SARAJEVO, 31.03.2021. – Američki State Department objavio je izvještaj o stanju ljudskih prava za 2020. godinu u Bosni i Hercegovini, čiji je poseban dio posvećen medijima i slobodi izražavanja.

“Zastrašivanje, uznemiravanje i prijetnje, uključujući brojne prijetnje smrću novinarima i medijima nastavili su se tokom godine, bez sistematskog institucionalnog odgovora. Brojne restriktivne mjere uvedene za suzbijanje pandemije u nekim su slučajevima zloupotrijebljene kako bi se ograničio pristup informacijama”, navode iz State Departmenta.

Politička pristrasnost i finansijski pritisci

U značajnoj količini medijske pokrivenosti dominirala je nacionalistička retorika te etnička i politička pristrasnost, često potičući netrpeljivost i ponekad mržnju. Izostanak transparentnosti u vlasništvu medija i dalje je problem, navodi se u izvještaju.

State Department se u svom izvještaju poziva i na podatke Linije za pomoć novinarima (FMHL) koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, a koji ukazuju na to da sudovi prilikom postupaka za klevetu i dalje ne uspijevaju razlikovati različite medijske žanrove (posebno vijesti i komentare), dok dugi sudski postupci finansijski iscrpljuju novinare i medije. Prema podacima FMHL koji su citirani u izvještaju, broj postupaka zbog klevete protiv novinara i urednika i dalje je veliki, posebno u slučajevima kada su novinari istraživali kriminal i korupciju. Nepravilna provedba zakona o kleveti izazvala je direktan pritisak na novinare i medije te je ugrozila pravo novinara na slobodu izražavanja.

State Department navodi i da se nastavlja politički i finansijski pritisak na medijske kuće u BiH, a  negativni ekonomski učinci pandemije nagrizli su finansijsku stabilnost medija širom zemlje, čineći ih podložnijima vanjskim utjecajima i pritiscima. Tokom 2020. godine je povećan broj fizičkih napada na novinare, a u nekoliko su navrata javni službenici ometali rad novinara. Dužnosnici suočeni s kritikama nastavili su praksu nazivanja novinara izdajnicima ili su ih etiketirali kao članove opozicionih političkih stranaka kako bi ih diskreditirali.

Pojedine političke stranke i institucije na entitetskom nivou pokušale su utjecati na uređivačku politiku i medijske sadržaje kroz pravne i finansijske mjere. Kao rezultat toga, neki su mediji prakticirali autocenzuru.

Ograničen pristup informacijama

U izvještaju State Departmenta za 2020. godinu posebno se naglašava da je protekla godina bila obilježena pokušajima ograničavanja pristupa informacijama u vezi sa pandemijom. Mediji su se žalili Liniji za pomoć novinarima jer su lokalne vlasti ograničile mogućnost postavljanja pitanja na konferencijama za novinare i dodatnih pitanja vezanih za Covid-19.

U aprilu je grupa novinara izvijestila FMLH da je generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu informacije dijelila samo s odabranim medijima, stoji u izvještaju.

Praksa pritiska na novinare da cenzuriraju svoje izvještavanje nastavila se i tokom godine. Reakcija na istraživačke priče usmjerene na korupciju visokih pravosudnih dužnosnika nastavila je stvarati pritisak na novinare. Uz to, novinari koji su tokom pandemije radili na pričama koje su otkrivale nepravilnosti u nabavci medicinske opreme bili su izloženi neprimjerenom pritisku.

“U junu je na društvenim mrežama objavljeno nekoliko videozapisa u pokušaju diskreditacije novinara koji su pisali o kontroverznoj kupovini medicinskih ventilatora u Federaciji, koja je uključivala federalnog premijera”, navode iz State Departmenta.

Pritisci iz Tužilaštva BiH

Dodaje se da je Tužilaštvo BiH 2019. godine zaprijetilo da će tužiti novinare koji su kritizirali njegov rad, ali da nije uslijedila nikakva pravna radnja.

Iz State Departmenta podsjećaju da je Udruženje BH novinari 28. augusta žestoko protestiralo zbog izjave Tužilaštva u kojoj je najavljeno da će glavni tužilac podići optužnicu za klevetu protiv dnevnih novina Oslobođenje i medija koji su prenijeli njihovu priču, u kojoj se navodi da je glavna državna tužiteljica zloupotrijebila naknade za stanovanje. BH novinari su tada naglasili da su Tužilaštvo i glavna tužiteljica nastavili vršiti pritisak na medije i novinare, napominjući da javni službenici, vlada i drugi dužnosnici ne mogu tužiti novinare zbog klevete u službenom svojstvu (samo privatno) te da je glavna tužiteljica koristila službene kanale komunikacije Tužilaštva BiH da novinarima prijeti tužbama za klevetu.

