SARAJEVO, 16.02.2018.-Način na koji se političke stranke na vlasti, ali i opozicione, skoro bez izuzetaka, odnose ovih dana prema krizi javnih emitera u Bosni i Hercegovini dovodi u pitanje njihovu iskrenu posvećenost demokratskoj konstituciji BiH, odnosno politikama u različitim sektorima društva, vođenim idejom interesa svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na bilo koji subidentitet.

Egzistencijalna kriza koja posljednjih nekoliko godina trese sistem javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini je podjednako posljedica dva nezavršena tranziciona procesa: ustavno-pravne političke rekonstitucije Bosne i Hercegovine iz federalne jedinice (Republike) bivše Jugoslavije u suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu i preobrazbe sistema javnog emitiranja iz državno-partijskog u građansko-demokratski (liberalno-pluralni). Oba ova procesa su zastala negdje na sredini puta, dovoljno odmakla od početka da povratak na polaznu poziciju bude nezamisliv i nemoguć a toliko daleko do cilja da je krajnji ishod još uvijek veoma neizvjestan. Najmanji zajednički sadržilac im je zastoj u temeljnoj tranziciji monopartijskog (u osnovi birokratskog) u liberalno-pluralno društvo u čijem će se središtu naći građanin sa svojim potrebama, prioritetima, vrijednostima, odnosno modelima stvarnosti.

Potencijal građanske pozicije

Samo pozicija građanina ima potencijal da dekonstruira pratikularne političke vizije zasnovane na hipertrofiranim aspektima etničkih i nacionalnih identiteta u kojima su zarobljeni politička volja i nužni unutrašnji konsenzus svih konsenzusa; o državi Bosni i Hercegovini kao konačnom cilju dovršetka geopolitičkog tranzicijskog procesa nekadašnje federalne jedinice (Republike) Bosne i Hercegovine. Samo građanski identitet nije diksriminirajući niti je isključujući, ne zasniva se na obrascu „ ili ili“. On je do te mjere kompleksan i širokog spektra da supsumira sve ostale identitete po obrascu „i i“, pod jednim jedinim uslovom da ne negiraju samu vrijednosnu osnovu građanskog identiteta; u najsažetijem obliku iskazanu u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i slobodama. U tom smislu konačan nastavak zaustavljenih tranzicionih procesa u Bosni i Hercegovini, u okviru kojeg je tranzicija sistema javnog emitiranja u javni medijski sistem građana Bosne i Hercegovine u samom vrhu prioriteta, mogu osigurati samo političke i društvene snage istinski orjentirane na ostvarenje građanskog identiteta.

Dakle, ni lijeve, ni desne političke stranke a ni hibridi takozvanog političkog centra (malo lijevo- više desno, malo lijevo-malo desno) nisu, po definiciji, u stanju pokrenuti procese sa mrtve tačke: Ne radi se tu o nedostatku volje, kako imaju običaj reći naši novinari i bajni analitičari, već o egzistencijalnoj ali i kognitivnoj zarobljenosti u nacionalističke partikularne političke orjentacije, vrijednosti i modele društvene spoznaje (ideologije). U specifičnim povijesno determiniranim geopolitičkim okolnostima teško je očekivati da će, u skorije vrijeme, oslabiti snaga centripetalnih političkih sila, reprezentirana nacionalnim, tzv narodnjačkim strankama, zasnovana na privlačnosti ideje o nacionalnoj geopolitičkoj homogenizaciji oko matičnih država u okruženju, kojoj, u iščekivanju geopolitičkih pogodnosti, za ostvarivanje historijskih ciljeva, pogoduje, što labavija, nedovršena i iz eurointegracija isključena, državna zajednica Bosna i Hercegovina, odnosno zamrznut proces državnog konstituiranja.

Utopija o unitarnoj Bosni i Hercegovini državnoj zajednici, primarno, tri naroda a tek sekundarno njenih građana, koja dolazi s druge strane, ali sa principijelno istih pozicija hipertrofiranih partikularnih etničkih identiteta, podjednako blokira nastavak procesa tranzicije predpolitičkog etnički definiranog u demokratsko građansko društvo, odnosno državnog dejtonskog provizorija u Republiku Bosnu i Hercegovinu kao logičnog ishoda dominacije građanskog identiteta. Nastavak tog procesa je u izravnoj vezi s dovršetkom procesa demokratske tranzicije sistema javnog emitiranja.

