Home Blog Page 374

IJAS: Vucic’s advisor tries to discredit the mission of the EFJ delegation

0

BELGRADE, 10.01.2018. – The Independent Journalists’ Association of Serbia rejects accusations by Suzana Vasiljevic, adviser to the Serbian President, about deliberately leaving out a meeting of representatives of the European Federation of Journalists (EFJ) with President Aleksandar Vucic.  In a letter sent to EFJ President Mogens Blicher Bjerregard yesterday, Vasiljevic expressed a protest because EFJ did not request a meeting with the President Aleksandar Vucic during the upcoming visit to Belgrade on the occasion of the state of media freedom in Serbia.

IJAS indicates that the EFJ, planning a visit and meetings with representatives of state institutions, took into account their constitutional and legal authority, and that is why the call for conversations was addressed to the Prime Minister, the Minister of Culture and Information, the Minister of Justice and the Minister of Interior. These are representatives of the Government, i.e. the executive authorities in whose direct jurisdiction are issues of media freedom and security of journalists and other media professionals in Serbia.

The right of the Serbian President is to seek a meeting with representatives of international organisations that are concerned about the media freedom, but this should not be a reason for the attack on the journalist association and the EFJ.  IJAS advocates consistent functioning of the rule of law and the EFJ approach in planning this visit has been fully acceptable to us.

OPEN LETTER BY ALEKSANDAR VUCIC MEDIA ADVISOR TO EUROPEAN FEDERATION OF JOURNALISTS

0

BELGRADE, 10.01.2018. – On January, 9th 2018 Suzana Vasiljevic, media advisor in the cabinet of the President of the Republic of Serbia sent a public letter to Mr. Blicher Bjerregard stating her views about the upcoming fact-finding mission. Vasiljevic urged EJF/IPI/SEEMO delegation to meet Aleksandar Vucic, president of Serbia. We report the letter in full.

Dear Mr. Blicher Bjerregård, dear Miss Schroeder, Miss Vasic Nikolic, Mr. Radomirovic, Miss Mogerini, Mr. Hahn, dear colleagues,

As announced earlier last year, the EFJ is sending its highly publicized  “fact-finding mission” to Serbia this January. As far as I understand, EFJ requested a meeting with the Prime Minister of Serbia, Ana Brnabic. However, they did not ask to meet with the President of the Republic of Serbia, Aleksandar Vucic, who is the chief target of most of their criticism.

Bearing in mind that I sent a letter to EFJ and Mr. Bjeregard, two months ago, commenting on his statement to Radio Free Europe, (“Speaking to the Radio Free Europe, the EFJ President Mogens Blicher Bjerregård evaluated Serbia as currently the worst example of violations of media freedom in the Balkans, noting that the constant pressure on the media coming from the authorities in the Western Balkans has been highlighted repeatedly by EU Enlargement Commissioner Johannes Hahn”…) I hope you will agree that the spirit of fairness would have required EFJ to also request a meeting with the president. Particularly since EFJ claims he is trying to shut down all independent media.

Isn’t it only fair that EFJ representatives tell him, in-person, why they consider his attitude to the media problematic? And to give him a chance to express his views and state his arguments on this matter?

I am puzzled as to why they did not request to meet the President of Serbia. Am I to conclude that EFJ mission is not a fact-finding one? Is their mission, in fact, the same as the NUNS mission? Is EFJ coming to promote the political agenda of a group that calls itself an “independent“ media association?

What could possibly have motivated EFJ to boycott the single individual that they and NUNS routinely blame for everything that goes wrong in Serbia? I fail to understand the logic. How could meeting with the president possibly interfere with their „mission“?

Regardless of their motivation, this decision strikes me as unprofessional, at best.

I am addressing this letter to all EU representatives, the same ones EFJ and NUNS contacted when they made their claim that there is no media freedom in Serbia. I am also copying foreign media representatives in Serbia, to use freely in their coverage of EFJ mission.

A fact-finding mission is usually undertaken to correct bias, whereas EFJ selection (or omission) of interlocutors seems to indicate a desire to confirm pre-existing prejudices. I am very disappointed in their approach because I was hoping that they would wish to meet not only NUNS, but also representatives of other media organizations in Serbia, if their aim is to find real facts about the situation in this country. Obviously, I was wrong. It is rather a “NUNS facts confirming mission” which is also fine, but then it should be made clear, not misleading the public about the real goal of the mission.

Kind regards,

Suzana Vasiljevic
media advisor
cabinet of the President of the Republic of Serbia

Постолоски: Потребни се услови за слобода на изразување

0

СКОПЈЕ, 10.01.2018 – Со новинарот Јован Постолоски разговаравме за слободата на изразување и медиумската слобода. За ЦИВИЛ Медиа Постолоски изјави дека за слобода е потребен простор без стеги и притисоци за да можеме да го кажеме сето она што имаме.

ЦИВИЛ Медиа: Што подразбирате по слобода на изразувањето, медиумски слободи и активизам?

Постолоски: Слободата претставува можност кој било да е на власт или да ја има моќта, да можеш да застанеш спроти него и да го кажеш тоа што го имаш, да посочиш на тоа што го прави погрешно, да може да го направи подобро. Тоа подразбира, за почеток да не си поставуваш самиот на себе стеги и да не ги прифаќаш наметнатите без разлика дали се политичката или бизнис сферата.  Тоа подразбира да создадеме услови да го кажеме слободно тоа што го имаме.

ЦИВИЛ Медиа: Дали се соочувате со притисоци од политичките и бизнис центрите на моќта и како се справувате со нив?