BH novinari su to okarakterizirali kao neprihvatljiv pritisak na medije i zloupotrebu položaja glavnog tužioca.

U izvještaju State Departmenta se navode i pojedinačni slučajevi napada na novinare.

Državni zakoni predviđaju visoku razinu slobode izražavanja, ali neredovna i, u nekim slučajevima, pogrešna provedba i primjena zakona ozbiljno su potkopale slobode medija. Zakon zabranjuje izražavanje koje izaziva rasnu, etničku ili drugu vrstu netrpeljivosti, uključujući “govor mržnje”, ali vlasti nisu provodile ta ograničenja, konstatuje se u izvještaju.

Kompletan izvještaj možete pročitati OVDJE.

SARAJEVO, 30.03.2021. – Slobodan pristup informacijama u Bosni i Hercegovini mogao bi biti dodatno ograničen u odnosu na postojeći zakon, usvoji li se prednacrt novog Zakona o slobodnom pristupu informacijama (ZOSPI) koji je Ministarstvo pravde BiH objavilo sredinom februara ove godine, kažu za Media.ba predstavnici organizacija civilnog društva.

Dok iz ministarstva tvrde da je prednacrt novog ZOSPI-ja napisan u skladu sa međunarodnim i evropskim standardima, iz civilnog društva tvrde suprotno i upozoravaju na problematične prakse koje bi mogle otežati i ograničiti pristup javnim informacijama.

”Novi Prednacrt Zakona, na žalost, ne zadovoljava osnovne međunarodne standarde, a ponajviše jer se predviđa veoma široka lista mogućih izuzetaka kod pristupa informacijama u posjedu javnih vlasti“, kaže Uglješa Vuković, istraživač Transparency Internationala BiH i dodaje da od kvalitete zakona i njegove provedbe direkno zavisi uživanje osnovnih demokratskih i ljudskih prava i sloboda, uključujući i pravo na slobodan pristup informacijama i pravo na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja jasno je definisano Evropskom Konvencijom o zaštiti ljudskih prava gdje se, između ostalog, u Članu 10 kaže: “Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice”.

Ministarstvo pravde BiH je nakon objave prednacrta ostavilo mogućnost za konsultacuje organizacijama civilnog društva i bh. građanima – da do 18. marta dostave svoje komentare i prijedloge o prednacrtu putem online platforme ekonsultacije. Dan prije isteka tog roka, grupa organizacija civilnog društva pozvala je nadležno ministarsvo da pomenuti prednacrt vrati na doradu zbog toga što on, kako su naveli, između ostalog, ugrožava stečena prava i dostignuća iz postojećeg zakona.

Direktorica Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Leila Bičakčić kaže da je takva odluka donekle u skladu sa međunarodnim standardima, ali da je to i dalje samo mali segment kojim bi se novi zakon mogao unaprijediti.

“Mnogo je veći problem to da i dalje imamo problem sa nejasnom definicijom testa javnog interesa, dakle apsolutno se ne propisuje. Test javnog interesa se spominje, ali se ne definiše jasno, nema koraka kako se on provodi”, kaže Bičakčić.

Za “test razmjernosti i javnog interesa” u prednacrtu ZOSPI-ja se kaže da je riječ o procjeni “razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničenje, te omogućavanje pristupa informaciji ako prevlada javni interes”.

Dosadašnja praksa je pokazala da institucije nekada odbijaju dati informacije navodeći u svojim odgovorima da za to upravo ne postoji javni interes ili da se radi o ličnim podacima čije objavljivanje je zabranjeno zakonom o zaštiti ličnih podataka. U tim slučajevima, veoma je važno zatražiti dokaz o tome da su takve javne institucije provele test javnog interesa, odnosno obrazloženje o tome koje konkretno tražene informacije predstavljaju lične podatke.

Problem u prednacrtu novog ZOSPI-ja, kako obašnjava Bičakčić, predstavlja i niz drugih ograničenja, kao i izuzimanje dosadašnje nadležnosti Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH o praćenju implementacije tog zakona. Takva odluka, kako kaže Bičakčić “ostavlja sumnju da će interpretacija tako nejasno definisanih izuzetaka voditi u dalje ograničavanje pristupa (informacijama)”.

