PODGORICA, 13.04.2023. – Položaj medijskih radnika se mora mijenjati radikalno na bolje, a Granski kolektivni ugovor je prilika za to. Iako prve reakcije poslodavaca ne ulivaju nadu da će pregovori biti uspješni, Sindikat medija Crne Gore (SMCG) daće šansu dijalogu, ali neće odustati od zahtjeva radnika. To je poručio predsjednik SMCG Radomir Kračković na konferenciji “10 godina borbe i sindikalizma”, povodom godišnjice od osnivanja te radničke organizacije.

Kračković je podsjetio da je položaj novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori generalno loš, da su zarade ispod prosjeka, te da su oni često i meta fizičkih napada. Zato su inicirali pokretanje novih pregovora o Granskom kolektivnom ugovoru (GKU), kojima traže povećanje zarada za zaposlene u medijima u prosjeku od 15-20 odsto. On je otkrio da su nedavno dobili pisane primjedbe poslodavaca na predloge sindikata, te da su poslodavci većim dijelom odbili zahtjeve i ostavili mogućnost da se pregovara oko koeficijenata i povećanja zarada.

“Sindikat medija će svakako dati šansu dijalogu, ali će nastaviti i da se na druge načine bori za poboljšanje socio-ekonomskog položaja zaposlenih u medijima. Nećemo odustati od svojih zahtjeva, jer smatramo da tokom ove godine mora doći do povećanja zarada zaposlenih u medijima”, poručio je Kračković.

Dodao je da postoje i drugi zakonski načini da do toga dođe. On je istakao da predstavnici SMCG neće gubiti vrijeme na duge pregovore ukoliko sa strane poslodavaca ne bude volje da se iole poboljša novinarski status.

Doskorašnja predsjednica SMCG Marijana Camović Veličković podsjetila je da je tokom prethodnih deset godina Sindikat postao najveća orgnizacija koja se bavi medijima u Crnoj Gori. Kako je kazala, SMCG okuplja gotovo 650 zaposlenih iz svih medija – privatnih, javnog servisa i lokalnih javnih emitera.

“Grupa entuzijasta pokrenula je sve ovo prije deset godina i ispostavilo se da smo uradili dobru stvar. Tokom ovih deset godina bilo je dosta prepreka, nerazumijevanja i spoticanja”, otkrila je ona.

Podsjetila je da je te 2013. godine bilo dosta napada na novinare i medijske radnike, da su neki privatni mediji bili pred štrajkom zbog neisplaćivanja zarada, te da je i situacija u lokalnim javnim emiterima bila loša. Zato je osnivanje sindikata djelovalo kao logičan izbor.

Stojimo uz naše koleginice i kolege, a tokom ovih deset godina nema medija koji nijesmo obišli i po više puta. Razgovarali smo sa ljudima, slušali njihove probleme i pokušavali da im pomognemo. Sad mislim da ne postoji zaposleni u Crnoj Gori koji ne zna da se može obratiti Sindikatu medija za bilo koji problem koji se tiče njegovog radnog odnosa, zaključila je Camović Veličković.

Potpredsjednica SMCG Milena Bubanja Obradović kazala je da je situacija u lokalnim javim emiterima “standardno loša”.

“Zaposleni u lokalnim javnim emiterima su najugroženiji i kada je riječ o socio-ekonomskom položaju ali i kada su u pitanju izazovi iz oblasti profesionalnih prava i nezavisnosti u radu”, kazala je ona.

Bubanja Obradović je kazala da lokalni javni emiteri dijele sudbinu opština u kojima rade, te da su u gorem položaju mediji sa sjevera od onih na jugu ili u centralnim djelovima. Naglasila je da pojedinim kolegama iz lokalnih medija zarada kasni i do devet mjeseci.