Постолоски: Па добро можеме да го ставиме затворањето на телевизија А1 како притисок. Сега со постоењето на порталите има поголема слобода и нема многу можност за такви притисоци бидејќи е помала зависноста од нив, па не можам да се пожалам на некакви притисоци , но мора самите да се изборите.

ЦИВИЛ Медиа: Кои се вашите препораки, како да се одбранат слободата на изразувањето, медиумските слободи и активизмот?

Постолоски: Имаме примери со телевизии што беа приклонети кон претходната власт, а сега полека се приклонуваат кон новата. Оттука извира проблемот. И од сопствениците, но и од новинарите, од кои на крај сѐ зависи, дали самите тие ќе го прифатат тоа, дали ќе се спротивстават, дали ќе слугуваат на некого…

NUNS: Vučićeva savetnica pokušava da diskredituje misiju delegecije EFJ

0

BEOGRAD, 10.01.2017. – Nezavisno udruženje novinara Srbije odbacuje optužbe savetnice predsednika Srbije Suzane Vasiljević o namernom izostavljaju sastanka predstavnika Evropske federacije novinara (EFJ) sa predsednikom Aleksandrom Vučićem. U pismu koje je juče Vasiljevićeva dostavila predsedniku EFJ Mogensu Bliheru Bjeregordu izražava se protest što ta organizacije nije zatražila sastanak s predsednikom Aleksandrom Vučićem tokom predstojeće posete Beogradu povodom stanja medijskih sloboda u Srbiji.

NUNS ukazuje da je EFJ, planirajući posetu i sastanke sa predstavnicima državnih institucija imao u vidu njihova ustavna i zakonska ovlašćenja, i da je zato poziv za razgovore upućen premijeru, ministru za kulturu i informisanje, ministru pravosuđa i ministru policije. Reč je o predstavnicima Vlade, odnosno izvršne vlasti u čijoj su neposrednoj ingerenciji ključna pitanja slobode medija i bezbednosti novinara i drugih medijskih radnika u Srbiji.

Pravo je predsednika Srbije da traži sastanak sa predstavnicima medjunarodnih organizacija koje brinu o medijskim slobodama, ali to nikako ne treba da bude povod za napad na novinarsko udružnje i EFJ. NUNS se zalaže za dosledno funkcionisanje pravne države i pristup koji EFJ u planiranju posete ima nam je u potpunosti prihvatljiv. 

Izvršni odbor NUNS-a 

IFJ: In 2017, 81 journalists were killed while preforming professional duty

0

SARAJEVO, 09.01.2017.-The world’s largest journalist organization, the International Federation of Journalists (IFJ), said that at least 81 journalists were killed during the business this year, and that violence and harassment of media personnel reached new heights.

The International Federation of Journalists (IFJ) says 81 journalists and media staff were killed in targeted killings, car bomb attacks and crossfire incidents around the world during 2017.

Another 250 were jailed.

The number of dead, as of December 29, is the smallest in the decade and decreased from 93 in 2016.

The largest number was killed in Mexico, and it was quite damaged in the war zones of Afghanistan, Iraq and Syria.

Of the eight murdered journalists, two were killed in European democracies – Kim Vol in Denmark, in the inventor’s submarine on which he wrote, and Maltese research journalist Dafne Karuana Galicia, who was blown away with a bomb set in a car.

The IFJ warns that “an unprecedented number of journalists has been imprisoned, forced to flee, that self censorship is widespread and that it is impracticable to kill, harass, attack and threaten independent journalism at the epidemic level.”

The report states that only about 160 journalists were closed in Turkey, which is two-thirds of the total number in the world.

Concerns have also been expressed in regard to India where, allegedly, attacks on journalists are motivated by violent populism.

Media Freedom increasingly endangered

0

SARAJEVO, 05.01.2017.-One of the factors that can influence the suppression of freedom of the media is the disproportionately high compensation of the non-material damage that has been imposed against the journalist, said Arben Murtezić for Oslobodjenje.

The aim of the project “Reinforcing Judicial Expertise on Freedom of Expression and the Media in South-East Europe“(JUFREX), implemented by the Center for Education of Judges and Prosecutors in FBiH in co-operation with the Council of Europe, is to strengthen the capacities of the local judiciary for the application of Article 10 of the European Convention on Human Rights with a view to improving the freedom of expression and media freedom in BiH and the region. The project will last by the end of March 2019, being implemented in six countries of the region and funded by the Council of Europe and the European Union.

Conclusions

– The interest groups of this project are judges, prosecutors, lawyers and journalists. They work separately, but the goal of the project is to reach common conclusions, says Director of the Center for Judicial and Prosecutorial Training in FBiH Arben Murtezić.

He added that one of the factors that could influence the suppression of freedom of the media is the disproportionately high compensation of non-material damage that has been imposed on journalists. In particular, he could not speak about the examples, arguing that we should re-examine the situation we are now facing. “I know for example that five to ten of your collegues journalists pay bank lowns for these non-material damages, and they also have the entire publishing houses that find themselves in the problem. Public interest claims to talk about this practice, “Murtezić claims.

BiH is one of the countries that decriminalized the defamation, and the goal was to encourage journalists to gain greater freedom. “However, the amount of non-pecuniary damage can have a deterrent effect,” Murtezić recalls, and recalls the fact that BiH was standing very high for freedom of expression 15 years ago, but lately he has heard more and more criticisms.

“Freedom of expression in itself is right, but it is specific in that it is freedom that guarantees and assists all other freedoms. Without freedom of expression, you can hardly achieve any other value in a democratic society, “he says.

The conclusions reached within the JUFREX project are that additional defenses are needed in defamation cases, that the defendant is in the process of defamation as a public figure and that the Constitutional Court of BiH repeals the final decisions of the ordinary courts, mostly because of insufficient reasoning of the conclusions of the first instance courts concerning the issue of proportionality in particular the relationship between facts and value judgments.