Zaplašujuća subverzivnost ideje javnih emitera

Ideja sistema javnog emitiranja je u osnovi subverzivna naspram političkih odnosa i struktura koje, skoro u kontinuitetu, već četvrt vijeka dominiraju na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Po definiciji funkcija javnih emitera je da snažno podržavaju političke subjekte orjentirane ka afirmaciji i ostvarivanju demokratskih odnosa u društvu i preferiranju zajedničkog interesa i istovremeno ograničavaju glasnost i vidljivost političkih subjekata vođenih nedemokratskim vrijednostima i praksama. Pošto su medijski sistemi, čiju okosnicu u evropskim demokratskim društvima čine javni emiteri, produkti svjesnog političkog interveniranja ključnih političkih subjekata u sektoru javnog komuniciranja, jasno je da je sistem javnog emitiranja, naročito BHRT, ciljano doveden u nepodnošljivo ekonomsko i socijalnio stanje u kome se sada nalazi.

Ograničavanje demokratskog potencijala javnih emitera je svojstvo, u osnovi nedemokratkih političkih snaga i u funkciji je očuvanja stečenih pozicija i neometanog ostvarivanja parcijalnih interesa, a prvenstveno očuvanja vlasti. To je svojstveno svim nedemokratskim političkim strukturama (partijama, pokretima i liderima) bez obzira na ideološki predznak kojim se zaogrču i iza kojeg se skrivaju. U tome, u ovom momentu, nema razlike između SNSD-a, SDS-a, HDZ-a i SDA. Čak ni simbolička vrijednost i privlačnost brenda BHRT-a nije bila dovoljna nominalno probosanskim političkim, ali nacionalno profiliranim strankama, da se snažnije i uvjerljivije založe za osiguranje izvora finansiranja i stvaranja institucionalnih uslova za ostvarivanje izvorne misije javnih emitera.

Način na koji se političke stranke na vlasti, ali i opozicione, skoro bez izuzetaka, odnose ovih dana prema krizi javnih emitera u Bosni i Hercegovini dovodi u pitanje njihovu iskrenu posvećenost demokratskoj konstituciji BiH, odnosno politikama u različitim sektorima društva, vođenim idejom interesa svih garđana koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na bilo koji subidentitet. Po ko zna koji put pokazuje se da su medijski sistemi izvorno politički fenomeni. Kreiraju se unutar procesa sustavnog poticanja, odnosno potiskivanja određenih političkih diskursa i mentalnih modela interpretacije stvarnosti.

U tom smislu angažiranje oko stvaranja strukturalnih uslova za funkcioniranje i razvoj javnih emitera ide dalje od dizajniranja sistema finansiranja koji treba osigurati 1) da javni emiteri u programskom smislu budu vođeni konceptom liberalno-pluralističke demokratije sa javnim interesom i građanima kao centralnim idejama i metama, što je dominantno evropsko političko opredjeljenje 2) da produkcijski nivo bude u granicama produkcijskih i tehnoloških evropskih standarda definiranih prekograničnom televizijom, odnosno televizijom bez granica (dovršetak prelaska na digitalno emitiranje i usvajanje ograničenja vezanih za jezik mržnje, zaštitu djece i oglašavanje) i 3) da osiguraju zaštitu od klijentelističkih utjecaja bilo koje vrste.

Od ova tri zahtjeva, u bosansko-hercegovačkim uslovima, dva su upitna već po samoj prirodi političke strukture izvedene iz ograničenog shvatanja demokratije reducirane na etnička prava, to su liberalno-pluralistički koncept naglašavanja građanskog identiteta i građanske pozicije u svakodnevnim društvenim i političkim procesima, što bi za vladajuće nacionalne stranke značilo odricanje od „neiscrpnog“ izvora svoje moći i odricanje od klijentelističkih utjecaja, prakse indirektnog ili direktnog miješanja u izvorno medijske funkcije gatekeepinga (procjene vrijednosti vijesti) i framinga (interpretativnog okvira vijesti). To su dva ključna razloga kojima se vode glavni politički akteri kada, više ili manje prikriveno odbijaju ili oklijevaju da pokrenu nastavak procesa tranzicije medijskog podsistema Bosne i Hercegovine, odnosno dosljedne tranzicije sistema javnog emitiranja. Naravno, tu je i pragmatičko-simbolička vrijednost BHRT-a za disolucijski, odnosno integrativni scenario dovršetka ustavno-pravne tranzicije Bosne i Hercegovine.

Blijedo i neuvjerljivo anagažiranje međunarodne zajednice

Ovakvom odnosu politike prema javnim emiterima pogoduje činjenica da je koncept javnog emitiranja inače u krizi i da je već duboko potkopan u evropskim okvirima penetracijom komercijalnog modela emitiranja i svih lagodnosti koje sa sobom donosi. Več odavno se ljuljaju sva četiri stuba tradicionalnog koncepta nacionalnog javnog emitiranja u evropskom političkom prostoru.