Predsjednica Sindikata zaposlenih u RTCG i potpredsjednica SMCG, Jadranka Drobnjak kazala je da su u tom mediju u toku pregovori o povećanju zarada zaposlenima, te da im je cilj da se na pravi način vrednuje rad zaposlenih naročito onih uključenih u proizvodnju programa, koji trenutno žive na rubu egzistencije. Kako je kazala prosječna zarada u Javnom servisu je oko 730 eura.

Međutim, toliku platu nema urednik emisije sa više od 15 godina staža. Prosjek nažalost prave prevelike plate i prevelike varijabile, kazala je ona.

Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore Srđa Keković čestitao je deceniju postojanja Sindikata medija i ukazao da su dostignuća sindikalizma u medijima za divljenje.

PODGORICA, 11.04.2023. – Kultura vrijeđanja, prijetnji, napada pa i ubijanja novinara/ki stvarnost je sa kojom se suočavaju novinari/ke koji svoj posao obavljaju u Crnoj Gori.

Izgleda da se prostor za rad- slobodno i bez straha, svakodnevno smanjuje, a prepreke sa kojima se suočavaju zaposleni u medijima konstantno multiplikuju. Trend rasta broja napada ukazuje da duboko polarizovano društvo i godinama akumulirana netrpeljivost prema drugačijim stavovima, čine da oni koji nose javnu riječ bivaju ugroženi, jednostavno zato što profesionalno obavljaju svoj posao.

Pozivanje na odgovornost i prekidanje začaranog kruga nekažnjivosti za zločine nad novinarima/kama neki su od najhitnijih poteza koje je neophodno preduzeti kako bi stvorili, koliko toliko, bezbjedan prostor za rad svim zaposlenim u medijima. Odgovornost za trenutnu situaciju u velikoj mjeri leži na državi i istitucijama sistema, koje moraju pokazati svoju snagu konkretnim potezima usmjerenima na rješavanje nekih od najozbiljnijih napada na novinare/ke, medije i njihovu imovinu.

Postaje imperativ da se slobodom novinara/ki i njihovom bezbjednošću država ozbiljno pozabavi i da se razmotre svi faktori koji čine opasnim obavljanje ovog posla.

Uprkos tome, a sudeći na osnovu primjera iz prakse, izgleda da još uvijek ne postoji dovoljno odlučnosti nadležnih institucija da se novinari i mediji adekvatno zaštite. Jedan od najočiglednijih primjera izostanka volje i napora države da se ovim problematikom sistemski i sistematično pozabavi je slučaj Olivere Lakić, novinarke koja je doživjela najveći broj napada i prijetnji, a čije adekvatne epiloge još uvijek nismo vidjeli.

Prema evidenciji sudova, u koju je imao uvid SMCG od 2012. do 2014. godine vođeno je pet predmeta pred Osnovnim sudom u Podgorici u kojima je meta napada bila novinarka Lakić. Od 5 predmeta u kojima je tužiteljka bila Olivera Lakić zbog ugrožavanja bezbjednosti, u 2 predmeta je donesena osuđujuća presuda dok su u 3 predmeta tuženi oslobođeni optužbi.

Photo: Pixabay.com

Ova statistika izuzetno je uznemirujuća i implicitno doprinosi kreiranju atmosfere u kojoj svako ko smatra da je novinar/ka rekao/la više nego što je smio/jela može pokušati da ga/je “ućutka”, bez straha da će biti kažnjen.

Upravo nekažnjivost napada na novinare, između ostalog, jedan je od gorućih problema na koji se ukazuje u posljednjem Izvještaju međunarodne organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešnal /Amnesty International/ za Crnu Goru. U komentaru koji se odnosi na slobodu izražavanja, Amnesti internešnal je naveo da je prijavljeno 25 napada na novinare.

Slično se konstatuje i u Izvještaju State department-a o ljudskim pravima u Crnoj Gori za prošlu godinu, u koje se jasno navodi da u istragama najozbiljnijih napada na novinare, kakav je i pokušaj ubistva novinarke Olivere Lakić, nema napretka.

