.

Misija EULEKS, koja je preuzela istagu svih krivičnih dela, devet godina svog mandata tvrdila je da nema nikakvih informacija o kidnapovanju Ljubomira Kneževića.

UNS je još došao do saznanja da se ovaj predmet nalazio u sudu u Mitrovici i to predočio EULEKS-u.

Posle toga, EULEKS je obavestio UNS da su odluke iz UNMIK-a koje se odnose na slučaj Knežević prosleđene toj misiji i drugim nadležnim vlastima 2014. godine sa zahtevom da se preduzmu svi mogući koraci kako bi se osigurao nastavak istrage.

EULEKS je UNS-u još obrazložio da UNMIK dokumentaciju iz istrage “nikada nije zvanično ‘preneo’ tužiteljima EULEKS-a, već samo kopiju mišljenja Savetodavne komisije”.

Od 2014. godine, zbog promene nadležnosti, novi predmeti ustupani lokalnom tužilaštvu, stoji u dopisu EULEKS-a UNS-u.

Slučaj kidnapovanja Ljubomira Kneževića sada je u Specijalnom tužilaštvu Kosova. Njegovu porodicu i dalje niko ne kontaktira.

Prvi tekst UNS-a o istraživanju nestanka novinara „Politike“ Ljubomira Kneževića: „Istraga nestanka novinara Ljubomira Kneževića: Zastrašivani svedoci, smenjeni tužilac i sudija“ pročitajte OVDE.