U nacionalnim okvirima slabi politička potpora za opstanak modela javnog emitiranja u koji treba ulagati javna sredstva. Slaba politička kultura građana, kao posljedica penetracije komercijaliziranih sadržaja transnacionalnih komercijalnih emitera odrazila se na gubljenje potpore građana konceptu javnog emitiranja. Efekti “lošeg novinarstva” i popularne medijske kulture rezultirali su publikom osrednjih i niskih ukusa koja preferira komercijalizirane formate i koja ima sve manje razumijevanja za bilo kakvo participiranje u finansiranju javnih emitera. Model finansiranja je, skoro u svim zemljama u preispitivanju i nije još uvijek pronađeno rješenje koje bi javne emitere zaštitilo od nužnosti žrtvovanja kvaliteta komercijalnim imperativima.

Istraživanja gledanosti ukazuju da publika mnogo češće bira komercijalne kanale i sve je manje odana pa i sve manje spremna plaćati takse za programe javnih emitera. Sve su češća pitanja i u Bosni i Hercegovini: 1) imaju li javne radio televizije uopće smisla i opravdanja u novom medijskom okruženju sa ogromnim brojem kanala i programa među kojima svako može naći ono što ga interesira? 2) ima li opravdanja ulagati javna sredstva u medijsku ponudu ako je ona svakako raznolika i bogata i koje su posljedice tako sponzoriranih medija po tržišnu poziciju komercijalnih medija ali i po kvalitetu sadržaja i 3) da li je koncept javnih emitera efikasan model osiguranja slobode izražavanja s obzirom da je problem ograničavanja medijskih sloboda evidentan kako u postkomunističkim tako i tradicionalno demokratskim društvima?

Način na koji sami javni emiteri reagiraju na promjene medijskog ambijenta vodi ka njihovoj komercijalizaciji i svojevrsnoj autodestrukciji. Politička struktura Evrope se mijenja i sve su snažnije neoliberalne opcije koje slobodu medija i izražavanja shvataju na drugačiji način, koji ne podrazumijeva nužno i javne emitere. Kada se uzmu u obzir ove globalne tendencije može se razumjeti krajnje blijedo i neuvjerljivo angažiranje međunarodne zajednice oko rješavanja problema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. Teško bi se mogao naći imperativan stav, predstavnika međunarodne zajednice o nužnosti održanja sistema javnog emitiranja.

U pitanjima na koja u predpristupnoj fazi trebamo odgovoriti Europskoj uniji, u odjeljku Informacijsko društvo, samo dva–tri se odnose na masovne medije a sva ostala su fokusirana na ispitivanje uslova za nesmetano širenje evropskog telekomunikacijskog tržišta. Uostalom imamo iskustvo i o načinu na koji su Evropljani reagirali kada je u Grčkoj ugašen rad nacionalnog televizijskog javnog emitera. Sve u svemu, ne trebamo se puno uzdati u pritisak Evrope koji bi osigurao opstanak sistema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. Neka kolateralna korist može nastupiti kao efekat pritiska da se nastavi ustavno-pravna i demokratska tranzicija BiH, koja bi u konačnici mogla rezultirati i promjenom koncepta političke strukture vlasti u pravcu dominacije građanskog koncepta demokratije. Do tada bi bilo korisno kada bi nas ohrabrili, da aktuelnu egzistencijalnu krizu prije svega BHRT-a, na srednjoročni (petogodišnji rok) riješimo budžetksim sredstvima, namjenski slivenim u fond za nacionalni javni emiter, raspodjelom PDV-a ili udjelom u akcizama na gorivo ili duhan. Najmanji problem je pronaći pravi institucionalni format zaštite od klijentelističkog utjecaja reprezentanata države na produkciju i emitiranje programa. Čak je teško zamisliti da taj utjecaj i može biti veći od onoga koji se sada ostavruje kroz stranačke upravne odbore i neprincipijelne raspodjele uredničkih mjesta.

