SARAJEVO, 12.02.2019.-Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari (UO BHN) izražava zabrinutost zbog prijetnji smrću Marku Radoji, glavnom i odgovornom uredniku Informativnog programa BHT-a, te zahtijeva hitnu istragu i sankcioniranje ovog krivičnog djela. Pismo sa brutalnim prijetnjama upućeno je Marku Radoji iz Chicaga (USA),  od osobe koja sebe imenuje „vojvodom Trivom“ i sa zahtjevom da se Svjetlana Topalić, bivša  urednica  DESK –a u BHT-u, vrati na tu uredničku poziciju.

Prijetnje smrću smatramo nedopustivim, one direktno ugrožavaju sigurnost i život urednika Radoje, zbog čega Federalna uprava policije mora najozbiljnije istražiti odakle dolaze prijetnje i ko stoji iza njih. Ultimativno zahjtevamo efikasnije djelovanje policije  i, kasnije, pravosudnih institucija, budući da su javno odogovorni i zakonom obavezani na zaštitu sigurnosti i života svih građana, uključujući i novinare i urednike.

Nažalost, nekažnjivost prijetnji novinarima postaje praksa u BiH! Nadležne policijske strukture i tužiteljstva sporo, nedovoljno temeljito i neefikasno vode istrage u ovim slučajevima, čime indirektno jačaju javnu percepciju poželjnosti i nekažnjivosti nasilja nad medijskim profesionalcima, jednako u stvarnom životu kao i putem interneta. Upravni odbor BHN podsjeća kako još uvijek nisu razjašnjene niti pravno procesuirane prijetnje smrću koje je Marko Radoja dobio u julu 2018. Nakon prijave i istrage u Policijskoj stanici Istočno Sarajevo, slučaj je 7.augusta prošle godine predat Okružnom javnom tužilaštvu na daljnje postupanje, ali još uvijek nema nikakvih rezultata niti pomaka u pravnom okončanju ovog slučaja.

UO BHN još jednom ukazuje na potrebu snažnije krivične zaštite novinara u slučajevima fizičkih napada, prijetnji ili drugih krivičnih djela koja su u vezi sa obavljanjem novinarskih zadataka, te poziva nadležna ministarstva pravde na državnom i entitetskim nivoima da hitno predlože, a parlamenti usvoje izmjene krivičnih zakona radi pravno efikasnije zaštite slobode izražavanja i sigurnosti novinara.

SARAJEVO, 11.2.2019.-Upravni odbor BH novinara ( BHN) zahtijeva od zvaničnika u državnim institucijama i službama, od političkih ličnosti i sportskih radnika, kao i svih drugih osoba iz javnog života Bosne i Hercegovine poštivanje medijskih sloboda, prava i profesionalnog integriteta novinara i drugih medijskih djelatnika.

Upravni odbor BHN skreće pažnju na tri incidenta tokom proteklog vikenda čiji su akteri, na nedozvoljen i bahat način, doveli u pitanje novinarsko dostojanstvo i slobodan rad medija: novinaru Dini Kurbegoviću je zabranjen ulazak na stadion u Zenici i praćenje utakmice između Čelika i Novog Travnika uz obrazloženje kako “negativno piše” o zeničkom klubu; u Sarajevu je Damir Nikšić, član Socijaldemokratske partije BiH grubo vrijeđao i psovao novinare koji su pratili višesatno zasjedanje Glavnog odbora SDP-a, dok su policajci Policijske uprave Banja Luka, bez ikakve potrebe i mimo zakonskih procedura, legitimisali novinare Vanju Stokić, urednicu portala E-trafika i Gorana Dakića, dopisnika Dnevnog avaza, na  protestnoj šetnji članova grupe “Pravda za Davida” u Banja Luci, iako su imali istaknute novinarske akreditacije.

Upravni odbor BHN najoštrije osuđuje navedene postupke, smatra ih kršenjem prava na slobodu izražavanja i primjere nedozvoljenog miješanje zvaničnika u rad novinara. Posebno je nedopustivo da pojedinci, na ličnoj osnovi ili preferencijama, odlučuju da li će novinari moći pratiti sportske ili druge događaje, odnosno mirna okupljanja građana. S tim u vezi, UO BHN poziva vodeće ljude u navedenim institucijama da preuzmu odgovornost zbog incidenata u Banja Luci, Zenici i Sarajevu, te sankcioniraju neprimjerena ponašanja i postupke usmjerene protiv medijskih sloboda u BiH.

SARAJEVO, 12.2.2019.-Izbor urednika informativnog i dokumentarnog programa državnog javnog servisa ne samo da je potvrdio direktan uticaj politike na produkciju programa u javnim emiterima, već je još jednom doveo u pitanje opstanak javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini kao jednog od osnovnih temelja demokratskih političkih principa koje od naše zemlje očekuje Evropska unija.