Claims

Reliable statistics on the amount of claim damages claims do not exist. In the first years, these requests were enormously high and, according to the findings of the BH Journalists Association, they were between KM 50 and 250 thousand. There have been several claims and in million dollars, while in the last few years most of the claims are not more than 5,000 KM, and a considerable number is below that level.

Vasiljević: Neprofesionalna odluka

0

BEOGRAD, 10.01.2018. – Savetnica za medije predsednika Srbije Suzana Vasiljević prigovorila je danas Evropskoj federaciji novinara (EFN), čija misija sredinom januara dolazi u Beograd, što nije zatražila sastanak i sa Aleksandrom Vučićem, “koji je glavna meta većine njihovih kritika”.

Kao što je prošle godine najavljeno, EFJ šalje istaknutu „misiju za utvrđivanje činjeničnog stanja“ u Srbiju u januaru ove godine, podseća Vasiljević u pismu predsedniku EFJ Bliheru Bjeregordu.

U pismu prosleđenom Udruženju novinara Srbije (UNS), Nezavisnom udruženju novinara Srbije (NUNS), predstavnicima Evropske unije (EU) i Evropske komisije, kao i novinarima agencija AP i AFP, Vasiljević napominje da je delegacija EFN zamolila za sastanak sa predsednicom Vlade Srbije, Anom Brnabić.

„Međutim, nisu tražili da se sastanu sa predsednikom Republike Srbije, Aleksandrom Vučićem, koji je glavna meta većine njihovih kritika“, ukazuje Vasiljević.

Kako prenosi UNS, Vasiljević navodi da je pre dva meseca pisala Bjeregordu, komentarišući njegovu izjavu da je Srbija trenutno najgori primer kršenja medijskih sloboda na Balkanu, i naglašava da bi duh poštenog postupanja nalagao da „EFN takođe zatraži sastanak sa predsednikom“.

Naročito pošto EFN tvrdi da on pokušava da zatvori sve nezavisne medije, objašnjava Vasiljević i pita „zar ne bi bilo pošteno da mu predstavnici EFN lično kažu zašto smatraju njegov odnos prema medijima problematičnim?“

I da mu pruže priliku da predstavi svoje viđenje situacije i da iznese svoje argumente, dodaje Vasiljević, koju zbunjuje „činjenica da oni nisu tražili sastanak sa predsednikom Srbije“.

„Da li me to navodi na zaključak da misija EFN ne dolazi u Srbiju kako bi utvrdila činjenično stanje? Da li je njihova misija, zapravo, ista kao misija NUNS? Da li EFN dolazi da promoviše političku agendu grupe koja sebe naziva ‘nezavisnim’ medijskim udruženjem“, pita Vasiljević.

„Šta bi moglo motivisati EFN da bojkotuje jednog pojedinca koga oni i NUNS rutinski krive za sve što u Srbiji ne valja? Nikako ne uspevam da shvatim tu logiku“, napominje Vasiljević.

„Na koji bi način sastanak sa predsednikom mogao da ugrozi njihovu ‘misiju’? Bez obzira na njihovu motivaciju, ova odluka je, u najmanju ruku, neprofesionalna“, smatra Vasiljević.

Ona ističe da „ovo pismo upućuje svim predstavnicima EU, istim onim koje su EFN i NUNS kontaktirali kada su iznosili tvrdnje da u Srbiji nema medijskih sloboda“.

„Takođe, kopiju šaljem i predstavnicima stranih medija u Srbiji, da ga slobodno koriste tokom pokrivanja misije EFN“, precizira Vasiljević i podseća da se „misija za utvrđivanje činjeničnog stanja obično pokreće da se isprave predrasude.

Njoj se, međutim, čini „da EFN-ov odabir (ili propust u odabiru) sagovornika ukazuje na želju da se potvrde već postojeće predrasude“.

„Veoma sam razočarana njihovim pristupom, jer sam se nadala da će njihov cilj biti da se sastanu, ne samo sa predstavnicima NUNS, već i sa predstavnicima drugih medijskih organizacija u Srbiji, ukoliko im je cilj da otkriju prave činjenice o situaciji u ovoj zemlji“, navodi Vasiljević.

„Očigledno sam pogrešila. To će pre biti ‘misija koja potvrđuje NUNS-ove činjenice’, što je, takođe, u redu, ali onda bi to“, zaključuje Vasiljević, „trebalo jasno da se kaže, a ne da se javnost pogrešno obaveštava o pravom cilju misije“.

Nezavisno udruženje novinara Srbije, koje koordinira posetu misije EFN, proteklih dana je negodovalo što predsednica Vlade Ana Brnabić neće primiti delegaciju evropskih novinara.

DEJAN ANASTASIJEVIĆ: Nemam dileme, to je pokušaj ubistva

0

BEOGRAD, 09.02.2018. – Bio sam besan danima, možda i duže od toga. A sad nisam besan, ali jesam ljut i razočaran u svoju državu zato što za deset godina i tri vlade koje su prošle, tri vlasti, taj slučaj nije rešen.

Pre više od decenije, u noći između 13. i 14. aprila 2007. godine, na prozor stana novinara Vremena Dejana Anastasijevića postavljene su dve bombe kašikare. Jedna je eksplodirala. Ni dan-danas se ne zna vinovnik. „žena i ja smo spavali u sobi iza prozora, kao i svaku noć, ćerka je bila na žurci i upravo se spremala da krene kući. Ćerka ima 16 godina, spava u sobi na drugom kraju stana. U jednom trenutku mene je nešto probudilo, ja čak nisam siguran da sam čuo buku, ali to je u stvari bila eksplozija… Prvo sam video da je staklo svuda po sobi, a zatim sam osetio miris kordita u vazduhu, miris baruta i odmah sam znao da mi je neko ubacio, kako sam u prvi mah pomislio, petardu, ali kad sam video da je prozor praktično uništen, da je stan demoliran od stakla koje je prohujalo, srećom, iznad naših glava. Ali je, praktično, iseklo sve na svom putu. Žena i ja smo istrčali napolje, rekao sam da odmah izađemo jer nisam znao da li je unutra još nešto što još nije puklo, zvao sam policiju, policija je došla, patrola, za desetak minuta, posle jedno pola sata već su se pojavili i tehničari za uviđaj, počeli da razvlače traku. I to je otprilike bilo to“, kaže Dejan Anastasijević za Dosije.

Dve bombe su zalepljene trakom i postavljene na prozor. Nisu ubačene pošto su prozori bili zatvoreni, a roletne poluspuštene: „Verovatno se bojao da bi moglo da mu se vrati, zato ih je umesto da ih ubaci ostavio ovde (pokazuje na prozor)“.

U eksploziji je oštećen deo stana, deo fasade, kao i fasada preko puta i automobil na ulici. Srećom, eksplodirala je samo jedna bomba, „malo ranije, tako su mi objasnili policijski tehničari, i praktično izbacila upaljač koji je nađen na jednom kraju ulice, a telo neeksplodirane bombe na drugom kraju ulice“.

“Da je neko u tom trenutku stajao u sobi bio
bi napola isečen šrapnelima od stakla”

 

 

 

 

DOSIJE: Kojim bi pridevom opisao novinarstvo u Srbiji danas?

ANASTASIJEVIĆ: Bedno.

DOSIJE: Šta je za tebe strah?

ANASTASIJEVIĆ: Strah je užasno važno osećanje. U ljudi i životinja to je nešto što je nastalo, evo da se vratim na biologiju, to je nešto što je proizvedeno tokom evolucije da bi se organizmi čuvali od opasnosti. Zdravo je bojati se. Kad se čovek nađe u opasnoj situaciji zdravo je bojati se, ali naravno, svi mi imamo svoje načine da taj strah kontrolišemo. U nekim situacijama u kojima sam bio i koje su se mogle nazvati opasnim bojao sam se, ali bio sam svestan da sam na neke rizike pristao kad sam se rešio da se potpuno posvetim novinarstvu.

Nisam, naravno, pristao da izgubim glavu, ali sam pristao na to da preuzmem neki rizik. Onaj ko nema strah ili ko ne može da ga kontroliše, ne treba ni da se bavi novinarstvom.

DOSIJE: A kad se desio napad na stan u kome si živeo i u kom danas živiš, da li si tada osetio strah?

ANASTASIJEVIĆ: Pa, nisam imao vremena da se uplašim, ja sam spavao. Kad je pukla bomba osećao sam više bes. Prvo mi nije bilo jasno zašto se to dešava, odakle dolazi, jer se rat završio sedam godina ranije, Srbija je u tom trenutku izgledala kao funkcionalna demokratija sa dosta mana, ali funkcionalna demokratija i kao zemlja u kojoj takve stvari ne bi trebalo nikom da se dešavaju, pa ni meni. I bio sam besan i stalno… Relativno kratko pre toga je u Moskvi ubijena Ana Politiskaja koju sam ja poznavao, ruska novinarka koja se bavila uglavnom ratom u Čečeniji, u ulazu svoje kuće, svog stana. Sećam se da smo par godina ranije u Njujorku razmenjivali iskustva, ja sam pričao o tome kako je izgledalo pisati o Kosovu za vreme rata, ona je pričala o Čečeniji i ja se sećam da sam prilikom tog razgovora pomislio, ali nisam to  rekao: „E, bar je moj rat završen.“ I kad sam čuo da je ubijena pomislio sam: „Eto, ona je stradala zbog tog rata o kome je pisala, nije imala sreću kao ja da ga preživi.“ I onda mi se posle par godina desi to. Tako da sam bio besan.

DOSIJE: Ali, bes je prošao…

ANASTASIJEVIĆ: Bio sam besan danima, možda i duže od toga. A sad nisam besan ali jesam ljut i razočaran u svoju državu zato što za deset godina i tri vlade koje su prošle, tri vlasti, taj slučaj nije rešen.

DOSIJE: Kako su reagovali Milorad Veljović, a u tom trenutku premijer je bio Koštunica, Rade Bulatović, Dragan Jočić, Boris Tadić?

ANASTASIJEVIĆ: Veljović je bio izrazito predusretljiv i ljubazan. Već te noći su me odvezli u „29. Novembar“. I on i grupa drugih visokih službenika MUP-a su bili tamo i bili su krajnje korektni i ljubazni. Pitao mi je Veljović još te noći da li hoću policijsku zaštitu, ja sam to odbio ljubazno zato što sam smatrao, kao što i sada smatram, da bi me to potpuno onemogućilo da normalno živim i radim.

Ali, očekivao sam da policija pronađe počinioce. E, što se tiče Koštunice, on je u svojstvu premijera izdao jedno onako dosta ozbiljno saopštenje u kome su najoštrije osudili itd, tražili, rekli da će učiniti sve da se to rasvetli… Moram da kažem da sam očekivao malo možda čak i drugačiji ton u smislu – ne znamo, nismo obavešteni – to je u to vreme bio Koštunicin manir, ali postavio se korektno.

Tadić je došao sledeće prepodne u redakciju Vremena i razgovarao je sa mnom i sa drugim članovima redakcije. Onda nas je kasnije zvao kod sebe u Predsedništvo da saopšti svoju nameru da će i dalje da učini sve da pomogne da se to rasvetli, ali rezultata opet nije bilo.

Rade Bulatović (šef BIA) nije sa mnom kontaktirao dok ja nisam objavio informaciju da sam obavešten da je služba pratila moje kretanje u danima pre nego što se to desilo, a to sam saznao iz dva nezavisna izvora koji nemaju razloga da me lažu. Postoji ta neka šema koju smo videli u ranijim atentatima iza kojih je stajala DB – Ćuruvija, Stambolić – ljudi koji su trebali da budu likvidirani držani su na merama… Bulatović me je zvao na ručak u „Dorijan Grej“ i proveli smo prijatnih par sati tokom kojih je on mene ubeđivao da me nisu pratili, da apsolutno nikakve veze sa celom tom pričom nemaju, da je on službu potpuno očistio od kriminalaca i ljudi koji imaju kontakte sa kriminalcima, ali da je nuspojava toga što oni sad više, to je bukvalno citat, „više nemaju koga da pitaju ko bi mogao biti iza toga“. Ja sam izrazio svoje duboko saosećanje sa ograničenjima koje je takva strategija nametnula. On je platio ručak.

DOSIJE: A šta su mogli da budu neposredni povodi? Zašto si ti uopšte bio meta?

ANASTASIJEVIĆ: Naknadno se ispostavilo da čitava stvar ima veze sa Haškim tribunalom i desila se ozbiljna brljotina Tribunala koji me je stavio na neku listu preliminarnih svedoka u slučajevima Šešelj i Stanišić, a nisu me obavestili.

Da sam tada eliminisan, bio bi eliminisan svedok u dva važna predmeta. Kad sam pitao Hag zašto imaju takvu politiku, rekli su da do zadnjeg trenutka odlažu da daju svedocima zvaničan status, pa kad im se nešto desi pre nego što su dobili taj status onda oni kažu ’nema to veze s nama’. Rekli su da kad bi drugačije postupili onda bi to negativno uticalo na druge svedoke koji bi se bojali da svedoče. Zato oni kažu ’a nije on bio zbog nas’. To je nemoralno i cinično, ali to je otprilike bila ta konstelacija.

Sad, ja naravno nemam nikakvih dokaza da Stanišić ili Šešelj imaju veze, da je to direktno poteklo od njih, ali prateći elementarnu logiku po sistemu kome bi odgovarala moja smrt u tom trenutku, mogu to da konstatujem.

DOSIJE: I nemaš dilemu da je to bio pokušaj ubistva a ne zastrašivanje?

ANASTASIJEVIĆ: Nemam dilemu da je to bio pokušaj ubistva a ne samo zastrašivanje zato što su mi tako rekli policijski tehničari koji su vršili uviđaj. I oni su rekli – bile su dve bombe, na svu sreću je samo jedna eksplodirala, da su eksplodirale obe ti ne bi imao šanse jer bi kumulativna eksplozija raznela i pola zida pa bismo i žena i ja stradali. Nisam ja baš toliko neustrašiv čovek, da je neko hteo da me uplaši postojali su i drugi načini da se postigne možda jači efekat.

DOSIJE: Šešelj je deo svoje knjige „Đavolov šegrt“ posvetio tebi.

ANASTASIJEVIĆ: Ja sam svedočio u Hagu samo jednom i to protiv Slobodana Miloševića i ja sam mislio tada da je moja uloga kao haškog svedoka time završena. Međutim, kad je krenuo proces protiv Šešelja, Tužilaštvo je imalo nameru da jedan deo mog svedočenja protiv Miloševića upotrebi i protiv Šešelja… Šešelj je pokušao da me diskredituje tako što je iz analitike SDB zatražio, i dobio, znam i preko koga – taj čovek nije više živ – moj takozvani profil. Oni to zovu presek. I to je ono što je on dobio, pa je malo nešto dopisao i onda je taj papir stavio u knjigu, 13 strana teksta. Na konferenciji za štampu novinarima je taj papir tumačio i delio Aleksandar Vučić, a istovremeno je ista takva stvar bila pokrenuta i protiv mog sada već pokojnog kolege Joce Dulovića.

…Ja sam sâm sebi pčeo da se divim dok sam čitao, meni su tamo pripisivali veze sa raznim agenturama, ali ništa konkretno, malo Nemci, malo Amerikanci, malo Englezi, ali na kraju je rečenica koju je očigledno Šešelj sam dopisao, koja kaže da sam ja sve vreme istovremeno bio i saradnik Državne bezbednosti, što je kontradiktorno u odnosu na sve ovo ostalo. Ali to je njihov manir i to i sad rade. Simptomatično je da čak i u ono vreme kad je izlazila gomila, kao i danas, nacionalističkih tabloida, niko nije objavio izveštaj sa te konferencije za štampu (Vučića), te gadosti koje je on servirao niko od kolega nije hteo da objavi. Danas bi, uopšte nema sumnje, to imao ko da objavi. Kad je pukla bomba Vučić se, gostujući na raznim televizijama, istakao pričajući da sam to ja u dogovoru sa Natašom Kandić organizovao da sebi dignem rejting. Pa, onda da su u pitanju neki narkomanski dugovi, takvu vrstu gadosti. Ja doduše moram da kažem i to da pre, koliko je to bilo, sad već ima skoro godinu dana, prilikom jednog slučajnog susreta Vučić mi je privatno rekao da je došao u međuvremenu do saznanja da je imao pogrešne informacije o tome šta se tada desilo, izvinio mi se što je to govorio i čak mi je ponudio da se izvini i javno. Izvinjenje mi apsolutno ne znači ništa. To je lep čin, ali ne znači mi ništa sve dok se ne uhvate počinioci. A to bi moralo da se uradi.

DOSIJE: Ako je tada imao pogrešne informacije, to znači da sada ima prave?

ANASTASIJEVIĆ: Mislim da mi je u istom razgovoru rekao da je došlo do nekih pomaka ili tako nešto, ali da nije vreme da se o tome priča javno, otada je prošlo skoro godinu dana, znači očigledno nije došlo do dovoljnog napretka u istrazi da bi se nešto desilo.

BEZ POMAKA
 
DOSIJE: Imaš li informacije o tome šta se dešava, da li se uopšte neko tim slučajem bavi danas i kad si poslednji put imao neke operativne informacije iz policije?
ANASTASIJEVIĆ: Poslednji put, valjda te iste godine 2007, recimo jedno dva-tri meseca posle svega toga, imao sam susret sa inspektorom koji je na tome radio i koji je rekao da, nažalost, nemaju dovoljno, nisu prikupili dovoljno dokaza da bilo koga optuže pa čak ni da ozbiljno osumnjiče, i da je nekakav trag DNK koji je nađen na onoj bombi koja nije eksplodirala nečijom greškom u laboratoriji taj dokaz uništen ili postao neupotrebljiv i da, nažalost, ni to ne može da im pomogne i to je bilo poslednji put da sam bilo šta čuo. Rekli su mi da su obavili razgovore sa više od 200 ljudi, ali koliko sam ja shvatio to su uglavnom moje komšije koje su pitali da li su nešto videli ili čuli… Onda su sve to spakovali u fasciklu i predali tužilaštvu u fazi predistražne radnje, tužilaštvo je zatražilo neko veštačenje, sa mnom definitivno niko iz tužilaštva nikad nije razgovarao i to sad stoji u toj fazi – predistražna faza, veštačenje, deset godina kasnije. Znači, to ukazuje na otvorenu opstrukciju i na nedostatak čak i traga namere da se to ozbiljno reši.
 
DOSIJE: Što nikada nisi izašao iz novinarstva…
 
ANASTASIJEVIĆ: Čerčil je svojevremeno rekao da je novinarstvo najbolji posao na svetu ako ga čovek napusti na vreme. U mom slučaju ja očigledno nisam iskoristio tu priliku i, na kraju krajeva, to je jedino ono što umem da koliko-toliko dobro radim. U svim drugim stvarima u kojima sam se okušao, a okušao sam se u mnogim poslovima u mladosti, svuda je ispadala neka katastrofa.
Ovo mi nekako ide i sad nemam izbora.

Pročitajte i ostale tekstove objavljene u Specijalizovanom Dosijeu br. 41.

VLADIMIR MITRIĆ: Slično kao sa Pantićem

0

BEOGRAD, 09.02.2018. – Septembra 2005. Vladimira Mitrića je bezbol palicom napao tada suspendovani policajac. Pretpostavlja se da je do toga došlo zbog izveštavanja o kriminalu, mada motiv nikada nije utvrđen. Napadač je osuđen na godinu dana zatvora, ali kaznu nije izdržao zahvaljujući Nikolićevoj aboliciji.

Pa, ja sam pod obezbeđenjem više od 12 godina!

Tako jednostavno kaže Vladimir Mitrić, dospinik Novosti iz Loznice: „To se dogodilo 12. septembra 2005. godine. Bio je početak Vukovih svečanosti, vraćao sam se kući da pošaljem izveštaj redakciji. To je zgrada u strogom centru Loznice, ispred nje je kafić u kome je tad bilo 50 do 60 ljudi, bilo je toplo, negde oko 21.30 časova, ulazio sam u zgradu i u jednom trenutku sam primetio da neko ubrzanim koracima ide za mnom… U jednom trenutku sam se okrenuo i iza sebe video čoveka koji je bio obučen u svetloplave farmerice i svetlozelenu majicu i imao je, mislim, bezbol palicu umotanu u tkaninu koja je odgovarala boji majice. On je zamahnuo da me udari, ali sam ja uspeo da zakoračim, okrenuo sam se, podigao ruku, počeo sam da vičem, da jaučem i zovem upomoć. Dobio sam udarac, ruka je posle slomljena, ja sam pao u ugao, a on je počeo da me tuče po nogama, rukama, ja sam se branio samo da bih sačuvao glavu.“

Posle dvadesetak udaraca ljudi su se oglasili i napadač je prosto išetao napolje: „Zvao sam policiju da dođu, da intervenišu, ali oni nisu došli. Onda sam zvao njihovog komandira i tek posle toga stigla je policija. I na sudu sam pitao tog komandira: ’Recite mi da li je tačno da policija nije htela da izađe na moj poziv, da je došla tek kad sam vas zamolio’? On je rekao: ’Da’.“

Mitrić kaže da je to bio obrazac organizovanog napada, kao na kolegu Milana Pantića (ubijenog juna 2001. u haustoru svoje zgrade udarcima teškim predmetom): „Samo što sam ja imao više sreće ili možda više umešnosti u tom trenutku da nekako zaštitim glavu.“

DOSIJE: Da li je ovo bio pokušaj ubistva ili poruka?

VLADIMIR MITRIĆ: Apsolutno ili pokušaj ubistva ili da me u toj meri unakaze i učine nesposobnim da završim u kolicima i da to bude jedna simbolična poruka. Oni su mogli hicem to lakše da reše, ali njima je trebala simbolična poruka koja je kod Pantića bila na jedan način, a ovde možda na drugi. I kada sam sve ovo prošao shvatio sam da je istraživanje istine i pozadine teška misija, a često mislim i da je nemoguća.

DOSIJE: Od 50 ljudi u bašti niko nije reagovao?

VLADIMIR MITRIĆ: Ja sam dobro čuo, još dok sam dobijao zadnjih nekoliko udaraca, kad jedan reče „Ubiše čoveka“, a njegov sagovornik za stolom, na mestu odakle se sve najbolje videlo, odakle se sve moglo najavljivati i pratiti, rekao je „Šta te boli k…“ Nikad to za policiju, pa ni za tužioce, pa ni za istražnog sudiju, pa i na sudu nije bilo nešto krucijalno da taj stručnjak, inače poznat kao okoreli kriminalac, naravno, u to vreme blizak delu policije, ne objasni zašto je na taj način reagovao, utoliko pre što on ima neku odgovornost ako ga neko već vodi kao operativnu vezu. A da je on operativna veza to je potvrdio tadašnji bivši vođa sektora baš u delu grada gde sam ja živeo, koji je posle radio u Malom Zvorniku, mislim da se zvao Milovan Andrić.

DOSIJE: Vi čoveka koji vas je pretukao niste poznavali. Šta kažu vaša saznanja, vaše indicije otkud on tu i zašto na vas?

Istraživač iz male sredine

DOSIJE: Kako je to biti istraživački novinar u jednoj ipak manjoj sredini?

VLADIMIR MITRIĆ: Pa, naravno, da nije ni lako ni jednostavno, ali ako ste po vokaciji novinar, ako je to vama izazov i ako vam je to profesija i život, e onda u tu stvar ulazite na neki, ja bih rekao, lakši način, ali zahtevniji prema samom sebi. Ja živim u Loznici i tačno je da radim iz ove male sredine, ali tu je Bosna i Hercegovina, Republika Srpska iz koje ja pišem već više od četvrt veka i ja odlično poznajem tokove kriminala, politike, spregu kriminala i politike, kriminalaca ljudi iz institucija i jedne i druge države. Same činjenice da su se države potrudile da godinama i ne sarađuju oko kriminala, a kriminalci ni tokom ni pre rata, kao ni posle rata nisu prekidali svoje veze, govore da ja imam dosta tog znanja, da jako relaksirano ulazim u pisanje tekstova bez ikakvog straha, bez igde ičega i da imam dobre sagovornike, dobre izvore koje sam uspeo u životu ne samo da sačuvam nego, a to je neverovatno, to je poznata stvar, nego sam i stekao poverenje tih ljudi. Moje najveće bogatstvo koje i dan-danas imam, to su moji dobri izvori na levoj i desnoj obali Drine… Pogledajte sad ova hapšenja u ovom delu Srbije. Ljudi na mnogo značajnim mestima, ja sam na sve to ukazivao, a svi su pričali u to vreme kako ja bacam ljagu na grad, na kraj, kako sam ja velika smetnja razvoju kraja, kako investitori neće da dođu zbog te ljage. Evo država sad hapsi te ljude iz raznih sfera, iz pravosuđa, policije, rešava stvari u zdravstvu, uhapsili su 16–17 policajaca na Drini a ja sam o tome pisao pet–šest godina ranije. Dakle, uvek je nekako država kasnila za onim o čemu smo ja i moje neke kolege pisali i na šta su nam ukazivali naši ljudi iz nših prijateljskih izvora.

DOSIJE: Kakav je sudski epilog?

VLADIMIR MITRIĆ: Napadač na mene je dva puta u Loznici osuđen na po šest meseci, jednom je ta presuda pala pred Okružnim sudom u Šapcu, vraćena je na ponovno suđenje, a kasnije je Apelacioni sud otvorio pretres i osudio ga na godinu dana zatvora.

DOSIJE: Da li je on izdržao tu kaznu do kraja?

VLADIMIR MITRIĆ: Nije, bio je obuhvaćen onom abolicijom tadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića. I ne samo to, a imao je dosta prostora, do danas mi ništa od sudskih troškova nije platio, ni sudsku naknadu. Nije platio troškove državi.

DOSIJE: Ajde da se grubo našalim, kao satisfakciju dobili ste pratnju, obezbeđenje.

VLADIMIR MITRIĆ: Obezbeđenje po principu flastera je počelo da funkcioniše nekoliko godina nakon što sam dobio neko čudno obezbeđenje. Jednostavno, policijski auto dođe ispred zgrade, policajac me ne poznaje, ja njega ne poznajem, ja uđem, on izađe i tada sam bio izložen raznim napadima. I kad sam policijskom rukovodstvu iz Šapca, dakle ne iz Loznice, sugerisao u čemu je problem, onda su ovi ljudi iz Šapca rekli da treba da dobijem policijsko obezbeđenje. Inače, bivši načelnik policijske uprave u Šapcu mi je posle napada rekao, kad je odlučio da dobijem policijsko obezbeđenje pre nego što ću dobiti ovo sudsko, tužilačko, da je otpor u lozničkoj policiji bio neverovatan. Istom prilikom je rekao da je bila neviđena opstrukcija iz MUP-a Srbije u Beogradu. U to vreme ministar policije je bio Dragan Jočić.

DOSIJE: Gde god krenete oni su s vama, krenete za Beograd – šta se dešava?

VLADIMIR MITRIĆ: Pa ako krenem za Beograd, to jest ako idem svojim autom i ako imam prostora, policajac ide sa mnom do Beograda – kud ja, tu on. Ako moram da idem s nekim drugim ljudima, onda se s njima pozdravljam na šabačkom mostu ili gore između Ljubovije i Bajine Bašte ili kod Osečine, gde je granica poljskih uprava Valjeva i Šapca, I ja idem tamo, oni dojavljuju u Beograd policiji, nekad to urade profesionalno, nekad ne urade.

Moje obezbeđenje važi na području policijske uprave Šabac, a tu spadaju Šabac, Loznica, Krupanj, Ljubovija, Mali Zvornik, Vladimirci, Koceljeva i Bogatić.

DOSIJE: Pročitao sam da je tužilac pred dvojicom policajaca koji su došli da se dogovore u vezi sa prepoznavanjem napadača na vas imao interesantnu poruku.

VLADIMIR MITRIĆ: Tadašnji tužilac u Osnovnom tužilaštvu u Loznici, kad su došli policajci Milorad Čotrić i Mladen Nešković, pored ostalog im je rekao, misleći na mene, „što nije poginuo“. Oni su sačinili službenu belešku do koje sam ja došao i koju su svojevremeno objavili i Večernje novosti, UNS i Međunarodna federacija novinara. Taj tužilac i tužilaštvo nikad to nisu demantovali ni na koji način, čak je I predmet zbog toga izuzet i onda je optužnicu zastupalo osnovno tužilaštvo iz Sremske Mitrovice a ne iz Loznice.

U novinarstvu je neizvesno

DOSIJE: Kako biste definisali ovo što se danas dešava u medijima, kakvo je novinarstvo danas?

VLADIMIR MITRIĆ: Situaciju u novinarstvu danas bih ocenio prvenstveno kao neizvesnu za najveći broj njenih poslenika… Današnja situacija u medijima je kontinuitet svega onoga što ja poznajem poslednjih tridesetak godina, svega toga ima pomalo, nečega više, nečega manje, to je jedan koktel i od profesionalaca naravno zavisi kako će kroz sve to da idu i koliko će imati hrabrosti, odvažnosti, smelosti, znanja i umeća da na najprofesionalniji način iz svega toga izađu uspravni i čisti.

DOSIJE: Da li si se razočarao u profesiju?

VLADIMIR MITRIĆ: Ne, u profesiju se nikad nisam razočarao, onda bih se razočarao u sebe, razočarao se u borbu za istinu, razočarao bih se u Hristov put ka istini, razočarao bih se i u filozofiju, razočarao bih se u sve. Ne, nisam.

DOSIJE: Zašto posle svega što vam se desilo, a svašta vam se dešavalo, niste napustili novinarstvo?

VLADIMIR MITRIĆ: Pa nisam razmišljao nijednog trenutka da napustim novinarstvo jer time bih učinio uslugu onima koji su atakovali na mene… Za profesionalca koji je vezan za svoju profesiju uvek postoji izlaz i u najkritičnijim trenucima i u vremenima kad su suočeni sa mnogim problemima kao što su ovi hronični problemi što se tiče materijalnog statusa novinara i znamo da danas skoro nema nijednog medija u Srbiji, pa ni u zemljama regiona, čija je budućnost izvesna. A kad sam ja počinjao svoju novinarsku karijeru, mislim da tada nije bilo nijednog glasila sa neizvesnom budućnošću.

DOSIJE: Uoči vašeg prebijanja, koje su teme bile u fokusu?

VLADIMIR MITRIĆ: Pre nego što će mi se dogoditi to što mi se dogodilo, ja sam na jedan kontinuiran, ozbiljan, odgovoran način ukazivao na spregu kriminala i politike, spregu kriminala ljudi … institucija, taj krug je zatvorenna ovom području, ovdašnji kriminal je u sprezi sa kriminalom iz susednih mesta Republike Srpske, sve od Zvornika do Sarajeva. Ja sam u to vreme, 2002. godine, govorio da je Naser Orić zvezda u Srbiji, čak sam rekao da je pretpostavljeni nekim ljudima, nažalost, i u policiji preko nekih njegovih moćnih krugova kojima se hvalio. Tad su mi se ljudi smejali, govorili su da to nije tačno, govorili su da ja izmišljam i tako dalje. Dakle, kompletnu tu liniju sam otkrio. Otkrio sam, pored ostalog, gde se proizvodi i ko proizvodi i koji je stručnjak našao formulu za proizvodnju anhidrida sirćetne kiseline. Samo da kažem da je to supstanca kojom se lakom procedurom od, recimo, tone dobije 500 kilograma heroina i taj heroin kad ode u Tursku onda se vraća kao 500 kilograma heroina, nešto u parama, nešto u heroinu itd. I to je zatvoren krug. To se radilo na tone. Jedan od aktera iz Bijeljine, inače osuđen na četiri godine jer je uspeo da prikaže jednu količinu kao da je tobože pravio sirće, što je totalno finansijski i ekonomski neracionalno, uspeo je da pobegne i ni do dandanas nije izdržao tu kaznu. U međuvremenu inženjer tehnolog koji je to radio je umro, što sam ja takođe otkrio. To je bio neverovatan kriminal i to mi naravno nikad nisu oprostili kao što mi neće ni oprostiti još jednu drugu činjenicu, što sam ukazivao na karakter rata koji se vodio, na tu trgovinu koja se odvijala između srpske, muslimanske i hrvatske strane, na sve te tzv. patriote i njihovo ponašanje. Jedan list, zvao se Prst, to je bio tabloid udbaške linije iz Republike Srpske, čak je i najavio napad na mene, pa su promašili. Oni su najavili da je to bilo, da sam ja napadnut, da su me pretukli itd.

Kad sam ja počeo da otkrivam pravi karakter tog rata i šta se iza brda valja, koja politika se vodi i kako to sve izgleda, da ti rodoljubi i nisu baš rodoljubi, da heroji nisu baš heroji, e to je onda njima pomrsilo račune i uplašili su se da ja mogu o tome da pričam.

Pročitajte i ostale tekstove objavljene u Specijalizovanom Dosijeu br. 41.