U međuvremenu subjekti medijske politike moraju odgovoriti na više pitanja; Kako i do koje mjere finansirati javne emitere? Kako osigurati da služe javnosti (građanima) a ne pojedinačnim političkim strukturama? Kako se zaštititi od agresivnog obuhvata komercijalnih medijskih korporacija i prodora neoliberalnih vrijednosti ekonomskog i političkog Darvinizma? Kako pružiti jedinstvenu uslugu (općeprihvatljivu) cijelom društvenom spektru ukoliko je ono etnički, kulturno, politički i socijalno raznoliko ili čak antagonizirano? Kako osigurati objektivnost i nepristrasnost pa čak i dovoljnu mjeru kritičnosti i skeptičnosti (osobine koje očekuju dobro informirani i aktivniji slojevi društva i na kojima se zasnivaju utjecaj i reputacija) a ne dovesti u pitanje ekonomsku i političku podršku zakonodavaca i vlade? Kako obnoviti podršku građana a ne odreći se komercijalnih elemenata i efekata u mjeri u kojoj to neće dovesti u pitanje generalnu misiju služanje zajedničkim interesima i klasične vrijednosti i funkcije profesionalnog novinarstva? Kako koegzistirati sa komercijalnim mrežama, uvažavajući stvarno stanje moći u medijskom sektoru a ne preći na njihovu konceptualnu poziciju? Kako odgovoriti na posljedice psihodemografskog cijepanja i usitnjavanja publike na kojem se već decenijama zasniva efikasnost marketinških kampanja i ciljanog vezivanja pojedinih kategorija građana za pojedine kanale i pojedine formate komercijalnih emitera?

Sve je teže sve građane izložiti jedinstvenim porukama i jedinstvenim vrijednostima i sve ih je teže okupiti u istom mediju (prostoru) javnog diksursa.

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

TREBEVIĆ, 10.02.2017. – Veliki broj tužbi za klevetu u Bosni i Hercegovini pokazatelj je odsustva tolerancije i spremnosti za javni dijalog i kritiku u bh. društvu. Tužbe često služe kao sredstvo za obračun sa novinarima, što ima izuzetno obeshrabrujući efekat na rad novinara posebno u manjim sredinama, rečeno je između ostalog na dvodnevnom inter-profesionalnom seminaru za pravosuđe i medijske aktere o zaštiti od klevete u BiH.

Cilj seminara je da se unaprijedi zastupanje novinara/ki, urednika/ca i izdavača i odbrana pred sudovima od optužbi za klevetu. Takođe, radionica je posvećena unapređenju sudske prakse i procesuiranju slučajeva klevete na način koji će će promovisati Član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i primjenu standarda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u zaštiti slobode izražavanja.

“Ne postoji pouzdan podatak o ukupnom broju kao ni o ishodima sudskih procesa u predmetima klevete”, istakao je pravnik i medijski ekspert Mehmed Halilović te dodao kako su u dosadašnjoj primjeni važećih zakona o zaštiti od klevete u sudskim postupcima najviše sporne privremene zabrane objavljivanja, medicinska vještačenja ili slobodna procjena nematerijalne štete, te određivanje visine obeštećenja.

“U sudskim postupcima nije uvijek jasna razlika između činjenica i vrijednosnog suda, a sudovi često ne uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja”, ustvrdio je Halilović.

Vesna Alaburić, advokatica i međunarodna ekspertica za pitanje klevete govorila je o standardima Vijeća Evrope u kontekstu primjene Zakona o zaštiti od klevete, i to kroz analizu ključnih presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu.

“Evropski sud za ljudska prava kroz svoje presude promoviše odgovorno novinarstvo”, rekla je Alaburić i dodala kako je presuda u korist novinara izvjesnija ukoliko autor medijskog sadržaja iscrpi sve načine utvrđivanja istine. “Ako novinar radi intervju koji se emituje uživo, onda nema vremena provjeravati izjavu sagovornika. Međutim, ako će se intervju naknadno objaviti i ako se radi o izjavi koja šteti nečijem ugledu onda novinar treba imati i stajalište druge strane zbog provjere informacije”.

Na radionici je bilo govora o utvrđivanju odgovornosti za klevetu iz pozicije sudstva i primjeni Člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima kroz procesuiranje slučajeva klevete.

“U sudskim postupcima klevete često je iz predmetnih medijskih sadržaja jasno da nema dobre namjere”, naglasila je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Sanela Gorušanović Butigan te dodala kako su ipak osnov za donošenje presude dokazi koje stranke iznesu na sudu.

Elvir Padalović sa portala Buka govorio je o primjerima sudskih procesa zbog klevete. “Za novinare i medije sudski procesi zbog klevete su jako iscrpljujući, finansijski zahtjevni a novinari moraju ulaziti u pravne bitke i pri tome biti istrajni”, ocijenio je Padalović.

Dvodnevnu radionicu o primjeni evropskih standarda u procesuiranju slučajeva klevete u Bosni i Hercegovini organizovali su Vijeće Evrope i Udruženje/udruga BH novinari u okviru JUFREX – zajedničkog projekta EU i Vijeća Evrope – Jačanje pravosudne ekspertize o Slobodi govora u medijima Jugoistočne Evrope. Seminar je okupio advokate, sudije, medijske eksperte, novinare te međunarodne eksperte za pitanja klevete.