Upakovana u model nacionalnog ključa koji odstupa od temeljnih građanskih vrijednosti savremenih demokratkih društava, konstantna primjena (para)političkog modela upravljanja javnom komunikacijom u Bosni i Hercegovini ne samo da dovodi u pitanje slobodan protok informacija, već podriva cjelokupan nacionalni komunikacijski sistem podredivši ga isključivo političkoj dezorijentaciji građanina kao jedine potentne političke kategorije u procesu tranzicije.

U ovom kontekstu razmatranja izazova sa kojima se suočava savremeni javni radio-televizijski sistem Bosne i Hercegovine bitno je definisati upotrebu sintagme „(para)politički model“ u identifikaciji specifičnog oblika upravljanja javnim emitovanjem koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Jasno je da ograničavajući faktor za ukupnu reformu javnih poslova i organizacije političkog sistema u Bosni i Hercegovini predstavlja ustavno određenje subjekata političkih procesa kroz kategorije konstitutivnih (ustavno ravnopravnih) naroda i ostalih građana, koja se primarno primjenjuje u raspodjeli odgovornih javnih funkcija i nadležnosti.

Međutim, ako analiziramo aktuelne slučajeve imenovanja na uredničke funkcije na državnom javnom emiteru, shvatamo da je nacionalni ključ, odnosno pozivanje na ustavno uređenje političkog sistema, praktično samo paravan za pozicioniranje podobnih političkih kadrova koji ne raspolažu adekvatnim kompetencijama za obavljanje određenih funkcija. Ovakvom politikom rukovođenja javnim poslovima, zanimanje javnosti je dovedeno do potpunog izostanka shvatanja javnog interesa ili uticaja politike na kvalitet života građanina, što istovremeno otvara potpunu slobodu za privatizaciju demokratskih procesa unutar političkih stranaka.

Javno finansiranje privatnih interesa

Ako imamo u vidu opštu definiciju javnih servisa kao sistema uspostavljenih od strane javnosti, te finansiranih i nadgledanih od strane građana, koji su i primarni regulator transparentnosti poslovanja javnih radio-televizijskih sistema, onda shvatamo da se proces upravljanja javnom komunikacijom u Bosni i Hercegovini kreće u suprotnom smjeru od teorijskih pretpostavki. Ma koliko bio neprihvatljiv model konstitutivnosti etničkih grupa koje žive na prostoru Bosne i Hercegovine, koji negira građanina kao univerzalnu demokatsku kategoriju, on istovremeno ne mora značiti isključivu političku intervenciju u upravljanju javnim poslovima.

Konstitutivnost naroda ne isključuje kompetenciju određenih pripadnika etničkih grupa, i istovremeno ne smije biti poligon za stranačko intervenisanje unutar procesa koji se direktno odražavaju na demokratizaciju ukupnog političkog stanja u vremenu tranzicije državnih institucija. Razloge za stanje prihvatanja privatizacije javnih poslova možemo tražiti u opštem prešutnom prihvatanju trenutnog stanja, koje se uzima kao neizbježan odnos pozicija moći u kojem građanin ne vidi sebe kao aktivnog subjekta političkih procesa, već kao žrtvu aktuelnog kulturno-historijskog konteksta, u kojem je politička stranka jedini legitimni subjekt za ostvarivanje političkog prava. S druge strane, ako za primjer uzmemo javni radio-televizijski sistem i konstantan pad povjerenja građana u distribuirane medijske sadržaje, onda ćemo jasno uočiti da je glavno težište krivice za takvo stanje u producentima (novinarima), koji su svjesno javnu komunikaciju prepustili na milost i nemilost vanjskih faktora (uglavnom političkih), dok interes građanina, kao glavnog finansijera, ne vide kao faktor očuvanja nezavisnosti javnog emitovanja.

Reakcija na političke intervencije u procesu upravljanja javnim emitovanjem dolazi tek po okončanju procesa imenovanja odgovornih funkcija, ili kad je ugrožena lična egzistencija novinara kao uposlenika javnog sistema. U ovako postavljem odnosu spram javne odgovornosti građanin ne želi biti finansijer javnih poslova koji, umjesto da budu u službi opšteg interesa, postaju prostor za privatizaciju javnih institucija i instrumentalizaciju demokratskih procesa s ciljem ovladavanja pozicijama moći.

Apstrakcija odgovornosti

Jedan od ključnih problema u procesu identifikacije odgovornosti za manipulaciju javnim poslovima jeste apstrahiranje subjekata koji se navode kao nosioci odgovornosti za postupke koji dugoročno negativno djeluju na javni interes.

Tako se naprimjer u rijetkim kritičkim stavovima spram zloupotrebe javnih poslova kao krivci navode „političke partije“, „nadležne institucije“, „vladajuće strukture“, „skupštinski poslanici“ ili druge sintagme kojima se prikriva identitet pojedinca kao nosioca javnih poslova, koji u određenom trenutku ličnom odlukom narušava javni interes. Tako se konkretno u slučaju imenovanja urednika informativnog i dokumentarnog programa u prvobitnim informacijama navodio tek odnos glasova unutar upravnog odbora koji je izvršio imenovanja, a da se nije dodatno elaborirao lični odnos svakog pojedinačnog člana prema konkretnom procesu, ili da se čak ponudio prikaz propisane procedure na osnovu koje se vrši ovakav izbor.

S druge strane, kritika koja je upućivana na odabir kandidata takođe nije ponudila objašnjenje potrebnih korekcija u procesu imenovanja, ili primjedbe na kompetencije članova upravnog odbora koji su proveli pomenuti proces. I u kritikama ovakvog postupka se navodi kako iza procesa vjerovatno stoje „političke partije“, te da „nadležne institucije“, instrumentalizirane od strane „nacionalnih stranaka“, nemaju kapacitete da reaguju u procesu privatizacije javnih poslova.

Upravo zbog ovakvih apstraktnih identifikacija javne odgovornosti građani gube interesovanje za odgovornost nosilaca javnih funkcija, a javna diskusija o aktuelnim pitanjima se završava u roku od nekoliko dana, što je bio slučaj i sa spornim imenovanjima u državnom javnom servisu. Imajući u vidu ovakvu političku nezrelost u vođenju javnih poslova, ali i u javnoj diskusiji o odgovornosti nosilaca javnih funkcija, razumljivo je da provođenje poslova koji podrazumijevaju reformu ukupnog političkog sistema stagnira od završetka ratnih sukoba.

Primjera radi, zakoni koji regulišu oblast javnog emitovanja nikada nisu u potpunosti definisani, i uprkos sugestijama evropskih institucija za monitoring reformi, odgovorne osobe koje su u određenim ciklusima obavljale funkcije iz ovog domena završile su svoje mandate bez ikakvog napretka u ovom procesu. Suprotno stalnim sugestijama za uspostavu centraliziranih organa za nadzor rada, kao što bi recimo bila Korporacija javnih servisa, sistem je očuvan na temeljima podijeljenih nadležnosti i labilnog nadzora nad kadrovskim i ekonomskim poslovima, što upravo omogućava stalnu privatizaciju javnih servisa i ukupnog sistema javne komunikacije.

U ovakvim odnosima političkog upravljanja, građanin ostaje marginalizirana kategorija, a politička prava, kao i prilika za obavljanje rukovodećih javnih funkcija, ostvaruje se isključivo kroz članstvo u političkim strankama, koje u savremenom bosanskohercegovačkom političkom kontekstu predstavljaju korporacije za upravljanje javnim dobrom.

Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 8.2.2018.-Uloga lokalnih medija je od izuzetnog značaja za svaku zajednicu, ali je njihov opstanak neizvjestan jer opštine u BiH sve manje sredstava izdvajaju za medije. Dodatni problem predstavlja konstantan pad prihoda od oglašavanja, kako zbog lošeg stanja u privredi, tako i zbog sve većih mogućnosti marketinga putem interneta.

Stanje u javnim lokalnim medijima zavisi od opštine do opštine, koje su osnivači i finansijeri ovih medija. S obzirom da na entitetskom i državnom nivou ne postoji zakon kojim se definiše i reguliše finansiranje lokalnih medija, opštinske vlasti same odlučuju koliko će sredstava iz vlastitog budžeta izdvojiti za javne lokalne medije. Mali je broj opština koje mogu finansirati više medija tako da su uglavnom zastupljene radio stanice i periodični štampani mediji, dok televizije lokalnog tipa gotovo da više i ne postoje.

Sa ekspanzijom interneta primjetan je i povećan broj lokalnih internet portala, a čije pokretanje i održavanje ne zahtjeva mnogo finansija, opreme i transparentnosti. Kada je u pitanju brojnost medija u opštini Foča, koja ima oko 20 hiljada stanovnika, situacija je poprilično loša jer postoji samo jedna radio stanica i sve više portala koji rade na copy-paste principu. Dvomjesečni Bilten opštine Foča je bio jedini štampani medij ali je prestao da izlazi prije nekoliko godina, dok je lokalna TV stanica ugašena jos davne 1998. godine.

Posljednjih godina je primjetan porast lokalnih online medija, tako da osim zvaničnog portala opštine Foča, postoje portali Radio Foča, Foča24.info, Fočak.org, Foča.live, Foča Informer, Foča Žurnal kao i portal Vijesti Iz Foče. Ova brojnost online medija ne znači da ima i medijskog pluralizma, odnosno pluralizma informacija, mišljenja i uopšte sadržaja. Uvidom u sadržaje koje plasiraju pomenuti mediji jasno je da jedino Radio Foča kreira i objavljuje vijesti dok ostali portali ih samo preuzimaju i vrlo često ne navode izvore tih vijesti.