Nije bilo pomaka ni u rješavanju pucnjave na istraživačku novinarku Vijesti Oliveru Lakić u Podgorici 2018. Iako je policija u decembru 2021. uhapsila dvojicu osumnjičenih, uključujući policajca, zbog sumnje da su umiješani u pucnjavu, nadležni tokom godine nisu ni protiv koga podigle optužnice, piše u izvještaju.

U pomenutom dokumentu, navodi se da je tokom posljednje tri godine, registrovano čak 70 napada na novinare, što su podaci godišnjeg istraživanja o bezbjednosti novinara koje sprovodi Sindikat medija Crne Gore.

Ovakve konstatacije i upozorenja koje dolaze sa međunarodnih adresa potvrđuju tezu da je odgovornost u rješavanju ovog pitanja prije svega na državi.

Nezavisnost i neustrašiva misao, koji se smatraju neprocjenjivim novinarskim atributima, u našem društvu predstavljaju ozbiljnu, čak i opasnu, osobinu za medijske profesionalce. Jedna od onih koji kojima su ovi atributi svojstveni je upravo Olivera Lakić, čije se ime pored brojnih novinarskih uspjeha, već duže od jedne decenije vezuje za strhovito veliki broj napada.

Photo: Pixabay.com

Početkom 2011. godine Lakić je istraživala da li se u fabrici Tara, ali i u skladištu u Donoj Gorici proizvode, skladište i krijumčare cigarete, ukazujući na to da iza tog posla stoje ljudi iz policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost. To istraživanje dovelo je do prvih napada na nju i njenu porodicu. Ona je iste godine dobila prijetnje od strane zaposlenog u mojkovačkoj fabrici cigareta Slavka Musića. Optužen zbog ugrožavanja sigurnosti Musić je osuđen na samo četiri mjeseca zatvora.

Nažalost napadi na nju, nisu se zadržali samo na prijetnjama, jer je već 2012. godine napadnuta ispred zgrade u kojoj je živjela. Izvršilac tog napada Ivan Bušković, osuđen je na devet mjeseci robije, dok nalogodavac tog napada nikada nije otkriven.

U slučaju prijetnji kojima je bila izložena procesuiran je Milan Grgurović, koji je sam sebe lažno optužio da joj je prijetio. On je oslobođen optužbi, a da nije ni utvrđeno koji su motivi takvog čina.

Iako su napadi bili kontinuirani a policijska i tužilačka istraga navodno dovodile do brojnih učesnika, sudovi su nastavili praksu donošenja oslobađajućih presuda. Tako su optužbi bili oslobođeni i Milenko Rabrenović, blizak nekadašnjem direktoru Uprave policije Veselinu Veljoviću, zbog prijetnji novinarki, njenoj kćerki i cimerki njene kćerke, kao i Siniša Stojković, šef kriminalističke policije PJ Budva, zbog vršenja uticaja na postupak koji se vodio protiv Rabrenovića.

Samo dvije godine nakon toga, 2014. godine uslijedio je pokušaj zastrašivanja od osoba bliskih počiniocu napada iz 2012. U pravnom postupku koji je u ovom slučaju vođen, Dejan Čurović i Ivan Siništaj su oslobođeni, a kao i u prethodnom napadu nikada nije istraženo ko je bio nalogodavac prijetnji i napada.

Lakić je nastavila da bude česta meta napada i to je 2018. godine kulminiralo njenim ranjavanjem. Taj napad nadležni su kvalifikovali kao pokušaj ubistva. Ono što je posebno zabrinjavajuće je što ni u tako ozbiljnom slučaju, kao  ni u prethodnim pred nadležnim organima nije razjašnjeno ko je nalogodavac niti šta je sa grupom, koja se prema spisima Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) sumnjiči da je umiješana u oganizaciju tog napada.

Tri mjeseca nakon što je novinarka ranjena, na mjesto direktora policije ponovo je imenovan Veselin Veljović, koga je Lakić obilježila da stoji iza šverca cigareta i čijem se saradniku već sudilo.

Dnevni list „Dan“ 2020. godine objavio je tekst u kojem su tvrdili da je u zatvoru u Spužu pokušano vrbovanje jedne osobe za ubistvo Olivere Lakić. Takve tvrdnje temeljili su na izjavi svjedoka saradnika tužilaštva u postupku protiv jedne kriminalne grupe. Državne institucije nisu preduzele konkretne radnje, niti su reagovale na pozive međunarodne organizacije Reporteri bez granica i nevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA) da se sprovede hitna i djelotvorna istraga u odnosu na objavljene informacije da je ponovo planiran atentat na novinarku Oliveru Lakić. Tužilaštvo je identifikovalo dva navodna počinioca, ali optužnica još nije podignuta.

Zbog pomenutih napada Olivera Lakić godinama živi i radi pod pa policijskom zaštitom, a nedavno je na osnovu procjene Uprave policije dobila pojačan nadzor. Ovaj potez uslijedio je nakon što je Libertas press, medij čija je direktorica i urednica upravo Lakić, objavio nova dokumenta Europola, a u kojima se navodi SKY komunikacija, kontakti, poslovi službenika Uprave policije Petra Lazovića, Ljuba Milovića sa članovima “kavačke” grupe Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem.

Obzirom na stepen ozbiljnosti napada kojima je Lakić izlożena zbog svog novinarskog rada, kao i na očigledne propuste u postupcima koji su vođeni, njen slučaj je pod lupom međunarodnih organizacija. Sve do jedne napominju da je rasvjetljavanje napada na novinarku jedan od ključnih segmenata u pokušaju da se bezbjednost novinara/ki u Crnoj Gori unaprijedi.

Photo: Chip Somodevilla/Getty Images/Profimedia

Novinarka Olivera Lakić je 2019. bila i dobitnica Međunarodne nagrade Hrabra žena (International Women of Courage Award), koju dodjeljuje američki Stejt department. Nagrada se dodjeljuje ženama iz čitavog svijeta koje su, uprkos velikom ličnom riziku, primjer izvrsne hrabrosti i liderstva u promociji ljudskih prava, jednakosti žena i društvenog napretka.

U dijelu zakonodavnog okvira, došlo je do izvjesnih pomaka, kroz pomenuto usvajanje izmjena Krivičnog zakonika, što je proisteklo iz inicijative SMCG i NVO sektora. Usvojenim izmjenama  pooštrene su kazne za napade na novinare i uvedeni novi oblici krivičnih djela koji predviđaju povećanu zaštitu novinara i to može doprinijeti boljoj zaštiti novinara/ki, ali jedino i isključivo ukoliko se budu dosljedno porimjenjivale.

Crna Gora, kada se govori o bezbjednosti novinara, nije izolovan primjer. Naprotiv, širom svijeta novinari predstavljaju hodajuću metu zbog svoje profesije. Prema nalazima UNESCOa samo 13 posto napada, koje je ova međunarodna organizacija zabilježila od 2006. godine, trenutno se smatra sudski riješenim. Ipak, to ne bi trebalo da služi kao izgovor u nastojanju da se ambijent u koje novinari/ke obavljaju svoj posao učini sigurnijim.

Odbrana novinarske slobode, odbrana je principa na kojima počivaju savremena demokratska društva. Novinarima/kama se mora omogućiti da rade u sigurnom okruženju bez straha od odmazde ili opasnosti po njihove živote. Ubistva i maltretiranje moraju biti kažnjiva da bi demokratija opstala.

Na kraju ostaje samo pitanje: Da li je novinarstvo zaista profesija za koju vrijedi umrijeti?

Ovaj članak kreiran je kroz projekat “Bezbjednost novinara kroz sudsku praksu” koji realizuje Sindikat medija Crne Gore (SMCG).  Projekat je podržan je od strane Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) u okviru programa „Pristup pravdi i ljudskim pravima u Crnoj Gori – Projekat monitoringa suđenja 2021 – 2023“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost SMCG i ne odražava nužno stavove CeMI-ja, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.