SARAJEVO, 07.02.2018.- Upravni odbor BHRT je na današnjoj sjednici za direktora BHT1 jednoglasno izabrao Nikolu Markovića, između četiri podjednako dobra kandidata.

Nikola Marković je uposlenik BHT 1 ,gdje je uspješno obavljao novinarske i uredničke poslove, a od nove godine obavljao je funkciju v.d. direktora ove televizije.

Novoizabrani direktor BHT 1 rođen je 1983. godine u Sarajevu, a na BHRT- u je zaposlen od januara 2009.

Po obrazovanju je magistar komunikologije.

Nikola Marković je izabran na mandat u trajanju od pet godina.

SARAJEVO, 07.02.2018.- Novinari/ke i aktivisti nevladinih organizacija sa odličnim znanjem engleskog jezika mogu aplicirati za stipendiju u Sarajevu.

Udruženje građana Zasto ne, ispred Mreže odgovornosti, tehnologije i institucionalne otvorenosti u Jugoistočnoj Evropi (ACTION SEE) je u potrazi za aplikantima za svoj četvrti međunarodni program stipendiranja.

Stipendisti će provesti jedan mjesec u kancelariji UG Zasto ne i uzeti učešće u konferenciji POINT (Politička odgovornost i nove tehnologije) koja će biti održana u maju u Sarajevu.

Program će istražiti teme koje uključuju korištenje tehnologije za promociju demokratije, praćenje političkog procesa, praćenje budžeta, zagovaranje, provjeru činjenica, novih medija, istraživačkog novinarstva i praćenje medija.

Troškove putovanja, smještaja i vize pokriva UG Zasto ne.

Zadnji rok za prijavu je 15. februar.

Više informacija možete pronaći ovdje.

SARAJEVO, 06.02.2018.-Nemati radno vrijeme isto tako znači i nemati slobodno vrijeme; sloboda da se ode na godišnji odmor u svako doba, istodobno znači i život bez godišnjeg odmora. Isto kao što nemanje stalnog zaposlenja znači istodobno i prihvatanje svakog posla, jer valja misliti na “sezonu kiselih krastavaca”, koja će neizbježno doći svake godine.

U zemlji sa ekstremno visokom stopom nezaposlenosti, poput Bosne i Hercegovine , vrlo često srećemo freelancere, prekarne radnike u potrazi za poslom, kojima je nezgodno na pitanje “čime se baviš” odgovoriti sa – “ničim, nisam zaposlen”. Nekako je lakše, bolje za samopuzdanje, a i zvuči za***anije, odgovoriti: freelancer. Slobodnjak. Ne postoji šef koji mi može narediti da budem na radnom mjestu u određeno vrijeme. Ne postoji radno vrijeme. Pravim pauzu kad hoću, radim što hoću. Radim ono što volim. Uživam apsolutnu slobodu, bez cenzure i autocenzure.

Međutim, sloboda ne samo da nije besplatna, nego je i papreno skupa. Riječima sjajne splitske novinarke sa zagrebačkom adresom Barbare Matejčić, freelancing je bolje ime za nezaposlenost. Pa, ipak, njeno ime je sinonim za uspješnu slobodnu novinarku i autoricu, kao takva je uvažavana i nagrađivana čak i van granica Hrvatske. Danas, o svom slobodnjaštvu ona ovako govori: “Ovog će mi juna biti osam godina slobodnjaštva i uglavnom sam dobro i radno, ali nekada ne mogu izbjeći osjećaj da mi srce dahće kao mački koju su uza zid stjerali psi i nema stabla na koje bi im mogla umaći. Ti su psi podjednako moji strahovi kao i stvarna prijetnja tmurne budućnosti. Što će biti ako se razbolim? Dovoljno je da dobijem upalu pluća, ne moram baš biti ozbiljno bolesna. Do kada ću moći raditi i kakva će mi starost biti? Hoće li već dogodine biti ijednog medija za koje ću htjeti raditi?” Podsjeća na poljskog sociologa Zygmunta Baumana, koji je govorio o dva osnovna, neophodna uvjeta dostojanstvenog života: sigurnosti i slobodi. Odnos među njima je, prema Baumanu, igra nultog zbira – više sigurnosti možete dobiti samo za cijenu davanja dijela slobode, a više slobode ćete dobiti po cijenu povećanja nesigurnosti.

