SARAJEVO, 15.08.2018.-Iskustvo Vijeća za štampu i online medije u BiH pokazuje da oko 60 posto medija na čije izvještavanje se građani žale jesu mediji koji nemaju impresum – ne zna se ko je vlasnik, ko su novinari i urednici, nema adrese i kontakt-telefona…

Ovo znači da ljudi koji su povrijeđeni izvještavanjem tih medija ne mogu dobiti nikakvu satisfakciju, ni javno izvinjenje, a ti mediji nekažnjeno nastavljaju da šire neistine i zbunjuju javnost. Istraživačica Nermina Voloder u tekstu koji je objavio Mediacentar pokazuje da je velik broj javnih medija, koji iako žive najprije od budžetskih sredstava, nemaju impresuma, a među online medijima se nalaze platforme koje nisu ni registrovane kao poslovni subjekti, pa je upitno ko stoji iza njih i koja je svrha njihovog djelovanja. «Živimo u vremenu u kom je mnogo lažnih vijesti, manipulacija, fabrikovanih vijesti, vijesti koje je neko preuredio kako mu odgovara u odnosu na to što hoće da postigne, pa masa potpuno neprovjerenih i lažnih vijesti odlazi do čitaoca, a sve te lažne vijesti prati ogromni broj komentara koji za sobom povlače silu govora mržnje i onda to ide u nedogled i tvori začarani krug. Mi imamo veliki broj online medija koji nemaju baš nikakav podatak o tome ko je odgovorna osoba, nemaju čak ni kontakt telefon i ako neko želi da reagira na laž i neistinu ili manipulaciju – ne zna kome da se obrati», pojašnjava izvršna direktorica VZŠ BiH Ljiljana Zurovac.

Naglašava da uz slobodu informiranja mora ići odgovornost za informaciju koja se plasirana u javnost. «U godini u kojoj smo, izbornoj godini, preko noći niču takozvani online mediji iza kojih definitivno stoje političke partije ili ličnosti, ne zna se ko su, nego se samo pretpostavlja prema sadržaju koji plasiraju, uglavnom da bi svoje političke oponente devalvirali ili skinuli sa političke scene i usmjerili javnost protiv njih. To su spavači koji se bude svake druge godine u vrijeme izbora, postoje par mjeseci i onda se opet ugase, a dok nemamo podatke o vlasniku i slično – nemoguće je te medije ugraditi u Izborni zakon BiH i staviti u okvire zadatog ponašanja u predizborno doba, pogotovo u vrijeme izborne šutnje», podsjeća Zurovac.

Upravo zbog ovakve situacije, udruženje BH Novinari sa svojim partnerima: Vijećem za štampu u BiH, Mediacentrom i NVO JaBiHEU, od 2016. godine zagovaranju donošenje zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH kroz implementaciju projekta „Mediji i javni ugled“. Projekat ima za cilj zaštitu slobode izražavanja, smanjenje pritisaka na novinare i slobodan pristup informacijama kroz transparentnost medijskog vlasništva, transparentno finansiranje medija iz javnih budžeta i primjenu evropskih standarda u ovoj oblasti.

Trenutno se radi na pripremi prijedloga zakona koji bi regulisali ovu oblast, uz učešće međunarodnih i domaćih stručnjaka, institucija, nevladinih organizacija i drugih zainteresiranih strana. «Netransparentni tokovi novca prema medijima, kao posljedica neuređenog medijskog tržišta u Bosni i Hercegovini, dovode medijske kuće u poziciju finansijske zavisnosti. Ta zavisnost nužno sadrži i zahtjeve političke odanosti i služenja određenim političkim, nacionalnim, ekonomskim ili drugim lobijima i interesima a ne javnosti, što dovodi u pitanje javni ugled medija, njihovu vjerodostojnost i povjerenje građana u medijske sadržaje koje objavljuju. Zbog netransparentnog trošenja budžetskih sredstava za finansiranje medija na svim nivoima uprave u BiH uspostavljaju se, između ostalog, netransparentne i nedemokratske veze između političara i medija, pojašnjava Arman Fazlić, urednik portala i publikacija Udruženja BH Novinari.

Prema dostupnim informacijama iz marketinških agencija, sredstva za marketing u medijima su posljednjih 10-ak godina pala za 80 posto, ali su sredstva koja dolaze od državnih organa sve značajnija: grantovi, reklame, oglasi, smrtovnice… Istraživačica sarajevskog Mediacentra Sanela Hodžić kaže da ne postoje međunarodne norme koje obavezuju države da osiguraju transparentnost vlasništva medija, ali da je taj zahjev implicitan u svim međunarodnim dokumentima koji insistiraju na garancijama slobode izražavanja, medijskog pluralizma i prava na informacije.

Napominje da je transparentnost vlasništva važna, prije svega, za sprječavanje korupcije i pranja novca, a da i u svijetu, nakon afere Mossack Fonseca ili Panama Papersa i sličnih, sve više zemalja se opredjeljuje za uspostavljanje javnih registara sa informacijama o krajnjim vlasnicima kompanija, uključujući i medije. «Najbolji primjeri registara uključuju informacije ne samo o nominalnim već i o posrednim i krajnjim vlasnicima. U nekim zemljama procedura licenciranja TV i radio emitera uključuje i prikupljanje informacija o političkim vezama osoba koji imaju vlasnički udio u TV i radio emiterima kao u Velikoj Britaniji, a u zemljama poput Noveške, Latvije i Islanda postoji zahtjev za prijavljivanjem informacija o vlasništvu nad elektronskim, štampanim i online medijima.U Norveškoj je usvojen i Zakon o transparentnosti medijskog vlasništva, a i u Hrvatskoj postoje norme transparentnosti u Zakonu o elektroničkim medijima i Zakonu o medijima», pojašnjava Hodžić i naglašava da veći obim informacija osigurava veću mogućnost za praćenje različitih interesa uključenih u vlasništvo nad medijima, pa tako neke zemlje traže informacije o interesima medijskih kompanija u drugim ne-medijskim kompanijama ili informacije o tome šta posjeduju subjekti povezani sa vlasnicima medija.