Ured ombudsmana u BiH je dosadašnjim zakonom bio adresa za podnošenje žalbi zbog nepoštivanja ZOSPI-ja, a u prednacrtu novog zakona Ministarstvo pravde BiH predlaže da ulogu žalbenog organa u postupcima ostvarivanja prava na slobodan pristup informacijama obavlja Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara koje se ne može smatrati nezavisnim organom budući da ga imenuje izvršna vlast. Bičakčić se prisjetila i ranijih prednacrta po pitanju tog zakona koje su zbog problematičnih izmjena, osporile organizacije civilnog društva.

“Prvi prednacrt koji je oboren isto intervencijom civilnog društva je bio 2013., pa 2016., i svi su dolazili iz Ministarstva pravde BiH. Sada, 2021., imamo treći prednacrt u kojem svaki od tih pojedinačnih predviđenih rješenja je bio lošiji od postojećeg zakona što je zaista zabrinjavajući trend”, kaže Bičakčić.

Sankcije za nepoštivanje ZOSPI-ja

Za nepoštivanje ZOSPI-ja prednacrtom su, kao i postojećim zakonom, predviđene novčane kazne. Bičakčić kaže da je problematičan širok opseg tih kazni jer “ne znate ko će u kojem momentu platiti koliku kaznu”.

U članu koji se odnosi na prekršajne odredbe po ZOSPI-ju, u prednacrtu su predviđene novčane kazne u iznosu od 500 do 15.000 konvertibilnih maraka.

Zbog nepoštovanja ZOSPI-ja, CIN je više puta tužio institucije, a u 12 slučajeva je presuđeno u korist CIN-a. Iako su nakon takvih presuda javne institucije bile dužne isplatiti novčane kazne, Bičakčić kaže da takve finansijske sankcije nisu unaprijedile rad tih institucija.

“Dok god imate kaznu koja se propisuje zakonom, a koja ide iz budžeta, vi ustvari niste ništa napravili”, kaže Bičakčić i dodaje da takve presude ne znače da će novinarima CIN-a, po automatizmu biti dostavljene tražene informacije.

“Uglavnom, moramo uputiti novi zahtjev, pozvati se na presudu suda i čekati ponovo od institucije. Čak smo u nekim situacijama morali ići u ponovni postupak izvršenja. Dakle, opet ići na sud, plaćati sudske troškove, plaćati pravno zastupanje, jer niko od nas nije pravnik”, kaže Bičakčić i dodaje da je posebno problematična situacija u Republici Srpskoj “u kojoj nemate mogućnost tužbe jer se ne donosi rješenje nego odluka, a odluka nema tok u pravnom lijeku”.

Rok za dostavljanje odgovora na zahtjev po novom ZOSPI-ju

Prema prednacrtu novog ZOSPI-ja, javne institucije bi za dostavljanje traženih informacija po zahtjevu o ZOSPI-ju mogle dobiti rok do 30 dana. To znači da se u prednacrtu, na postojećih 15 dana, javnim institucijama dodatno omogućuje još 15 dana za slanje dokumentacije i informacija.

Pravnica u Liniji za pravnu pomoć novinarima i Udruženju BH novinari, Vildana Džekman, kaže da bi takvi rokovi posebno mogli biti problematični za novinare koji upućuju takve zahtjeve.

“BH novinari, posebno su zahtijevali izmjenu i dopunu spornog Člana 25 prednacrta ZOSPI-ja koji definira rokove postupanja po zahtjevu na pristup informacijama, tražeći da kada se novinar ili novinarka i/ili medijski djelatnik ili djelatnica obrati za informaciju, odgovor institucije mora se dati odmah ili maksimalno u roku od tri dana”, za Media.ba kaže Džekman i dodaje da trenutni zakon medijske djelatnike i djelatnice ne prepoznaje kao zasebnu kategoriju za koju bi ti rokovi bili kraći za potrebe informisanja javnosti.

Prema njenim riječima, ZOSPI je naročito značajan za medijsku slobodu djelovanja i profesionalnog rada medija zbog čega “pristup informacijama od javnog značaja mora biti neometan, transparentan i ekonomičan”, u smislu brzog i jasnog dobijanja odgovora od institucija.

Osim što je važan u pogledu informisanja šire javnosti, Džekman kaže da ZOSPI omogućava praćenje rada javnih institucija zbog čega izmjene tog zakona “ne smiju favorizirati rad institucija i ići na uštrb ograničavanja na pristup informacijama široj javnosti”.

Postojeći ZOSPI na nivou BiH usvojen je 2000. godine, a 2001. su takvi zakoni usvojeni i na entititetskim nivoima, dok je u Brčko distriktu BiH na snazi Uputstvo za primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH.

Iako ih često koriste, zakoni o slobodi pristupa informacijama nisu specifično namijenjeni samo za novinare i medijske radnike, nego i za sve druge građane BiH. Budući da takva formalna podjela u postojećim zakonima ne postoji, svaki bh. građanin i građanka imaju pravo da javnim institucijama u BiH upute zahtjev pozivajući se na ZOSPI, bez ikakvih dodatnih objašnjenja zbog čega su im tražene informacije potrebne.

Loša iskustva bh. građana

Osim toga što je, u slučaju medija, praksa pokazala da institucije u BiH pružaju otpor u dostavljanju traženih informacija, takva praksa je i sa “običnim” građanima koji su, pozivajući se na ZOSPI, tražili određene informacije od institucija.

Takvo je iskustvo i uposlenika Željeznica Federacije BiH Alema Mudželeta koji je, kako je za Media.ba ispričao, putem ZOSPI-ja bezuspješno pokušavao doći do informacija zbog sumnjivih okolnosti za izbor direktora izvršnog odbora firme u kojoj radi i na koju funkciju je i sam konkurisao. Kako tvrdi, od četiri prijavljena kandidata za tu poziciju, dva nisu ispunjavala uslove zbog čega je on putem ZOSPI-ja pokušavao doći do dokumentacije koja bi to dokazala.

“Zahtjeve za pristup informacijama sam slao Nadzornom odboru Željeznica koji vrši upravljačka prava u ime Vlade Federacije BiH i koji je nadležan za pristup informacijama i Konkursnoj komisiji. O svemu sam pisao Vladi FBiH i resornom ministru, i to svima po desetak puta, najmanje”, kaže Mudželet i dodaje kako su Željeznice FBiH ignorisale njegove zahtjeve mjesecima i kako se obraćao i Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH.

Nakon sedam mjeseci je, kako kaže, angažovao advokata, koji je po ZOSPI-ju ponovo uputio zahtjev tražeći uvid u dokumentaciju kandidata koji su konkurisali za navedenu direktorsku poziciju. Mudželet kaže da je tada, po prvi put, njegov advokat dobio djelimični uvid u tu dokumentaciju. Smatra da je zakon dobar, ali da je problem što se ne provodi i što ne postoje adekvatne sankcije za one koji ga krše.

“On je važan da zaštitimo svoja prava, da ukažemo na nezakonitost, ali sam taj zahtjev i sam taj zakon se ne sprovode, kažnjavanje se ne sprovodi”, kaže Mudželet.

Zamjenik predsjedavajućeg Općinskog Vijeća Ilidža Samir Avdić je također nailazio na otpor javnih institucija kojima je, putem ZOSPI-ja, upućivao zahtjeve i tražio informacije. Za Media.ba kaže da se kao vijećnik u trećem mandatu često pozivao na ZOSPI, a da su institucije koje su dužne dostaviti mu traženu informaciju “to radile na nedovoljno zadovoljavajućem nivou, najčešće kroz čisto formalni odgovor koji obično sadrži otklon od nadležnosti i usmjerava na neku drugu instituciju sistema, ili nerijetko potpunim ignorisanjem”.

Avdić priča kako je, između ostalog, izignorisan kada je od bivšeg načelnika Općine Ilidža, Senaida Memića, tražio uvid u ugovor o prodaji stadiona Fudbalskog kluba “Igman” a i kada je zahtijevao “da mi se na uvid omogući famozno odobrenje za eksploataciju riječnog pijeska iz korita rijeke Željeznice – koje, usput, jedinica lokalne samouprave ili njen načelnik nije imao pravo izdati bez dozvole Agencije za vodno područje rijeke Save”.

“Jedan od primjera ignorisanja čak i organa vlasti jeste dugogodišnje odbijanje od strane Ministarstva privrede Kantona Sarajevo da Opštini Ilidža dostavi sve ugovore o eksploataciji prirodnih bogatstava (koncesije), informacije o finansijskim detaljima ugovora i izvještaje kontrolnih organa”, tvrdi Avdić i dodaje da se zbog navedenih iskustava, u savremenom bh. društvu, ZOSPI poštuje vrlo malo, “ili često nimalo”.

On smatra da bi se novim ZOSPI-jem trebala, između ostalog, pooštriti interna kontrola poštivanja tog zakona u institucijama.

“Svaka jedinica lokalne samouprave, kao i druge institucije i javne ustanove, morale bi na svojim web stranicama dati informaciju o osobi koja je zadužena za provedbu ZOSPI-ja. Jednostavno, ta osoba bi bila zadužena za ocjenu otvorenosti i za kontrolu odgovora, da ne budu samo pro forme odgovori, bez suštine”, kaže Avdić i dodaje da bi na tim web stranicama, trebala postojati i baza odgovora sa „najčešće postavljenim pitanjima“ koja bi bila javno dostupna.

SARAJEVO, 29.03.2021. – Na inicijativu Društva novinara Bosne i Hercegovine, Krizni štab Ministarstva zdravstva Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) uvrstio je novinare u prioritetne grupe za vakcinisanje protiv koronavirusa, piše Oslobođenje. Kako se navodi, novinari, vatrogasci i policija su stavljeni na prioritetnu listu za vakcinisanje, odmah iza medicinskih radnika i osoba u domovima za stara lica.

Oslobođenje piše da je iz Društva novinara BiH saopšteno da se uvrštavanjem novinara u prirotetne kategorije za vakcinisanje protiv koronavirusa štite njihovo zdravlje i životi, što im omogućava da nastave obavljati svoj posao informiranja javnosti. ZDK je prvi kanton u Federaciji BiH koji je medijske radnike, zvanično, uvrstio u prioritetnu grupu građana za imunizaciju.

Udruženje BH novinari i Društvo novinara BiH su u januaru ove godine zatražili od bh. vlada da medijske radnike uvrste u prioritetne grupe za vakcinaciju protiv zaraze koronavirusom. Takve odluke su u prethodna dva mjeseca najavile vlade Republike Srpske i Brčko distrikta, dok se iz Federalne vlade i dalje niko nije izjasnio po tom pitanju, za Media.ba kaže generalna sekretarka BH novinara Borka Rudić.

“Uopšte ne postoje nikakve informacije i ja se iskreno nadam da će i u drugim kantonima prihvatiti da sami urade to da stave novinare na listu jer ovo ponašanje Vlade FBiH je stvarno nedopustivo”, kaže Rudić.

Dok čekaju na odgovor Vlade Federacije BiH da se izjasne po tom pitanju, Rudić kaže da iz ovog udruženja nastoje pronaći druga rješenja kako bi medijski radnici iz tog entiteta bili vakcinisani. Prošle sedmice su se za pomoć u rješavanju ovog problema BH novinari obratili ambasadama Rusije i Kine u BiH od kojih očekuju odgovore ove sedmice, a Rudić dodaje da će se to udruženje obratiti i Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske kako bi provjerili da li postoji mogućnost da u tom entitetu budu vakcinisani medijski radnici iz cijele BiH.

“Prosto, pokušavamo na različitim poljima da tražimo rješenje, kod različitih institucija, jer je nepodnošljiva ova situacija sa vakcinisanjem u Federaciji”, istakla je Rudić.

Zbog problema sa vakcinacijom i nabavkom vakcina u Sjevernoj Makedoniji, počela je vakcinacija grupe od oko stotinu makedonskih novinara u Srbiji. Ta vakcinacija je, kako su prenijeli srbijanski mediji, nastala kao rezultat saradnje između Makedonske asocijacije novinara i Udruženja novinara Srbije i preko kabineta predsjednika te zemlje.

Rudić kaže da su predstavnici BH novinara o takvoj mogućnosti razgovarali sa kolegama iz Udruženja novinara Makedonije i Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Na tom sastanku je, kako kaže Rudić, dogovoreno da će se iz NUNS-a obratiti institucijama Srbije od kojih će tražiti mogućnost da u toj zemlji budu vakcinisani i medijski radnici iz BiH.

“To sve može da bude jedan ograničen broj, nedovoljan, i ja i dalje smatram da se Vlada Federacije BiH mora oglasiti i reći kakav je njen stav u vezi sa vakcinisanjem novinara”, zaključila je Rudić.

SARAJEVO, 26.03.2021. – Poštivanje prava na privatnost osoba o kojima izvještavaju mediji u najvećoj mjeri zavisi od same medijske zajednice, odnosno novinara i urednika koji se u svom radu moraju rukovoditi kodeksima profesije, profesionalizmom i etičkim standardima, zaključili su učesnici interprofesionalnog online seminara o temi „Pravo na privatnost i javni interes: Kada pravo javnosti da bude informirana ima prednost nad zaštitom privatnosti“, koji je organiziralo Udruženje BH novinari u saradnji sa Vijećem Evrope i Evropskom unijom.

Maida Bahto-Kestendžić, projekt koordinatorica Vijeća za štampu i online medije u BiH, kaže da ovo samoregulacijsko tijelo u kontinuitetu prima žalbe kada je u pitanju potencijalno kršenje prava na privatnost. Najčešća kršenja tog prava dešavaju se kada je riječ o samoubistvima i medijskim izvještajima u kojima se spominju maloljetne osobe.

-Prošle godine imali smo npr. jednu žalbu kada je u pitanju objava ličnih podataka osoba koje su bile u samoizolaciji. Nakon što je žalba uvažena, ti podaci su odmah uklonjeni. S obzirom na pandemiju, očekivali smo da ćemo imati puno više ovakvih žalbi tokom prošle godine, ali bio je jedan manji broj, što nam pokazuje da mediji ipak u najvećoj mjeri vode računa o pravu na privatnost – rekla je Bahto-Kestendžić.

Dodala je da je osnovna premisa u radu VZŠ da javnost ima pravo na brzu, tačnu i provjerenu informaciju.

-Međutim, postavlja se pitanje gdje počinje pravo na privatnost, a prestaje javni interes i obrnuto. Za nas je vrlo važno da držimo balans između ova dva prava, koja su definisana i u Kodeksu za štampu i online medije. Teme koje zadiru u nečiji privatni život predstavljaju svojevrstan test za svaki medij. Kada se radi o izvještavanju o tragičnim događajima, najbolje se voditi službenim izvorima informacija, izbjegavati iznošenje podataka iz privatnog života i suvišnih detalja o samom načinu izvršenja nekog krivičnog djela, što je nažalost nerijetko prisutno u medijima. Jako je bitno da se izbjegne ta zamka borbe za klikove, objava senzacionalističkih tekstova i neprimjerenih, uznemirujućih fotografija i snimaka – navodi Bahto-Kestendžić.

Javne osobe imaju pravo na privatnost kao i svi drugi. Međutim, oni koji obavljaju javnu funkciju pristaju na to da njihov rad bude izložen javnom nadzoru i kritici, posebno kroz medije.

Maida Ćulahović, šefica Odsjeka za programske sadržaje i analizu RAK-a zaduženog za elektronske medije, kaže da RAK ne dobija puno prigovora vezano za kršenje prava na privatnost.

-Ukoliko ih dobijemo, to su uglavnom slučajevi koji se tiču zaštite privatnosti i dostojanstva maloljetnika i koje nam prijavljuju institucije. Što se tiče prava na privatnost, regultorni okvir propisuje legitimna ograničenja slobode izražavanja u svrhu zaštite javnog interesa. U mnogim zemljama se primjenjuju standardi kako kroz zakone, tako i kroz razne smjernice namijenjene emiterima. Jako je teško procijeniti balans između prava na privatnost i javnog interesa jer ne postoji čvrsta definicija javnog interesa. Međutim, smatra se da je javni interes nešto što ima utjecaj na veliki broj ljudi, odnosno na širu populaciju. Mi tu primjenjujemo kriterije od teme izvještavanja, doprinosa opštoj debati, sadržaja i forme i naravno, o kome se radi. Samim odabirom da se bave javnim poslom, javne osobe pristaju da i dio svog privatnog života izlože oku javnosti, ali tu je opet bitno da im se ne ugrozi dostojanstvo, što često nije slučaj – rekla je Ćulahović.

Ona je dodala da pitanja privatnosti i javnog interesa često zavise i od društvenog i kulturološkog ambijenta u jednoj zemlji i mogu se razlikovati od zemlje do zemlje.

O tome koliko zakonski okvir u BiH regulira ovo pitanje i da li je on usklađen sa evropskim standardima govorili su advokati Vlado Adamović i Biljana Radulović i sudija Suda BiH Amir Kapetanović. Ako neko sporno izražavanje sadrži u sebi nešto za što će sud prepoznati da je od javnog interesa, onda će ta sloboda izražavanja prevagnuti u odnosu na pravo na privatnost, naglasio je Kapetanović.

-Naš Zakon o zaštti od klevete sadrži veoma dobre odredbe, međutim, prilikom tumačenja tog zakona,  kao i člana 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava koji govori o pravu na slobodu izražavanja, pojavljuju se određene devijacije. U našoj sudskoj praksi najčešći razlog ograničenja slobode izražavanja je zaštita ugleda i prava drugih, a iz toga proizlazi i najveći broj presuda ESLJP. Naravno, pitanje ugleda ne poima se danas na isti način kao i u vrijeme kada je pisana Evropska konvencija. Bh. sudovi su ranije obavezivali novinare i medije da plaćaju znatno veće iznose kada izgube tužbu za klevetu, ali danas to više nije slučaj i mnogo više se uzimaju u obzir presude ESLJP i odredbe Evropske konvencije – rekao je Kapetanović.

Advokat i bivši sudija Vrhovnog suda FBiH Vlado Adamović kaže da većina zemalja preteže ka tome da pitanje klevete i uvrede treba biti u tzv. građanskoj sferi.

-Kada se o tome diskutovalo u BiH, ja sam smatrao da je za toprerano i danas mi se čini da sam bio u pravu. Mediji ne rade u interesu ni profesije, ni kodeksa, ni javnosti ako se ne ponašaju profesionalno i u skladu sa pravilima struke. Nažalost, mediji su danas postali bojna polja, poligoni omalovažavanja i neprofesionalnosti, neetičnosti, nestručnosti, zamjena teza… – smatra Adamović.

On je naglasio da društvene mreže kao kanali masovne komunikacije preuzimaju primat nad tradicionalnim medijima, a njihova uloga je još uvijek zakonski neregulisana. Sudije u BiH zbog neadekvatne zakonske regulative eventualnu povredu prava na privatnost ili klevetu često procjenjuju na osnovu ličnih stavova o nekom pitanju, kaže Adamović.

Advokatica Biljana Radulović kaže da pravo na privatnost mora biti u skladu sa slobodom izražavanja isključivo ukoliko je to u opravdanom javnom interesu.

-Danas u medijima možemo vidjeti na najgrublji način kršenja prava pojedinaca i njihovog dostojanstva. Naprimjer, trenutna afera sa glumcem Branislavom Lečićem prešla je sve granice i apsolutno je neprihvatljivo da mediji osude nekoga prije samog suđenja, ne poštujući presumpciju nevinosti. Nedavno smo imali i situaciju kada je Milorad Dodik javno rekao da prisluškuje poslanike opozicije, što je također kršenje prava na privatnost, a niko se na to nije ni osvrnuo. Dakle, postoje zloupotrebe ne samo od strane novinara i medija, nego i od strane javnih zvaničnika – kaže Radulović.

Učesnici seminara složili su se u ocjeni da je neophodno vratiti profesionalizam i etičnost u medije, a istovremeno gledati kako u okvirima zakonske regulative uhvatiti korak sa Evropom.

-Novinarska profesija zahtijeva prije svega poštovanje novinarskih standarda i to je početak i kraj. Iza toga dolazi zakonska regulativa i praksa Evropskog suda za ljudska prava – zaključila je Jelena Surćulija-Milojević, ekspertica Vijeća Evrope.

Govoreći o praksi ESLJP u vezi sa povredama prava na privatnost, ona je navela da se najpoznatiji sličajevi ograničenja slobode izražavanja odnose na objavljivanje fotografija javnih ličnosti, lika osumnjičenih i uhapšenih osoba i lika žrtava, zatim na povredu doma i prava na ugled te na povredu prava na čuvanje tajne o zdravstvenom stanju pacijenta. Međutim, javne ličnosti, državni službenici, političari i članovi vlada država moraju biti više podložni javnoj kritici i nadzoru i kritici medija.

Dvodnevni interprofesionalni online seminar održan je u okviru projekta Vijeća Evrope – Sloboda izražavanja i sloboda medija u Bosni i Hercegovini (JUFREX), a namijenjen je medijskim profesionalcima, predstavnicima pravosudnih i policijskih institucija.

SARAJEVO, 25.03.2021. – Evropska federacija novinara (EFJ) sa svojim članovima, te predstavnicima novinarskih sindikata i udruženja izrazila je duboku zabrinutost zbog sve veće represije nad novinarima i medijskim djelatnicima u Bjelorusiji. U zajedničkom pismu upućenom šefovima evropskih vlada, predstavnici novinarskih udruženja i asocijacija iz cijele Evrope apeluju da se izvrši pritisak na vlasti Bjelorusije kako bi oslobodili političke zatvorenike u toj zemlji, među kojima je i veliki broj novinara.

“Danas u zemlji ima više od 250 političkih zatvorenika, uključujući 12 novinara. I ovo je samo vrh ledenog brijega. Od lažiranih predsjedničkih izbora 9. avgusta 2020. godine, više od 30.000 ljudi (uključujući 480 novinara) privedeno je, mnogi su bili podvrgnuti mučenju i zlostavljanju, a preko 1.000 ljudi na meti je krivičnog gonjenja”, navodi se u pismu EFJ.

Udruženje BH novinari pridružuje se podršci članica EFJ novinarima u Bjelorusiji i zahtjevima za oslobađanje novinara. Pozivamo vlasti Bosne i Hercegovine da se uključe u rješavanje ovog problema i zahtijevaju od bjeloruskih vlasti hitno puštanje 12 zatvorenih novinara i povlačenje krivičnog postupka protiv bjeloruskih novinara.

Neophodno je apelovati na Ujedinjene nacije, OSCE, Vijeće Evrope i Evropsku uniju kako bi se poduzele hitne mjere za zaustavljanje stalnih kršenja ljudskih prava i slobode medija u Bjelorusiji.

SARAJEVO, 22.03.2021. – Nekoliko organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini zatražilo je od Ministarstva prave BiH da povuče prednacrt Zakona o slobodi pristupa informacijama ocjenjujući da on nije u skladu sa međunarodnim standardima i najboljim praksama.

Kako su naveli u zajedničkom zahtjevu, prednacrt u pojedinim dijelovima ugrožava stečena prava i dostignuća iz postojećeg Zakona, a posebno zabrinjava veoma dugačka lista izuzetaka ili mogućih ograničenja kod pristupa informacijama u posjedu javnih vlasti, kao i mogućnost da se rok (15 dana) za postupanje po zahtjevima za pristup informacijama produži na još 15 dana.

Također, prednacrt predviđa da je drugostepeni organ u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara koji se ne može smatrati nezavisnom institucijom s ljudsko-pravaškim mandatom.

Organizacije brine i to što je Institucija ombudsmana za ljudska prava gotovo potpuno izostavljena iz prednacrta, iako je to jedina nezavisna institucija koja je do sada pratila primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama.

Konvencija Vijeća Evrope o pristupu službenim dokumentima predviđa da bi države trebale educirati javne institucije o njihovim obavezama u vezi s pristupom informacijama, učeći ih kako da pravilno primjene zakon, ali ovaj prednacrt to ne predviđa.

Pozdravile su to što je Ministarstvo uputilo prednacrt u konsultacije pozivajući sve učesnike da u ranoj fazi izrade propisa daju svoj doprinos, kao i što se u prednacrtu predviđa takozvana proaktivna transparentnost ili obaveza javnih organa da veliki broj informacija objavljuju na svojim službenim web stranicama i centralnom portalu.

Organizacije civilnog društva zahtijevaju da pri doradi Prednacrta Ministarstvo uvaži njihove prijedloge, i da posebno obrati pažnju na to da proaktivna transparentnost ne smije biti prepreka ostvarivanju prava na pristup informacijama na zahtjev.

Također, traže da se zakonom osigura okvir za edukacije službenika za informiranje i svih institucija koje postupaju u postupcima za ostvarivanje prava na pristup informacijama te da izuzeci kod pristupa informacijama moraju biti precizno normirani i svedeni na zaštitu uskog kruga legitimnih vrijednosti (nacionalna sigurnost, zaštita privatnosti, sprečavanje kriminala i slično).

Zatraženo je i da se test javnog interesa kojim se utvrđuje da li je opravdana primjena izuzetka bude  razrađen i jasno preciziran u Zakonu kako bi se zaštitio interes javnosti te da rokovi za postupanje kod zahtjeva za pristup informacijama moraju biti kratki i nikako se ne smije dopustiti dodatno produženje roka.

– Institucije koje osiguravaju primjenu zakona moraju biti nezavisne i specijalizirane za oblast pristupa informacijama – navodi se u zahtjevu organizacija civilnog društva koji je objavila Vanjskopolitička inicijativa BiH kao jedna od potpisnica pisma.

Naglašavaju da je Zakon o slobodi pristupa informacijama jedan od ključnih zakona za osiguranje medijskih i građanskih sloboda i omogućuje novinarima, građanima, aktivistima i organizacijama da prate rad javnih tijela te svaka izmjena ovog propisa mora biti pažljivo razmotrena i usklađena sa međunarodnim standardima.

Organizacije potpisnice: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), Transparency International u Bosni i Hercegovini (TI BiH), Balkanska istraživačka mreža u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH), Udruženje/udruga BH novinari, Fond otvoreno društvo BiH, Centar za zastupanje građanskih interesa, Sarajevski otvoreni centar (SOC), Udruženje građana „Zašto Ne“, Vanjskopolitička inicijativa BH (VPI), Centar za promociju civilnog društva (CPCD) i Civil Rights Defenders (CRD).