“No, potrebne su nam obje”, kaže Matejčić, “S obzirom na to da živim u potpunoj nesigurnosti, možemo se zapitati je li to zapravo dostojanstven život. I to se, naravno, ne tiče samo mene, nego sve brojnije klase prekarijata. Otpočetka mi je jasno da svoju sadašnju slobodu plaćam izglednim siromaštvom u starosti.” Pozicija slobodnog novinara malo se po čemu razlikuje od bilo kojeg drugog prekarnog radnika. Boris Postnikov je na jednom mjestu dao sjajan opis slobodnjaštva: “Prekarni rad: gužva u inboxu, propušteni pozivi, nekoliko sati do dedlajna. Prekarni rad: grižnja savjesti, probijeni rokovi, nagle navale adrenalina. Prekarni rad: honorari koji kasne, čekanje honorara, strepnja ispred bankomata. Prijave, natječaji, ispunjeni planeri. Multitasking, e-banking, podaci za ugovor. Kreditna nesposobnost. Nesigurnost. Neizvjesnost.”

Postoje teoretičari koji prekarijat vide kao novu klasu unutar radničke, koja se sada suočava sa većim problemima, iako je prije pada Berlinksog zida, dok je slobodni svijet još uvijek gajio nade u svijetliju budućnost, slobodnjaštvo tretirano kao emancipatorski pokret, što je i rezultiralo povećanim brojem freelancera, ne samo u novinarstvu, tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Problem sa slobodnjacima je u tome što ih njihova socijalna, materijalna ili zdravstvena nesigurnost stavlja u ranjiv položaj, u kojem su najčešće podložni svim oblicima zapaljivog populizma, i s desne i s lijeve strane.

Njihov strah je realan, njihova frustracija je sastavni dio njihovih života, a njihova borba za preživljavanje je neprekidna. Nemati radno vrijeme isto tako znači i nemati slobodno vrijeme; sloboda da se ode na godišnji odmor u svako doba, istodobno znači i život bez godišnjeg odmora. Isto kao što nemanje stalnog zaposlenja znači istodobno i prihvatanje svakog posla, jer valja misliti na “sezonu kiselih krastavaca”, koja će neizbježno doći svake godine. Gdje je u svemu tome “borba za istinu”? Ona stanuje u pompoznim najavama i autopromidžbenim spotovima, tako svojstvenim američkim medijima, što je praksa koju često (zlo)rabe televizijske kuće u postjugoslavenskim zemljama. Frelanceri nemaju vremena za bombastična razbacivanja krupnim riječima, naročito o procesima koji se podrazumijevaju i bez kojih novinarstvo nije ništa drugo do propaganda. Oni se moraju boriti za svoje dostojanstvo i profesionalni integritet. Odmah, i sada

Ovaj tekst je originalno objavljen u trećem izdanju specijalnog biltena Udruženja BH Novinari, koji se realizira u okviru projekta “Mediji i javni ugled”, kao doprinos javnoj raspravi o temi transparentnosti medijskog vlasništva i zagovaranju donošenja zakona za unapređenje medijskog prostora i tržišta informacija u BiH. Bilten možete preuzeti ovdje.

SARAJEVO, 04.02.2018. – Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za razvoj svakog ljudskog bića.  Demokratski politički proces i razvoj svakog ljudskog bića predstavljaju opcije za koje je zaštita slobode izražavanja neophodna.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

”(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva”

Dakle, stav 1. daje tri komponente prava na slobodu izražavanja i to: pravo na mišljenje; pravo da se prime informacije i ideje  i pravo da se informacije i ideje prenose.

Iako član 10 EK nigdje eksplicitno ne pominje slobodu štampe, Sud za ljudska prava u Strazburu je razvio veliku sudsku praksu, kroz koju je uspostavio set pravila i principa koji štampi daju poseban status u uživanju sloboda sadržanih u članu 10 , a koju su domaći  sudovi dužni sljediti.

Pred nadležnim domaćim sudovima se vode mnogobrojni parnični postupci radi klevete u kojima su kao tuženi označeni novinari kao autori teksta i koji „sporno izražavnje“, upravo brane pozivanjem na  član 10 stav 1 Europske konvencije, koji garantira slobodan protok informacije, odnosno štiti slobodu izražavanja u najširem obliku..

Dakle, neophodno je od strane uredujuće sutkinje, da u postupku  utvrdi da li je  novinar imao  legitiman cilj, da li su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, da li je novinar  postupao u dobroj vjeri, da li je iznosio svoje mišljenja, da li se objavljeni tekst odnosi na javnu ličnost  i druge bitne okolnosti iz predmetnog slučaja, a kako bi se na pravilan način  primjenio član 10 Europske konvencije.