Turčilo upozorava da javnost, odnosno građani, nažalost nemaju dovoljno izgrađene kompetencije prepoznavanja poluga moći i mehanizama utjecaja u medijima. „Bojim se da će, čak i kada utvrdimo Registar medija sa jasnim popisom vlasnika, trebati dosta vremena da građani nauče da provjeravaju ovu vrstu podataka i u skladu s njima promišljaju o sadržaju medija. No, ono sto je također vrlo važno je i insistirati da mediji imaju jasne i jasno vidljive, lako dostupne impresume iz kojih se jasno vide ne samo vlasnici, nego i oni koji pišu za određeni medij, urednici, direktori. To građanima omogućava ne samo razumijevanje sadržaja u širem kontekstu, nego čak i ostvarivanje zakonskog prava na žalbu na sadržaj određenog medija. Mnogo je portala na kojima nema impresuma, pa ako ih želite prijaviti Vijeću za štampu za neki neprimjeren sadržaj – pravila nalažu da, prije same žalbe Vijeću, pošaljete zahtjev uredniku da sporni sadržaj koriguje ili skloni.

Kako to učiniti ako nigdje ne stoji ko je urednik? Dakle sasvim je jasno da određeni mediji svjesno izbjegavaju da budu transparentni kako bi izbjegli odgovornost. To kao trend treba mijenjati“, pojašnjava Turčalo. I Zurovac cijeni da mali broj građana provjeri impresum mekog medija. «Veliki broj ljudi vrlo neselektivno i ad-hok prihvata svaku informaciju koju nađe na internetu, ne samo u medijima, nego i na društvenim mrežama, smatrajući da je sve to istina, a može biti i zabluda i dovesti do pogrešnih odluka. Zbog toga je neophodno čim prije kreirati dobar zakon o transparentnosti medijskog vlasništva koji će imati odrednicu koja će glasiti da svaki medij obavezno mora imati impresum, podatke o vlasništvu, sastav redakcije, kontak-telefon, adresu i time poručiti onima koji ulaze u tako ozbiljan posao da su dužni da dijele te informacije», kaže Zurovac

Pitanje transparentnosti vlasništva u medijskom sektoru tretirano je kao jedno od ključnih pitanja u izvještajima Evropske komisije o napretku BiH, a najavljeno je da će ono biti i predmet razmatranja prilikom davanja mišljenja Evropske komisije na aplikaciju BiH za članstvo u EU. «Mediji su društveno odgovorne organizacije koje osiguravaju da građani, kao korisnici usluga te djelatnosti, dobiju fer, objektivne, pravovremene i provjerene informacije iz nepristranih izvora i putem nepristranih kanala, a upravo se iz vlasništva nad medijem može ‘pročitati’ veza vlasnika sa političkim, ekonomskim i drugim moćnicima i sve to omogućava građanima da prepoznaju mehanizme selektivnosti, interpretacije i kontekstualizacije vijesti i informacija u pojedinim medijima.

Dakle, transparentnost vlasništva građanima omogućava da uočavaju poluge moći koje eventualno jesu u sprezi s medijima i utiču na njihov sadržaj», pojašnjava Lejla Turčilo, profesorica sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Regulatorna agenciji za komunikacije u BiH je uredila odnose u elektronskim medijima jer da bi neko mogao da emituje – mora dobiti dozvolu za korištenje frekvencije koja je nacionalno blago, a da bi dobio dozvolu – mora donijeti sudsku registraciju preduzeća. Nosioci dozvole za korištenje frekvencije moraju prijaviti svaku promjenu u strukturi vlasništva i ne mogu sami prodavati dozvolu ili je prenositi s jednog na drugog vlasnika, nego to svaki put iznova mora odobriti RAK – pojašnjavaju u RAK-u i priznaju da oni ne mogu sasvim biti sigurni da li su u sudsku registraciji upisani pravi vlasnici medija ili iza registrovanih stoji neko drugi.

Hodžić pak podsjeća postoji registar RAK-a o korisnicima dozvola za audiovizualno emitovanje, ali informacije o posrednim i povezanim vlasnicima nisu navedene u tim registrima. «Osim toga, pravilo RAK-a o koncentraciji medijskog vlasništva isteklo je 2006. godine. Uz sve to, otežan je uvid javnosti u to ko stoji iza nekog medija i ko vrši utjecaj na njih», kaže Hodžić. Osim sadržaja koje plasira, vlasništvo nad medijem je važno i s aspekta radničkih prava zaposlenih u medijima koja su često prekršena, ali niko o tome ne izvještava «Novinari/ke u BiH su većinski obespravljena radna snaga medijske industrije – na prste se mogu nabrojati one medijske kuće koje poštuju sve obaveze predviđene zakonima o radu prema svojim uposlenicima. Neuređenost medijskog tržišta u BiH, nejasna vlasnička struktura televizija, novina, radio stanica i portala, politički uticaji i pritisci na novinare, doveli su medijske profesionalce u stanje krajnje zavisnosti. Koliko ima novinara/ki i za kolike plate rade svoj posao, koliko njih ima više od jednog angažmana, koliko su plaćeni frilenseri, ko među njima dobiva neoporezovane honorare na ruke, a ko ima autorski ugovor – sve su to pitanja na koja bi demokratsko društvo (sistem) moglo dati odgovor uspostavom zakonske regulacije vlasništva nad medijima, te finansiranja i oglašavanja u medijima», apeluje Fazlić.

Ombudsmen za ljudska prava Jasminka Džumhur podsjeća da su novinari prepoznati kao česte žrtve kršenja prava, ali da ne govore o tome. «Boje se da će izgubiti i takav status koji imaju, iako on nije zakonski radno-pravni status, nego primanje minimalne naknade, često u gotovini, bez plaćenih doprinosa, a vlasnik mora biti odgovoran za radno-pravni status zaposlenika i transparentno pokazati koga zapošljava, da javnost zna koji kredibilitet imaju ti ljudi s obzirom na poštivanje prava zaposlenika», pojašnjava Džumhur.