Na portalu Radio Foče se mogu pronaći aktuelne vijesti iz lokalne zajednice, najčešće su to servisne informacije, izvještaji o kulturnim i sportskim dešavanjima. Nezavisni informativni portal Foča24.info je prvi lokalni portal koji je pokrenut tako da ima i najviše posjetilaca (i pratilaca na facebook stranici) ali je poražavajuća činjenica da su sadržaji identični onim na portalu Radio Foča. Osnovna razlika je u tome što ovaj portal ima mnogo više oglašivača i veću vidljivost objavljenih tekstova. Na portalu ne postoji impresum ali je poznato građanima Foče da je glavni i odgovorni urednik portala Srebrenko Kunarac, jedan od aktuelnih odbornika u Skupštini opštine Foča, a sve to jasno ukazuje da portal može poslužiti i u političke svrhe u predizbornom periodu.

Veliki problem predstavlja netransparentnost lokalnih medija i jednoličnost plasiranih informacija. Ako izuzmemo portal i stranicu Radio Foča koji je javni lokalni medij, gotovo svi ostali lokalni mediji djeluju pod plaštom anonimnosti. Divlji portali bez impresuma su postali gotovo uobičajna pojava, a njihove izvore finansiranje i eventualni politički uticaj je gotovo pa nemoguće otkriti.

U ovakom netransparentnom i zakonski neregulisanom medijskom prostoru stvara se prostor za manipulaciju, ostvarivanje ekonomskih i političkih interesa, ali i širenje netačnih ili neprovjerenih informacija. Čak i kada se objavljuju samo istinite informacije to nam ne garantuje pluralizam mišljenja i sagledavanje istine iz više uglova. Tako dobijamo jednostrano i jednoobrazno izvještavanje, a autocenzura dodatno urušava integritet novinarske profesije.

Diskusije o nedostatku transparentnosti u medijskom prostoru BiH su sve učestalije, ali konkretnih pomaka u pravcu zakonske regulative nema. Osim transparetnosti vlasništva medija, od posebne je važnosti omogućiti javnosti informacije o finansiranju i utrošku dobijenih sredstava javnih lokalnih medija.

U Radio Foča smatraju da je ,,razmatranje finansijkih izvještaja na sjednicama Skupštine Opštine Foča pokazatelj višestruke transparentnosti utroška sredstava.’’ Međutim, ovo se može okarakterisati kao djelimična transparentnost jer entitetski zakoni o javnim preduzećima nalažu da su javne institucije i preduzeća, a to uključuje i javne medije, dužni da objavljuju informacije o svom finansijskom poslovanju i da ih učine javno dostupnim svim građanima.

Iako javni mediji dobijaju i troše novac građana, praksa pokazuje da ti mediji uglavnom dostavljaju finansijske izvještaje samo vlastima koje ih finansiraju. Na portalu Radio Foča ne postoji dostupan izvještaj o poslovanju, ali na zvaničnom web site-u Opštine Foča je ipak moguće pronaći Izvještaj o izvršenju budzeta Opštine Foča za 2017. godinu. U izvještaju su dostupni podaci o utrošku dodijeljenih sredstava Centru za kulturu i informisanje u okviru koga djeluje i Radio Foča.

Prema podacima najviše novca je izdvojeno za plate i naknade troškova zaposlenih dok je najmanje sredstava uloženo u nabavku materijala i opreme. Informacije o unutrašnjoj organizaciji, kadrovskoj strukturi, stanju opreme i realizovanim programima nije moguće pronaći javno dostupne. Neophodno je podići svijest građana o ovom problemu ali zbog nedostatka medijske pismenosti ni važnost profesionalnog i transparetnog izvještavanja, kao i poslovanja medija nije shvaćena za ozbiljno.

Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 31.01.2019.-Lokalni mediji imaju veliki značaj za građane u lokalnoj zajednici i trebali bi biti slobodni, nezavisni i objektivni, a jedan od osnova za ovakav ugled je transparentnost vlasničke strukture.

Međutim, glavne prepreke s kojima se susreću lokalni mediji su nedovoljne marketinške mogućnosti te financijska ovisnost što dovodi do gubitka kvalitete medija. Kvalitet povlači i pitanje fair playa u „tržišnoj utakmici“ ali isto tako se kroz oglasni prostor kao i kroz način obrade tema i pristupa pričama mogu iščitati vlasničke preferencije i odnosi, ili barem stanoviti utjecaj određenih političkih struktura i gospodarskih subjekata, javnih ili privatnih, koji su pod okriljem centara političke moći.

Kriza medijskoga tržišta dovela je do krize profesionalnog novinarstva i društvene uloge medija. Dugotrajni problemi na medijskom tržištu uzrokovali su pad novinarske zaposlenosti, koja je pak sa svoje strane dovela do smanjenja informativnosti i upitnosti ispunjenja funkcije koju mediji imaju u demokratskom procesu.

Od financijske do uredničke ovisnosti

Komercijalni mediji na tržištu isključivo opstaju pomoću marketinga što podrazumijeva drugačiji pristup temama gdje se gubi na kvaliteti novinarskog posla budući da ti mediji u tematskom pristupu podilaze masovnim ukusima. U današnjem vremenu to je dominantan diskus u medijskom prostoru koji privlači veliki broj konzumenata tih informacija bez snažnijeg standarda i kriterija, a samim time, marketinška industrija se povodi tim sadržajima kao relevantnim, u smislu posjećenosti, slušanosti ili čitanosti, a pogotovo posjećenosti kada je u pitanju portalska scena.

Postavlja se pitanje, koliko pozitivno poslovanje u medijima moglo biti ako bi vlasnici medija poštovali svoje zakonske obaveze, kada su u pitanju socijalna prava djelatnika odnosno novinara? Urednik jednog od najstarijih news portala u BiH Jurica Gudelj smatra da su mogućnosti pozitivnog poslovanja prilično male no ipak postoje. Priznaje da je teško voditi rentabilan ili samoodrživi medij. „Dnevnik.ba je tržišno orijentiran medij i najveći dio financija dolazi od marketinga, samim time postoji čitav niz subjekata koji će utjecati na rad medija no zadaća novinara i urednika jest da se odupru takvom ponašanju“, izjavio je Gudelj.

Posebno je indikativan zakup javnog prostora od strane političkih subjekata u vrijeme predizborne kampanje jer tada možemo stanovito iščitavati politički utjecaj prema određenim medijima i određenom medijskom prostoru.

„Način financiranja medija stopostotno utječe na način izvještavanja i uredničke politike“ tvrdi Dragiša Sikimić, osnivač i glavni urednik internet magazina „Moja Hercegovina“. „Najznačajniji izvor financiranja internet magazina ‘Moja Hercegovina’ čine grant/projekti (oko 90%prihoda) te marketing oko 10%. Veoma je teško istovremeno biti vidljvi i održiv jer kao ‘malom’ mediju potreban je terenski rad, angažirano i društveno odgovorno novinarstvo koje je ujedno i najskuplje“, komentirao je Sikimić.

Slobodno marketinško tržište trebalo bi biti neovisno u odnosu na centre moći i političke uticaje, a urednička neovisnost mogla bi se unaprijediti zapošljavanjem profesionalnijih kadrova i osiguravanjem financijske neovisnosti.

Plati i kreiraj!

Kvaliteta rada više nije imperativ nego sami sadržaj koji bi privlačio što više publike koji se svodi na spektakularizaciju tema i događaja koji su privlačni oku današnjeg konzumenta. Sve je teže prepoznati fake news, sve je više sponzoriranih članaka koji nisu istaknuti kao takvi, u odnosu na odgovorni medijski rad iza kog stoji ime i prezime.

Medijski proizvod gubi na informativnosti i, općenito, kvaliteti, što daje dodatni poticaj migraciji publika na internet, gdje su ti sadržaji slabije kvalitete barem besplatno dostupni. „Utjecaj neregistriranih portala bez impresuma na javno mnijenje je dvojak – s jedne strane takvi mediji imaju mogućnost ostvarivanja svojih kratkotrajnih ciljeva i agendi. No, dugoročno, takvi projekti nemaju nikakvu šansu opstati, jer publiku čine ipak inteligentni ljudi koji žele znati tko stoji iza objavljenih tekstova“, izjavio je Gudelj.

Danas je na snazi savezništvo čitatelja i oglašivača. Od novinara se traži da stvaraju „ugodno ozračje za oglase“, a to isključuje bavljenje ozbiljnim temama. Mediji se potpuno podređuju oglašivačima, a novinari na to nemaju nikakvog utjecaja. Oglašivači, nažalost, time kupuju i stanovitu zaštitu od medijskih napisa. Novinari sve više priznaju nemogućnost eliminacije političkog utjecaja, no smatra se da publika itekako zna prepoznati neovisan sadržaj. „Vidljiv i održiv može se biti prepoznatljivom uređivačkom politikom, autentičnošću i upornošću“, tvrdi izvršna urednica Dnevnog lista Sanja Bjelica Šagovnović.

Prema sadržaju, strukturi, informaciji vijesti i pristupu temama možemo ustanoviti utjecaj političkih grupacija i gospodarskih subjekata. Bjelica Šagovnović smatra da „situacija u cijeloj BiH nije dobra, a u lokalnim medijima je još teža.“ Zanemaruju se interesi nekih starosnih grupa i raznih manjina, a tako medij gubi vezu s medijskim tržištem i publikom te postaju podložni utjecajima politike i državnih institucija. U većini slučajeva lokalnih medija, tko plaća, taj i kreira, a njihova osnovna zadaća bi trebala biti da proizvode sadržaj bitan za publiku i zadovoljavaju javni interes.

vaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 21.01.2019.-Analizirajući uslove rada, novinarstvo kao profesija oduvijek je bilo suočeno sa različitim izazovima. Gotovo na margini, egzistira i opstaje – naročito posljednjih nekoliko decenija kada su radni, socijalni i profesionalni status novinara u bosanskohercegovačkom društvu itekako dovedeni u pitanje. Bez ugovora ili sa lošim ugovorima, sa niskom, zakašnjelom ili neadekvatnom materijalnom naknadom za svoj rad, neprijavljeni, neriješenog radnog, socijalnog i ugroženog profesionalnog statusa, nerijetko i bez naknade za topli obrok i troškove prevoza, izloženi stalnim i različitim pritiscima – danas rade novinari i drugi medijski profesionalci u Bosni i Hercegovini.

No, krenimo redom. Već od formalnog obrazovanja (budućeg) novinara mogu se uočiti određene nedosljednosti/nepravilnosti prilikom obavljanja same (studentske) prakse, recimo. Tako će budući novinari, radeći kao volonteri, nerijetko u potpunosti i ravnopravno sa novinarima (uposlenicima tog medija) obavljati sve obaveze i ispunjavati sve (dnevne) zadatke, ponekad i više od očekivanog (njihovi prilozi bivaju i “udarni”, “otvaraju vijesti” i sl.), a da za to, u većini slučajeva, neće biti vrednovani i barem minimalno priznati za svoj rad .

Nadalje i po završetku studija novinarstva, ukoliko im se posreći da za vrijeme školovanja steknu kakvu-takvu praksu i uspiju se dokazati u nekom mediju (ili tu i ostanu), teško da će ih odmah ”nakon posljednjeg ispita” i prijaviti, odnosno socijalno, zdravstveno i penziono osigurati. Nakon volonterskog, slijedi “probni rad”, kao da je bitan i formalno i suštinski različit sada ovaj novi status, pa je nakon besplatnog, sada potreban i dodatni “probni rad” (s aspekta zaposlenja opet nesigurni status).

O broju godina provedenih u “ovim statusima”, također bi se dalo diskutovati. U kontekstu bosanskohercegovačkog medijskog tržišta poznati su slučajevi veoma ozbiljnih redakcija sa po 15-20 novinara, od kojih je njih svega nekoliko “prijavljeno”. Ostali su volonteri, stipendisti, pripravnici ili probni radnici. I kada nakon volonterskog, probnog, pripravničkog i kakvog već sve ne rada, “novinar” konačno postane novinar i potpiše i neki ugovor (npr. ugovor o autorskom djelu i sl.), taj ugovor je sa aspekta uređenosti prava novinara, statusa i uslova rada nerijetko veoma loš i po novinara – veoma nepovoljan.

Novinari i drugi medijski profesionalci trebali bi voditi računa o tome koje i kakve ugovore o radu potpisuju. I kada konačno i zvanično postanu “profesionalci”, novinari u Bosni i Hercegovini, tek tada se suočavaju sa stvarnim, radnim, socijalnim i iznad svega – profesionalnim izazovima. Poznato je da su mediji ogledalo društva, pa su tako i novinari dio slike koju zrcale mediji. Ukoliko ta slika nije dobra ni njen odraz ili dio odraza ne može biti bolji. ”Prema istraživanju Udruženja “BH Novinari”, 35 do 40 posto novinara u Bosni i Hercegovini radi bez potpisanog ugovora i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a ni oni s validnim ugovorima nisu dovoljno zaštićeni.”

S aspekta radno-pravnog statusa novinara, može se reći da je najveća manjkavost nepostojanje kvalitetne i adekvatne zaštite novinara u većini medija putem kolektivnog ugovora. Zaštita prava novinara donekle bi mogla biti osigurana putem medijskih sindikata, kojih, opet nažalost, gotovo da i nema u bh. medijima. Donosioci odluka i (ne)transparentnost medijskog vlasništva u znatnoj mjeri doprinose izostanku kolektivnog ugovora i sindikata. Također, s aspekta uređenosti i zagarantovanosti autorskih prava novinara i tu je situacija zabrinjavajuća, budući da u ugovorima koje novinari potpisuju najčešće (gotovo po pravilu) nema odredbi o zaštiti autorskih prava novinara.

Posmatrano iz ugla socio-ekonomskog položaja novinara, upravo zbog neriješenog radno-pravnog statusa, znatan broj novinara je i u nezavidnom socio-ekonomskom statusu. Tako veliki broj novinara, a kako je prethodno već istaknuto, radi neprijavljen ili u nekom drugom (nepovoljnom) statusu, bez zdravstvene, socijalne, penzione zaštite. Novinari su često “na minimalcu”. Plate i naknade za rad su niske, često i neredovne, sa višemjesečnim (ponekad i višegodišnjm) kašnjenjima. U takvom okruženju i poželjno, pa čak i neophodno doobrazovanje i profesionalno usavršavanje novinara je onemogućeno, svodi se na lični angažman novinara, za što novinari nemaju adekvatna sredstva. Potplaćenosti i degradaciji novinarstva u socioekonomskom smislu doprinosi i činjenica da “glavni” u medijima (naročito privatnim) vrlo često promišljaju na način da je bolje zaposliti nekoga ko nije novinar-profesionalac ili još nije završio studij, te ga i socio-ekonomski tako tretirati.

O kvaliteti rada i rezultatima, kao posljedici ovakvih odluka – neki drugi put. I za kraj, kao ni prethodna dva, ni profesionalni položaj novinara nije zantno bolji. Naime, novinari su kontinuirano suočeni sa različitim izazovima, slobodno se može reći i pritiscima. Veliki broj zadataka koje na dnevnom nivou trebaju uraditi dovodi do toga da zadaci/priče ne budu realizovani kako dolikuje – profesionalno, kvalitetno i svrsishodno. Uz pomenuto, ne smiju se izostaviti i vlasnički, te urednički pritisci da sa priča vodi u, recimo, određenom pravcu, najčešće rukovođeni komercijalnim ili nekim drugim interesima, stoga su novinari dodatno “u grču” da ispoštuju i taj segment.

Unutar redakcijske podjele prema različitim kriterijima i narušeni kolegijalni odnosi mogu biti dodatno otežavajuća okolnost u tom smislu. Nadalje, suočen s pomenutim ekonomskim, ali i političkim utjecajima, veliki broj novinara pristaje na (auto)cenzuru, a poznati su i slučajevi latentnih ili čak potpuno transparentnih i direktnih cenzura određenih političkih elita (npr. “nepovoljni” dijelovi intervjua ili izjava se jednostavno izbace ili zamijene). Narušeni interpersonalni odnosi i izostanak razumijevanja, solidarnosti među kolegama novinarima, izostanak podrške javnosti – još su neke, za zadovoljstvo poslom i profesionalizam, otežavajuće okolnosti.

U specifičnom okruženju kakvo je bosanskohercegovačko, unutar relativno neregulisanog medijskog prostora, važnost očuvanja integriteta i digniteta novinara nameće se kao imperativ i gotovo da bi, na listi prioriteta medijskih profesionalaca, ovaj zadatak trebao biti u vrhu. Jasno je da su pojmovi “integriteta i digniteta novinara” veoma kompleksni, pa će i pozicioniranje novinara (i njihovog statusa) u Bosni i Hercegovini, nužno uključivati pomenuta tri aspekta – uslove rada, odnosno radno-pravne odnose, socioekonomski segment i profesionalne izazove sa kojima se bh. novinari svakodnevno susreću.

Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 16.01.2018.-Stepen netransparentnosti vlasništva u medijima u Bosni i Hercegovini, te posljednja poplava portala bez impresuma i osnovnih podataka ko stoji iza njih i (in)direktno diktira sadržaj, postala je, usudila bih se reći, uznemirujuća. Ispolitizovani mediji, gladni senzacije, bez jasnog profesionalnog i etičkog diskursa, postali su jedna od najjačih poluga za preuzimanje vlasti ili ostanak na njoj, a često i za finansijske malverzacije.

Ovakvim tempom mnogi od njih su na dobrom putu da zarobljeni tavore u nedefinisanim okvirima, srozavajući profesionalne standarde, ugled i dostojanstvo novinarske profesije. I što je jednako tragično, dezorjentišući, pa čak i izluđujući, populus.

Koliko god to bilo porazno za društvo u cjelini i medijsku publiku, jednako je tragično i za same medijske zaposlenike. U praksi sam se na ličnom, i primjeru mojih donedavnih radnih kolega, imala priliku uvjeriti kako netransparentna privatizacija i transformacija vlasničke strukture može ugušiti medij, a njegove novinare i druge radnike preko noći ostaviti na ulici, bez konkretne adrese kome se obratiti za zaostala dugovanja, neisplaćene plate i doprinose.

Činjenica je da bh. mediji dijele usud brojnih drugih oblasti u zemlji u kojima netransparentost vlasništva i (ruko)vođenja, te finansijska zavisnost, otvaraju nepregledan prostor za zloupotrebe, najčešće u političke, a nerijetko i kriminalne svrhe. Kriminalne, jer tekst bez jasno navedenog autora, objavljen u mediju za koji se ne zna ko ga uređuje, izdaje ili finansira, a uz to tekst koji obiluje brojnim poluinformacijama, neprovjerenim podacima i neutemeljenim kvalifikacijama, često ima „reketašku“, klevetničku ili diskreditujuću namjeru. Transparentnost vlasništva i uredništva jedan je od glavnih uslova medijske slobode i uređenosti.

Nažalost, između te dvije stavke trenutno stoji zid. Taj zid mora da se ruši sa obe strane. Medijski radnici i novinari nemaju snage, kapaciteta, često ni vremena ni uslova da ga sami ruše. U tom smislu trebaju pomoć državnih i entitetskih institucija, regulatora, zakona i legislative koja će taj zid rušiti sa svoje strane, a na odmet nije ni međunarodna saradnja. Čak i ako ga ne sruše u potpunosti, obezvrijedili bi ga ili poljuljali do mjere da bi se vremenom sam urušio. Niko ne gaji utopističku nadu niti lažni optimizam da je u BiH u bilo kojoj oblasti, pa tako i u medijima, moguće uspostaviti stopostotnu transparetnost posebno kada je u pitanju protok novca.

Posljednja istraživanja o klijentelizmu, odnosno (ne)transparentnosti vlasništva u medijima u zemljama jugoistočne Evrope pokazala su da u odnosu na godinu ranije, indeks pada. U padu je kvalitet i transparentnost podataka u medijskom sektoru. Na skupovima medijskih radnika i novinara u BiH često se ukazuje na problematiku netransparentnosti medijskog vlasništva posebno kada su u pitanju online mediji. Predstavnici Upravnog odbora Vijeća za štampu BiH su ukazali da je takav slučaj tipičan za oko 60 odsto online medija. Ocijenjeno je da takvo stanje predstavlja problem i Žalbenoj komisiji Vijeća za štampu jer je teško stupiti u kontakt s takvim medijima obzirom na činjenicu da je njihov jedini kontakt marketing koji je obično samo email adresa.

Često se postavlja pitanje ko bi trebao kontrolisati i sankcionisati medije koji ne prikazuju ili lažno predstavljaju podatke o vlasnicima, finansijerima i urednicima. Prije svega, objava impresuma je zakonska obaveza. U doslovnom prevodu impresum znači ’ono što je utisnuto’. Utisnuto kako u pogledu odgovornosti, tako i uticaja na sam sadržaj, odabir teme, opremu teksta, pozicioniranje na portalu ili u štampi i slično.

Najčešći su prijedlozi da bi taj posao trebalo prepustiti nezavisnom tijelu koje je ovlašteno za taj rad i osposobljeno za praćenje medija i obezbjeđivanje usklađenosti njihovog djelovanja sa zakonskim okvirom. U njihovoj nadležnosti bi svakako posebna stavka morala biti mogućnost sankcionisanja onih medija koji ne ispunjavaju svoje obaveze ili čak objave lažne vijesti. Istražujući ovu tematiku, naišla sam na obeshrabrujuća iskustva u Hrvatskoj, koja ima zakonski regulisano pitanje vlasništva nad medijima. Naime, pokušaj istraživanja koliko se taj zakon poštuje i da li su do sada ikada izreknute sankcije za prekršioce, pokazao je da su zakonski članovi ostali samo mrtvo slovo na papiru.

Pitanje vlasništva nad medijima u Hrvatskoj je propisano Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima. Kada su u pitanju, primjera radi, štampani mediji, u članu 31 Zakona o medijima Republike Hrvatske propisuje se da dionice izdavača koji obavlja djelatnost javnog informisanja moraju glasiti na ime, a člana 32 da su izdavači “dužni do 31. januara svake kalendarske godine Hrvatskoj privrednoj komori dostaviti podatke o kompaniji i sjedištu, odnosno imenu i prezimenu te prebivalištu svih pravnih i fizičkih osoba koji neposredno ili posredno imaju dionice ili udio u tom pravnom licu s podatkom o postotku dionica ili udjela”.

Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o medijima iz 2011. godine, članu 32 dodan je stav 6, kojim se “zabranjuje prikrivanje vlasničke strukture izdavača ili vlasništvo dionica ili udjela u pravnom licu”. Istraživači postala fairpress.eu pokušali su preko Hrvatske privredne komore, Ministarstva kulture Hrvatske i DORH-a, doći do podataka koje tijelo je nadležno za nadzor nad provođenjem odredbi koje regulišu vlasništvo i koliko je bilo slučajeva njihovog kršenja. Međutim, i pored obraćanja na više adresa, ostali su uskraćeni za konkretan odgovor.

– Evidentno je da nadležno tijelo ne postoji, niti je ikada pokrenut bilo kakav prekršajni postupak koji bi se odnosio na postupanje suprotno odredbama Zakona o medijima koje regulišu vlasništvo – navedeno je na kraju spomenutog istraživanja. Ako je ovakvo stanje u Hrvatskoj, koja je prema posljednjem mjerenju indeksa klijentelizma u medijima JI Evrope sa -0,32 bila na prvom mjestu, među šest mjerenih zemalja, onda nije teško naslutiti kakvo je stanje u BiH, koja je u istom istraživanju bila na posljednjem mjestu sa indeksom -0,67. Pri tome je minus jedan najlošija, a jedan najbolja ocjena medijske slike. Dodajmo i to da nijedna zemlja, među kojima su još bile i Srbija, Crna Gora, Makedonija i Rumunija, nije bila ni blizu nule.

Ono što je karakteristično za skoro svaku od spomenutih zemalja, a što posebno dolazi do izražaja u BiH gdje je politička kriza više pravilo nego izuzetak, jeste politička praksa da najveći kolač javnih medija dobija izborni pobjednik. To nikako ne znači da su privatni mediji oslobođeni političkog uticaja. Naprotiv. Čak i bez javno obznanjenog vlasništva u medijima, javna je tajna koja stranačka struja, partija ili čak partijski prvak, u svom vlasništvu ima koji medij.

Ovaj tekst je originalno objavljen u osmom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.