Sudska praksa – dio presude u kojoj su tužitelji odbijeni sa tužbenim zahtjevom  a kako je utvrđeno da je sporno izražavanje zaštićeno čl.10st.1. Europske konvencije  : 

Sloboda izražavanja ne samo da je sama po sebi bitna, već igra centralnu ulogu u zaštiti drugih prava određenih članom 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.

„Izražavanje“ koje štiti član 10. nije ograničeno na riječi, napisane ili izgovorene, već se odnosi i na slike, snimke i aktivnosti koje za cilj imaju izražavanje ideje ili predstavljanje informacije. Nadalje, član 10. Europske konvencije ne štiti samo sadržaj informacija ili ideja, već i formu objave putem interneta. Sloboda izražavanja uključuje i pravo na iznošenje mišljenja, pravo da se prime informacije i ideje, te da se te informacije i ideje prenose.

Tačno je da sloboda izražavanja nije apsolutna, međutim po ocjeni suda sporni tekstovi se ne mogu podvesti pod član 10. stav 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, koji podrazumijeva ograničenje.

Naime, kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanju činjenica, medij se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

Iako je sadržaj spornog teksta neugodan za tužitelje, a ponajviše trećetužitelja, te  uznemiravajući zbog objavljene porodične fotografije sa malodobnom djecom, ne može se ograničiti pravo na slobodu izražavanja tuženog, a kako mu garanciju daju standardi iz člana 10. Europske konvencije.

Novinari imaju pravo na izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebno kada se uzme u obzir da je riječ o pitanjima koja su od interesa za javnost, i kada se odnose na javne ličnosti. Cenzura je samo rijetkost u demokratskom društvo.

Naime, cijeneći pojedinačno provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, sud smatra da je tekst nastao na osnovu informacija novinara koje su dobili od svog izvora i da nije riječ o gruboj nepažnji ili želji da se tužitelji predstave u lošem svjetlu. Satire i uvrede su dozvoljene u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete i predstavljaju slobodu izražavanja, pa su samim tim dozvoljeni i satirični naslovi tekstova, ……

Iz naprijed navedenog jasno proizilazi „širina“ slobode izražavanja, međutim ona nije apsolutna, i njeno ograničenje je propisano u st. 2, koji upućuje  da se domaće vlasti u svakoj državi ugovornici mogu miješati u ostvarivanje slobode izražavanja  ako se ispune tri kumulativna uvjeta i to miješanje je propisano zakonom; miješanje za cilj ima zaštitu jednog ili više interesa ili vrijednosti,  miješanje je neophodno u demokratskom društvu.

Sudska praksa – dio presude  u kojoj je usvjen tužbeni zahtjev  jer je utvrđeno klevetničko izražavanje novinara, sljedom čega je i primjenjen  čl.10 st2. Europske konvencije.

-Po ocjeni suda navedeni tekst sadrži grube optužbe na račun tužitelja koje prevazilaze granice dopuštenog izražavanja a kako tuženi nije proveo ni jedan dokaz iz kojeg proizilazi postupanje  u dobroj vjeri i na osnovu čega bi se utvrdilo da nisu iznesene optužbe svjesno kako bi se nanijela šteta tužitelju. U tekstu su navedene provjerljive činjenice, a tuženi su bez da ih provjere iznijeli tekst s netačnim navodima i predstavili tužitelja kao osobu koja je djelovala mimo odgovarajućih pravilnika i programa, te odobravala novčane podrške firmama koje nisu u Registru UIO BiH. Tuženi u tekstu spominje upravo radnje koje se definišu kao „ogromne malverzacije“, te se tužitelj predstavlja kao osoba koja je pod velom takvih malverzacija koristila novac budžetskih korisnika u Federaciji BiH. Kako za ovakav sadržaj teksta tuženi nije ponudio sudu ni jedan dokaz iz kojeg proizilazi da su se informacije provjeravale i da je postojala dobra volja u postupanju, to je sud utvrdio da je tužitelj klevetan tekstom od 09.02.2015. godine.

Ovaj sud je stanovišta da je ovakva odluka suda «neophodna mjera u demokratskom društvu», ima za cilj «zaštitu ugleda ili prava drugih», te da donošenje ovakve odluke nema za povredu pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV Općeg mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, parafiran 21.11.1995. godine u Daytonu i potpisan 14.12.1995. godine u Parizu kada je i stupio na snagu) i člana 10. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali da ostvarenje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima i ograničenjima, koji su u demokratskom društvu neophodni, te da su pojedini navodi iz spornog teksta prekoračili granice zaštićene navedenim principom.