Turčalo dodaje da, kada je riječ o radnim pravima zaposlenih u medijima, transparentno vlasništvo omogućuje jasnije postaviti principe pregovaranja s poslodavcima, ako se jasno i transparentno zna s kim se pregovara. «To doprinosi većoj odgovornosti vlasnika prema uposlenim jer je tada moguće jasnije uočiti koji se vlasnici, pojedinci ili kompanije, bogate na račun svojih uposlenih jer se oni bogate po principu prvobitne akumulacije kapitala – smanjujući primanja zaposlenim kako bi njima ostajao višak profita», pojašnjava Turčalo. Hodžić zaključuje da se za BiH može reći da je, u ovom trenutku, regulacija vlasništva nad medijima i finansiranja medija u BiH minimalna jer ni na koji način nije onemogućeno skriveno vlasništvo niti instrumentalizacija javnih sredstava za vlastitu promociju umjesto za promociju novinarstva i komunikacijske potrebe građana.

Ovaj tekst je originalno objavljen u šestom specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 18.07.2018.-“Kada bih morao da odlučim da li je bolje imati vladu bez novina ili novine bez vlade,ni trenutak ne bih oklijevao da odaberem ovo drugo.” (Tomas Džeferson 1787)

Kada bih morala da opišem prvu asocijaciju na klevetu, to bi bio Emil Zola. Ljudska gromada i njegovo pismo „J’accuse“ (Optužujem). „Nisam želio da moja zemlja ostane u laži i u nepravdi. Mogu me ovde i osuditi. Jednog dana, Francuska će mi zahvaliti što sam pomogao da se spase njena čast.“ Oficiru jevrejskog porijekla, Alfredu Drajfusu, 1894. godine, suđeno je za izdaju. Na osnovu lažnih dokaza, osuđen je na doživotnu robiju.

Emil Zola je u svom pismu predsjedniku Francuske, optužio reakcionarne predstavnike vojske koji su se poslužili lažnim dokumentima u želji da prikriju pravog krivca i krivcem proglasili oficira Alfreda Drajfusa. Emil Zola je osuđen na godinu dana zatvora zbog klevete i 3.000 franaka novčane kazne, a direktor Orora (l’Aurore) na 4 mjeseca zatvora i 3.000 franaka novčane kazne. Da bi izbjegao zatvorsku kaznu, Emil Zola je izbjegao u Englesku. Od optužbe 1894. godine do rehabilitacije Alfreda Drajfusa 1906. godine… prošlo je 12 godina. Zola nije dočekao kraj afere Drajfus. Pronađen je mrtav 29.09.1902. godine, ugušen dimom iz dimnjaka. Glupa nesreća? Atentat? Mi ne znamo.

Stati iza nekoga, iza stava, u želji da ga odbraniš, da pokažeš i dokažeš istinu, stajati sam pred svima, ogoljen, napadan, izložen, izopšten…ali siguran i uvjeren, da istina kad krene… nosi sve pred sobom. Vjerujemo da radimo najbolje zbog istine. Zbog slobode, jednakosti, bratstva, zbog prava na slobodu govora, vladavine prava…

Sličnosti i danas postoje. Od Zolinog vremena do danas. Od nerazumjevanja, osuđivanja, kažnjavanja, pretnji, čak i dužina postupka do ostvarivanja oslobađajuće odluke se nije mnogo izmijenila. I danas, kada novinar napiše da je donijeta sudska odluka, u društvu se počinje stvarati čudna atmosfera da niko, pa ni novinar, ne smije da komentariše nepravosnažnu odluku? Odakle potiče ograničavanje komentarisanja? Ko i zašto pokušava nametnuti taj standard? Da li to može biti pritisak na pravosuđe? Da li je to suprotno demokratiji i etimologiji? I da li je sledeća faza zabrana komentarisanja?

„Poništenje braka iz razloga mane djevičanstva žene, koji se dogodio prošle godine u Francuskoj, kada je sud u Lilu, poništio brak francuskih državljana arapskog porijekla, dana 01.04.2008. godine, izazvalo je veliku medijsku pažnju koja je otvorila osjetljiva pitanja. Poništenje je traženo iz razloga što je za vrijeme bračne noći, muž otkrio da žena nije bila djevica, a njemu se predstavljala „kao slobodna i nevina“. On je tražio i dobio poništenje braka. Ministarstvo pravde je posle objavljivanja presude, tražilo od javnog tužioca da uloži blagovremeno žalbu.

Apelacioni sud u Duaiju dana 17.11.2008. godine je ukinuo odluku suda iz Lila, tako da su do donošenja nove odluke Okružnog suda, supružnici i dalje u braku. U odluci se navodi da „u ovoj hipotezi, obmana ne sadrži glavne kvalitete, osnovano validne za poništenje braka“. Razlog zbog čega je ova odluka uznemirila javnost je što je poništenjem braka iz ovog razloga, data primat Kuranu, a ne građanskom pravu, ali i zbog seksizma presude (samo žene podnose dokaz gubitka nevinosti, ali nezadovoljstvo je ekskluzivni gubitak muškarca, dakle, ovde nema seksizma).

Presuda je nametnula takođe kod braka, jednu stranu obavezu, retroaktivnu vjernost, prilično stranu aktuelnim idejama. Najzad, presuda je bila protivna francuskom pravu (bez suviše analiziranja) i to je najzad jedino pitanje. Pitanje je znati šta su to „glavni kvaliteti“ ličnosti i to je dobro poznata diskusija, gdje uprkos tamnoj zoni, ima jedno vjerovanje: to je javna svjest koja ograničava to što su glavni kvaliteti ličnosti budućih supružnika u Francuskoj 2008. godine.

Ovaj primjer svjedoči o tome kolika je snaga javnosti i novinara, koji su obavijestili javnost o postojanju takve presude. Da li bi neko znao da je sud dozvolio poništenje umjesto razvoda braka, što bi bio jedini način prestanka braka, da nisu novinari objavili i komentarisali? Javnost nikada ne bi saznala da se brak poništio zbog zablude u pogledu nevinosti bračnog supružnika.

Danas, kada imamo vrijednosti, utvrđene Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i sloboda, pravo na slobodu izražavanja u našem društvu, nalazi se na stalnom ispitu. Da se podsjetimo, još od francuske revolucije, kada je donijeta Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, čl. 11 je utvrdio postojanje slobode iznošenja misli i mišljenja i da je to jedno od najdragocijenijih prava čovjeka;svaki građanin može govoriti, pisati i štampati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom. Sve veći broj tužbi za klevetu, može ukazivati da živimo u „osjetljivom“ društvu, u kome su najveći broj oštećenih javne ličnosti, koje ne prepoznaju vlastitu odgovornost i spremnost za javnu kritiku i nastoje u sudskom postupku povratiti izgubljenu čast i ugled kroz novčanu satisfakciju.

Nije rijedak slučaj da su tužbeni zahtjevi previsoko postavljeni i neusklađeni sa praksom evropskog suda. Posle drugog svjetskog rata naša sudska praksa nije prihvatila novčanu naknadu neimovinske štete prouzrokovane povredom časti i to je bilo u skladu sa opštim gledanjem na ovo pitanje u to vrijeme. „Povreda časti, kaže se u jednom rešenju Vrhovnog suda Srbije iz 1949. g., može biti osnov za dosuđenje naknade samo onda ako je usled te povrede nastala šteta, naime kada je povreda imala za posledicu materijalnu štetu.“

S obzirom da su tužbe za naknadu štete od klevete izražene u novcu, bilo bi zanimljivo doći do statistike u poslednjih deset godina, da li je ijedna tužba imala za vrijednost predmeta spora 1,00 KM ili neki drugi simbolični minimum i da li se oštećeni zaista odrekao dosuđenog novca u korist nekog, kako se to obično najavljuje. Na seminaru u okviru JUFREX projekta, koji je održan u februaru 2018. godine, u prisustvu novinara, advokata, sudija, istaknuti su problemi sa kojim se suočavaju profesionalci u radu kada se odlučuje o tužbama za novinarsku klevetu.

Nepoznavanje novinarskih formi, nedovoljno poznavanje sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, obaveze poštovanja presumpcije nevinosti, kao i dobra priprema novinara u parničnom postupku su osnovni problemi na kojima se zasniva vođenje ovakvih postupaka. Činjenica je da ne postoji dovoljno volje da se ovakvi predmeti rješavaju u postupku medijacije, kroz primjenu etičkih i profesionalnih standarda i da je potrebno produbiti saradnju novinara i advokata, radi bolje pravne zaštite novinara.

Radi lakšeg pristupa slučajevima klevete, zaključeno je da postoji potreba za priručnikom sa konkretnim presudama i slučajevima, unaprijeđenjem evidencije slučajeva, ali i da se posveti više pažnje online sferi, komentarima na društvenim mrežama, ujednačavanju sudske prakse pred našim sudovima itd. U svakom slučaju, u budući priručnik treba unijeti nove odluke Ustavnog suda BiH, koje mogu olakšati položaj novinara u postupku, kao što je u jednoj novijih odluka istaknuto da se ne može smatrati nedokazanom činjenica, koju novinar nije dokazao, nego je cijeniti u kontekstu standarda uspostavljenih Zakonom o zaštiti od klevete i čl. 10 EKZLJP (status tužitelja, javni interes, prihvatljiva kritika itd).

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.

Upravni odbor Udruženja/udruge  BH novinari  najoštrije osuđuje ugrožavanje sigurnosti i prijetnje Marku Radoji, uredniku Informativnog programa Televizije Bosne i Hercegovine ( IP BHT), koje su poslane direktno, putem elektronske pošte ili objavljene u  komentarima na  Facebooku  i news portalima.  Prijetnje su uslijedile nakon što je Radoja, kao urednik IP BHT, zatražio od voditelja informativnih emisija BHT da  11. jula ne nose  na reveru Cvijet Srebrenice, simbol sjećanja na  žrtve genocida  i stradanje više od 8000 Bošnjaka u julu 1995.

Upravni odbor BH novinara smatra  da  je nedopustivo upućivati prijetnje  i dovoditi u opasnost  nečiji život, pozivati na nasilje ili koristiti nepriličan govor, bez obzira da li se kao građani i javnost u Bosni i Hercegovini slažemo ili ne sa donesenom odlukom. Takva ponašanja predstavljaju krivčno djelo, zbog čega policija  mora hitno istražiti  prijetnje i poduzeti zakonske sankcije.

Upravni odbor BH novinara  je u petak  13. jula i zvanično zatražio od  Federalne uprave policije efikasnu istragu u ovom slučaju i kažnjavanje osoba koje su upućivale prijetnje.

Istovremno, članovi Upravnog odbora BH novinara pozivaju  menadžment i upravu BHRT da sa dužnom pažnjom razmotre odluku urednika IP, te, u skladu sa postojećim zakonskim propisima i Uredničkim princpima BHRT, donesu potrebne mjere za jačanje javne uloge, odgovornost i rada PBS u interesu svih građana BiH.

Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari

SARAJEVO, 10.07.2018.-Mediji u velikoj mjeri imaju mogućnost da utiču na svjest i kritičko promišljanje građana o određenim društvenim pojavama i problemima, a sama priroda medija i mehanizmi koje imaju na raspolaganju mogu znatno doprinijeti otvaranju i rješavanju brojnih društvenih pitanja od javnog interesa. Rečenica lijepo zvuči ali je gotovo pa fraza. Nerijetko će je izgovoriti i političar koji će koliko sutra tužiti medije i novinare koji kritički promišljaju o njegovom radu, odnosno „utiču na svjest i kritičko promišljanje građana“.

Razumljivo za političare, ali nerijetko i bh. sudovi zanemaruju stavove iz presuda Evropskog suda za ljudska prava poput one u predmetu „Lopez Gomez da Silva v. Portugal“:

“Granice prihvatljive kritike su šire u slučaju same ličnosti političara, nego kod privatnih osoba. Političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njene riječi i djela….i u skladu sa tim mora iskazati veći stepen tolerancije.“

Novinari u BiH su pod stalnim pritiscima koji uveliko otežavaju njihov rad. Jedan od mehanizama sprečavanja novinara da rade svoj posao i uopšte objavljuju istinite, istraživačke sadržaje jesu upravo tužbe za klevetu, kako političara, tako i osoba iz njihovog okruženja. Hroničan nedostatak adekvatne podrške za proizvodnju nezavisnog, kvalitetnog medijskog sadržaja te tužbe dodatno otežavaju, kako zbog neujednačene sudske prakse, tako i zbog nerazumjevanja novinarskih formi.

Kada je prije 15 godina usvojen Zakon o zaštiti od klevete, iz zakonodavnih institucija uvjeravali su javnost da tako žele zaštiti novinare i medije od krivične odgovornosti za klevetu, a pravosudna vlast je obećavala da presude neće biti usmjerene ka drakonskim novčanim kaznama i ugrožavanju opstanka medija. Čini mi se da u praksi nije baš tako. Zorno to pokazuje primjer gašenja sedmičnog magazina „Slobodna Bosna“, a sada slične probleme može imati on-line magazin Žurnal, jedan od malobrojnih medija u BiH koji produciraju istraživačke priče, što automatski znači da su pod pritiskom tužbi i enormnih odštetnih zahtjeva koji se u ovom trenutku kreću od tri pa do pedeset hiljada KM. Ne treba ni objašnjavati šta bi eventualne presude značile za ovaj neprofitni medij.

Možda je brutalno rečeno, ali to što je novinar napisao istinu, ne znači da neće biti osuđen za klevetu. Nažalost, u praksi je tako.

Istina, nisu svi mediji i novinari nevini i nepogrešivi u svojim tekstovima, kao što ni sve sudije nisu dobronamjerne i pravične. Zato moramo isključiti generalizaciju, ali na nekoliko primjera moguće je ukazati na probleme koje novinari i mediji imaju tokom procesa po tužbi za klevetu.

Sudovi se generalno žale da su „zatrpani“ tužbama za klevetu. U praksi još nema primjera da je neka tužba odbačena nakon podnošenja, odnosno dostavljanja odgovora na tužbu. Zaista je bilo slučajeva gdje tužitelj nije ponudio niti jedan dokaz ili argument za navodne netačne novinarske navode ili osnovu za klevetu. S druge strane u odgovoru tuženog je dostavljena dokumentacija koja dokazuje istinitost, ali tužba svejedno biva prihvaćena i zakazuju se ročišta.

Pretpostavka je da sudije nemaju vremena da prouče argumente za i protiv tužbe pa istu prihvataju i sve prepuste procesu, što u konačnici znači dodatno trošenje sudskih resursa na održavanje ročišta i nepotrebne troškove.

Druga značajno sporna karakteristika tužbi za klevetu jeste angažman sudskih vještaka psihijatrijske struke, koji vještače o stepenu “duševne boli” tužitelja. Ne jednom, procjena vještaka temeljila se na vještačenju koje je obavljano šest pa i dvanaest mjeseci nakon objavljivanja za tužitelja spornog teksta. Ne treba biti stručnjak da se uoči kako su ti nalazi uglavnom rađeni „copy paste“ metodom. U jednom od predmeta po tužbi za klevetu vještak je u nalazu napisao da je tužitelj „bio vidno uznemiren, da je morao piti tablete, da je sedam dana bio lošeg raspoloženja“ kako je to utvrdio nakon 10 mjeseci. Na pitanja o vrsti i nazivu tableta koje je tužitelj koristio, ko mu ih je propisao, da li je dolazio na posao tih dana, vještak nije imao odgovora, osim da je napisao ono što mu je tužitelj rekao.

Sve više je primjetno da pojedine sudove u predmetima tužbe za klevetu, gotovo ne zanima da li je kleveta uopće postojala. Novinar uzalud dokazuje tačnost navoda, rasprava se usmjerava na “duševnu bol” nanijetu tužitelju nakon objavljivanja informacije, a da prethodno nije utvrđeno da li je klevete uopće bilo!?

U praksi je prisutna frustracija novinara koji u sudnici mora dokazivati svaki, pa i nebitan detalj teksta. Sudovi sve više zanemaruju pojam javnog interesa, a isto tako apsolutno je neujednačena praksa kada je u pitanju ocjena vrijednosnog suda. Sudovi su, ako se tako može reći, prilično konzervativni za ova pitanja.

Pitanje presumpcije nevinosti postao je „sklizak teren“ za novinare, ali i za sudove. Tako je nedavno donešena prvostepena presuda po tužbi u kojoj je tužitelj tvrdio da je oklevetan objavom informacije da je protiv njega podignuta optužnica. Iako je u tekstu navode o optužnici i sadržaju potvrdio portparol tužilaštva, a u međuvremenu je i počelo suđenje tužitelju, u obrazloženju presude navedeno je da „prezentiranom informacijom nije dovoljno naznačena presumpcija nevinosti tužitelja do okončanja postupka“. Ukoliko bi ta i takva presuda postala pravosnažna i postala dijelom sudske prakse bio bi to definitivan kraj bilo kakvom istraživačkom novinarstvu, koje se temelji na otkrivanju nezakonitosti i ukazivanju na njihove aktere uglavnom prije nego što nadležni istražni organi to uopće registriraju.

Rijedak je primjer koji se nedavno mogao čuti da je jedna sutkinja donijela presudu u korist novinara jer je, kako je navela, njihova strast kojom su branili izrečene navode u tekstu bila dovoljno uvjerljiva da tako postupi.

Podsjetilo je to na vrijeme početka primjene Zakona o zaštiti od klevete kada se tumačilo da niko neće biti osuđen čak i za izrečenu netačnost ukoliko pisanje nije bilo zlonamjerno, a temeljeno je na uvjerenju novinara da raspolaže tačnim informacijama.

No, u to vrijeme se, kako smo već naveli, uvjeravalo i da novčane kazne neće biti previsoke, a sada su dovoljne dvije ili tri presude da finansijski unište medij.

Veliki broj tužbi, čak i kada ste potpuno u pravu ne garantuje oslobađajuće presude. Pojedini lokalni sudovi ipak sude pod političkim pritskom i pod uticajem su tužitelja, pogotovo ukoliko je utjecajan u toj sredini. Sutkinja jednog Osnovnog suda u Republici Srpskoj gotovo je priznala da je presudu u korist tužitelja po tužbi za klevetu donijela u njegovu korist, istina znatno umanjenu u odnosu na odštetni zahtjev, samo zato jer je tužitelj izuzetno moćan na tom području. Dakle znala je da nema osnova za takvu presudu. Srećom, drugostepeni sud nije bio imao ni straha ni dileme, te je presudu poništio i odbacio tužbeni zahtjev.

Sve prethodno navedeno nema namjeru, ponovimo, unaprijed amnestirati novinare od odgovornosti za napisano. Naravno da se trebaju poštovati pravila novinarske etike kao pretpostavka uspješne odbrane po tužbama za klevetu. Naravno da trebaju imati senzibilitet u smislu presumpcije nevinosti, ali ne treba da strepe od toga koji ti sud sudi, ko je predmetni sudija i koliko je „moćan“ tužitelj. Ako će egistencija novinara i medija biti ugrožena zbog neujednačene sudske prakse i tumačenja principa slobode izražavanja, onda ima osnova za sumnju da je Zakon o zaštiti od klevete postao sredstvo za gašenje političarima “nepodobnih” medija.

Prije donošenja Zakona o zaštiti od klevete, postojala je krivična odgovornost novinara i medija, ali su uglavnom okončavane oslobađajućim ili manjim dijelom uslovnim kaznama. Presude dakle nisu ugrožavale egzistenciju medija i njihovih zaposlenika. Informacije radi, u 20 zemalja Evropske unije, kleveta se još uvijek tretira kao krivično djelo.

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 06.07.2018.-Stajališta Europskog suda mogli bismo sumirati tako da utvrdimo da istinita informacija o temi od javnog interesa uvijek oslobađa novinare i medije svake odgovornosti za štetu uzrokovanu takvom informacijom. Ako informacija nije istinita, a radi se o temi od javnog interesa, „odgovorno novinarstvo“ je obrana novinara i medija. 

Intervju sa advokaticom Vesnom Alaburić

E-novinar: Koje su to osnovne vrijednosti koje promoviše Evropski sud za ljudska prava, kada su u pitanju slučajevi i tužbe za klevetu? Gdje su granice slobode izražavanja prema ESLJP, i koji je to minimum principa koji se nastoji ispoštovati odlukama ovog suda?

Alaburić: Europski sud za ljudska prava štiti slobodu iznošenja i onih informacija i ideja koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju pojedince ili dio populacije. Kad se radi o raspravama o političkim i drugim temama od javnog interesa, granice slobode izražavanja su najšire. Zato iznošenje klevetničke tvrdnje ne mora nužno biti sankcionirano ako se radi o temi od javnog interesa i ako je novinar postupao u dobroj vjeri, sukladno pravilima novinarske profesije. U nekim situacijama, naime, novinar naprosto ne može pouzdano utvrditi da je informacija kojom raspolaže istinita, ali je važno da poduzme sve razborite radnje da informaciju provjeri. Stajališta Europskog suda mogli bismo sumirati tako da utvrdimo da istinita informacija o temi od javnog interesa uvijek oslobađa novinare i medije svake odgovornosti za štetu uzrokovanu takvom informacijom. Ako informacija nije istinita, a radi se o temi od javnog interesa, „odgovorno novinarstvo“ je obrana novinara i medija. Ako je novinarski prilog pripremljen u skladu s novinarskim etičkim standardima, gotovo je sigurno da će sudovi na odgovarajući način zaštititi slobodu izražavanja, novinare i medije.

E-novinar: Postoji li način za unapređenje sudske prakse i procesuiranja slučajeva klevete u BiH, na način koji će će promovisati Član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i primjenu standarda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u zaštiti slobode izražavanja? Šta je ono što je bitno da znaju sudije koje rade na slučajevima klevete, a šta je važno za advokate koji zastupaju novinara/urednika/izdavača kao optuženu stranu?

Alaburić: Svakako je najvažnjije dobro poznavati praksu Europskog suda za ljudska prava, ali i praksu sudova demokratskih zemalja. Važno je također imati na umu da se značenje neke sudske odluke može dobro shvatiti tek ako se poznaju okolnosti konkretnog slučaja, jer sudske sentence, koje često koristimo, u nekom kontekstu uopće nisu razborite u drugom kontekstu. Poznavanje prava i dobra priprema „obrane“ medija u činjeničnom smislu preduvjet su uspjeha u sudskom sporu. Važno je, međutim, i ono što prethodi objavi medijskog priloga. Ako je novinar jako loše obavio svoju profesionalnu zadaću, ni najbolji advokat ne može uvijek njegove propuste „zakrpati“ u sudskom sporu. Zato valja educirati i novinare i urednike. Za početak je najvažnije da prepoznaju kojim tvrdnjama ulaze u zonu rizika od tužbe i da se već u pripremi priloga savjetuju s advokatom. Nerijetko o načinu prezentacije neke informacije ovisi mogućnost uspjeha u sudskom sporu.

E-novinar: Iako ne postoji pouzdani podaci, stručnjaci procjenjuju se da je na bh. sudovima veliki broj procesa iz oblasti klevete. Poznato je i da su ishodi sudskih procesa u predmetima klevete uglavnom na štetu novinara/urednika/ izdavača. Šta ove procjene i podaci govore o stanju slobode izražavanja u zemlji, a kakav je to indikator za rad pravosudnih institucija?

Alaburić: Iz perspektive Hrvatske, broj medijskih sporova u BiH nije velik. U Hrvatskoj se takvi sporovi broje u tisućama. Ne smatram da broj sudskih sporova sam po sebi negira slobodu izražavanja. Mnoge demokratske zemlje prošle su, ili još uvijek prolaze fazu mnoštva tužbi protiv nakladnika i novinara. Visoki sudski troškovi, naknade šteta, a i posljedice iznošenja neprovjerenih tvrdnji za ugled medija doveli su do jačanja samoregulacije i strožih novinarskih etičkih standarda. Ako novinari i urednici u strahu od kazni i naknada štete ne objavljuju informacije koje javnost ima pravo znati, može se govoriti o „zamrzavajućim učincima“ sudskih postupaka za slobodu medija. A to je već znak za uzbunu i upozorenje da nešto hitno treba promijeniti ili u zakonodavstvu ili u sudskoj praksi. Činjenica da protiv BiH nisu pokretani postupci pred Europskih sudom za ljudska prava zbog povrede članka 10. Europske konvencije, osim u zanemarivom broju, dokazuje da novinari, urednici, mediji i njihovi advokati ipak smatraju da su sporovi završeni pred domaćim sudovima sukladno europskim standardima zaštite slobode govora.

E-novinar: Koliko novinari i mediji mogu doprinijeti smanjenju broja tužbi za klevetu? Da li primjena etičkih principa i kodeksa izvještavanja može prevenirati tužbe za klevetu?

Alaburić: Apsolutno da. Kao što sam već rekla, ako je novinar postupao u skladu s etičkim standardima, bit će zaštićen na svakom sudu. Ako ne odmah u prvostupanjskom postupku, na nekoj višoj instanci sigurno.

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.

BIJAČA, 03.07.2018. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari i Linija za pomoć novinarima upućuju javni protest Policijskoj upravi Ljubuški i njenom zapovjedniku Tomi Šariću, zbog prijetnji novinarima, njihovog uznemiravanja i onemogućavanja da profesionalno i sigurno izvještavaju sa protesta demobiliziranih boraca, održanih u ponedjeljak na graničnom prijelazu Bijača.

Zapovjednik Tomo Šarić je pokušao zabraniti novinarima da snimaju i uzimaju izvaje od sudionika protesta, te zaprijetio kako će i novinare označiti organizatorima tog skupa i odgovornima za blokadu saobraćaja u blizini graničnog prijelaza. Zapovjednik Šarić se naročito brutalno ophodio prema novinarskoj ekipi portala Bljesak.info, prijeteći da će im oduzeti sav novinarki materijal, a protiv novinara podnijeti prekršajne prijave.

Upravni odbor BH novinara smatra kako je nedopustivo ponašanje zapovjednika Tome Šarića, da ono izlazi izvan okvira zakonitog i profesionalnog postupanja policijskih službenika prema novinarima i medijima, koji imaju pravo snimati i izvještavati sa događaja od značaja za javnost, uključujući i proteste demobiliziranih boraca. Istovremeno, ovaj postupak predstavlja grubi atak na slobodu izražavanja, kao i pravo na siguran i dostojanstven rad novinara – zaštićenih bh. zakonima i međunarodnim dokumetima. S tim u vezi, Upravni odbor BH novinara podsjeća zapovjednika Šarića kako se u Pravilima OSCE za policiju u ophodjenju sa medijimaizričito naglašava kako se „policija ne može miješati ili kazniti novinara tokom obavljanja njihovih profesionalnih zadataka“, kao i to da „novinari imaju pravo  fotografirati, snimati, praviti bilješke, promatrati, raditi intervjue i/ili praviti izvještaje a da pri tom ne moraju tražiti dozvolu od vlasti ili policije.”

Upravni odbor BH novinara zahtijeva hitno i službeno izvinjenje Policijske uprave Ljubuški svim novinarima i medijima koje je jučer neprimjereno napao Tomo Šarić, a od Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona traži efikasnu istragu ovog slučaja i poduzmimanje zakonom propisanih sankcija prema bahatom policijskom zapovjedniku.

SARAJEVO, 02.07.2018.-Kad bi na ulicama naših gradova proveli anketu o tome koliko znamo o kleveti i o uvredi, ne sumnjam da bi odgovor bio uglavnom pozitivan. Kako da ne, svi to znamo, kao što „znamo“ i sve drugo, bilo da je riječ o politici, ekonomiji, istoriji, ekologiji… a da i ne govorim o sportu. Ali, ako bi trebalo opisati i definisati te pojmove, ne vjerujem da bismo dobili tačne odgovore. Čak ni od novinara koji su stekli vlastita iskustva u sudskim procesima.

Kako se onda suočiti s ovim izazovom i kako izbjeći tužbe za klevetu? Pokušaću da dam neke najvažnije i najjednostavnije savjete na osnovu tumačenja Zakona (o zaštiti od klevete) i iskustva koja sam imao i kao novinar i kao ombudsmen.

Šta su kleveta i uvreda?

Dakle, kako opisati klevetu i uvredu? To dvoje nije isto i ne treba ih miješati, što većina novinara čini. Kleveta i uvreda čak nisu ni regulisani u istom zakonu. Za klevetu postoji posebni zakoni (zakoni o zaštiti od klevete), dok se za uvredu sudi na osnovu Zakona o obligacionim odnosima. Zakoni o zaštiti od klevete su na nivou dva entiteta (FBiH i RS) , te posebni za Brčko Distrikt koji je uglavnom kopija dva entitetska zakona.

Za utjehu treba kazati da ta razlika o kleveti i uvredi u početku nije uvijek bila jasna ni sudijama, što potvrđuje nekoliko sudskih procesa u kojima su sudovi istovjetne slučajeve tretirali jednom kao klevetu i drugi put kao uvredu. Fokusirajmo se ovog puta samo na klevetu, jer ima neuporedivo veći društveni i medijski značaj.

Definiciju klevete nije teško pronaći u našim zakonima (član 6. Zakona u FBiH, odnosno 5. Zakona u RS). Kad se one pažljivo pročitaju vidljivo je da imaju pet osnovnih elemenata bez kojih nema klevete: 1) „iznošenje/ pronošenje neistinite činjenice“ (FBiH), odnosno „iznošenje/pronošenje nečeg neistinitog“ (RS i BD); 2) šteta (koju trpi fizičko ili pravno lice); 3) identifikacija oštećenog; 4) prenošenje trećim licima i, konačno, 5) namjera ili nepažnja.

Da bi nešto bilo kvalifikovano kao kleveta moraju, dakle, biti ispunjeni svih pet uslova. Analizirajmo svaki od ovih elemenata.

„Neistinite činjenice“. Način na koji je opisan prvi među ovim elementima („iznošenje/pronošenje neistinite činjenice“ (FBiH), odnosno „iznošenje/ pronošenje nečeg neistinitog“ (RS i BD) nije najsretniji zbog leksičkih i logičnih razloga. Pojam „neistinite činjenice“, koji se nalazi u federalnom zakonu, svakako spada u ono što su pravnici još u rimskom pravu nazivali contraditio in adiecto (protivrječnost u pojmovima, figurativno – „okruglo pa na ćoše“, „drveno željezo“). Isto tako, izraz izražavanje/ pronošenje „nečeg neistinitog“ (u zakonima RS i BD) otvara mogućnost gotovo bezgraničnih tumačenja po vlastitom izboru. Ako te primjedbe ipak ostavimo po strani, jasno je na šta se misli – na neistinite tvrdnje i na lažne informacije. Za objavljene lažne informacije („neistinite činjenice“) predviđena je zakonska odgovornost. Za vrijednosni sud (mišljenje) odgovornost ne postoji, iako i te kvalifikacije (kao što su – idiot, fašista, diktator i slično) moraju imati neku činjeničnu osnovu. Takve činjenice ne treba dokazivati jer su one općepoznate (to mogu biti javnosti poznate izjave tužitelja, eventualno krivični postupci, presude itd).

Copy paste vještačenja

Šteta. Ovaj elemenat je sastavni dio klevete bilo da se radi o pravnom ili fizičkom licu. Naravno, pravno lice može imati samo stvarnu, materijalnu štetu, dokazivu ili pretpostavljenu (buduću), dok fizičko – nematerijalnu. U sudskoj praksi u BiH vrlo je mali broj tužbi pravnih lica za klevetu i njihovi su odštetni zahtjevi uglavnom dosta visoki (od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada KM). U početku sudske prakse u BiH bili su vrlo visoki i odštetni zahtjevi fizičkih lica za duševne boli i narušavanje ugleda, ali su sada znatno manji (od hiljadu do nekoliko hiljada KM).

Kako se utvrđuje duševna bol fizičkih lica? Sudska praksa nije ujednačena u BiH: dok jedni sudovi prihvataju zahtjeve tužitelja da se obavi medicinsko vještačenje (s namjerom da svoje „patnje“ predstave što većim!), drugi sudovi to čine sami cijeneći sve okolnosti svakog slučaja, što preporučuje i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava. Izvještaji sudskih vještaka međutim često su pisani na principu copy-paste tehnike i isključivo na osnovu izjava oštećene osobe datih često i nakon nekoliko mjeseci pa i godina!

Moja je preporuka: ako ste tuženi i ako tužitelj, odnosno njegov/njen zastupnik traži medicinsko vještačenje pa vas sud pita da li ste saglasni – obavezno to odbijte. A ako tužitelj insistira, tražite da se to obavi na trošak tužitelja. Imate na to pravo.

Identifikacija oštećenog. To mora biti očigledno, iako to ne znači da identifikacija mora biti po imenu. Ako je na osnovu svega jasno da je u pitanju upravo određena osoba (identifikovana je firma, funkcija, opis dužnosti koje ta osoba ima i tome slično), to bi moglo biti dovoljan razlog za tužbu ukoliko su ispunjeni i ostali uslovi.

Pažnja: treba se u medijskim prilozima čuvati uopćenih kvalifikacija – kao što su, recimo, korumpirani ljekar, sudija, ili direktor… U malim sredinama sa dva ili tri ljekara, četiri ili pet sudija itd, moglo bi se dogoditi da vam stigne tužba svakog od tri ljekara, svakog od četiri suca… Treba se čuvati i fotografija iz arhive ukoliko su ilustracija za sadržaj koji bi mogao imati elemente klevete. Ako u potpisu slike piše da „huligani haraju na našim stadionima“ a na slici se vide ljudi koji nisu huligani već publika koja skače i slavi gol, publika koju znamo i viđamo u našoj sredini, svako od njih mogao bi podnijeti tužbu. Jasno je da se mogu prepoznati i da mogu trpjeti štetu zbog konteksta u koji su neopravdano smješteni…

Preuzimanje objavljenih informacija

Treća lica.Ovaj elemenat pretpostavlja da je klevetnički sadržaj objavljen (iznesen ili pronosen, kako piše u našim zakonima). To je ključni link klevete s medijima, iako kleveta može postojati i ako nema nikakve veze s medijima – ako je izgovorena na javnom skupu, u određenom krugu lica, na javnoj tribini, ako hoćete – i u kafani… Ovo je ujedno i elemenat koji klevetu odvaja od uvrede. Treća lica mogu ali i ne moraju postojati u slučaju uvrede. Moraju u slučaju klevete.

Zašto se u našim zakonima spominju dvije radnje – iznošenje i pronošenje (prenošenje)? Prva, dakako, pretpostavlja objavljivanje vlastitih informacija, druga preuzimanje već objavljenih informacija iz drugih medija. Odgovornost naravno postoji i za preuzete informacije ukoliko sadrže klevetu. Šta više, iz sudske prakse poznati su slučajevi tužbi za klevetu protiv novinara i urednika koji su preuzeli tuđe tekstove/priloge a da nije ni bilo tužbe protiv onih koji su prvi objavili spornu informaciju. Tužitelj naime ima pravo da tuži onoga za koga smatra da mu je nanio najveću štetu/bol i to ne mora uvijek biti onaj koji je to prvi objavio.

Naravno, to ne znači da ne treba prenositi informacije drugih medija, ali dodatni oprez mora postojati uvijek kad god procijenite da bi takav sadržaj mogao biti kleveta. U takvim slučajevima najmanje što možete uraditi je da se obratite osobi o kojoj se piše i da zatražite njen komentar.

Kad su u pitanju informacije na društvenim mrežama i sam internet, nužni su pažnja i provjera najvišeg stepena.

Gube sve, ili dobijaju sve

Namjera i nepažnja. Za novinare i urednike ovo je najvažniji elemenat. Ako toga nema – gube sve, sa njim – dobijaju sve.

Na isti način kao i zakoni i sudske prakse u razvijenim demokratskim zemljama, bh. zakoni takođe omogućavaju uspješnu odbranu u sudskim procesima za klevetu ukoliko su autor/urednik/mediji postupali dobronamjerno i pridržavali se općeprihvaćenih profesionalnih standarda. Čak i u slučaju objavljivanja neistinih informacija koje su mogle nanijetu štetu fizičkom ili pravnom ulicu…

Ali, važno je znati da se i dobronamjernost i profesionalno postupanje ne cijene samo po postupcima do objavljivanja (sporne) informacije nego i nakon toga. Objavljivanja tačne informacije i ispravljanje netačne je obaveza koja nema vremenski i tehnički rok. Novinarska je dužnost objaviti istinitu informaciju, odnosno netačnu/neistinitu – ispraviti bilo kada.

Dobronamjernost i profesionalno postupanje se dokazuju i pred publikom i, ako dođe do sudskog procesa, u sudu. Što je taj elemenat očiglednije predstavljen publici, lakše ga je dokazati i u sudu. I obratno.

Suprotno ponašanje (nedobronamjernost i nepažnja) ne mogu se sakriti i uvijek imaju visoku cijenu.

Ovaj tekst je originalno objavljen u prvom izdanju specijalnog serijala BHN online biltena koji se realizira u okviru zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima jugoistočne evrope (JUFREX). Bilten možete preuzeti ovdje.