Ovakvom odlukom suda nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantovana Europskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda, koje je zaštićeno članom 10. stav 2. Europske konvencije, tim prije što navedeni član Europske konvencije ne štiti iznošenje informacija kojima se određena osoba bez valjanog i uvjerljivog dokaza optužuje za činjenje krivičnog dijela.

Valja naglasiti, da je primarni cilj sistema Konvencije da domaći sudovi primjenjuju njen tekst onako kao se to razvilo kroz jurisprudenciju Europskog suda. Evropski sud mora biti zadnje rješenje. Upravo zato su domaći sudovi prva i najznačajnija instanca na kojoj se osigurava nesmetano ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, i na kojoj se osigurava da moguća ograničenja slijede zahtjeve ustanovljene čl.10  stav 2  EK .

Kada se domaći sudovi suočavaju sa kontradiktornim zakonima, sutci moraju primjenjivati one zakonske odredbe koje na najbolji način osiguravaju nesmetano uživanje slobode izražavanja. Uz to, svi pojedinačni domaći zakoni moraju se tumačiti i primjenjivati u skladu sa jurisprudencijom i principima Europskog  suda za ljudska prava, a ako postoji kontradikcija, prednost ima evropsko pravo.

Ovaj tekst proizveden u okviru projekta Regionalna platforma za zagovaranje  medijskih sloboda i sigurnosti novinara na Zapadnom Balkanu uz finansijsku podršku Evropske Unije. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost Udruženja/udruge BH novinari i autora i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.

Podgorica, 22.01.2018. – Evropska federacija novinara (EFJ) organizovala je 22. januara obuku za trenere iz Ekspertske plus grupe za radna prava  (LAREG+) u EU InfoCentru u Podgorici u okviru projekta Građenje povjerenja u medije u Jugoistočnoj Evropi, koji je finansijski podržao UNESCO i Evropska Unija.

Predstavnici sindikata i profesionalnih udruženja iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore, Srbije i kosova učestvovali su na obuci koju je držala hrvatska novinarska i sindikalka Gabrijela Galić, a tema je bila kako izgraditi povjerenje u medije na Zapadnom Balkanu. Predstavniku Turske nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju zbog administrativnih razloga.

Hrvatska se doživljava kao uzor u regionu u pogledu kolektivnog pregovaranja, iako je kriza iz 2008. godine ozbiljno pogodila medije. Posljedice krize, kao što su smanjenja plata i budžeta, otkazi, povećan obim posla, rezultirali su pogoršanjem uslova rada hrvatskih novinara. One su takođe dovele i do smanjenja povjerenja u medije sa porastom „lažnih vijesti“, zloupotrebom socijalnih mreža kao i sa sve manjim shvatanjem razlike između komunikacije i novinarstva.

Kao bivša predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i novinarka koja radi za dnevnu novinu Novi list, Gabrijela Galić je sa učesnicima, koji se suočavaju sa sličnim problemima u svojim zemljama, podijelila svoja znanja o tehnikama pregovaranja. Ona se posebno fokusirala na dva primjera radničkih pokreta u novinama Večernji list i Novi list.

Učesnici su naučili i razmijenili preporuke o tome kako da kolektivno pregovaraju u kontekstima, kao što su:

• Neophodnost djelovanja kao grupa kako bi se izbjegla odmazda i kako bi se držali zajedno sa drugim sindikatima u medijskom sektoru za oštriji stav;
• Potreba da se nađu aranžmani za tipične i atipične radnije (npr. samozaposlene, lažno nezaposlene i slično);
• Upotreba komunikacije licem u lice što je više moguće;
• Mogućnost da se potpišu aneksi kolektivnih ugovora da bi se zaštitili zaposleni u specifičnim kontekstima (kriza, smanjenje zarade, otkazi…).

Učesnici su radili na akcionom planu koji će biti sproveden u njihovim zemljama, u okviru ovog projekta.

U Crnoj Gori, Sindikat medija Crne Gore (SMCG) tražio je od Parlamenta da promijeni zakone o medijima i o elektronskim medijima, kako bi se dodale odredbe koje bi doprinijele izgradnji povjerenja u medije, zaštiti dignititeta novinara i koje bi garantovale slobodu rada u državi. EFJ je podržala ovu aktivnost Sindikata, koja je bila organizovana na Dan novinara Crne Gore,  23. Januar.

Dodatno,  ovaj projekat, kao i Platforme Vijeća Evrope za promociju zaštite novinarstva i sigurnosti novinara i platforma za mapiranje medijskih sloboda su predstavljene studentima novinarstva na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore.